Pitanje reforme ili revolucije, završnog cilja i pokreta, je u suštini, u drugom obliku, pitanje između sitno-buržujskog i proleterskog karaktera radničkog pokreta. - Rosa Luxemburg.
Socijalisti priklonjeni "revolucionarnom rješenju" kapitalizma slažu se u jednom - kapitalizam će se raspasati u "katastrofalnoj krizi" kojoj će on sam biti uzrok. U vremenu novih bura baruta koji mogu mirisati jedino na novi globalni rat, u vremenu kada klimatska kriza postaje klimatska sadašnjica, u vremenu sve šire deziluzije u sistem, kako god, teško je ova proročanstva koja se redom obistinjuju dočekati s oduševljenjem.
Ali još je gore dočekati ih u zabludama! Lako je htjeti učiniti nešto, bilo što, kada osjećaš da nešto ne valja. Ali što učiniti? Treba biti komunjara, naravno.
Utopija ili?
"Loše ideje vode do loše prakse, lošu praksu lako je istrijebiti topovima, ali loše ideje preživljavaju", pisao je Marx prije nego što se počeo izjašnjavati kao socijalist ili komunist, upravo ovim riječima osvrćući se na stanje tadašnjeg socijalizma. Postoji poznati meme koji se igra pitanjem "da je Marx danas živ, kakav komunist bi bio?" Mislim da bi nas kao prvo drug Marx sve po redu išamarao. O stanju hrvatske ljevice ne treba puno komentirati, dovoljan je briljantan citat: "iz prosvjeda u prosvjed dokazujemo da nismo prijetnja" koji je s Trnjanskih kresova prenio H-alter.
Prije nego što budem likvidiran zbog defetizma i optužen da sam ubačeni element, shvatimo da bi me, da nemam ovakav stav, drug Marx išamarao jer sam "idealist". Nulti korak svega je procjena terena. Ako je tu nula bodova, biti realan znači znati odakle krenuti - ništa reći protiv drugova koji već jesu krenuli na nemogućem terenu. Idealisti traže ideje, materijalisti traže promjene materijalnih odnosa. Nije dovoljno biti u pravu - treba biti u moći. Ono što se podrazumijeva je da se po liberalizmu uvijek mora pljuvati.
Povijest, nasilje i kapitalizam
Liberalan idealistički stav "da je sve moguće legalno i mirnim putem" lako je materijalno dokazati krivim kada se ispostavi da je policajcima legalno dopušteno batinati te pendrekom, ako zaključe da je tvoj prosvjed iz bilo kojeg razloga nelegalan. Još je i šokantnije pomisliti da i "najdemokratskija i najprogresivnija" država na svijetu može postati tiranija kada se egzistencija njezine vladajuće klase dovede u pitanje (pričamo o Njemačkoj i nacistima, primjerice). Liberalna demokracija naravno stvorena je itekako krvavo i revolucionarno - kada su kapitalisti svrgavali staru aristokraciju. Prizori giljotina na koje smo naviknuti kada pomislimo na riječ "revolucija" zapravo dolaze iz buržujske francuske revolucije.
Definirati modernu državu kao ništa više od kartela kapitalista koji se i dalje nasilno održavaju na vlasti zvuči šokantno, ako ignoriramo i povijest i sadašnjost. Kada liberalne demokracije nasilje koje konstantno izvoze na Globalni jug napokon dovedu unutar svojih granica - lako je pričati o "fašističkoj anomaliji". Komunisti su loši jer ti "žele oduzeti četkicu za zube", ali u kapitalizmu možeš ostati bez hrane i krova nad glavom ako ne radiš dva posla. Anarhisti su zli jer redovito pale kontejnere za smeće, ali kapitalistima je dopušteno spaliti planet. Ukratko, svaka optužba je priznanje - kada kapitalisti pričaju o ljevičarima.
"Revolucija je samo tren kada kapitalistički barbarizam postane preočit", neki bi rekli. Ne želim s druge strane stvoriti lažnu jednakost između ljevičara i kapitalista - socijalisti ne mogu oponašati kapitaliste i buržujske revolucije da uspostave socijalizam. Sistem je prilično mudro orkestriran tako da se može resetirati i perpetuirati, da klasni odnosi izviru iz i najmanje sjene kapitalizma. Buržoazija je imala stoljeća da razvije svoju moć, od skromnih trgovca, do merkantilista, do kapitalista. Moderni kapitalizam je vrlo mudro posložen da proletarijat onemogući od iste privilegije putem konstantnog nasilja. "Socijalizam koji zahtjeva stoljeća rada" samo raširenih ruku čeka da ga proguta kontrarevolucija. A da i ne spominjemo svijet koji će izgorjeti u međuvremenu.
Što je kapitalizam, a što socijalizam?
Posuđujem definiciju glavnih karakteristika kapitalizma iz knjige History of Economic Thought: A Critical Perspective, E.K. Hunt i Mark Lautzenheiser, koju preporučujem čitatelju. "Kapitalizam karakteriziraju četiri skupa institucionalnih i ponašajnih obilježja:
1) robna proizvodnja usmjerena na tržište (tj. proizvodnja namijenjena prodaji, ne direktnoj uporabi)
2) privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje
3) velik dio stanovništva koji ne može opstati ako ne prodaje svoju radnu snagu na tržištu (tj. klasne podjele i najamni rad)
4) individualističko, akumulativno i maksimizirajuće ponašanje većine pojedinaca unutar ekonomskog sustava (tj. individualistička patologija društva; atomizacija)
Zreli socijalizam - odnosno komunizam - dakle okvirno slijedi određenu formulaciju "od svakoga prema mogućnosti, svakome prema potrebi", plansku ekonomiju i radničko samoupravljanje. Socijalizam izvire iz kapitalizma, jer je kapitalizam po svojoj prirodi socijaliziran - kapitalistička ekonomija je u suštini razmjena proizvoda, a proizvodi su rezultat rada - dakle kapitalizam je razmjena rada. Makni kapitaliste kao posrednike, rad ostaje: radnici organiziraju ekonomiju kroz samoupravljanje. Socijalizam nije nacionalizacija ekonomije - inače bi "Bismarck i Napoleon bili socijalisti", kako upozorava Friedrich Engels.
Pošto je prema njegovoj definiciji država "instrument izrabljivanja najamnog rada", odnosno instrument izrabljivanja jedne klase nad drugom, u konačnici - socijalizam mora biti bez države. Uglavnom, ne očekujmo da će Narodna Republika Kina spasiti studenta Filozofskog fakulteta u Zagrebu od kapitalista - radnici moraju osloboditi sebe sami.
Edukacija Rose Luxemburg definira tri preduvjeta socijalizma:
1) kaos i krize kapitalističke proizvodnje
2) rastući socijalni karakter kapitalizma
3) organiziran i klasno svjestan proletarijat koji čini aktivnu funkciju socijalističke revolucije.
Socijalizam se dakle manifestira kao "povijesna potreba" rješenja kapitalističkog kaosa, s kapitalizmom kao svojim prethodnikom. Iz točke gledišta "revolucionarnog rješenja" kapitalizam je nemoguće "popraviti" ili reformirati i klasni konflikti koje on izaziva su nepomirljivi. Pošto je liberalizam (jedna od) ideologija kapitalizma, jedini pokret koji mu se stvarno može suprotstaviti mora biti socijalistički i u svojim metodama, i u svojim ciljevima.
Zadaća socijalista zapravo nije direktno rušenje kapitalizma, već socijalisti moraju preuzeti aktivnu ulogu među radnicima u njihovom organiziranju i buđenju klasne svijesti. Socijalisti se koriste agitacijom, propagandom, organiziranjem prosvjeda i štrajkova (ili se barem na njima pojavljuju). Idealno, s vremenom, radnici kroz praksu razvijaju klasnu svijest, a socijalisti ažuriraju svoju teoriju, s kojom ažuriraju svoju praksu. Još idealnije je da ne postoji razlika između socijalista i radnika, jer nositelji socijalizma nikad nisu akademici, intelektualci i partijski dužnosnici - već sami radnici.
Najosnovnija "revolucionarna postrojba" koju socijalisti mogu imati je - čitalački kružok (book club), okupljanja koje služe za čitanje i diskutiranje socijalističke literature. Kako Rosa Luxemburg objašnjava: "samo jednom kada je velika masa radnika naoružana znanstvenim socijalizmom, mogu li se sitno-buržujske inklinacije i oportunističke reforme pobijediti".
Dvojna moć i paralelne strukture
Kolektivna javna svijest obično je naviknuta razmišljati u dva ekstrema - da su mogući ili mirni prosvjedi, ili građanski rat. Za potrebe teksta, razlikujmo demonstracije od prosvjeda. Demonstracije su javna, fizička manifestacija nezadovoljstva, često s transparentima, javnim govorima i općenito su emotivno nabijeni izraz nezadovoljstva. Prosvjedi u sebe često kombiniraju i druge metode osim masovnih okupljanja. Masovne "mirne demonstracije" nose rizike same po sebi i nisu ikada toliko mirne koliko se čine. Prizori velikih demonstracija izgledaju impresivno iz snimaka dronova jer je iz zraka teže primijetiti one dolje koje batina policija.
Velike demonstracije u gradovima su također logistička noćna mora i predstavljaju ogroman rizik za demonstratore koje su nakrcati među relativno uske gradske ulice - jedan stampedo je dovoljan da dovede do ozbiljnih ozljeda, ili gore. Demonstracije nisu učinkovite same po sebi, već ako ih prate dugoročne blokade i štrajkovi najbitnijih institucija i industrija u državi - ovo definirajmo kao organizirano prosvjedovanje. Kada se država nalazi u krizi, jedan kolektivan udar (poput štrajka) može je u potpunosti paralizirati. U ekonomskoj krizi, država nema dovoljno resursa da se pravilno obrani, a u političkoj krizi dovoljno legitimiteta. Namjeran čin masovne neposlušnosti koji dovodi do potpune nefunkcionalnosti države, u cilju svrgavanja vlasti države od strane njenog stanovništva - je insurekcija.
Ako su radnici dovoljno organizirani i razviju "dvojnu moć" građenjem paralelnih struktura, koje s vremenom poprime veći legitimitet od postojećeg državnog sustava - u poziciji su da mogu svrgnuti postojeću vlast ili je učiniti irelevantnom. Ovo provedeno uspješno je revolucija. Socijalna revolucija znači iznenadan preobrat iz privatnog u kolektivno vlasništvo, iz kojeg dolazi revolucija cijelog društva. Građenje paralelnih struktura znači stvoriti infrastrukturu koja može pružati prehrambenu, financijsku, legalnu, medicinsku, radnu itd. pomoć radnicima. U urbanim sredinama također je poželjno preuzeti napuštene stambene i industrijske objekte i stvoriti skvotove, ili se povezati s postojećima, kako bi u slučaju potrebe prosvjednici imali i osiguran krov, kao i centre logistike.
Paralelne strukture podrazumijevaju i paralelnu ekonomiju - radnici nakon preuzimanja proizvodnje nastavljaju proizvodnju kroz radničko samoupravljanje, u kojem ukidaju kapitalističke odnose. Ukoliko se ovo dovoljno proširi - pobjeda.
Medijska kontrola
Generacije koje rastu uz ekrane mobitela intuitivno shvaćaju koliko je svijet malen, i da je itekako doslovno povezan, ne samo internetom. Postoji kvaka jer internet nije homogen. Različite publike koriste različite društvene mreže i gravitiraju različitim forumima, blogovima i online novinama. Starije generacije nisu jednako "digitalno pismene" - ne može im se zamjeriti - no to ne ostavlja garanciju da u digitalnom dobu dominiraju oni koji jesu. Drugovi u Srbiji vjeruju da žive u "novom petom oktobru", ali dopuštaju mjesecima da mediji pod kontrolom vlade bacaju blato po njihovom imenu i misiji, a o svemu se žale na Redditu - dok dobar dio populacije Srbije niti ne koristi internet - nego gleda televiziju - koju kontrolira vlada. Stvaraju li drugovi propagandu za svoje protivnike, ili za sebe same kada su na internetu?
Udari na državne medije odmah, u početku! Ukoliko ih preuzmeš (radio, novine, televizija, itd.) - ako putem njih možeš efikasno poslati svoju poruku dovoljnom broju ljudi, idealno, nije potreban ni kap krvi da pobijediš. Čemu da se radnici batinaju međusobno samo zato jer država kontrolira narativ, a može ga kontrolirati samo putem cenzure? Medijski tehničari i studenti novinarstva itekako imaju presudnu ulogu na prvim crtama. Presudno je da prosvjednici imaju vlastitu medijsku mašineriju - i da se u svakom prosvjedu, i u svakom uređivanju svoje reportaže, organski mogu naučiti kako samoupravljati medijima. Laptop i fotić su itekako oružje.
Što se tiče umjetne inteligencije, lako joj je pridati kataklizmičnu ulogu - međutim istina nikada nije niti postojala, pogotovo ne u digitalnom dobu "alternativnih informacija". Umjetna inteligencija je samo još jedan oblik mogućih dezinformacija s kojim se moramo suočiti.
Što je s vojskom?
Ako se složimo sa skalom tenzija koju nudim: organizacija i agitacija > demonstracije > prosvjedi, štrajkovi, blokade > insurekcija > revolucija, vidimo koliko bi država sebi radila kontra-uslugu da neproporcionalno eskalira tenzije - odnosno, sama sebe bi bacila u veći nivo opasnosti. Čim otvorenije nasilje država koristi, time manji njen legitimitet, tim više država - a ne revolucionari - liči na bandu. Međutim država se ponekad voli igrati svojim igračkama i slati duge cijevi, tenkove i oklopnjake usred kriznih situacija - što je paradoksalno zapravo pokušaj de-eskalacije "prikazivanjem sile". Čak i kada je vojska poslana na teren usred krize, gotovo sigurno nema municije za svoja oružja. "Prikazivanje sile", i korištenje sile, često potiče upravo ono čega se država najviše boji - daljnju radikalizaciju.
Urbani centri su noćna mora za vojne operacije, čak i za vojske s najboljom logistikom - uske ulice, beskrajni prozori i vrata, mrtvi kutevi, vertikalnost... Ukoliko je cijeli jedan veći grad u insurekciji, najbolje što vojska može učiniti, da se sačuva od gubitaka, je sravnati taj grad sa zemljom artiljerijom, ili ga okružiti i staviti pod opsadu - no, hoće li? Također, oklop nije neuništiv, koliko god se impozantni tenkovi činili (pisac teksta će prvi na tenk, ne brinite). Onima koje tvrde da su "revolucije samo parade, najbitnije je tko kontrolira vojsku", treba napomenuti da na sreću, vojnici nisu roboti, koliko god to buržoazija htjela, niti je "civilno društvo" osuđeno na to da bude pregaženo.
Profesionalna, centralizirana vojska je jedna od glavnih obilježja države - je li onda revolucionarno htjeti je preuzeti bez promjene? Ovakvo razmišljanje je zapravo pričanje o "državnom udaru" - koji je zavjera nekolicine buržuja, a ne kolektivno djelo radničke mase. Povijest pokazuje da uloga vojske nije predvidljiva, niti da je njen uspjeh garantiran pred naoko slabijim protivnikom. Njemačku revoluciju na samoj ivici Prvog svjetskog rata obilježila je pobuna ratne mornarice u Kielu, kao i štrajk radnika u vojnoj industriji.
Anarhisti u Kataloniji s druge strane dobili su ogroman prestiž jer su bili jedini voljan - i sposoban - otpor naspram falangističkog državnog udara. Sovjetska revolucija također je krenula kao kombinacija vojne i radničke pobune. U nešto bližoj povijesti, tokom "Euromajdanskih prosvjeda" u Ukrajini 2013., presudno je bilo odbijanje ukrajinske vojske u gašenju prosvjeda (istok Ukrajine izuzev).
Za to da je uspješan otpor moguć i u nemogućim okolnostima, dovoljno je pogledati Gazu. Naravno da bi bilo lijepo uopće ne misliti o ovakvim stvarima i da do njih uopće ne dolazi! Ali imperijalizam ima druge ideje.
Hrana
Pošto smo na Balkanu, oružje se ne mora tražiti povećalom, naravno. Revolucionari mogu itekako biti naoružani do zuba, zauzeti sve kasarne unutar jedne zemlje, podići crvene zastave nad parlamentima i deklarirati pobjedu. Zamislimo da se sve ovo i dogodi vrlo brzo i uspješno. Uskoro će se susresti s neizbježnim: ne mogu pojesti vlastito oružje ukoliko su gladni, a ljudi će se na kraju okrenuti onima koji ih mogu nahraniti. Zamislimo i sankcije i stanja opsade, prazne police u dućanima. Lenjin je tijekom ogromne gladi usred Sovjetskog Saveza učinio "taktičko povlačenje" u Novu ekonomsku politiku, "kontrolirani kapitalizam".
Tijekom Španjolskog građanskog rata, u Barceloni, anarhisti, komunisti i improvizirani policajci u jednim trenovima su pucali jedni po drugima po barikadama, u drugima odlazili u iste restorane i zajedno jeli oskudne obroke kao da su drugovi. Svi skupa su napustili barikade kada su shvatili - da nemaju ništa za jesti i moraju se vratiti na poslove.
Kolektiv Hrana, a ne oružje - koji svojim imenom odgovara što je na kraju najbitnije - uspješno i besplatno dijeli hranu namijenjenu otpadu, i po političkim stavovima nudi vegansko kulinarstvo. Osim što je praktična, veganska hrana je i veoma ukusna, da nadodam. Konzervirana hrana iz dućana s druge strane ima praktičan efekt što može preživjeti i nuklearni rat i za pripremu zahtjeva samo podgrijavanje, tj. dostupnu vatru. Mada većini hrana zvuči kao nepostojeći problem, to upravo ukazuje na luksuz u kojem živimo.
Što će se točno dogoditi s lancima prehrane ako sistem padne? Mada, sigurno bi bilo dobro za motiviranost svih prisutnih da se Megići kolektiviziraju i dijele pomfrije po "Hrana, a ne oružje" modelu. Na dugoročnije staze, ako želimo prehrambenu neovisnost, ukažimo na potrebu kolektivnih vrtova na dostupnim zelenim površinama, između zgrada, zapuštenim zemljištima, ili čak u garažama i podrumima. Zagreb s ovime već ima puno iskustva!
Koliko revolucionara-intelektualca bi vrištalo pred idejom da je revolucionarno znati zaštihati njivu, ili napraviti kotlovinu? Krumpir je vrlo multifunkcionalna stvar, ide u mnogo jela. Sjemenke za paradajz već se sada mogu kupiti u bilo kojem dućanu. Vrtovi mogu biti embrij revolucije. Zamislimo da odlazak u špeceraj znači odlazak u kolektivni vrt! Koliko bi jednostavno bilo ubiti potrošački individualizam nečim takvim. Za skeptike koji kažu da su gradovi prezagađeni za tako što - primjeri pokazuju suprotno, a i naučili bi smo više cijeniti prirodu da češće diramo zemlju svojim rukama i vidimo biljke kako izviru iz nje. Za skeptike koji kažu da jedan grad ne može prehraniti samog sebe - pitajte Hrana, a ne oružje koliko hrane jedan dućan otpisuje za otpad.
Gradovi bi bili mnogo praktičniji i čišći da nisu betonsko sivilo. Gdje vi vidite deindustrijalizaciju mi vidimo planet kako diše. Nije li to revolucionarna ideja? Možda je redukcionistički reći da je revolucija "veganska roštiljada" u klubu Močvara u Zagrebu - ali ima nečega u tome.
Tko će vladati?
Svaki široki buntovnički val, u kojem cijela jedna zemlja krene u prosvjede, blokade, štrajkove, sam po sebi briše sve granice između gradova, sela, etničke pripadnosti, mjesta zaposlenja, i sve svodi na otvoreni klasni sukob, u kojem će se bezbroj puta čuti "ako oni štrajkaju, pa trebali bi i mi". Svaki takav val, dakle, komunistički je sam po sebi, u svojoj srži - i ukoliko ne mutira u reforme, ukoliko ne kanibalizira sam sebe u oportunističkim ispadajima - ima mnogo šanse tu komunističku iznimku pretvoriti u komunističku normalu. Kada bi netko iz te mase za sebe preuzeo paternalističku ulogu, mogao bi jedino izdati sve što je socijalna revolucija u svojoj prirodi.
Tren kada postojeća država prestane biti relevantna, je također tren u kojem su radnici, unutar svojih organiziranih radničkih kolektiva već uspostavili radničku demokraciju i preuzeli sredstva proizvodnje. Uspješna revolucija je ona koja ne izdaje iznimku kojom je nastala.
Ako vas detaljnije zanima ova tema onda vam svakako preporučam i sljedeću literaturu:
E.K. Hunt, Mark Lautzenheiser - History of Economic Thought: A Critical Perspective
Friedrich Engels - Socialism: Utopian and Scientific
Karl Marx - The Civil War in France
Pjotr Kropotkin - Conquest of Bread
Rosa Luxemburg - Reform or Revolution?
Vladimir Lenjin - State and Revolution, What is to be Done?
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels
Preporučite članak: