U novom izdanju Ćoravog sokaka Davor Rakić analizira pojavu zanimljivog "intervencionističkog" trenda među domaćim poslodavcima.
Eto, dočekali smo i to da Hrvatska udruga poslodavaca otvoreno zaziva državnu intervenciju u tržište koje je, kako kažu, pogodila “elementarna nepogoda”. Oni koji su svih ovih godina bili najglasniji borci protiv bilo kakvog državnog intervencionizma u njihovom tržišnom dvorištu, pogođeni nepogodom, sada zovu državu da intervenira. Radi se o nedostatku radnika kao posljedici iseljavanja čije je razmjere teško i odrediti. Nitko točno ne zna koliko je građana napustilo državu u posljednjih pet godina. Razmjeri i posljedice tog trenda zaista se mogu nazvati “elementarnom nepogodom”.
Čelnici HUP-a, u ime svojih članova, traže od države smanjivanje troškova koji opterećuju poslovanje - s posebnim naglaskom na smanjenje opterećenja rada. Svrha ovih zahtjeva za intervencijom je da se oslobode sredstva koja bi poslodavci tada, kako čvrsto obećavaju, usmjerili u povećanje plaća. Činjenica je da su se godinama uvodili različiti parafiskalni nameti koji su stalno povećavali troškove poslovanja te i danas opterećuju sve one koji su ih dužni plaćati. Njih bi svakako trebalo preispitati te ih smanjiti ili ukinuti. Činjenica je, isto tako, da su brojni poslodavci zakidali državu kroz izbjegavanja plaćanja poreza i doprinosa, neizdavanja računa, neprijavljivanja rada, neplaćanja radnika i dobavljača, isplate plaća na ruke… Svega navedenog ima i danas. Ne znam samo što je bilo prije - jesu li prvo poslodavci zakidali državu pa je ona posegnula za izmišljanjem nameta ili je država prva postavila namete pa su poslodavci, da bi se održali, počeli zakidati državu? Klasično pitanje tipa “kokoš ili jaje”. A možda su se i dogovarali: “Malo ću ga ja tebi, malo ćeš ga ti meni - pa dok ide,dobro je”.
Država je povremeno uvodila određene redukcije nekih obaveza i oslobađala poslodavce dijela tereta, ali se baš i ne sjećam da su se tako oslobođena sredstva prelila u plaće radnika ili jeftiniju kavicu. Primjeri su privremeno umanjenje zdravstvenog doprinosa za 2 posto i također privremeno, smanjenje PDV-a za ugostiteljstvo. Uvođenjem fiskalizacije i poslodavci su u jednom dijelu postali odgovorniji u plaćanju svojih obaveza prema državi, ali država nikako nije uspijevala reformirati i pojeftiniti, naprimjer, glomaznu lokalnu upravu ili bilo što drugo. Protokom vremena i našom poslovičnom snalažljivošću, koliko vidimo, s vremenom je i fiskalizacija pokazivala sve lošije rezultate.
Rasterećenje rada je ono što je sada “špic-tema” zahtjeva HUP-a za državnom intervencijom. Što bi to država trebala rasteretiti i koliko? Novi prijedlog porezne reforme za 2019. godinu predviđa umanjenje ukupnih doprinosa koje plaća poslodavac za 0,7 posto bruto plaće radnika. To sasvim sigurno neće osjetnije povećati plaće, čak i kad bi poslodavci to prebacili radnicima. A neće - nisu ni onda kad su im doprinosi bili umanjeni za 2 posto.
Istom poreznom reformom, snižava se stopa PDV-a za neke proizvode što će, navodno, povećati kupovnu moć radnika, ali i svih ostalih, za oko 80 kuna mjesečno. Tek trebamo vidjeti hoće li se ovo i ostvariti, ali u svakom slučaju, lijep pokušaj. Nadamo se samo da se prije Božića cijene tih proizvoda neće, za sličan iznos, povećati pa onda u novoj godini smanjiti na razinu na kojoj su i sada, a ne na razinu nižu za razliku PDV-a.
Nadalje, porezna reforma pomiče granicu oporezivanja najvećom stopom poreza na dohodak sa 17.500 na 30.000 kuna što je izravno pogodovanje najviše plaćenim menadžerima i povlaštenima koji čine jedva 3 do 4 posto zaposlenih. Nikakve to veze nema s liječnicima i informatičkim stručnjacima. Najviše tolikih plaća je u bankama koje, usput budi rečeno, imaju najviše parafiskalnih nameta u vidu naknada raznih troškova koji ustvari ne postoje. Istodobno, većina zaposlenih ima toliko niske plaće da uopće ne plaćaju porez na dohodak. I tu dolazimo do stvarne elementarne nepogode - malih plaća kao glavnog (ne jedinog) uzroka iseljavanja. Problem je toliko narastao da se i politici pomalo tresu koljena, a poslodavci zazivaju državnu intervenciju.
Godinama su poslodavci tražili da se država ne petlja u tržište rada, a naročito u vrijeme visoke nezaposlenosti. Tada je normalan odgovor poslodavca radniku koji traži veću plaću ili bolje uvjete rada bio da, ako mu ne paše, slobodno ode - ima ih nebrojeno puno koji jedva čekaju taj posao. Omalovažavanje i izrabljivanje bilo je na vrhuncu i tada se nisu zazivale državne intervencije. Dapače. Tvrdili su da tako mora biti jer se na tržištu nudi malo poslova, a radnika ima napretek. Protivili su se svojedobno i uvođenju zakonske minimalne plaće pozivajući se na sposobnost samoreguliranja tržišta. Ukratko, gradili su vlastitu konkurentnost i prosperitet na potplaćenom radniku. Sada (kada poslova ima, a radnika nema) ne žele prihvatiti ista ona tržišna pravila ponude i potražnje po kojima bi radnici morali biti bolje plaćeni. Poslodavcima i dalje ne pada na pamet samostalno povećavati plaće nego bi, po čelnicima HUP-a, država trebala intervenirati u isto to, donedavno nedodirljivo, tržište. Problem je u tome što ni država nema više prostora za intervenciju iz istog razloga. Nema ljudi, nema mladosti, a zbog malih plaća nema ni dovoljno prihoda. Otišli radnici negdje drugdje. Otjerali ih minimalci i isplate na ruke. Otjerale ih poslodavačke ucjene, pohlepa i bezobrazluk. Otjerala ih i politika svih boja koja se bavi isključivo svojima i njihovima. Otjerala ih sveopća nesigurnost i beznađe.
Tržišno gledano, problem je rješiv. Promijenite odnos prema radnicima i podignite plaće. Možda će netko i prihvatiti bolje plaćene poslove, ali je vrlo upitno tko će vam (politici i poslodavcima) nakon svega vjerovati. Plaće se još i mogu podići, ali možete li vratiti povjerenje i sigurnost? Možete li vratiti nadu?
Prema Pravilniku o porezu na dohodak postoje isplate koje ne podliježu oporezivanju poput raznih naknada, potpora i nagrada koje velika većina poslodavaca ne isplaćuje svojim radnicima, ali svejedno se traži njihovo uvođenje. Kao da već ne postoje. Činjenica je da država te neoporezive iznose desetljećima nije povećavala i da bi to trebala učiniti - barem zbog onih malobrojnih poslodavaca koji ih i sada isplaćuju. Zbog njih ne bi bilo loše na popis dodati i “trinaestu plaću”. To bi bila mala pomoć bar nekim radnicima i poslodavcima. Nemojmo samo smetnuti s uma činjenicu da “trinaesta plaća”, bez mirovinskog doprinosa, nije i ne može biti plaća. Onima koji ni sada radnicima ne pružaju niti ono malo što su svih ovih godina mogli, ionako nema pomoći u smislu brige i odnosa prema radu i radniku. Njima ničija intervencija neće pomoći.
Autor naslovne fotografije: udruga BRID
Autor teksta:
Preporučite članak: