Nakon što je u prvom tekstu iz serije o privatnim mirovinskim sustavima u kontekstu zaduživanja objasnila osnovne probleme privatizacije mirovinskih sustava, Snježana Andrijević u drugom tekstu iz serije tumači prvu od tri ključne točke koje omogućavaju i podržavaju takav sustav.
Preokret tradicionalnog proizvodnog kapitalizma u kapitalizam financijalizacije i neprikosnovene moći tržišta kapitala dogodio se u SAD-u, a vezan je za početak ekspanzivnog razvoja i jačanja privatnih mirovinskih fondova. Ta je točka ujedno i početak kapitalističkog narativa dugoročne štednje te razvoja i jačanja tržišta kapitala i njihovog širenja u kontekstu zaduživanja.
Mirovinska štednja stotina milijuna Amerikanaca kojom upravljaju institucionalni investitori (BlackRock, Vangard, Fidellity Investments, State Street Global Advisor, JP Morgan Case, PIMCO, BNY Mellon Investment Management, Goldman Sachs i mnogi drugi) prelazi 36 bilijuna (eng. trillion) dolara.
To je, za naše pojmove, neshvatljiva brojka, pogotovo ako je usporedimo sa 130 milijardi kuna štednje kojom upravljaju naši mirovinci.
Prijelomna točka za ustroj takvog sustava u Americi kraj je sedamdesetih i početak osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada po kompanijama počinje ekspanzija sistemskog organiziranja privatnih mirovinskih fondova i enormni rast američke mirovinske štednje koju radnici (zaposlenička štednja, koju poslodavac otvara za svoje radnike) ili pojedinci (individualna štednja) prepuštaju na upravljanje institucionalnim investitorima (trust, asset management i hedge fondovi). Institucionalni investitori tom štednjom upravljaju pretvarajući novac u kapital i onda njome prometuju na svjetskim burzama.
Na taj je način imovina mirovinskih fondova s 200 milijardi dolara 1975. narasla do 6 bilijuna dolara 2008, a u 2021. prelazi 37 bilijuna dolara.
Državna obveznica - kraljica burze
Kontinuiranim prilivom na tržišta kapitala ogromnih mjesečnih iznosa dugoročne mirovinske štednje radnika, kao i agresivno promoviranim narativima dobrobiti dugoročne štednje općenito, stvaraju se ideje za širenje neoliberalnog kapitalizma i njegovu ekspanziju u Južnu Ameriku i Europu. Poseban izazov postaju tranzicijske zemlje bivše Jugoslavije i SSSR-a.
U neoliberalnom kapitalizmu, uz pomoć rastućih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, uloga i moć tržišta kapitala stvara pretpostavke enormno brzog bogaćenja. Nije potrebno izgubiti deset i više godina za povrat uloženog u neku industrijsku proizvodnju, već se to može „preko noći“ postići globalnom trgovinom ili odličnim prinosima na obveznice zadužujući države i poduzeća.
Novac je državama, posebno tranzicijskim državama i zemljama europskog juga, pristizao kroz zaduživanje na tržištima kapitala putem državnih obveznica koje su im države izdavale, a institucionalni investitori rado kupovali mirovinskom štednjom radnika. Obveznica (posebno državna) postaje kraljica burzi, a prinosi na posuđeno izvrsni za vjerovnike, ali nepovoljni za dužnike, odnosno države.
Primjer: 100 milijardi posuđeno državi uz 5 posto kamate na izdanu desetogodišnju državnu obveznicu znači da u tih deset godina država samo za kamatu plati vlasniku obveznice 50 milijardi, odnosno pola iznosa duga. Na to treba dodati i glavnicu od 100 milijardi čija je naplata nakon 10 godina moguća uglavnom reprogramom, odnosno novim zaduživanjem. Zadužene države, kao što su Hrvatska, Italija, Grčka, svoje su financije iscrpljivale plaćajući kamate, jer je to bio prioritet, a u državnoj je blagajni ostajalo sve manje i manje novaca, što su dobro osjetili zdravstveni, obrazovni, mirovinski sustavi, kultura i sve što ovisi o državi. Kupovna moć ljudi koji zarađuju plaće iz državnog izvora smanjivala se, što je negativno utjecalo i na cjelokupni ekonomski razvoj.
Stvaranje novog polja: financijska industrija
Pretjerano zaduživanje država uz istovremeno urušavanje javnih zdravstvenih i mirovinskih sustava nije tangiralo politiku i vlade zapadnog kapitalističkog neoliberalnog svijeta. Širila se ideja dugoročne štednje i reklamirale su se dobrobiti koje donosi razvoj tržišta kapitala, a jačanje tržišta kapitala, uzrokovano upravo investiranjem te štednje u vrijednosne papire ponuđene za kupnju i trgovinu, zahtijevalo je prilagođavanje ekonomske znanosti i računovodstvene prakse rastućim potrebama investiranja u instrumente tržišta kapitala.
Financijska se industrija, kao sasvim novi termin, uvodi i u narodni vokabular na koji se lagano svi privikavamo. Šire se poželjna specijalizirana zvanja i zanimanja (fond menadžeri, investicijski savjetnici, brokeri, itd.), a osmišljavaju se i uvrštavaju na burze raznorazni inovativni financijski proizvodi (primjerice financijski derivativi, čija bi pojednostavljena definicija mogla glasiti: kratkoročni kupoprodajni ugovori koji služe kao instrumenti za varanje suprotne strane koja ne raspolaže povlaštenom informacijom o budućem kretanju neke vrijednosnice. Oni su, između ostalog, napuhali burze i mirovinske fondove bezvrijednim papirima).
Zaposlenički, ali i oni individualni mirovinski računi gomilaju se, novac kontinuirano pristiže temeljem rada, a asset management kompanije/upravljači/ulagači imaju gdje ulagati te ostvarivati prinose zadužujući tim novcem države, privredu i ulazeći u vlasništva korporacija otkupom dionica.
Uvođenjem mirovinske štednje u promet, tržište kapitala nema više pređašnje dvije značajne suprotstavljene strane: dva trgovca (kapitalista) koji trguju kapitalom na burzama i obojica ga posjeduju. Taj je odnos zamijenjen u nove dvije suprotstavljene strane: kapitalist ili njegova korporacija s kapitalom i titulom na jednoj strani te stotine milijuna radnika bez titule s grupnim (kapitalistima prepuštenim na upravljanje) kapitalom na drugoj strani.
Drugim riječima, burzovno-trgovinski odnos mijenja se na način da „kapital kapitalista vs. kapital kapitalista“ postaje „kapital kapitalista vs. kapital stotina milijuna radnika kojim upravlja kapitalist“.
Let u svemir radničkim novcem
Konjunktura kraja 20. i početka 21. stoljeća diže burzovne indekse, a mirovinska štednja ulaže se u projekte informacijsko-komunikacijskih tehnologija koji postaju, uz rastuću financijsku industriju, lokomotiva ekonomskog rasta.
Internet i digitalne tehnologije koji su financijskom sustavu omogućili globalno digitalno poslovanje u kombinaciji s „privatizacijom budućnosti“, odnosno privatizacijom mirovinskih sustava, otvaraju neslućene razmjere bujanja globalnih tržišta kapitala (Wall Street, City of London, Frankfurt, Pariz, Moskva, Šangaj, Hong Kong, Singapur, Tokio…) i organiziranja novih tržišta kapitala, tzv. tržišta u nastajanju (eng. emerging markets) po zemljama Južne Amerike, tranzicijskim zemljama jugoistoka Europe kao i bivšeg sjevernog dijela SSSR-a, s tendencijom širenja i na južne euroazijske zemlje.
Zarade od financijske industrije općenito, kao i od trgovine kapitalom, uz sofisticirane metode špekulacija postaju brže, veće i lakše.
Neoliberalni kapitalizam postaje puno okrutniji od tradicionalnog, a trgovac kapitalom brži i okrutniji od trgovca robama i uslugama. Kapitalistička proizvodnja seli se na daleki istok, a tradicionalni kapitalist, koji je nekad proizvodio realna dobra i usluge, uviđa lagodnosti zarađivanja trgujući kapitalom.
Trgovalo se kapitalom na burzama i prije neoliberalne ere sustava mirovinskih i investicijskih fondova, ali usporedivo zanemarivo. Sistemska privatizacija mirovinske štednje na burze uvodi zbirni kapital stotina i stotina milijuna radnika nasuprot kapitalu s titulom vlasnika.
Istovremeno se rađaju „high tech/dot com“ popularni kapitalisti s nevjerojatnim (su)ludim projektnim idejama koje lete čak do svemira. Visoko tehnološke ideje kote se brzinom prikupljanja novca od radničkih mirovina, a proizvodnja prema potrebama postaje ideološki slatki san.
Tržišna pravila vrijede samo za male
Nekad je kapitalist trgovinom na burzi mogao prevariti nekog drugog kapitalista na burzi. Sada na burzi postoji jedna nova, druga velika strana, strana radničkog skupnog kapitala u mirovinskim fondovima. Računi će se polagati za 30 - 50 godina, negdje od dvadesetih do tridesetih godina ovog stoljeća, kad će veliki dio prve tranše mirovinskih štediša ići u mirovinu i željeti svoje novce.
Dakle, potpuno je neispravna plasirana teza da je npr. BlackRock vlasnik ili suvlasnik svega: banaka, korporacija, raznih fondova, nekretnina, medija i „svega na svijetu“. Potpuno je neispravna teza da su vlasnici BlackRocka i sličnih već spomenutih asset management kompanija ujedno i masovni vjerovnici zaduženih država. Oni nisu vjerovnici nego su, novcem od mirovinske i ostale štednje, uzurpirali moć vjerovnika nasuprot dužnicima - državama. Oni su samo vrh piramide upravljačke moći i kontrole koju su uspostavili tuđim, za buduće mirovine uplaćenim novcem. Samo prva dva gore spomenuta institucionalna investitora upravljaju imovinom (17 bilijuna dolara), većom nego ukupni BDP (godišnja vrijednost svih proizvedenih roba i usluga) svih država EU (15 bilijuna dolara).
BlackRock i ostali „asset menadžmenti“ ulažu i u zaklade (v. endowment) koje nose zvučna imena. Čak i mali portfelj koji se usmjeri iz mirovinskih sredstava na konto zaklade, za onoga koji ga prima putem zaklada značajan je novac. Zato je naivno vjerovati da je novac u globalnim zakladama koje nose zvučna imena poznatih političara ili bogataša samo novac tih bogataša.
Isto tako, osim obveznica i dionica, mirovinska štednja ulaže se u fondove rizičnog kapitala (joint venture), koji onda ulažu u start-up projekte. Obično većina takvih projekata propada, a oni uspješni postaju globalne poduzetničke zvijezde (jedan je i naše gore list) koji se šire i rastu opet uz pomoć fondova.
Također, štednja se ulaže i u inicijalne ponude dionica ili korporativne obveznice postojećih kompanija koje izrastaju u globalne monopoliste, koje onda ojačane tim novcem pristiglim s tržišta kapitala, kupuju ili pripajaju slabije ili one koje namjerno oslabe da ih otkupe jeftinije. Utjecaj velikih igrača na kretanja tržišta kapitala skoro je neograničen. Veliki trgovci, kao i u realnoj trgovini, vladaju situacijom (v. insider trading), a mali su prepušteni nemilosti tržišta. Korporativno bogatstvo omogućeno je upravo dodijeljenom ulogom i pokroviteljstvom onih koji im osiguravaju izvore financiranja, uglavnom putem velikih banaka ili institucionalnih investitora.
Špekulativno-trgovačke burzovne makinacije
Nobelovac J. Stiglitz i najveći ekspert za mirovinski sustav P. Ortzag pokušali su, s pozicije savjetnika predsjednika Obame, reformirati sustav na štetu privatnih mirovinskih fondova, a u korist javnih socijalnih fondova generacijske solidarnosti. Savjetnički mandat bio im je kratak, nešto kao A. Samodolu u ZG Holdingu.
U doba konjunkture tržišta kapitala, informacijsko-komunikacijskih tehnologija i financijskog sektora, potpomognute ulaganjima iz mirovinskih fondova, rasla je i zarada od prinosa. Bajka o umirovljenicima s bogatom štednjom mogla se nastaviti sve do financijske krize 2008. kada su mirovinski fondovi značajno osakaćeni, a rizici postali vidljivi svima.
Ipak, najveća opasnost sustava prepuštanja mirovinske budućnosti u ruke krupnog kapitala ugrađena je upravo u špekulativno-trgovačke burzovne makinacije. Tu mora postojati druga strana koja gubi, ako suprotna dobiva i bogati se. Oni s prosječnim poznavanjem funkcioniranja globalnih burzi, u kontekstu upravljanja mirovinskom štednjom, mogu povezati tu činjenicu gledajući filmove na tu temu, poput Margin Call, The Big Short ili Wall Street. A stari pametni gorštak i bez filmova shvaća poantu prepuštene privatizirane budućnosti jer zna dobro dvije narodne poslovice: onu vezanu za mlaćenje gloginja i onu o skupnoj kobili koja prva krepa.
Da bi sve očigledno postalo nerazumljivo i komplicirano i da bi se prikrile opasnosti privatizacije budućnosti, sustavno se putem velikih medija radnicima i ostaloj javnosti nameću manipulacije, zamjene teza, uzroci se prezentiraju kao posljedice i obrnuto. Cilj je sačuvati status quo sistema - moć tržišta kapitala i privatiziranih mirovinskih fondova!
Naivno je očekivati od najbogatijih ljudi na svijetu, čije se bogatstvo pojedinačno mjeri sa „samo“ par stotina milijardi dolara u odnosu na 36 bilijuna u mirovinskim fondovima, da svoj kapital ulažu u nešto rizično ili da dobro ne kontroliraju ili kažnjavaju savjetnike ili operativce trgovine njihovim vlastitim kapitalom.
Bogati i najbogatiji jako dobro uvećavaju i paze svoja osobna bogatstva koja sve više ulažu u kupnju realnih prirodnih resursa (zemlju, rudnike i ostala prirodna bogatstva).
Na drugoj strani, mirovinski fondovi pune se neizvjesnim budućim potraživanjima prema prezaduženim državama na rubovima (ili preko ruba) bankrota, raznim dionicama (sjetimo se Enrona), upitnim nekretninama i bezvrijednim papirima.
Mirovinski fondovi, prepušteni riziku tržišta kapitala, padaju i rastu zajedno s burzovnim indexima. A burzovni indeksi ne probijaju granice beskonačnosti, nego se ponašaju po zakonitostima amplitude - od male do velike ekonomske krize. A dvije takve krize ujedno su prijelomne strateške točke koje prepoznajemo u sljedećem, zadnjem tekstu iz ove serije.
Izvor naslovne fotografije: Picryl, Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: