Tresla se brda, rodio se buržoasko-reformistički miš - ovako u jednoj rečenici naš suradnik Karlo Mikić počinje svoju, kako kaže, drugarsku kritiku prosvjeda studenata u Srbiji.
Lijevo-aktivistička scena u Hrvatskoj bukti slavljem podrške studentskim prosvjedima u Srbiji. Među formalno-političkim strankama svoju podršku prosvjedima “u borbi protiv kapitalističkog režima” dao je RF, a na skupu podrške održanom u Splitu sudjelovao je i SRP, gdje je studente podržao i splitski gradonačelnik Ivica Puljak.
Iako lijevi akteri svaki prosvjede za promjenama podržavaju praktički po defaultu, sam sadržaj studentskih zahtjeva definitivno spada više u ideološko okrilje Puljkove stranke Centar (nekadašnje Pametno) i ostalih liberalno-centrističkih stranaka poput Fokusa ili stranke Dalije Orešković.
Od truizama do revolucije… i nazad
Sa samih prosvjeda i blokada dolaze vrlo snažne poruke o namjeri temeljne promjene srbijanskog društva, o izgradnji novog društva na novim vrijednostima, o društvenoj revoluciji. Ali ako pogledamo podrobnije na koji način se ta revolucija planira provesti dobivamo poruke analogne onima koje su postale sastavni dio svakidašnjeg repertoara dnevne politike, a kojima smo se prije skoro dvadeset godina rugali kao floskulama, npr. kada bi tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić apelirao “neka institucije rade svoj posao”.
Takvi truizmi izdaju posvemašnje siromaštvo društveno-političke imaginacije, koje je posljedica dezintegracije ljevice kroz posljednja tri i pol desetljeća. Kao moto ovih prosvjeda mogla bi se uzeti ona kultna pjesma benda Ten Years After s refrenom “I’d like to change the world, but I don’t know what to do”. Ovi prosvjedi neće promijeniti društvo Srbije – nijedan njihov zahtjev ni ne cilja na sistemsku promjenu. Trenutno u Srbiji vlada opća euforija zbog narodnog buđenja i prepoznavanja da njihovi generalni štrajkovi mogu uzdrmati pa i srušiti dosadašnji politički establišment.
Ali trenutna opijenost masovnim pokretom u konačnici će rezultirati samo teškim mamurlukom. Isti razlozi koji sada osnažuju prosvjedni momentum – a koji se primarno tiču stava da je ljudima “svejedno tko je na vlasti” dok god se potreban posao obavlja – već sada postavljaju implicitne limite efikasnosti samog pokreta. Jer što ustvari znači “nama je svejedno”? Što ustvari znači inzistiranje na borbi protiv korupcije? U klimi u kojoj Srbija nema snažnu oporbu Vučićevoj vlasti, a dosadašnji oporbeni valovi pokazivali su se redovito još gorima od te iste vlasti, kakve se promjene realno mogu očekivati?
Ili će se momentum prosvjednog nezadovoljstva ispuhati pred Vučićevim koncesijama, koje neće donijeti nikakvu promjenu jer će biti usmjerene stabilizaciji režima; ili će se preliti sa prosvjedne u formalno-političku dimenziju i tada im, s obzirom na relativne odnose snaga, prijeti bugarski scenarij u kojemu će se društvo godinama vući kroz elektoralnu pat-poziciju dok se prosvjedni momentum na kraju ne rascjepka i ispuše, a zatim stari politički establišment ponovno preuzme političke uzde.
Konačno, iako malo vjerojatan, moguć je i fantastični scenarij anti-korupcijske pobjede nove i mlade političke nade koja bi u lustracijskoj lavini pomela korupcijsku hobotnicu i počistila ortačko-rođačku koaliciju. Kao i u Bugarskoj 2009. kada je GERB-ov Bojko Borisov pobijedio na platformi anti-korupcije na izborima protiv omraženog i korumpiranog BSP-a, da bi u međuvremenu i on i njegova stranka postali sinonim za korupciju. I onda u novi krug novih “mladih nada” koje će se pokazati kao nedorasle zadaći.
Strukturalni problemi i površinska rješenja
Određeni politički komentatori (također liberalno-centrističke provenijencije) rekli bi kako je problem u našim nacionalnim karakterima. Nama zaostalim Balkancima jednostavno manjka kulture potrebne za izgradnju demokratskih institucija. Trčanje u začaranom krugu korupcije posljedica je te nekulture. Zbog nje smo i nerazvijeni, itd. Liberalni diskurs tako se vječno klati između dvije faze kvake 22: trebamo promijeniti političko-institucionalni kadar, ali nemamo ga zamijeniti s čime jer je u nama problem, a ne možemo se promijeniti jer bi za to trebalo prvo raščistiti državu. I tako jedina smjena postaje ona elana za apatiju dok posao ide po običaju, bogati se bogate, a siromašni osiromašuju.
Problem je, naravno, u samom sustavu. Ali sustav ne čini ni stranačka struktura, ni sudstvo, ni zakonodavstvo, ni javni sektor. Sustav čini način proizvodnje. I tu dolazimo do samog srca problema: način proizvodnje, tj. globalni kapitalizam, ne možemo mijenjati lokalno. Za razliku od esencijalističkog, u suštini rasističkog, shvaćanja prema kojemu pojedini narodi (ili grupe naroda) imaju kolektivne fiksirane atribute, fiksirane forme svijesti i fiksirane stupnjeve etičkog razvoja – materijalistička analiza nejednakog razvoja polazi od stvarnih uzroka i struktura koje ti uzroci oblikuju.
U konkretnom slučaju to znači da je opetovani razvoj korupcije koja mori čitav niz zemalja u razvoju, kao i nerazvijenih zemalja globalnog juga i istoka, prirodna posljedica manjka političko-ekonomske autonomije tih zemalja u kontekstu globalnog kapitalističkog sustava u kojem države kapitalističkih centara onemogućuju napredak državama periferije. Na razini međunarodnih odnosa, pogotovo u kontekstu stagnirajućeg kapitalizma, odnosi među državama obrazuju igru nulte sume. Ukratko, korupciju je nemoguće riješiti na državnoj razini jer je ona simptom strukturalnih barijera u društvima rastuće nejednakosti u kojima se, terminima Thomasa Pickettyja, privatni prihodi akumuliraju brže od ekonomskog rasta.
Manjak alternativa
No da me se ne shvati krivo, ovo nije poziv na veće oporezivanje bogatih. Takvi programi također ne mogu polučiti željene rezultate ako ih se ne implementira na internacionalnoj razini, a i tada njihov uspjeh ima tek ograničen vremenski rok. Međutim, čak i da za to postoji društveno-politička volja – a očito ne postoji – takav program ne bi mogao postići mnogo u kontekstu mikroskopskog rasta u kakvom se nalazi gotovo čitav svijet (mimo Kine, SAD-a i još poneke iznimke). A ta se situacija neće promijeniti sama od sebe. Manjak rasta reflektira tržišnu saturiranost i manjak profitabilnosti, koja je pokretač bilo kakvog ekonomskog djelovanja u kapitalizmu.
Porast profitabilnost pak u današnjim uvjetima ovisi o devalvaciji zaliha fiksnog kapitala, bilo supstancijalnim tehnološkim probojem (koji bi problem samo gurnuo unaprijed na neko vrijeme), bilo fizičkim uništavanjem tih zaliha. Zadnjih godina se čini kako se više krećemo prema toj drugoj alternativi. Jedan dobar, pošteni svjetski rat oslobodio bi dovoljno prostora za još jednu rundu ubrzane akumulacije pri punoj zaposlenosti, kakva se na Zapadu odvijala nakon II. svj. rata. Što to za nas znači? Ukratko da unutar uvjeta globalnog kapitalizma kakvog imamo danas nikakvo političko djelovanje ekonomski zavisnih zemalja ne može poboljšati njihove ekonomske prospekte, pa shodno tome ni političke i šire društvene.
Ono što se može očekivati je daljnja fašizacija Zapada koji ekonomski stagnira i čije (tradicionalno boljestojeće) stanovništvo doživljava topljenje svog životnog standarda u vidu povećanih financijskih pritisaka koji rezultiraju u proletarizaciji nekadašnje srednje klase. Pad životnog standarda nekadašnje proletarizirane radničke klase palio je klasnu svijest i pokrete koji su zahtijevali socijalizam u ovom ili onom obliku.
Pad životnog standarda dugo vremena komparativno privilegiranije radničke aristokracije s popratnom sitnoburžoaskom sviješću ne dovodi do buđenja klasne svijesti, nego do jalovih centrističkih formula među višom srednjom klasom i nacionalističkog šovinizma među nižom i nižom srednjom klasom. A kada se centrizam i u praksi pokaže jalovim, tada jedina opcija ostaje fašizam.
Socijalistička perspektiva
Ima li uopće smisla prozivati ili kritizirati trenutni masovni pokret u Srbiji zbog njegove nemogućnosti za pokretanje stvarnih promjena, tj. za izostanak klasne svijesti koja bi ukazala na strukturalne dimenzije problema ispod površine koju zahvaća liberalno-buržoaski diskurs reformizma? Pa, ustvari nema. S jedne strane, klasna svijest pojavljuje se u određenim okolnostima proletariziranih masa, a te okolnosti i dalje nisu prisutne ni u Srbiji, ni u šire u regiji, pa niti u Europi kao takvoj.
S druge strane, čak i da postoje objektivni uvjeti za razvoj klasne svijesti u Srbiji, ona bi nužno ostala impotentna jer je problem globalnog karaktera, pa čak niti neka revolucija boljševičkog tipa u Srbiji ne bi mogla dovesti do potrebnih promjena. U jednu ruku svi oni “čiče” i “tetke” koji svojim cinizmom omalovažavaju studente i njihove zahtjeve, mantrajuću o nemogućnosti promjene – su u pravu (iako su najčešće u krivu oko toga zašto su u pravu).
Forme svijesti i diskursa prikladne su društvenim odnosima iz kojih izrastaju, a ti društveni odnosi pak proizvodnim odnosima i materijalnim uvjetima života koji ih uvjetuju. To jedan od temeljnih postulata historijskog materijalizma kao marksističke sociologije – i, parafrazirajući Hegela, nijedno društvo ne može preskočiti sjenu vlastite epohe. Ali zato također nema smisla nekritički skakati na svaki vagon društvenih turbulencija u naivnom iščekivanju revolucije koje nema na vidiku.
Zadaća socijalističkih aktera je analizirati smjer kretanja društvenih trendova imajući na umu omjer zahtjeva znanstvene preciznosti i razumljivosti u šire društvene komunikacije. Na nama nije ni da dajemo lažnu nadu, ni da bodrimo pokrete koji ne smjeraju ka socijalizmu. Bilo bi naivno i idealistički (u smislu želje da se svijet mijenja prema nečijim normativnim principima bez obzira kreću li se stvarni trendovi u tom smjeru) također gubiti vrijeme u pokušajima prodavanja socijalističke perspektive društvenim slojevima koji su za nju trenutno nezainteresirani.
Iako se jedan aspekt te nezainteresiranosti da svesti na ideološki rad vladajućih klasa od ‘90-ih naovamo, taj aspekt nije presudan i on se ne bi mogao tako duboko ukorijeniti da sama materijalna osnova nije omogućila formiranje takve perspektive. Ukratko, najveći razlog neuspjeha socijalističke ideologije na prostorima bivše Jugoslavije je uspjeh određenih socijalističkih praksi koje su seljačke i proleterske mase izdigle u građanstvo srednje klase, izmičući time materijalnu osnovu privlačnosti socijalističkih ideja.
Pa ipak, trenutni studentski elan treba kritički pozdraviti, ako ništa kao dobrodošlo negativno kretanje koje ima potencijal razotkriti granice buržoaskog proceduralizma i fetišizma institucija. Iako će najvjerojatniji rezultat toga svega biti ili kasnija apolitičnost trenutne aktivističke generacije, ili njeno skretanje udesno u vidu zapadnog bloka čije se buduće konture polako promaljaju u imperijalističkoj groznici koja će – onda kada trenutnu stagnaciju zamijeni nova akutna strukturalna kriza kapitalističke akumulacije – u potpunosti zamijeniti dosadašnji liberalni konsenzus.
Ova analiza zasigurno neće biti dočekana uz dobrodošlicu svugdje gdje su studentski prosvjedi raspirili nade u promjene. Ali marksistička perspektiva mora ostati trijezna i dosljedna čak i u situacijama kada bi sami marksisti željeli od nje dobiti više nego je moguće.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: X screenshot, AFP, Index.hr
Preporučite članak: