Nastavljamo s našom Malom školom socijalizma. U prvom tekstu progovorili smo o bezidejnosti ljevice. U drugom vas pak upoznajemo s neprijateljem - kapitalizmom.
Da bismo razumijeli socijalizam, prvo moramo shvatiti što je kapitalizam. To je ekonomski sustav koji dominira u većini svijeta, ali njegova definicija često ostaje nejasna. Mnogi ljudi imaju različite ideje o tome što kapitalizam zapravo jest, a što nije. Stoga ćemo se prvo pozabaviti pogrešnim koncepcijama kapitalizma. Razmotrit ćemo najrasprostranjenije poglede na njega, a zatim predstaviti marksističku perspektivu, da bi na kraju na njenoj podlozi kritički sagledali njihove nedostatke.
Česte greške u određivanju kapitalizma
Prije nego što definiramo kapitalizam, važno je razumjeti na što se svode najčešći promašaji pri pokušaju toga. Mnogi ljudi griješe kada pokušavaju opisati kapitalizam, često uzimajući jedan njegov dio za cjelinu. Na primjer, netko može reći da je kapitalizam samo "slobodno tržište", ali to je samo jedan aspekt kapitalizma, a ne cijela priča. Kao da kažemo da je nogomet samo udaranje lopte – da, to je dio igre, ali nogomet uključuje mnogo više: pravila, timove, strategije itd.
Također sličan način na koji ljudi griješe je da uzimaju nešto što je samo slučajno obilježje kapitalizma za njegovu središnju značajku. Na primjer, netko može reći da je kapitalizam slobodno djelovanje tržišta, ali to je previše pojednostavljeno. Tržišna sloboda postojala je – pa čak i bila veća – i u drugim sustavima, poput antičkih robovlasništva ili feudalizma, gdje su ljudi također razmjenjivali robu ali to ne čini feudalizam i druge ekonomske sustave kapitalizmom.
Dodatan problem je kategorijalna pogreška, gdje ljudi kapitalizam poistovjećuju s nečim sasvim stranim. Takvu grešku čine oni koji kažu da je kapitalizam neki sustav ideja koje možemo primijeniti (ili ne) u ekonomiji. Ovdje je važno shvatiti da kapitalizam nije nešto što možemo birati ili ne birati – on je sustav koji je nastao kroz povijesne procese i koji oblikuje naše živote.
Različiti pogledi na kapitalizam
Postoje različiti načini na koje ljudi gledaju na kapitalizam. Podijelit ćemo ih na idealističke i realističke. Na desnici imamo libertarijance i klasične liberale, dok na lijevoj strani imamo socijaldemokrate i državne socijaliste. Svi oni pokušavaju definirati kapitalizam kroz određene karakteristike, ali čine to na način koji ne uzima u obzir cijelu sliku. Te pristupe nazvat ćemo idealističkim pristupima kapitalizmu, jer ga svode na neku ideju prema kojoj procjenjuju stvarnost – ako stvarnost tome odgovara onda imamo kapitalizam, ako ne onda nemamo.
Uz to imamo i pseudo-realiste, tobože apolitične centrističke tehnokrate koji smatraju da je kapitalizam samo ljevičarski bauk, te da možemo govoriti samo o postojanju ekonomije koja je takva kakva jest nužan rezultat prirodnih odnosa ljudi.
Svima njima suprotstavljeni su marksisti koji na kapitalizam gledaju kao na povijesno uvjetovan način proizvodnje koji ima svoj početak i mogući kraj – to gledište nazvat ćemo realističkim jer ne mjeri stvarnost prema nekoj ideji nego kroz promatranje kako ekonomski sustavi zaista funkcioniraju stvara pojmove o njima.
Desničarski pogledi: Libertarijanci i klasični liberali
Libertarijanci, poput Murraya Rothbarda, vjeruju da je kapitalizam sustav koji se temelji na potpunoj slobodi tržišta i privatnog vlasništva. Zamislite da živite u svijetu gdje svatko može otvoriti svoju trgovinu, praksu ili tvornicu bez ikakvih državnih ograničenja. To je libertarijanski ideal – svatko je sam sebi gazda, a tržište regulira sve. U ovom svijetu, država ima samo ulogu osiguravanja zakonske jednakosti i zaštite vlasništva. To je najograničenija koncepcija kapitalizma.
S druge strane, klasični liberali, poput Adama Smitha, vjeruju da država ima ulogu u osiguravanju pravila igre, da bi se trebala što manje miješati u tržište s izuzetkom nekih izvanrednih okolnosti. Te okolnosti mogu činiti protekcionističke politike drugih država koje utjecanjem na mehanizam cijena remete tržišne signale, ili neočekivani izvanjski šokovi kojima tržišne sile ne mogu doskočiti, pa i aspekti potrebni za glatko funkcioniranje tržišta, poput infrastrukture, čiji razvoj i održavanje privatni tržišni akteri ne žele uzeti na sebe jer njihova profitabilnost nije dovoljna ili se njihov profit ne može dovoljno ograničiti i komodificirati tako da u njemu uživaju samo njegovi investitori.
Lijevi pogledi: Socijaldemokrati i državni socijalisti
S druge strane nalaze se tradicionalne reformističke, tj. socijaldemokratske i revolucionarne perspektive, tj. marksističko-lenjinističke perspektive. Prvi primjer bit će demokratski socijalizam koji zagovara Bernie Sanders. On svijet dijeli na zemlje koje su kapitalističke, socijalističke ili miješane ekonomije. Nordijske zemlje smatra primjerima socijalizma zbog besplatnog obrazovanja i zdravstva te jačanja radničkih prava kroz državno posredovanje između kapitala i sindikata. SAD, s druge strane, vidi kao primjer kapitalizma, gdje je neoliberalna politika od 1980-ih deregulacijom ekonomije oslabila radničku klasu smanjenjem poreza za bogate, rezovima u javnim uslugama i pritiskom na plaće zbog globalizacije.
U njegovoj koncepciji kapitalizam označava takav deregulirani ekonomski sustav koji pogoduje bogatima i korporacijama, stvarajući monopole koji kontroliraju društvo. Stvarnost kapitalizma ovisi o političkoj volji, koja je posljednjih 40 godina bila pod utjecajem tržišnih think-tankova. Sanders vjeruje da bi se, uz jačanje radničke klase i grassroot demokracije, moglo uspostaviti državna kontrola nad ekonomijom u korist radnika te da bi to bio kraj kapitalizmu u SAD-u.
Reformistička ljevica slaže se s oba liberalna gledišta po pitanju toga da je kapitalizam izjednačiv sa djelovanjem slobodnih tržišta, ali za razliku od njih ona njegove posljedice promatra kao isključivo negativne. Nasuprot ekonomskim desničarima – koji društvene patologije poput korupcije, osiromašenja većine, pojave monopola, tržišne nestabilnosti i redovitih kriza promatraju kao posljedice državnog uplitanja u tržište – ljevičari ih kritiziraju kao posljedice kapitalizma.
Drugi primjer dolazi iz marksističko-lenjinističke perspektive državnih socijalista koji idu korak dalje. U njihovoj koncepciji kapitalizam se smatra društvenim sustavom pod kontrolom kapitalista.
Nasuprot tome, socijalizam predstavlja društvo pod vodstvom radničke klase reprezentirane komunističkom strankom kao njenom avangardom koja vodi klasnu borbu u interesu radništva. Prema ovoj teoriji, kapitalizam se može ukinuti političkom odlukom i revolucionarnim nasiljem, kroz nacionalizaciju sredstava za proizvodnju. Kada sredstva više nisu u privatnom vlasništvu, ne postoji kapitalizam, već državna kontrola nad proizvodnjom i distribucijom – što je srž staljinističkog modela.
Iako ova analiza kapitalizam poistovjećuje s tržišnom ekonomijom kao takvom, što je dublje od shvaćanja kapitalizma samo kao nereguliranog tržišta, oba primjera ostaju kratkovidni u objašnjenju što kapitalizam zapravo jest.
Pseudorealizam tehnokrata
Ova pozicija, koja sebe smatra "post-političkom" i zdravorazumskom, odbacuje ideološke pristupe i tvrdi da promatra stvarnost objektivno, gotovo inženjerski. Njeni zagovornici smatraju da je vrijeme za prestanak s "politikanstvom" i fokus na praktična rješenja. Za njih je kapitalizam ili nebitan koncept ili izmišljotina, a vjeruju da specifični problemi zahtijevaju specifična rješenja, bez obzira na to potječu li iz neoklasične, kejnzijanske ili post-kejnzijanske ekonomske teorije.
Glavni cilj je da sustav funkcionira, a to se po njima postiže balansiranjem tržišnih sila i državnih intervencija. Ekonomska mudrost smatra se ključem dobrog upravljanja, a njezina se bit nije promijenila od antike do danas, iako je u moderno doba poprimila znanstveni karakter.
Marksistički pogled: Kapitalizam kao povijesni proces
Marksistička teorija kapitalizma smatra ga povijesno specifičnim načinom proizvodnje, a ne samo idejom ili skupom ekonomsko-političkih praksi. Kapitalizam se, poput ranijih sustava kao što su robovlasništvo i feudalizam, temelji na klasnoj podjeli društva. Međutim, za razliku od tih sustava, kapitalizam je nastao oko 15. stoljeća razvojem tehnologije, širenjem trgovine i raspadom feudalnih odnosa, što je dovelo do stvaranja radničke klase koja, lišena sredstava za proizvodnju (poput zemlje ili alata), mora prodavati svoju radnu snagu da bi preživjela.
U feudalizmu su kmetovi radili na zemlji koju su posjedovali feudalci, ali su imali određenu sigurnost. U kapitalizmu, radnici u tvornicama nemaju vlastitu zemlju ili alate, pa moraju raditi za kapitaliste kako bi preživjeli. U kapitalizmu, trgovina postaje središnji oblik društvenih odnosa. Dok su se u prethodnim sustavima uglavnom trgovalo onime što bi u procesu proizvodnje ostao višak, u kapitalizmu se proizvodi stvaraju primarno kao robe za tržište, a ne za neposrednu upotrebu. To dovodi do konkurencije među pojedincima i tvrtkama, gdje je imperativ maksimiziranja profita ključan za opstanak.
Proizvodni faktori (zemlja, alat, radna snaga) postaju kapital, čija je svrha samo povećanje vrijednosti, a ne zadovoljavanje ljudskih potreba. I u tome je bit kapitala – sredstva za proizvodnju funkcioniraju kao kapital dok god ih se koristi da bi se proizvelo nešto za prodaju što se potom onda opet koristi za oplođivanje trenutnog kapitala, i tako unedogled.
Recimo da imate svoju firmu. Dio zarade te firme činit će vaše profite od kojih ćete dio morati opet uložiti, a od dijela živjeti. Omjer novca kojeg ćete uložiti ili potrošiti nije fiksan, ali čim manje uložite u širenje vašeg posla tim ćete manje konkurirati među ostalim firmama u vašoj branši koje ulažu u širenje svojih poslova. Budući da vjerojatno ne znate koliko konkurenata imate, i koliko agresivno oni pokušavaju preuzeti čim više udjela na tržištu, racionalnost vam nalaže da uložite u širenje vlastite firme čim je više moguće jer bi inače mogli izgubiti udio koji imate. Racionalnost to nalaže i svim ostalim sudionicima koji imaju firme.
Tako konkurencija rezultira kvazi-objektivnim pritiskom koji se manifestira kao imperativ za maksimizacijom profita, tj. za širenjem svog posla da bi se profit mogao ponovo investirati u njegovo širenje. Tom procesu nema kraja dok god postoji konkurencija i mogućnost da firma izgubi svoj tržišni udio. Tako svaka firma u kapitalizmu teži tome da postane monopol, što nekim firmama i uspijeva. Konkurencija i imperativ maksimiziranja profita često dovodi do smanjenja plaća radnika ili preseljenja proizvodnje u jeftinije regije svijeta, a trenutno je to upravo ono što sprječava ekološke napore u borbi s klimatskom krizom.
Budući da su firme (i one u vlasništvu pojedinaca, i one u vlasništvu dioničarskih društava, i one u vlasništvu radnika) prisiljene tržišnim natjecanjem stalno ulagati u vlastiti rast pokušavajući preživjeti na tržištu, one nisu slobodne voditi se moralnim nazorima ili općom društvenom dobrobiti. U tom smislu možemo iskoristiti marksističku metaforu kapitala kao autonomnog subjekta koji vlada nad ljudima i cjelokupnim procesom proizvodnje jer ljudi u kapitalizmu da bi opstali moraju služiti kapitalu i osiguravati njegov rast, pa ustvari postaju puka sredstva tog cilja – iako nijedan pojedinac zasebno kao vlastiti cilj nema rast kapitala kao takvog.
Općenitost tog društveno-uvjetovanog procesa korištenja proizvodnje kao sredstva za proširenje proizvodnje, tj. korištenja proizvoda kao roba koje se prodaju za novac da bi se osiguralo više robe za više novca (bez kraja i konca) je ključna odrednica kapitalizma.
Ta dinamika za svoju nužnu posljedicu ima okrupnjavanje i centralizaciju kapitala, tj. stvaranje monopola i upropaštavanje većine tvrtki, uz sve probleme koje to stvara, poput monopolističkog pumpanja cijena u nebo, te nezaposlenosti koja proizlazi iz nemogućnosti zapošljavanja radnika propalih firmi. Uz sve to, jedno od neizostavnih obilježja kapitalizma je njegova sklonost cikličkim ekonomskim krizama koje su pratile kapitalizam gdje god je postao dominantan način proizvodnje, a koje su u ranijim razdobljima bile uzrokovane prirodnim ili društvenim nepogodama.
Kapitalizam je pak nerazdvojiv od poslovnog ciklusa sa svojim fazama rasta i pada. Prilikom tih padova najbogatiji kapitalisti se dodatno bogate, dok je životni standard svih ostalih na udaru, a najviše ispašta radnička klasa. Nasuprot idealističkim pozicijama prema kojima se pojedinci ili politički entiteti poput nacija mogu olako i slobodno upuštati u prakticiranje kapitalizma ili od njega apstinirati, marksisti tvrde da sama struktura kapitalizma tjera na sukobe interesa i uvjetuje ljudsko djelovanje. I upravo je ta zajednička struktura akumulacije kapitala ono što različite varijante kapitalizma povezuje kroz posljednjih par stoljeća u kojima je postao dominantni način proizvodnje.
Problemi s ostalim koncepcijama
S time na umu možemo se vratiti ne-marksističkim, ili bolje rečeno buržoaskim koncepcijama kapitalizma (jer u konačnici svi idu na ruku kapitalističkoj klasi) i odmjeriti ih u odnosu na marksističku. Idealističke koncepcije kapitalizma često zanemaruju njegovu povijesnu uvjetovanost i dinamičnost. Njihov pristup temelji se na vjerovanju da ako je nešto funkcioniralo u prošlosti, može funkcionirati i danas. Zato sanjare o povratku na starije sustave, poput poslijeratnog kejnzijanskog modela ili agrarnog kapitalizma ranog SAD-a, kombinirajući elemente iz različitih razdoblja bez obzira na to jesu li oni međusobno povezani.
Međutim, oni ne shvaćaju da je sadašnji kapitalizam rezultat razvoja iz prošlosti, a ne slučajni odabir. Kapitalizam se stalno mijenjao i prilagođavao – od laissez-faire kapitalizma 19. stoljeća, preko državnog kapitalizma u ratnim vremenima, do neoliberalnog i platformskog kapitalizma danas. Idealisti to ne vide i tretiraju kapitalizam kao statičan sustav, umjesto da prepoznaju njegovu sposobnost transformacije. Pristaše ovih ideja čak tvrde da ako njihova verzija kapitalizma nikada nije postojala u povijesti, onda kapitalizam zapravo nikada nije ni postojao.
Međutim, to je pogrešno jer njihova ideja kapitalizma nije koherentna i ne uzima u obzir stvarne uvjete u kojima se kapitalizam razvijao. Na primjer, libertarijanizam i liberalizam zanemaruju tendenciju kapitalizma prema stvaranju monopola, koja je prirodna posljedica tržišne konkurencije. Umjesto toga, oni polaze od apstraktne jednakosti svih sudionika na tržištu, iako u praksi pravila koja vrijede za sve pogoduju onima s većim kapitalom.
Moderni socijaldemokrati također imaju ograničeno shvaćanje kapitalizma, videći ga samo kao sustav koji treba kontrolirati kroz regulaciju tržišta. Međutim, oni ne prepoznaju unutarnje i vanjske prepreke koje onemogućuju uspjeh takvih mjera. Unutarnje prepreke uključuju probleme poput ometanja tržišne komunikacije (npr. informacijske nejednakosti) i rizika bijega kapitala ako regulative nisu univerzalne. Na primjer, ako jedna država uvede stroge poreze na korporacije, one mogu jednostavno preseliti svoje operacije u zemlje s manje restriktivnim pravilima. Vanjske prepreke su još veći izazov.
Moć kapitala utječe na politiku i javno mnijenje, što otežava provođenje mjera koje bi ograničile utjecaj kapitalista. Na primjer, privatni interesi korporacija često se sukobljavaju s općim društvenim interesima, poput osiguranja osnovnih potreba za sve. Kapitalisti mogu koristiti prijetnju gubitka tih potreba (npr. poslova ili usluga) kako bi kontrolirali radnike. Čak i kada bi se zamislio sustav u kojem privatno vlasništvo i privatni interes funkcioniraju u skladu s općom dobrobiti, ostaje problem internacionalnog pritiska. Države su pod stalnim pritiskom globalnog kapitala, što ograničava njihovu sposobnost za provođenje socijalnih reformi.
Na primjer, marksističko-lenjinističke države poput Sovjetskog Saveza nisu mogle izgraditi pravo socijalističko društvo jer su bile izložene ekonomskom i političkom pritisku međunarodnog kapitala. Umjesto toga, one su funkcionirale po kapitalističkoj logici rasta, gdje je država preuzela ulogu jedinstvenog kapitalista, a radnička klasa bila još više eksploatirana nego u zapadnim kapitalističkim zemljama. Napokon, pseudorealizam tzv. post-političke tehnokracije pokušava stvoriti ekonomski model bez jasne teorije ili razumijevanja povijesnih uvjeta.
Odbacujući kapitalizam kao poseban ekonomski sustav, oni ne mogu razumjeti njegove ključne karakteristike i logiku kojom se vodi. Umjesto toga, projiciraju kapitalističke koncepte na ranije ekonomske sustave, što im onemogućuje pravilno tumačenje njihovog razvoja. Kao rezultat, njihove tehnokratske ideje ostaju nerealizirane jer buržoaska ekonomija (u svim svojim verzijama) ignorira temeljne sukobe i proturječnosti unutar kapitalističkog društva. Na primjer, tehnokrati mogu zagovarati "neutralna" tehnička rješenja za ekonomske probleme, ali ne shvaćaju da su ti problemi često duboko ukorijenjeni u klasnim sukobima i nejednakostima koje kapitalizam stvara.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna ilustracija: DALL-E
Foto: Pexels
Preporučite članak: