Stigli smo i do četvrtog izdanja naše Male škole socijalizma. Prethodne lekcije možete pronaći ovdje. U današnjem izdanju autor Karlo Mikić progovara o praznim obećanjima i dugovima socijaldemokracije.
Socijaldemokracija ne traži socijalizam, a ne može polučiti demokraciju. Mnogi današnji nominalni ljevičari—koji ne razumiju zašto njihovi umjereni i razboriti, masovno podržani zahtjevi za dostojanstvenim radom i životom ne polučuju nikakve izborne rezultate—trebali bi se suočiti s tom istinom.
Kao politika kompromisa s kapitalizmom—diktaturom posjedničke klase koja drži monopol nad sredstvima za proizvodnju i ucjenjuje potčinjenu klasu radnika na nadničarsko ropstvo - njoj ustvari nema mjesta na ljevici, iako se tradicionalno u nju svrstava. Socijaldemokracija je danas samo još jedna desničarska podvala, strategija koja je povijesno razjedinila svjetsko radništvo stvarajući slojeve radničke aristokracije u određenim nacijama Globalnog sjevera. No pogledajmo kako je došlo do toga.
Počeci socijaldemokracije
U drugoj polovici 19. stoljeća Europa je bila uvelike oblikovana posljedicama industrijske revolucije. Brzi rast industrije stvorio je novu društvenu skupinu – masovnu radničku klasu – koja je radila u teškim uvjetima, s dugim radnim vremenom (u prosjeku 12 do 16 sati dnevno), niskim plaćama, bez prava glasa i bez socijalne zaštite. Istodobno, ubrzana urbanizacija i rast gradova naglasili su društvene nejednakosti. Ova bijeda potaknula je radničke pokrete koji su tražili bolje uvjete, pravednije plaće i prava poput sindikalnog organiziranja.
U takvom okruženju počinju se formirati političke organizacije koje okupljaju radnike i intelektualce zainteresirane za promjenu društvenog poretka. Naziv “socijaldemokratski” u to doba bio je blizak pojmovima “socijalistički” ili “marksistički” i odnosio se na pokrete koji su ciljali na ukidanje kapitalizma i uvođenje socijalističkog društva temeljenog na zajedničkom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju.
Jedan od najvažnijih trenutaka bio je osnivanje Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD) 1875. u Gothi, spajanjem lassalleovaca (Opći njemački radnički savez) i eisenachovaca (Socijaldemokratska radnička stranka). Program je tada bio snažno inspiriran marksističkim idejama, premda je uključivao i elemente reformizma. Socijaldemokratske stranke širile su se po industrijski razvijenim zemljama – Švedskoj, Danskoj, Austriji, Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj – i bile usko povezane s rastućim sindikalnim pokretom.
Iako su njihovi krajnji ciljevi bili revolucionarni, u praksi su se često borile i za parcijalne reforme: pravo glasa, ograničenje radnog vremena, javno obrazovanje, socijalno osiguranje. Iako su ih konzervativne vlade često zabranjivale (npr. Bismarckovi antisocijalistički zakoni), one su postale sve jače, posebno nakon što su prihvatile parlamentarni put borbe umjesto revolucije.
Krajem stoljeća, unutar tih stranaka počinje jačati reformistička struja koja će u 20. stoljeću prerasti u modernu socijaldemokraciju – političku opciju koja umjesto rušenja sustava traži njegovo postupno poboljšavanje unutar kapitalističkog okvira.
Ortodoksni marksizam kao ideologija rane socijaldemokracije
Karl Kautsky, poznat kao "papa marksizma", bio je sistematičar i popularizator Marxa i Engelsa, te ključni teoretičar, ranih socijaldemokratskih stranaka, posebice njemačkog SPD-a, krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Njegova ideologija, često nazivana "ortodoksnim marksizmom", temeljila se na Marxovoj i Engelsovoj analizi kapitalizma, ali s naglaskom na postupne reforme unutar demokratskog sustava.
Kautsky je smatrao kapitalizam inherentno nestabilnim zbog klasnih kontradikcija, poput eksploatacije radnika i koncentracije bogatstva, što bi, prema njegovom uvjerenju, neminovno dovelo do njegova kolapsa. Međutim, za razliku od revolucionarnih socijalista koji su zagovarali nasilno rušenje sustava, Kautsky je vjerovao u miran prijelaz u socijalizam kroz parlamentarne metode.
Prema Kautskom, kapitalizam će se sam, kroz svoje unutarnje proturječnosti – s jedne strane rastuću koncentraciju kapitala, s druge proletarizaciju srednjeg sloja – razviti do točke u kojoj će biti povijesno nadomješten socijalizmom. Ova promjena neće biti posljedica spontane pobune ili manjinskog revolucionarnog čina, nego rezultat sazrijevanja objektivnih uvjeta i političke svijesti radničke klase.
Zadaća socijaldemokratskih stranaka stoga je bila organizirati radnike, širiti političku edukaciju i jačati klasnu solidarnost. Radnička klasa trebala je preuzeti političku moć kroz opće pravo glasa, sindikalnu organizaciju i obrazovanje. Kautsky je naglašavao važnost sudjelovanja u parlamentima i izborima – ne zato da bi se kapitalizam „popravio“, nego da bi se kroz parlamentarnu borbu proširila politička prava radnika, izborila socijalna zakonodavstva i stvorili preduvjeti za buduće preuzimanje vlasti. Reformističke mjere, poput skraćivanja radnog vremena, uvođenja socijalnog osiguranja ili besplatnog obrazovanja, bile su prema njemu sredstva jačanja radničke klase, a ne krajnji cilj.
Bernsteinov revizionizam
Eduard Bernstein, njemački socijaldemokratski teoretičar i član SPD-a, smatra se ocem revizionizma – reformističkog pokreta koji je izazvao ortodoksni marksizam krajem 19. stoljeća. Njegov revizionizam, izložen 1899. u djelu "Evolucijski socijalizam" (1899., originalno "Preduvjeti socijalizma"), predstavljao je kritiku Marxovih predikcija o neminovnom kolapsu kapitalizma. Bernstein je tvrdio da se kapitalizam ne suočava s kriznim raspadom, već se stabilizira kroz reforme, rast srednje klase i poboljšane uvjete za radnike, temeljeno na empirijskoj evidenciji poput statističkih podataka o plaćama i sindikalnim uspjesima.
Umjesto revolucionarnog rušenja sustava, Bernstein je zagovarao evolucijski put prema socijalizmu: postupne reforme unutar parlamentarne demokracije, kroz izbore, sindikate i kooperativne pokrete. Socijalizam je vidio kao "pokret, a ne cilj" – kontinuirani proces poboljšanja društva, gdje se kapitalizam može transformirati u socijalizam bez nasilja jer se kapitalizam prilagođava (npr. kroz zakone o radu), klasna borba postaje manje oštra, a socijaldemokracija treba surađivati s buržoazijom za progresivne zakone poput socijalne zaštite i općeg prava glasa.
Revizionizam je izazvao kontroverze: kritiziran od strane Karla Kautskog i Rose Luxemburg kao izdaja marksizma zbog prihvaćanja kapitalizma. Unatoč tome, utjecao je na SPD, dovodeći do raskola (npr. reformisti vs. revolucionari) i oblikovao modernu socijaldemokraciju, naglašavajući reforme umjesto revolucije.
Bernsteinov pristup odražavao je promjene u industrijaliziranoj Europi, gdje su radnički pokreti postizali uspjehe bez revolucije, poput osmosatnog radnog dana. Bernsteinov revizionizam temeljio se na kratkoročnim pobjedama organiziranog radništva i postavljanje nerealnih očekivanja od budućnosti na njihovoj osnovi.
Zanemario je temeljnu prirodu kapitalizma kao nestabilnog dinamičnog ekonomskog sustava koji počiva na eksploataciji i generira krize u procesu akumulacije. Umjesto da razumije kapitalizam kao duboko antagonistički i nespojiv sa socijalističkim ciljevima, Bernsteinov pristup se vidi kao oportunistički i integracijski — zapravo legitimirajući kapitalizam kroz reforme koje ga ne ruše, nego održavaju.
Bernsteinova ideja da se klasna borba može "pregovarati" unutar postojećih institucija zanemaruje duboke strukturalne nejednakosti i političke moći koju kapitalistička klasa drži. Kapitalizam ne dopušta potpuno ukidanje eksploatacije kroz reforme jer su akumulacija kapitala i profit ključni za njegov opstanak. Time reformizam ostaje površni odgovor koji odgađa revolucionarnu promjenu i zapravo može doprinijeti demobilizaciji radničke klase. Naslijeđe revizionizma vidljivo je u današnjim socijaldemokratskim strankama, koje prioritet daju socijalnoj pravdi kroz reforme, ali i kritizirano zbog "pomirenja" s kapitalizmom.
Prvi svjetski rat i raspad Druge internacionale
Iz marksističke perspektive, podjela socijaldemokratskih stranaka u Prvom svjetskom ratu proizašla je iz sukoba između formalne revolucionarne retorike i stvarnih klasnih interesa koje su njihova vodstva zastupala. Do 1914. socijaldemokratske stranke (posebno u okvirima Druge internacionale) imale su programe koji su deklarativno zagovarali internacionalizam i protivljenje imperijalističkim ratovima. Marksistički princip je bio jasan: radnici nemaju domovinu, a međusobno klanje u interesu kapitalističkih država treba odbiti i pretvoriti rat u borbu protiv vlastite buržoazije.
Međutim, kad je rat izbio, vodeći slojevi socijaldemokracije — parlamentarni zastupnici, stranački aparat, sindikalni lideri — već su bili snažno integrirani u buržoaski politički sustav. Ti slojevi, materijalno i politički povezani s nacionalnim kapitalom, postupno su usvojili sitnoburžoasku i nacionalnu perspektivu. Umjesto da pozovu na klasnu solidarnost preko granica, većina je podržala “svoju” vladu, glasala za ratne kredite i stala iza nacionalnih ratnih ciljeva.
Marksistička analiza vidi tu odluku ne kao moralni “pad”, nego kao rezultat dugotrajnog procesa oportunističkog prilagođavanja. Socijaldemokracija je u mirnodopskim uvjetima navikla na parlamentarne uspjehe i parcijalne reforme unutar kapitalizma, što ju je institucionalno vezalo uz nacionalni kapital. Kad je kapitalistički sustav ušao u imperijalističku fazu i rat postao sredstvo podjele kolonija i tržišta, stranke su se svrstale uz svoju nacionalnu buržoaziju jer su one bile realna osnova njihovog društvenih postignuća.
Manjina internacionalista držala se klasnog pristupa i pozivala na pretvaranje rata u građanski rat protiv vladajuće klase. Ova pukotina između oportunizma i revolucionarnog marksizma postala je nepremostiva i dovela do konačnog raspada Druge internacionale.
Konačna izdaja njemačke socijaldemokracije
Nakon Prvog svjetskog rata, njemačka Socijaldemokratska partija (SPD) doživjela je duboku podjelu i optužbe za izdaju radničke klase, što je obilježilo tranziciju prema Weimarskoj Republici. Već 1914. godine, SPD-ovo glasovanje za ratne kredite vidjelo se kao izdaja proleterskog internacionalizma, jer je podržalo imperijalistički rat umjesto da pozove na generalni štrajk, kako su obećavali prije rata. Ovo je dovelo do raskola: ljevičarsko krilo, uključujući Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta, osnovalo je Nezavisnu SPD (USPD) i kasnije Spartakus ligu, optužujući reformističko vodstvo za oportunizam i suradnju s buržoazijom.
U Njemačkoj revoluciji 1918.–1919., SPD-ov vođa Friedrich Ebert preuzeo je vlast nakon abdikacije cara Wilhelma II., ali se dogovorio s vojskom (Ebert-Groener pakt) da održi poredak i uguši radničke zborove i komunistički ustanak. SPD je mobilizirao Freikorps – ultradesne paravojne jedinice – protiv spartakista, što je kulminiralo ubojstvima Luxemburg i Liebknechta u siječnju 1919. Ovo se smatralo konačnom izdajom: umjesto podrške socijalističkoj revoluciji, SPD je zaštitio kapitalistički sustav, surađujući s reakcionarnim snagama i vojskom.
Reformisti poput Philippa Scheidemanna i Gustava Noskea opravdavali su to "očuvanjem demokracije", ali marksisti poput Lenjina vidjeli su to kao "socijal-šovinizam" – izdaju radnika u korist imperijalizma. Također, posjednička klasa nije ni u jednom trenutku bila voljna dopustiti demokratski provedenu eksproprijaciju i socijalizaciju sredstava za proizvodnju, koristeći institucionalizirano nasilje i paravojne proto-fašističke bande za razbijanje moći i kontrolu organiziranog radništva. Općenito, kapitalisti kao klasa će dopuštati reforme koje smjeraju k poboljšanju pozicije rada samo dok se te reforme ne sukobe s prospektima za proširenu akumulaciju, što je temeljna nužda kapitalizma.
Nasuprot tome, političke reforme koje bi smjerale eksproprijaciji privatnog kapitala neće dopustiti nikada, i svaki put kada je uopće došlo iole blizu toga farsični zastor demokracije pao je na ogoljenu pozornicu diktature kapitala – podržavanu fašističkim terorom. Posljedice su bile duboke: raspad Druge internacionale, jačanje komunističke partije (KPD) i oslabljena ljevica, što je olakšalo uspon nacizma. SPD-ova izdaja simbolizirala je prelazak socijaldemokracije od revolucionarnog marksizma prema reformizmu, integrirajući se u buržoaski poredak i napuštajući klasnu borbu.
Međutim, barem deklarativno, socijaldemokratske stranke još uvijek su ostale unutar svojeg najopćenitijeg okvira kao stranke ultimativno posvećene političkoj borbi za socijalizam—makar taj socijalizam uvijek bio u nekoj dalekoj budućnosti. I tu su posljednju poveznicu s originalnim radničkim pokretom izgubile nakon Drugog svjetskog rata.
Potpuna travestija socijaldemokracije
Nakon Drugog svjetskog rata, socijaldemokratske stranke u Europi doživjele su značajnu integraciju u političko-ekonomski poredak tijekom "zlatnog doba" kapitalizma (1945.–1973.). Ovaj period obilježili su ekonomski rast, visoka zaposlenost i razvoj države blagostanja, što je omogućilo socijaldemokratima da oblikuju politike u skladu sa svojim idejama o socijalnoj pravdi i ekonomskoj jednakosti unutar kapitalističkog okvira. Socijaldemokratske stranke, poput britanske Laburističke stranke, njemačke SPD-a i švedskih Socijaldemokrata, prihvatile su kejnzijanske ekonomske politike, promovirajući državnu intervenciju, javna ulaganja i redistribuciju bogatstva.
U Švedskoj je model "narodnog doma" (folkhemmet) postao simbol države blagostanja, kombinirajući univerzalne socijalne programe s tržišnom ekonomijom. U Velikoj Britaniji Laburisti su nacionalizirali ključne industrije i uspostavili Nacionalnu zdravstvenu službu (NHS), dok je u Njemačkoj SPD kroz Bad Godesberg program (1959.) napustio marksističku retoriku, prihvaćajući tzv. mješovitu ekonomiju. Integracija je bila olakšana kompromisom između rada i kapitala, gdje su sindikati i socijaldemokratske stranke surađivali s poslodavcima kako bi osigurali stabilnost i rast.
Država blagostanja pružala je socijalnu sigurnost, obrazovanje i zdravstvo, smanjujući nejednakosti, dok je kapitalizam cvjetao zahvaljujući potrošačkoj potražnji i produktivnosti. Međutim, ova integracija imala je granice: socijaldemokrati su često morali ublažiti radikalnije zahtjeve kako bi održali političku moć unutar kapitalističkog sustava, što je izazivalo kritike ljevičarskih frakcija. Ovaj model počeo je slabiti 1970-ih zbog iscrpljivanja horizonta mogućnosti kejnzijanskih politika pospješenom naftnim krizama, inflacijom i globalizacijom, što je naposljetku dovelo do neoliberalnog zaokreta.
Svi daljnji razvoji socijaldemokracije—ili bolje rečeno njena daljnja degeneracija—od 1990-ih na ovamo gurali su politički okvir u potpuno deplasirane floskule poput “Trećeg puta” Anthonyja Giddensa i Tonyja Blaira i fantazijama o “etičkom socijalizmu” čiji je pravi sadržaj bio samo jalovi socijalni liberalizam. Ako dopustimo ikakve pozitivne rezultate suvremenim socijaldemokratskim strankama koje su zadržale vlast u doba neoliberalizma, onda se oni u potpunosti svode na sporiju eroziju institucionalne mreže sigurnosti preostale iz ere države blagostanja.
Ustvari svi pozivi na vraćanje socijaldemokraciji kao navodno razumnoj društveno-ekonomskoj politici počivaju na nostalgiji za izgubljenim zlatnim dobom kapitalizma. Današnji zapadni socijaldemokrati koji srž problema vide u neoliberalnom puču na osovini Reagan-Thatcher, smanjenju stope pripadnosti sindikatima, kupljenim političarima, itd. ustvari zamjenjuju poredak uzroka i učinaka. Nemoguće je kolažirati proces povijesti prema želji, tj. vratiti se u globalni ekonomski kontekst nakon Drugog svjetskog rata bez još jednog svjetskog rata.
Socijaldemokracija sama po sebi nikada nije polučila pobjede radničkoj klasi, sve što je ona ušićarila bili su kratkoročni ustupci kapitala koji ih je ukinuo kada više nije bilo društvenih pritisaka koji su ih činili nužnima – SSSR kao prijetnja i alternativa, te mnogo važnije: potreba za velikim industrijskim proletarijatom na domaćem tlu.
Nemogućnost zauzdavanja kapitalizma državnim intervencijama
Nade poslijeratne socijaldemokracije u humani kapitalizam tzv. miješane ekonomije koja počiva na privatnom vlasništvu i aktivnoj ulozi države u poticanju agregatne potražnje nužno moraju ostati neostvarene. Razloge tome možemo pronaći u marksističkoj literaturi. Prvo ćemo sagledati političke razloge koji osujećuju socijaldemokratske planove čak i pod pretpostavkom dugoročne izvedivosti kejnzijanske ekonomske politike, a zatim ćemo pokazati zašto je ta pretpostavka neodrživa.
Marksističko-post-kejnezijanski ekonomist Michał Kalecki u svom eseju Political Aspects of Full Employment polazi od teze da je iz kejnezijanske perspektive tehnički moguće postići i dugoročno održavati punu zaposlenost putem ekspanzivne fiskalne politike, posebno kroz javne investicije. Ne postoji inherentni ekonomski razlog zašto kapitalizam mora funkcionirati uz visoku nezaposlenost; problem se nalazi u političkoj sferi, u volji vladajućih klasa da takvu politiku provedu.
Kalecki naglašava da kapitalistička klasa, iako bi na kratki rok profitirala od povećane agregatne potražnje, iz političkih i društvenih razloga pruža otpor stalnoj državnoj intervenciji. Strah od nezaposlenosti funkcionira kao snažan disciplinirajući mehanizam nad radnicima, održavajući njihove zahtjeve i pregovaračku moć na niskoj razini. Kada nezaposlenost nestane, radnici postaju skloniji organiziranju, sindikalnom djelovanju i traženju viših plaća i boljih uvjeta rada, što dugoročno smanjuje profitne marže i podriva autoritet kapitala.
Jedan od ključnih razloga otpora jest i ‘investicijska prerogativa’ kapitala – pravo i moć da određuje razinu i smjer ulaganja. Ako država trajno preuzme ulogu glavnog pokretača ekonomske aktivnosti, razotkriva se činjenica da kapitalistička ekonomija može funkcionirati i bez privatnih investicija, tj. privatnog vlasništva, što narušava ideološki legitimitet sustava.
Privatni sektor eventualno prihvaća državne izdatke u područjima koja otvaraju profitne prilike (npr. vojna industrija), ali se protivi javnim ulaganjima koja služe izravno društvenim potrebama, a ne generiraju privatni profit, poput stanogradnje ili besplatnog zdravstva, jer takvi programi mogu ugroziti privatne interese i tržišne monopole.
Kalecki također ističe da kapitalizam pokazuje ‘politički poslovni ciklus’: povremene recesije i razdoblja visoke nezaposlenosti nisu samo slučajne nuspojave, nego funkcionalni mehanizmi održavanja poretka. Ove krize učvršćuju disciplinu nad radništvom i potvrđuju ovisnost ekonomskog rasta o “dobroj volji” kapitala. Iako dijeli kejnzovu analizu o mogućnosti pune zaposlenosti, Kalecki naglašava da Keynes zanemaruje klasnu dimenziju i politički otpor kapitalističke klase.
Za Kaleckog, problem nije samo tehničko-ekonomski, nego prvenstveno političko-klasni: održiva politika pune zaposlenosti u kapitalizmu nije moguća bez ozbiljnih promjena u odnosima moći. Stoga zaključuje da će buržoazija radije ograničiti ekonomski rast nego riskirati gubitak društvene kontrole, a da trajna puna zaposlenost zahtijeva transformaciju samog društveno-ekonomskog sustava, a ne samo korekciju ekonomske politike. Ali daleko od toga da dugoročna izvedivost socijalne države ovisi samo o političkoj dimenziji kapitalizma – problemi su, kako je Paul Mattick pokazao, mnogo dublji i zadiru u samu strukturu sustava.
Mattick svoju knjigu Marx and Keynes: The Limits of the Mixed Economy piše kasnih 1960-ih, u razdoblju kada se kejnezijanska ekonomska politika i teorija u zapadnim kapitalističkim državama smatraju gotovo neupitnim rješenjem problema nezaposlenosti i kriza. Poslijeratni gospodarski rast, niska nezaposlenost i relativna stabilnost činili su se kao potvrda Keynesove tvrdnje da se kapitalizam može stabilizirati aktivnim državnim intervencionizmom. No, Mattick polazi od marksističkog teorijskog okvira i tvrdi da su svi ti pokazatelji samo privremeni rezultat specifičnih povijesnih okolnosti, dok se temeljne proturječnosti kapitalizma nisu promijenile.
Ključna teza knjige jest da Keynes ne nudi analizu kapitalizma kao načina proizvodnje, nego skup tehničkih recepata za njegovo upravljanje u interesu vladajuće klase, te da njegova rješenja ne mogu dugoročno ukloniti uzroke kriza koje je analizirao Marx. Mattick razlikuje dva polazišta. Kod Marxa, uzrok ekonomskih kriza nalazi se u samom mehanizmu proizvodnje kapitala: kapitalistička proizvodnja nije usmjerena na zadovoljenje društvenih potreba, nego na maksimizaciju profita. Taj profit nastaje iz viška vrijednosti koji radnička klasa stvara iznad vlastite nadnice, a njegova stopa ima tendenciju pada kako kapital postaje sve kapitalno-intenzivniji. Investicije ovise o razini profitabilnosti, a ne o apstraktnoj ‘potražnji’.
Kod Keynesa, naprotiv, problem stagnacije objašnjava se nedostatnom agregatnom potražnjom, što proizlazi iz smanjenja ulaganja privatnog sektora, bilo zbog pesimizma investitora, bilo zbog ograničenih tržišta. Rješenje se stoga traži u tome da država, kroz fiskalne i monetarne intervencije, nadomjesti nedostatak privatnih ulaganja. Mattick smatra da takav pristup, iako može privremeno potaknuti proizvodnju, ne rješava uzrok problema jer ignorira vezu između profitabilnosti kapitala i njegova ulaganja.
Državna potrošnja, po Keynesu, može ispuniti prazninu koju ostavi privatni sektor i tako održati zaposlenost i gospodarsku aktivnost. No, Mattick upozorava da kapitalizam funkcionira na principu proizvodnje za profit, i da proizvodnja koja ne stvara profit—karakteristično za velik dio javnog sektora—ne doprinosi akumulaciji kapitala. Kada država financira javne radove ili druge projekte koji nisu izravno profitabilni, ona stvara neprofitnu proizvodnju koja se održava porezima ili zaduživanjem. Dugoročno, to povećava javni dug i porezni teret, što ili smanjuje prostor privatnog kapitala ili potiče inflaciju. Država tako može privremeno igrati ulogu “kupca u posljednjoj instanci”, ali time ne uklanja kapitalističku tendenciju krize, već samo odgađa njezine posljedice.
Posebno važan element Mattickove analize jest njegova obrada vojne potrošnje. On priznaje da vojna potrošnja ima specifičan “koristan” učinak za kapitalizam jer apsorbira višak kapitala i radne snage, a ne stvara dodatne kapacitete za proizvodnju civilnih dobara, čime se izbjegava problem prezasićenja tržišta. Tako vojni sektor služi kao trajni upijač kapitala koji ne ugrožava profitabilnost civilne proizvodnje. Međutim, vojna potrošnja je po svojoj prirodi destruktivna – proizvodi dobra koja se ne koriste za daljnju proizvodnju, nego se troše ili uništavaju – i zahtijeva stalno održavanje iz proračuna. Kako taj sektor raste, tako raste i potreba za fiskalnim preraspodjelama, što s vremenom smanjuje životni standard stanovništva i može izazvati društveno nezadovoljstvo. Mattick tako vidi militarizam kao privremeni, ali ograničeni stabilizacijski mehanizam kapitalizma.
Mattick također naglašava inflaciju kao nusprodukt trajnog državnog intervencionizma. Kada država povećava potrošnju bez stvaranja proporcionalne nove vrijednosti u obliku profitabilne proizvodnje, novčana masa raste brže od realne proizvodnje, što dovodi do deprecijacije valute. Inflacija se na početku može tolerirati jer smanjuje realnu vrijednost javnog duga i može prividno potaknuti potražnju, ali dugoročno podriva kupovnu moć radnika i štediša, stvara nestabilnost te dovodi do zahtjeva za restriktivnijom monetarnom politikom.
U trenutku kad Mattick piše, poslijeratna zapadna kapitalistička ekonomija još uvijek uživa visoke stope rasta i relativnu stabilnost. kejnzijanci taj period vide kao potvrdu svoje teorije. No Mattick tvrdi da je to iznimka uvjetovana specifičnim povijesnim faktorima: opsežnom obnovom nakon ratnog razaranja, snažnom ekspanzijom svjetske trgovine pod američkom hegemonijom, ubrzanim tehnološkim razvojem te masovnim vojnim izdacima tijekom Hladnog rata. Ti faktori nisu trajni; kad se iscrpe, kapitalizam će se vratiti svojim unutarnjim proturječnostima. Stoga on predviđa da će trajna primjena kejnezijanske politike dovesti do rasta javnog duga, pritiska na privatne profite i inflacije, što će prisiliti vlade na napuštanje politike pune zaposlenosti.
Posebnu pozornost Mattick posvećuje ideji “mješovite ekonomije”, tj. sustavu u kojemu privatni kapital i veliki državni sektor koegzistiraju u stabilnoj ravnoteži. Po njegovu mišljenju, mješovita ekonomija nije nova i stabilna forma kapitalizma, nego prijelazno stanje. Ako državni sektor previše naraste, on smanjuje prostor privatnog profita, što izaziva politički sukob između kapitala i države. Ako se državni sektor smanji, kapitalizam se vraća svojim cikličkim krizama. Dakle, mješovita ekonomija ne uklanja kontradikcije kapitalizma, nego ih samo redistribuira i odgađa njihovu akutnu manifestaciju. Mattickova kritika je i teorijska i politička. Teorijski, on pokazuje da Keynes ne analizira kapitalizam u terminima vrijednosti i viška vrijednosti, te stoga ne pogađa temeljni izvor kriza. Umjesto da vidi krizu kao nužnu posljedicu kapitalističke akumulacije, Keynes ju objašnjava kao nedostatak efektivne potražnje, čime previđa da se investicije događaju samo kada su profitabilne.
Politički, Mattick tvrdi da kejnzijanstvo funkcionira kao alat vladajuće klase za stabilizaciju kapitalizma u određenom povijesnom trenutku, ali da dugoročno povećava unutarnje proturječnosti sustava. Širenje državnog sektora, rast javnog duga, inflacija i politički sukobi oko raspodjele resursa neminovno će dovesti do krize intervencionističkog modela. Mattick primjećuje da kejnezijanska ekonomska politika nužno smanjuje ukupni profit kapitalističke klase, jer mijenja temeljnu raspodjelu društvenog proizvoda na način koji je u suprotnosti s interesima kapitala.
U kapitalizmu, prema Marxu, profit proizlazi iz viška vrijednosti koji radnici stvaraju, a koji kapitalisti prisvajaju. Kada država povećava javnu potrošnju, posebno na društvene programe, infrastrukturu ili javne usluge, ona često to financira oporezivanjem kapitala ili zaduživanjem. Oporezivanje direktno smanjuje dio viška vrijednosti koji ostaje kapitalistima nakon što su platili radnike. Čak i kada se troškovi pokrivaju zaduživanjem, otplata duga i kamata u konačnici dolazi iz poreza – dakle, opet iz viška vrijednosti. Osim toga, keynesijanska politika teži povećanju nadnica i potražnje kako bi stimulirala proizvodnju, što ujedno povećava udio radničke potrošnje u nacionalnom dohotku i smanjuje udio koji se može reinvestirati kao kapital. Za Matticka, to nije samo pitanje “dobre volje” kapitalista da prihvate manju stopu profita; kapitalizam kao sustav ovisi o neprestanom proširenju akumulacije, a svako trajno smanjenje profitne mase dovodi do usporavanja ulaganja i time ponovno proizvodi krizu.
Kejnezijanske mjere mogu privremeno potaknuti gospodarsku aktivnost kada postoje neiskorišteni kapaciteti, ali čim se dosegne granica pune zaposlenosti ili kada troškovi državnog intervencionizma postanu preveliki u odnosu na ostvareni profit, kapitalistička klasa počinje pritiskati na smanjenje javne potrošnje i povratak “fiskalne discipline”. Na taj način, kaže Mattick, kejnzijanska politika ne može postati trajni mehanizam stabilizacije kapitalizma jer svojim osnovnim djelovanjem – povećanjem radničkog udjela i državnim prisvajanjem dijela viška vrijednosti – podriva sam izvor kapitalističke dinamike.
Na kraju, Mattick odbacuje kejnzijansku ideju da se kapitalizam može trajno stabilizirati. Za njega, jedini način prevladavanja kriza jest ukidanje proizvodnje za profit i uspostava društvene kontrole nad sredstvima za proizvodnju. Sve dok je proizvodnja podređena profitabilnosti kapitala, društvo će se suočavati s krizama, nezaposlenošću, neravnomjernim razvojem i političkim sukobima. Kejnzijanska politika može privremeno smanjiti nezaposlenost i ublažiti recesije, ali ne može promijeniti eksploatacijski karakter sustava niti spriječiti povratak kriza. Povijesno iskustvo potvrdilo je mnoge Mattickove prognoze: kraj poslijeratnog rasta 1970-ih, stagflacija, rast nezaposlenosti i napuštanje politike pune zaposlenosti u korist neoliberalnih mjera bili su u skladu s njegovom analizom granica “mješovite ekonomije”.
Opća profitabilnost kapitala od 1970-ih naovamo bila je na globalnoj razini podignuta par puta rezanjem državnih izdataka, slabljenjem organiziranog radništva i udarom na njegov životni standard ali i tehnološkim probojima i otvaranjem novih tržišta u zemljama koje su prethodno imale staljinističke režime s planskom ekonomijom državnog kapitalizma. Međutim, praktički svi ti faktori su do danas iscrpljeni osim u manjini sektora i u manjini zapadnih zemalja. Bez ozbiljnijih novih tehnoloških proboja na frontama koje su trenutno u fokusu krupnih investicija—umjetne inteligencije, kvantnog računalstva i nuklearne fuzije—svjetski kapitalizam nastavlja stagnirati, umjetno održavan na životu monetarnim politikama. U takvom kontekstu je aposlutno nerealno očekivati išta nalik ranijim socijaldemokratskim uspjesima u dogovaranju kompromisa između rada i kapitala.
Zaključak
Socijaldemokracija je danas tek sinonim za lijevi liberalizam. To što njen originalni cilj—ukidanje kapitalizma i prelazak u socijalizam—nije moguć ne brine njene pristaše, jer oni za taj cilj najvjerojatnije ni ne znaju (ili socijalizmom—poput mnogih Amerikanaca—smatraju ostatke države blagostanja uprizorene u nordijskim zemljama). No trebali bi ih zabrinuti barem to što je ona u jednakoj nemogućnosti isporučiti svoj trenutni cilj. Kapitalizam se ne da poboljšavati ni obuzdavati, on neumoljivom nužnošću napreduje k sve većoj koncentraciji i centralizaciji kapitala, a socijaldemokracija ne može riješiti strukturalne napetosti kapitalizma jer djeluje unutar njegovih okvira – pa shodno tome i ograničenja.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna ilustracija: AI-generirana ilustracija - DALL·E (OpenAI)
Foto: Picryl
Preporučite članak: