Kako krize utječu na privatizirane mirovinske fondove u svom trećem tekstu iz serije objašnjava Snježana Andrijević. Prvi tekst možete pročitati ovdje, a drugi ovdje.
Kraj dvadesetog i prvih nekoliko godina 21. stoljeća obilježili su rast burzovnih indeksa (kod nas je to Crobex) i indeksa mirovinskih fondova (kod nas je to Mirex). Međutim, uzlazna burzovna putanja koja je potpirivala optimizam tržišta je dodirnula vrh 2008. kada je došlo do točke preokreta. Kriza tržišta kapitala 2008. izazvana hipotekarnim, popularno prozvanim NINJA (no income, no job, no asset) kreditima i padom velike investicijske banke Lehman Brothers bila je pogubna i za mirovinske fondove.
Sekuritizacija, kojom su se putem obveznica prikupljala sredstva javnosti i mirovinskih fondova, bila je hvaljeni i promovirani mehanizam prikupljanja novca na tržištima kapitala. Prikupljeni novac dalje se plasirao bankama koje su davale nenaplative stambene kredite, a naplatu „tog nenaplativog“ vezali (sekuritizirali) su za otplatu duga krajnjem vjerovniku, onom s tržišta kapitala. Zanimljivo je da su te privatne agencije, koje su na tržištima kapitala izdavale obveznice (Fannie Mae i Freddie Mac), imale najviše ocjene rejting agencija te su lako sekuritizacijom svoje rizike naplate po takozvanim NINJA kreditima vezale za krajnjeg kupca obveznica, u koje su spadali i mirovinski fondovi. Postavlja se pitanje je li ta tehnika, gdje su svi rizici prebačeni na vjerovnike s tržišta kapitala, bila samo propust neznanja i nestručnosti. U međuvremenu su zaradile burze, banke, brokeri, špekulanti, građevinski lobiji i sl. Narod, kojemu su se agresivno prodavali ti stambeni krediti, probudio se u šatorima, dok su mnoge štediše u mirovinskim fondovima izgubili novac.
Gubici mirovinskih fondova prolaze u tišini
Ranjivost privatiziranog mirovinskog sustava brutalno je bola oči onima koji ga razumiju, a za narod je trebalo nastaviti igrati cool igru „ne talasanja“ kao da je sve u redu.
Trebalo je što više šutjeti o gubicima mirovinskih fondova, pa je tako u našoj državi preko 3 milijarde gubitka mirovinskih fondova u godini krize prošlo ispod radara kao da se ništa nije dogodilo. Kriza se u tom kontekstu predstavljala, uostalom, kao viša sila, snježna mećava ili uragan. Sporadično spominjanje volatilnosti tržišta kapitala trebalo je otkloniti sve sumnje u dobrobit mirovinske reforme u pogledu općeg ekonomskog prosperiteta u budućnosti.
Više su medijske pažnje izazvali naknadni gubici mirovinskih fondova vezani uz Questus, Agrokor i ostalo, a koji nastupaju povremeno i bez globalne krize. Povremeni gubici u percepciji trebali bi ostati rezultat malog kišnog pljuska ili povjetarca. Mir-mir-mir-nitko-nije-kriv. I nema obaziranja na pogubnost sistema, na krize i gubitke, sve dok se neprestano radnicima i ostalom puku slatko reklamiraju dobrobiti održavanja i jačanja sistema privatne mirovinske štednje. Nema veze što isti radnici i umirovljenici sve lošije žive dok promatraju novostvorene bogatune. Radnici samo, poželjno, trebaju vjerovati da će, kad se potpuno dokrajči javni mirovinski sustav i cijeli postepeno privatizira, u budućnosti konačno zasjati sunce iza oblaka. Ono što nam sistem konstantno poručuje je da ti „uragani, mećave i povjetarci“ ne igraju nikakvu ulogu jer se, bože moj, radi o dugoročnoj štednji i treba gledati na budućnost. Posebno onu daleku.
Turizam – slamka spasa
Dakle, vratimo se na pad samo jedne velike investicijske banke koji je uzburkao nepovjerenje štediša u banke i povlačenje depozita. Došlo je do ogromne nelikvidnosti, a posljedice su se osjetile na tržištima kapitala, na tržištima novca i drugim financijskim segmentima, kao i u realnom sektoru. Patnja zbog pada burzovnih indeksa, otpuštanja radnika, oduzimanja stanova milijunima ljudi prelila se izvan SAD-a, a „gradovi duhovi“ po obalama Španjolske, sagrađeni od radničke mirovinske štednje, uzaludno su kričali na uzbunu.
Nelikvidnost je dizala kamatne stope. Svi su htjeli novac, a nije ga bilo. Kao i za robu, zakonitosti ponude i potražnje određuju cijenu novca i kamatu. Kod nas je tada, zbog povlačenja gotovine velikih banaka u matične zemlje, došlo do ogromne nelikvidnosti. Međubankarska prekonoćna pozajmica (overnight ZIBOR) skakala je do 40 posto u najtežim trenucima nelikvidnosti izazvane krizom 2008.
No, narod je nakon negativnih iskustava pomalo počeo shvaćati što znači zadužiti se. I ne samo narod, već i firme i države. Apetit prema riziku zaduživanja splašnjavao je dok se tržište digitalnih i komunikacijskih igračaka i drugih proizvoda pomalo zasićivalo. Prosječan čovjek sa zapada, kojemu se pridružio i onaj s istoka, dio je materijalnog konzumerizma počeo usmjeravati na događaje i putovanja, što je ojačalo turizam i povezane mu industrije i djelatnosti (velikim dijelom obiteljske biznise).
Osim možda nekih krupnih turističko-hotelskih lanaca i usluga avio i drugih prijevozničkih kompanija izlistanih na burzama, odnosno tržištima kapitala, burze od tog masovnog turizma nisu imale velike koristi. Gro turizma počeo se odvijati u obrtima, malim i srednjim poduzećima ili kod pojedinaca koji baš s tržištima kapitala nemaju nikakve veze.
Masovni turizam, nakićen industrijom zabave, unatoč svim svojim negativnostima, donio je dozu ekonomske propulzivnosti i lagano ozdravljenje javnih financija država, koje počinju iskazivati manje potrebe za zaduživanjem.
Razduživanje – jednom smo se opekli, nećemo više
Međutim, banke izložene nenaplativim kreditima, što od tvrtki, što od pojedinaca, prisiljavaju se na otpise potraživanja, što im narušava profite i osnovne financijske pokazatelje (ROA i ROE), a time i stopu adekvatnosti jamstvenog kapitala kao najvažnijeg pokazatelja solventnosti banke. Istovremeno, nad glavama im prijeti opasnost razduživanja. Razduživanje znači da dužnik želi vratiti kredit banci i ne želi podizati novi. U osnovi je to smrtna opasnost za kreditora od kojih su neki, s pravom, prozvani zelenašima. Razduživanje je bio fenomen otprilike od 2014. do 2019. O tome je, s prikrivenom dozom panike, osim ekonomskih analitičara u medijima, izvještavala i Hrvatska narodna banka (HNB).
Kombinacija nenaplativosti i razduživanja uz stabilnost depozita ugrozila je profitabilnost i opstanak banaka. Dakle, dio starih kredita ne vraća se i otpisuje u gubitke, nove je teže prodati, dok istovremeno depoziti rastu. Isti slučaj je s mirovinskim fondovima kojima mjesečno pristiže dotok novca, a ponuda za investiranje s prinosima sve je manje.
Općenito, nastupila je era povećane globalne ponude novca, a potražnja za njim sve je manja. Takvo je stanje apsurdno za investicijske banke i mirovinske fondove kojima se imovina topi ako ne ostvaruju prihode od ulaganja. Ovaj put, za razliku od krize 2008, nije u pitanju nelikvidnost, tj. manjak novca, nego obrnuto, višak novca. Veća ponuda, a manja potražnja novca dovodi do drastičnog smanjenja cijene novca, odnosno kamate na zaduživanje. Zbog svjetskih tokova na tržištima novca i tržištima kapitala države se mogu nastaviti zaduživati po niskim ili nikakvim kamatama. Ali, što vjerovnik, odnosno fond, ima od toga ako mu je kamata nula ili blizu nule?
“Para ima”
Uglavnom, teza da „para ima“, ali fali profitabilnih projekata za ulaganje, prezentirana nam je zadnjih nekoliko godina. Također, pisalo se o balansiranju na rubu bankrota Deutsche banke i drugih velikih svjetskih banaka, a što bi dovelo do kraha tržišta kapitala i zastrašujućih gubitaka mirovinskih fondova. Kvadratura kruga se 2019. približila točki pucanja. Svi koji iole razumiju materiju vjerojatno su sa zebnjom čekali 2020. kao godinu mogućeg pada nekoliko velikih banaka i sloma tržišta kapitala/burzi.
U konačnici bi najveći gubitnici u tom scenariju bili najveći kapitalisti/dioničari tih banaka i ostalih velikih korporacija. Oni najbogatiji na vrhu piramide bogatstva, moći i kontrole pali bi na ljestvici hijerarhije. Sistem dugoročne američke mirovinske štednje potpuno bi se ogolio i zavapio za promjenom kapitalističkog sistema koji ga je održavao i jačao četrdeset godina.
Potpuno bi bilo jasno da privatna sistemska dugoročna štednja tog tipa nije alternativa modelu generacijske solidarnosti, gdje ne postoje gubici zbog inflacije ili drugih rizika vremenske vrijednosti novca. I pokazalo bi se da su bili u pravu jedan nobelovac (J. Stiglitz) i jedan najveći stručnjak (P. Ortzag) za mirovine u SAD-u koji su zagovarali jačanje javnog (socijalnog) mirovinskog sustava na štetu privatnog.
Međugeneracijska solidarnost
Model međugeneracijske solidarnosti je Pay as you go (PAYG) model gdje je uplata radnika za mirovine istovremeno isplata penzije umirovljeniku, a koja mu je ujedno osiguravala i javnu zdravstvenu skrb. Potrošnja umirovljenika vezana je uz proizvodnju dobara i usluga prema potrebama naroda, a ne tehnoloških i inih luksuza ili svemirskih auta koji se financiraju i iz radničke mirovinske štednje.
Osim toga, ne bi bilo dugoročne mirovinske štednje kao dodatnog značajnog izvora za zaduživanje država putem državnih obveznica i guranja država u dužničko ropstvo, što je oštetilo sve javne sustave, posebno zdravstveni. Državi je prioritet bio platiti kamatu. I da ponovimo gradivo: desetogodišnja obveznica od 100 milijardi s prinosom od 5 posto generira 50 milijardi kamate, to jest prihoda za vjerovnika odnosno vlasnika obveznice.
Da nema mirovinskih fondova koji forsiraju zaduživanje putem tržišta kapitala, države bi bile prisiljene ojačati privredu i planirati svoj razvoj uz pametno zaduživanje u svrhu čuvanja vlastite ekonomije i zaposlenosti. Naravno, sve to je u suprotnosti s karakterom globalizacijskog okrupnjavanja koje se provodi tehnikama spajanja i pripajanja (M&A), kojemu je svrha jačanje monopola i koncentracije moći i bogatstva.
"Status quo" pod svaku cijenu
Dakle, sve do 2008. i nastavnu deceniju informacijsko-komunikacijska tehnologija i financijska industrija bile su pokretač ekonomskog razvoja, jačanja tržišta kapitala i prividne stabilnosti mirovinskih fondova. Nakon toga se ništa suštinski nije mijenjalo. Dapače, povećavala se propaganda dobrobiti dugoročne mirovinske štednje i dotok novca za štednju, dok se investicijsko tržište sužavalo i zasićivalo.
Doduše, u SAD-u se tržište pokušavalo pokrenuti ciklusom investiranja iz fondova rizičnog kapitala (u koje ulažu i mirovinski fondovi) putem start-up projekata, a koji nakon izvjesnog vremena masovno propadaju, jer nema potražnje za proizvodima koje osmišljavaju. Umjesto skraćenice NINJA, sad su popularni nadimci Mizi ili Zombi. Neozbiljnost nadimaka tih firmi ogleda se u njihovom funkcioniraju: potroše novac od ulaganja i onda propadaju, stvarajući gubitke u bilancama mirovinskih fondova kao ulagača i vjerovnika.
To je panično i opasno vrijeme za vlasnike, dioničare i šefove velikih investicijskih banaka i drugih institucionalnih investitora u situaciji pregrijanih svjetskih burzi pred puknućem. Kolaps bi ugrozio najviše status i moć najbogatijih, ali patnju bi osjetili i ostali, ponajviše zaposleni u financijskoj industriji. Također bi postalo jasno da globalno zaduživanje i ulaganje u dionice i tržišta kapitala, a kojemu je izvor mirovinska štednja, gubi smisao.
Kako bi se objasnilo svim radnicima i ostalima koji štede za mirovine da na računu odjednom npr. imaju pola i manje od onoga što su cijeli radni vijek štedjeli? Bez obzira na poznatu kreativnost objašnjenja financijske industrije, svima bi sve konačno bilo jasno. Više „niti oluje ni uragani“ ne bi mogli poslužiti kao prihvatljivo objašnjenje. Razmjere krize u scenariju pada nekoliko najvećih svjetskih banaka i pucanja tržišta kapitala bile bi globalni potop za sustav kapitalizma koji počiva na zaduživanju i privatnom vlasništvu (uključujući i ono najgore – privatizaciju budućnosti).
Realne opcije postaju ili drugačiji ekonomski sistem ili pokušaj spašavanja kapitalizma, pa dokle ide. Za status quo društveno-ekonomskog sistema i spas bogatstva najmoćnijih i najbogatijih mora se izbjeći kolaps tržišta kapitala i financijske industrije pod svaku cijenu.
Međutim, nigdje na vidiku nema nekih izuma ili novih propulzivnih industrija koje bi pokrenule masovnu globalnu potražnju za novim proizvodima i uslugama, a time i investicijske cikluse s garantiranim povratom. Isto tako, postepena konsolidacija državnih proračuna i javnih financija ometa nastavak enormnih zaduživanja država.
Za status quo kapitalu i spas financijskoj industriji općenito, trebali su:
- povećanje proračunskih deficita i dubioze javnih financija za nastavak zaduživanja država
- urušavanje gospodarstava država za pokretanje novog ciklusa masovne potražnje (ljudi, poduzeća i država) za novcem, to jest zaduživanjem
- posljedično dizanje kamatnih stopa i prinosa s ciljem zarade zajmodavaca i investitora
- pokretanje investicijskih ciklusa uz neophodnu novu propulzivnu i profitabilnu industriju koja proizvodi proizvod s potražnjom
- rast burzovnih indeksa za spašavanje tržišta kapitala i mirovinskih fondova
Ukratko, vraćanje na prethodne postavke prosperiteta i slobode kapitala s razlikom još veće neslobode i siromaštva većine ljudi.
Treća prijelomna točka: 2020.
Treća točka važna za razmatranje problema mirovinskog sustava iz perspektive zaduživanja povijesna je i vidljiva 2020. godina. Nakon pada globalnih tržišta dionica oko 30 posto početkom 2020, nova industrija, u kombinaciji s financijskim i IT sektorom, resetira i povećava burzovne indekse. Možda nam je jedino promaknuo naziv te nove industrije koja je „spas za sve nas“, a na koju nam je iz Davosa ukazao šef najmoćnijih svjetskih ekonomista i biznismena. Doduše, govorio je engleskim jezikom o health industryju. U lijepom nam prijevodu – industrija zdravlja. Ona je spašavala tržišta kapitala i privatne mirovinske fondove – barem do rata koji je nedavno započeo.
A nastavak privatizirane mirovinske budućnosti u kontekstu zaduživanja, i budućnosti općenito, kreirat će oni koji njome upravljaju, sve dok većina ne shvati njenu pogubnost i odluči promijeniti društveno-ekonomski sistem.
Slika ljepše sadašnjosti s proizvodnjom usmjerenom prema potrebama, solidarnošću ljudi, i onom međugeneracijskom, moguća je jedino bez apsolutne moći tržišta kapitala i sistema privatizirane budućnosti.
Naslovna fotografija: Pxhere, Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: