Najgore i najočitije „mane“ imperijalizma, jednom kada postanu pre-neljudske i preočite, moraju se prije ili kasnije „oprati“ kroz kanale koje dopuštaju isti njeni počinitelji. U ovom slučaju, to je priznanje palestinske države i "službeno" priznanje genocida.

Uz dovoljno proziva, uz dovoljno prosvjeda, (Zagreb je zatekao prosvjed lupanja po loncima u ime Palestine), uz dovoljno glasanja, uz dovoljno svađa u Saboru, kapitalističke države će se, prije ili kasnije, naći na „pravoj strani povijesti“.

Zapadni svijet čeka novi karneval „iskupljenja grijeha“, jedan nalik onome u Nürnbergu, u kojemu se fašizam, po improviziranom „legalnom procesu“, odvojio od kapitalizma i postao monstruozna anomalija, a ne direktna posljedica kapitalističkih kriza.

U ovoj izmišljenoj bajci koja je izašla iz Nürnberga, krivac za sve ispao je „manijak Hitler“, a činjenica da su se fašizam i Drugi svjetski rat dogodili kao reakcija na slom njujorške burze ostavljena je po strani. Tako je i fašizam ostao pojam bez jasne definicije u nekoj dalekoj prošlosti.

Godine 2023. NATO i Europska unija našli su se kao počinitelji „novog“ holokausta nad Palestinom (odnosno periodičnog masakra nad siromašnima koji je intrinzično potreban kapitalizmu) sa svojim posrednikom u Izraelu. „Liberalni“ svjetski poredak, dvije godine kasnije, i dvije godine prekasno, manično pokušava oprati krv s vlastitih ruku i baca nož u ruke „manijaka Netanyahua“, i objašnjava da Izrael u svojem trenutačnom izdanju postoji radi loših moralnih i legalnih okvira, odvojeno od logike akumulacije Kapitala.

U ovoj izmišljenoj bajci, američke i europske tvrtke ne priznaju kako  profitiraju od kolonijalizma u Zapadnoj Obali, od prodaje oružja i crpljenja nafte. Jedan pošteni embargo Izraelu i priznanje palestinske državnosti - može sve riješiti. Palestina naizgled može postojati u vakuumu, kao najočitija i naj-neljudska nepravda inače pravednog svjetskog poretka čiji je šampion Globalni sjever.

To jest, naizgled je moguće ignorirati da Izrael postoji kao alibi koji briše činjenicu da je Palestina tek jedna od žrtva genocidalnog imperijalizma koji Globalni sjever čini, i bit će zaboravljena kao Libija, Sudan, Irak i Kongo jednom kada nam ruke više ne budu toliko očito pune krvi.

Imperijalizam

Jednom kada dosegnu određenu razinu razvoja, kapitalističke države teže deindustrijalizaciji i pretvaranju vlastite jezgre u konzumeristička društva, dok Kapital grade na periferiji kroz neravnopravne odnose poput otvaranja rafinerija, tvornica i eksploatacije resursa. Tako SAD uvozi naftu i izvozi ratove, Francuska i dalje crpi svoje „bivše“ kolonije, a Kina ulaže u "Belt and Road Initiative".

„Srednja klasa“ na Globalnom sjeveru postoji zahvaljujući imperijalističkom vađenju super-profita iz Globalnog juga, a takav srednjoklasni poredak kapitalističke države stvaraju kako bi spriječile pobune na klasnim linijama unutar vlastite jezgre.

Palestina se nalazi kao jedna karika u lancu delikatnog, ali ekstremno brutalnog svjetskog poretka koji inherentno ovisi o genocidalnom imperijalizmu, kojemu je Izrael, osim alibija, i savršeno oružje terora. Razlozi za postojanje Izraela ne lebde negdje u zraku, već se nalaze u našim novčanicima.

Aktivizam

Potpuni prekid svih kapitalističkih odnosa, i stvaranja ravnopravne razmjene s Globalnim jugom riješila bi ove antagonizme, a ovo može biti izboreno samo od strane radničke klase industrijskom akcijom (štrajkovima i bojkotima) na međunarodnoj, solidarnoj razini. Što ostavlja za pitanje što je jednoj Hrvatskoj za učiniti, koja nema nikakav stvaran radnički pokret, a i sama se nalazi u perifernom položaju naspram jezgre Europske unije.

Jedna sitna ekonomija poput Hrvatske sposobna je jedino sama sebi upropastiti turističku sezonu. U svakom vakuumu koji ostavlja nedostatak prisutnosti velike većine radničke klase, koja je označena kao anemična i apolitična (što je uvijek iluzija) u stvaranju političkih aktivnosti, svaki prosvjed i pobuna može poprimiti jedino aktivistički i sitno-buržujski (malograđanski) karakter, a ne militantni i radnički.

palestinska zastava

Sitna buržoazija (poput posjednika malih poduzeća) ne može štrajkati pošto ovisi o svojem sitnom Kapitalu kako bi klasno postojala i vjerojatno ga neće riskirati u ime tamo neke Palestine, dok je malograđanstvo (društveni slojevi koji emuliraju sitnu buržoaziju mada su klasno proleteri) poput akademika i studenata više vrjednuje svoji društveni kapital (karijeru i društveni položaj) da bi se uklopilo u radničku organizaciju.

U odsustvu globalne, klasne borbe, „pravda za Palestinu“ može ostati tek hektičan, sporadičan aktivizam.

Klasna solidarnost

Kapitalisti će, prepušteni svojim hirovima, pokušati antagonizme kapitalizma riješiti kroz novi Svjetski imperijalistički rat, u kojem masakri na Bliskom istoku služe kao njegova eksperimentalna, uvodna faza. U kaosu svjetskog tržišta, sve države se moraju braniti od ekonomske i financijske krize, od konkurencije na tržištima, od ponovnog naoružavanja svojih rivala.

Ali više od svega, moraju se braniti, kako povijesna zadaća države zapovijeda, od svog zajedničkog neprijatelja: međunarodne radničke klase - nositelja moguće revolucije koja može srušiti klasni poredak kapitalizma. Ujedinjeni međunarodni proletarijat redovito mora biti uništen prije nego sazre kroz rat i nacionalni šovinizam. Gaza danas je Guernica onomad.

Laboratorij imperijalizma

Imperijalizam sam po sebi slijedi logiku robne proizvodnje, i vraća se, nakon što je bio izvozna roba, kao uvozna roba odakle je poslan. MRAP oklopnjaci, napravljeni da budu otporni na mine u Iraku, danas su normalan prizor na američkim ulicama.

Taktike uličnih borba u Bagdadu ili Gazi postaju taktike policije na ulicama Beograda. Vojna oprema postaje policijska, tehnologija hvatanja „terorista“ postaje tehnologija hvatanja „protudržavnih elemenata“, zatvori se pune i piscima i novinarima.

Dionice Palantira rastu. Razvoj Globalnog sjevera, izgleda, teži stvaranju neonacističkog, orvelijanskog panoptikona, policijske države.

Kolonijalizam, Balkan, Srebrenica

Politička klasa u Izraelu ne može odustati od doseljeničkog kolonijalizma, a da ne bude izdajnik Izraela. Netanyahu, kao svaki šovinist, mora kompenzirati u optužbama za izdaju zbog korupcije s pozivima na uspostavu "velikog Izraela". Izraelski proletarijat se s druge strane organizira u prosvjedima.

Klasne borbe ne nedostaje niti u "privilegiranom i doseljeničkom" židovskom društvu, koji će prestati ne samo kada se ta ista populacija asimilira u palestinske židove, već kada se cijeli Bliski Istok ujedini u jednu širu, radničku federaciju koja ne dijeli po linijama etniciteta i religije.

Muslimanskim drugovima preko granice ove paralele su bliske s obzirom na genocid u Srebrenici i opsadu Sarajeva. Sarajevo, "europski Jeruzalem", je grad kroz koji teče granica disfunkcionalnog "rješenja dvije države" unutar jedne Bosne i Hercegovine. Primjer je to kako bi disfunkcionalno bilo "rješenje dvije države" primijenjeno na Izrael i Palestinu.

U masakrima devedesetih, akteri koji danas ratuju na Bliskom istoku našli su se i na prostoru Balkana - Hezbollah na strani Bošnjaka, Izrael na strani Republike Srpske. Ako znamo svoju povijest, znamo da mač Kapitala nikad ne lije krv negdje daleko, među nekim stranim ljudima.

Mir

Mir ne znači isto što i sloboda. Pax Romana bio je itekako miran i slobodan za rimsku aristokraciju, no koliko je miran i slobodan bio za rimske robove? Pax Britannica i Pax Americana došli su istom logikom ropstva i istrebljenja i razlog bijesa nad palestinskim otporom danas je u tome što se robovi imperijalizma usuđuju boriti i preživjeti.

Carstva su na sreću, prolazna. Želja za slobodom je nešto što se ne može okovati, niti istrijebiti, ma koliko god sofisticirana vojna tehnologija bila, niti koliko represivan buržujski sistem bio. Sloboda i dostojanstvo je nešto što pripada svakome čovjeku čisto njegovim postojanjem - time, postoji li uopće potreba da ikoga molimo za ikakvo priznanje naše ljudskosti? S time na umu -  Viva Palestina libre!

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Foto: Pexels, Zoran Pehar




    Preporučite članak: