O malo čemu se u lijevim krugovima u posljednja tri desetljeća govori toliko koliko o vlastitoj impotentnosti. Međutim, boljka današnje ljevice ozbiljnija je od puke praktične nemoći.
Poput kakvog neiskusnog mladca lišenog svakog instinkta, ona nema nikakvu koherentnu viziju toga kako sam čin kojega treba poduzeti treba izgledati, niti čemu bi on trebao voditi. Sama činjenica već petogodišnjeg oplakivanja propuštenih prilika na svjetsko-političkoj sceni zbog poraza umjerene socijaldemokracije kroz likove Bernieja Sandersa i Jeremyja Corbyna govori dovoljno.
Ljevicu koja više niti kroz tlapnje dugoročnog razvoja ne zahtijeva ukinuće i nadilaženje kapitalizma i konflikata nacionalnih država nema smisla nazivati ljevicom, čak i ako samo nominalno to i čini pogrešno identificirajući kapitalizam samo s najekstremnijom verzijom tržišne deregulacije i raspačavanja socijalne države, a socijalizam s ostacima ostataka ove potonje, oprimjerene recimo u nordijskim državama.
S druge strane o atavizmu tzv. marksizma-lenjinizma također ne treba trošiti riječi. Oni pak koji ni tijekom prošlog stoljeća u raznim “realsocijalizmima” nisu uspjeli prepoznati tek dovršenje logike državnog kapitalizma, a danas u ime multipolarnosti žmire na jedno oko prozivajući za imperijalizam tek SAD, pripadaju i ekonomski i svjetonazorski još više desnici.
Kao da su se horizonti potencijalnih rješenja samo suzili u posljednjih 100 godina, većina samoprozvanih socijalista i dalje upada u ralje Scile revizionističkog reformizma i Haribde lažnog revolucionarstva, tih dviju zvijeri državnog kapitalizma. Usred takve kobne situacije s ljevicom u svijetu, prošle se godine u našoj maloj Hrvatskoj naizgled se pojavila iskra vizionarskog antikapitalističkog žara. Sedamnaesta inkarnacija Subversive Festivala naslovljena kao “Living beyond capitalism” pojavila se s obećanjem iscrtavanja kontura života onkraj kapitalizma, bilo kroz futurističko hipotetiziranje nekog “nakon” ili suvremeno istraživanje i prikazivanje nekog “pored”. Samo naizgled.
Od deset igranih i deset dokumentarnih filmova, pet predstavljanja knjiga, te dvanaest predavanja u glavnom programu Subversive festivala i foruma, tek jedna knjiga i dva predavanja doticali su se teme neke moguće reorganizacije društva i ekonomije. Međutim, i oni su u potpunosti podbacili zahvaćajući tek neke aspekte kapitalizma (poput onih neoliberalnih), umjesto pružanja temeljite kritike kapitalizma kao nestabilnog i stihijskog sustava generalizirane robne proizvodnje zasnovanog na imperativu ekspanzije i nužnosti eksploatacije rada od strane kapitala.
Uz to, popratni program sačinjen od arhive filmova Ulrike Ottinger i antikapitalističkog seminara također je mimoišao odabranu temu festivala, života onkraj kapitalizma. Organizatori Subversive-a nisu glavna meta ove drugarske kritike. Poanta festivala i foruma su selekcija i platformiranje sadržaja. Radi se o tome da potrebnog sadržaja praktički i nema. Postalo je već otrcano ponavljati opasku Fredericka Jamesona da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, iako je na suvremenu ljevicu primjenjivija njena modifikacija kod Marka Fishera da je lakše zamisliti kraj kapitalizma nego ono što bi trebalo doći nakon njega.
Socijalistički pokret je po tom pitanju već skoro dva stoljeća izuzetno neplodan. Nakon prvobitnog vala različitih bajkovitih društava sagrađenih u oblacima koje su predlagali tzv. utopijski socijalisti poput Henrija de Saint-Simona, Roberta Owena, ili Pierre-Josepha Proudhona koristeći ekonomske kategorije kapitalizma da bi njima modelirali socijalizam, utvrđivanjem marksizma kao dominantne struje unutar socijalističkog pokreta došlo je skoro do opće suše u diskursu o ekonomskom ustroju i izgledu postkapitalističkog društva.
Marksisti su se najčešće povodili Marxovim vlastitim zazorom spram “kuharica budućnosti” i vjerom u potencijal radničke klase za samooslobođenje koje će se učiti po putu. S obzirom na takav vakuum pozitivnih vizija budućnosti nije ni čudo da su im tako na istoku tzv. marksisti-lenjinisti uspješno prodali partitokratski vođeni monopolističko-birokratski kapitalizam kao “dovršeni socijalizam”.
Oni na zapadu su se pak u razočaranju istočnim režimima u potpunosti okrenuli onome što je Theodor Adorno nazvao negativnom dijalektikom – kritika postojećih društvenih odnosa je dignuta na pijedestal jedine prihvatljive teorije, bez pokušaja sintetiziranja nove slike svijeta. Poput ortodoksnih Židova koji ime vlastitoga boga zamjenjuju različitim surogatima u strahu od desakralizacije svetoga imena, mnoštvo je zapadnih marksista pred navalom buržoaske neoklasične ekonomske hegemonije zamijenilo Marxa ekonomista s jednim tobože ezoteričnim Marxom koji nastupa samo kao izvršitelj isključivo negativnog projekta kritike klasične političke ekonomije.
Stoga se nameće apsurdna implikacija da ekonomiju i proizvodnju kao takvu treba prevazići, a u te i slične besplodne ideje se onda čitave armade akademskih besposličara zapliću, razvijajući tzv. ‘teoriju’ prema horizontima neuhvatljive beskonačnosti, a sve za neku osrednju plaću i nadu u viša znanstvena zvanja.
Svrha ovog teksta stoga je poslužiti kao motivirajući uvod u seriju tekstova kojima bi se pokušalo raščistiti s dekadencijom kako suvremene, tako i povijesnih ljevica i iscrtati ako ništa barem program prema nekoj alternativnoj budućnosti. Naredni tekstovi bavit će se stoga pitanjima poput:
– Što je kapitalizam, koje su njegove pretpostavke i nužne posljedice te može li on barem u teoriji biti dobar za društvo kao takvo, klase koje ga sačinjavaju i prirodu u kojoj jedino može postojati.
– Je li Marxova analiza kapitalizma još uvijek održiva ili se kapitalizam strukturno promijenio od 19. stoljeća do danas?
– Mogu li različiti prijedlozi poput industrijalne demokracije u smislu ekonomije ko-operativa, tržišnog socijalizma, nacionalizacije, tzv. mješovite ekonomije ili kejnzijanizma spriječiti krize kapitalizma i osigurati slobodu pojedinaca?
– Što je socijalizam i koji su preduvjeti njegovog ostvarenja, na koji bi način takav sustav mogao biti preferabilan kapitalizmu ili nekom drugom regresivnom obliku ne-kapitalističke ekonomije, te je li ijedna među državama “realsocijalizma” ustvari bila socijalistička?
– Kako različiti modeli socijalističke ekonomije izgledaju u usporedbi jedni s drugima?
– Na koje načine možemo pomiriti slobode pojedinaca i stabilnost društva? Što nam socijalizam u tom pogledu nudi?
– Koji su načini uopće dostupni za izgradnju socijalizma, te kako međusobno kotiraju s obzirom na analizu njihovih realnih vjerojatnosti za uspjeh?
Vrijeme je da socijalistička misao opet uhvati korak s vremenom, te se napokon ponovno etablira kao zasnovana na ozbiljnoj znanosti i postane relevantna, a da ljevičari prestanu biti doživljavani – u najboljem slučaju – kao naivne, ali empatične dobričine koje trebaju nadrasti tu tijesnu kožu moraliziranja i mekih osjećaja na putu ka formiranju u zrele osobnosti koje svijet promatraju s obzirom na horizonte zadanih mogućnosti i efikasnog načina postizanja najboljeg u datim okolnostima.
Općenito je razina političko-ekonomske pismenosti u usporedbi sa situacijom od prije stotinjak godina poražavajuća (što je i očekivano s obzirom na neumoran rad kapitalističke ideološke mašinerije). Srednjostrujaški diskurs u svijetu sabio se u uske okvire američke verzije Overtonovog prozora u kojemu ljevicu predstavlja (u konvencionalnoj politološkoj analizi) desni centar Demokratske stranke, a radikalnu (ili ekstremnu ili krajnju ili ultra – opisnih pridjeva više od same stvari) ljevicu tobože izražava lijevo-centristička socijaldemokracija spregnuta s identitarnim politikama radikalnog liberalizma.
Čak ni samoprozvani socijalisti često uopće ne zagovaraju socijalizam – pa je tako jedan crveni portal poput Jacobina mogao 2023. trijumfalno isticati anketu konzervativnog kanadskog Fraser Instituta prema kojoj se čini da je javno mijenje u Kanadi, SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Australiji većinski naklonjeno socijalizmu. Što bi bilo odlično kada definicije socijalizma u anketi ne bi bile svedene na 1) “kontrolu vlasti nad firmama i industrijama tako da država umjesto pojedinaca kontrolira ekonomiju”, 2) “državnu proviziju većeg broja usluga narodu” i 3) “državnu proviziju minimalne razine garantiranih primanja svojim građanima” (uz dodatnu kategoriju koja se tiče oporezivanja najbogatijih, a koja je u prosjeku dobila nekih 70% glasova među ispitanicima u te četiri zemlje).
S druge strane rijetke akademske zvijezde poput ekonomista Richarda Wolffa propagiraju ideju da je socijalizam istovjetan sa radničkim samoupravljanjem u firmama. U takvim se (potpuno buržoaskim) horizontima iscrpljuje najveća većina rasprava zagovornika i protivnika socijalizma; drugim riječima – o socijalizmu se gotovo uopće nigdje i ne raspravlja!
Cilj ove “male škole socijalizma” je kroz kritiku centralnih pozicija čitavog političkog spektra pokazati teorijski doseg i sadržaj tradicije znanstvenog socijalizma. Na samom početku zato treba otvoreno istaknuti da potpisnik ovih redova zastupa pozicije klasičnog marksizma, tj. tzv. Marxovu kritiku političke ekonomije i materijalističku koncepciju povijesti jer se i 150 godina nakon njegovog Kapitala bitne karakteristike društveno-ekonomskog sustava u kojem živimo nisu nimalo promijenile (niti su to ustvari mogle).
Želja mi je pokazati da izvorna marksistička perspektiva i dan danas predstavlja najnapredniji okvir za analiziranje društvenih kretanja, te da je od svih socijalističkih prijedloga (ali i općenito prijedloga usmjerenih društvenim promjenama) jedino marksistička koncepcija komunizma ostvariva, održiva i generalno poželjna jer jedino ona zadovoljava uvjete potrebne za razrješavanje onoga što se u marksističkoj literaturi ustalilo nazivati temeljnim kontradikcijama kapitalizma.
Uz samog Marxa i Engelsa te neke od povijesnih klasika njihove škole upoznat ćemo se s doprinosima živućih marksističkih ekonomista i teoretičara općenito. Stoga će “nastavni plan” ove “škole” započeti analizom ključnih kontura kapitalističkog sustava u kontrapoziciji spram vizija različitih buržoaske ekonomske misli, kako njezine srednje struje oprimjerene u neoklasičnoj ortodoksiji, tako i alternativnih koncepcija kroz čitav niz heterodoksnih škola.
Nakon toga sagledat ćemo kako se spram kapitalizma pozicioniraju i odnose različite političke tendencije, kako one formalne tako i neformalne. Pretrest ćemo s obzirom na njihove ekonomske afilijacije i konceptualne varijante pojmove desnice, centra i ljevice, te pružiti općenitu kritiku svake od tih široko shvaćenih struja.
Međutim, s obzirom na to da prvo treba napraviti reda u vlastitom dvorištu, najviše vremena ćemo posvetiti kritici različitih oblika lijeve, socijalističke i posebice same povijesne marksističke političko-ekonomske misli. Kroz izvršenje tog negativnog zadatka isticanja različitih vidova nemogućnosti u različitim pristupima koncipiranja društvenih promjena nabolje rasvijetlit ćemo što je to socijalizam i koji su nužni uvjeti potrebni za njegovu uspostavu.
Čitamo se u sljedećem izdanju Male škole socijalizma!
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Ilustracija: DALL-E generator slika
Preporučite članak: