Od takozvane migracijske krize 2015. mađarski premijer Viktor Orbán postao je vodeća figura ultrakonzervativne i neliberalne europske desnice,1 utemeljenoj na žestokoj protuimigracijskoj retorici i žučljivom diskursu usmjerenu protiv Europske unije (EU), za koju smatra da ne može „zaštititi Europu i njezinu civilizaciju” od „’prijetnje’ koju predstavljaju migranti”.2 Osim huškačke retorike Orbán se dosljedno protivi inicijativama na razini EU-a o zajedničkom upravljanju migracijama, kao što je prijedlog Europske komisije za provedbu kvota za raspodjelu tražitelja azila, kao i nekoliko odredbi iz „Novog pakta o migracijama i azilu” iz 2020. godine.
Zbog takvih stajališta mađarskog premijera prozivaju njegovi europski kolege. Na primjer, 2015. godine Laurent Fabius, tadašnji francuski ministar vanjskih poslova, kritizirao ga je jer nije „poštovao zajedničke europske vrijednosti”. Njemačka je kancelarka Angela Merkel 2018. godine osudila Orbánove govore o imigraciji, kazavši da je riječ o manjku humanosti, dok je, kako je rekla, „humanost duša Europe”.3 Stajalište Mađarske o migracijama stoga je predstavljeno kao iznimno isključivo i kao moralna anomalija u europskom političkom okruženju. Osim takvih moralističkih ocjena, komentatori su istaknuli kontradiktornu prirodu položaja Mađarske s obzirom na opadanje broja stanovnika u toj zemlji. Naime, zajedno sa snažnom migracijom prema zapadnoeuropskim tržištima, mađarska demografska dinamika dovela je do ozbiljnog nedostatka radne snage. U tom se pogledu protivljenje Mađarske migrantskoj radnoj snazi smatra proturječnim i uglavnom nerazumnim.
U ovom članku nastojat ću pokazati da je stav Mađarske o međunarodnoj migraciji rezultat specifičnih konfiguracija moći i diskurzivnih napetosti4 koje se tiču političke ekonomije i kulturalne organizacije Europske unije. Ovdje mobiliziram ideju europejstva, koju sam razvila u svome doktorskom radu, sve ne bih li ustvrdila da su mađarski diskursi i prakse oko migracija i azila zapravo u snažnoj vezi ne samo s migracijskom politikom EU-a, već i s temeljnim identitetskim narativima europskog projekta. Nadalje, tvrdim da su stajališta Mađarske o migraciji zapravo u funkciji upravljanja mađarskim odnosima moći prema europskim institucijama.
Zauzvrat, ta razmatranja pokazuju da su mađarske migracijske politike i prakse proizvodi politike EU-a, a posebno specifične kapitalističke (re)organizacije regije koja je popratila europsku integraciju. Naime, tvrdim da je uspostavljanje toga ekonomskog sustava bilo popraćeno proizvodnjom specifičnih (poželjnih) subjekata te dijalektičkom proizvodnjom nepoželjnih skupina. Služim se pojmom „moralne ekonomije” kako bih se referirala na procese kojima odnosi proizvodnje formiraju specifičnu konceptualizaciju vrlina i pravde. Moralne ekonomije stoga proizvode režime državljanstva i pripadnosti koji odražavaju određene ekonomske interese i konfiguracije i koji su utkani u njih. Analiza novih moralnih ekonomija koje su povezane s prelaskom na tržišno utemeljena kapitalistička gospodarstva pomoći će nam da razumijemo kulturalizaciju društvenih pitanja i omogućiti razmišljanje kroz rekonfiguraciju društvenih odnosa na temelju novih artikulacija rase, spola i klase.
Mađarska u graničnom režimu EU-a: zaštitnica Europe ili drugorazredna država članica?
Od 1990-ih zajednička europska politika imigracije i azila organizirana je oko dvojakog režima: unutareuropska zona slobodnog kretanja u paru je s režimom isključivih sigurnosnih kontrola na vanjskim granicama.5 Posebna su meta takvih sigurnosnih praksa osobe koje pokušavaju ući u EU kako bi zatražile azil. Tijekom 2000-ih uvedene su različite mjere, počevši od proširenja nadležnosti Europske agencije za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije (Frontex),6 preko povećanja tehnologija za nadzor i otkrivanje migranata, do povećanja broja službenika granične policije i intenziviranja suradnje u razmjeni biometrijskih podataka u okviru sofisticiranog sustava nadzora i kontrole takozvanih nezakonitih kretanja. Cilj je tog sustava imobilizacija izbjeglica, i to što je dalje moguće od zapadne i sjeverne Europe. Tako se Dublinskom uredbom unutar europskog prostora omogućuje vraćanje tražitelja azila u njihovu prvu zemlju ulaska, dok su sve udaljenije zemlje odgovorne za sprečavanje propuštanja onih osoba za koje države članice smatraju da su potencijalni kandidati za azil.7
Kad je Republika Mađarska pristupila EU-u 2004, taj je režim nadzora granica već bio uvelike na snazi. S obzirom na ulazak u šengenski prostor, zemlja je dužna u svoje nacionalno pravo prenijeti šengensku pravnu stečevinu, tj. sve zakone i propise koji se odnose na šengenski prostor, uključujući niz mjera sadržanih u Zakoniku o schengenskim granicama.8 Kad je riječ o nadzoru vanjskih granica, provedba šengenske pravne stečevine usmjerena je na dva aspekta: s jedne strane, reforma vizne politike, s obzirom na to da vize izdane na nacionalnoj razini postaju „šengenske vize” i stoga moraju podlijegati novim – i još isključivijim – kriterijima te, s druge strane, jačanje nadzora na granici zemlje. Te su mjere popraćene povećanjem kapaciteta za zadržavanje i protjerivanje te otvaranjem novih administrativnih centara za zadržavanje tijekom 2000-ih. Pristupanje EU-u podrazumijevalo je i postupni ulazak državljana te novopridošle države članice u europski režim slobodnog kretanja, što je rezultiralo povećanjem iseljavanja ljudi iz istočnog dijela EU-a na zapadna tržišta rada u narednim godinama i desetljećima.
Kao susjedu Ukrajine i Srbije (i, u to vrijeme, Hrvatske i Rumunjske, koje onda još nisu bile članice Europske unije), Mađarskoj je dana ključna uloga u ovom EU režimu zaštite granica. Takvu je „frontalnu” ulogu vrlo ozbiljno shvatila i mađarska vlada. Kako navode Sándor Illés i Attila Melegh, mađarske vlasti bile su posebno oštre u pogledu zaštite granice, smatrajući to prilikom da pokažu svoju predanost europskom projektu.9 Tadašnje su vlasti u to vrijeme htjele istaknuti kako se time Mađarska ponovno povezala sa svojom povijesnom tradicijom. Krisztina Berta, tadašnja šefica konzularnih službi u mađarskom Ministarstvu unutarnjih poslova i odgovorna osoba za provedbu te nove mađarske vizne politike, objasnila je 2009. da je zemlja ponovno postala „posljednja linija obrane Zapadne Europe u odnosu na Istok”.10 Kontrola granice, koja je uključivala simboličko i materijalno distanciranje od „Istoka”, omogućila je Mađarskoj da se u potpunosti upiše u „Zapad” i da se čvrsto smjesti unutar nove političke geografije regije.
Povratak u Europu?
Taj je položaj savršeno u skladu s onim što sam drugdje opisala kao „europejstvo”, odnosno kao diskurs koji Europi pripisuje zajednički civilizacijski i moralni identitet koji se često smatra ukorijenjenim u kršćanskoj baštini i kojemu je svojstvena prirodna težnja prema liberalnoj demokraciji.11 Ta autoreprezentacija Europe kao zajednice vrijednosti izgrađena je na različitim kategorijama Drugosti koje, svojom isključivošću, omogućuju da se utvrde pretpostavljene granice te zamišljene zajednice. Među njima je fantazmatični lik opasnog migranta koji prijeti infiltriranjem i iskrivljavanjem „europske kulture”, oslanjajući se na povijesne orijentalističke trope, odigrao ključnu ulogu u izgradnji Europe.12 Europejstvo se stoga temelji na onome što Edward W. Said naziva „imaginativnim geografijama”, odnosno viziji svijeta koji se sastoji od plemenitih i dekadentnih prostora, teritorija koje treba cijeniti i drugih koje treba razviti ili se boriti protiv njih. Te imaginativne geografije, objašnjava Said, temelje se na normativnim i asimetričnim prostornim ideologijama i proizlaze iz nejednakih odnosa moći.13
Što se tiče Mađarske te srednje i istočne Europe u širem smislu, jedna od manifestacija europejske retorike – koju je 1980-ih u promicala intelektualna klasa Istočnog bloka prebjegla na Zapad, s imenima poput Milana Kundere – temeljena je na oživljavanju ideje Mitteleurope.14 Taj njemački pojam, koji se u ideološkom i geografskom smislu različito koncipira i definira, datira iz devetnaestog stoljeća i povijesno je povezan s ciljem stvaranja jedinstvenog i liberalnog gospodarskog prostora u srednjoj Europi. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, nadovezujući se na ideju Srednje Europe koja jasno pripada Zapadu, ali se proteže duž Dunava, poslužila je kao „premosni koncept” za proširenje EU-a. U diskursu o Mitteleuropi zemlje srednje Europe predstavljene su kao žrtve „političke otmice” Istočnog bloka, iako je njihov identitet „kulturalno zapadnjački”.15 Tim se diskursom tako pomiču obrisi imaginativne geografije Hladnog rata uključivanjem Srednje Europe u obnovljenu viziju Zapada. Njime se također daje posebno značenje poteškoćama koje stvaraju procesi tranzicije, koji više nisu objektivni znakovi učinaka promjene režima, već opravdana žrtva zbog želje za „povratkom” kršćanskoj, liberalnoj i kapitalističkoj Europi.
Osim izmišljene prirode narativa o liberalnom i univerzalističkom europskom moralnom identitetu, takav diskurs također vodi do onoga što Dino Murtić naziva „lancem europskih alteriteta”.16 Na primjeru bivše Jugoslavije Dino Murtić pokazuje kako diskursi utemeljeni na identitetu dovode do stvaranja podjela i hijerarhija u Europi: na primjer, hrvatski nacionalistički diskurs ukorijenjen je u reprezentaciji katoličke Europe i suprotstavljen pravoslavnom kršćanstvu svojih srpskih susjeda. Oni se zauzvrat definiraju kao Europljani u odnosu prema bosanskom i kosovskom islamu. Štoviše, upravo u ime „autentične” europske kulture često danas u istočnoeuropskim zemljama vidimo povratak antisemitskih i antiromskih diskursa. Ironija ovog natjecanja za što veću europskost tim je više začudna s obzirom na to da je na Zapadu cijela Srednja Europa u najboljem slučaju drugorazredna Europa.17
U tom pogledu, „tranzicija” na liberalni, tržišno utemeljen kapitalizam i ulazak zemalja srednje i istočne Europe u EU podliježu dvostrukom diskursu: viziji procesa povratka u povijesni dom suprotstavlja se retorika prema kojoj je taj isti proces odavno izgubljen jer su te zemlje preudaljene od europskog ideala. U svakom slučaju, zemlje srednje i istočne Europe moraju stalno pokazivati svoju spremnost da budu svojevrsni dobri đaci Europe i neprestano se naprezati u nadi da će biti ravne svojim zapadnim kolegama. Upečatljiv primjer internalizacije ovog infantilizirajućeg diskursa postsocijalističkih političkih elita dan je u prije spomenutom intervjuu Diplomata, u kojemu se Krisztina Berta hvali da je mađarska granična kontrola zaradila za Mađarsku „odličnu ocjenu u školi”.18
Analizirajući povezanost civilizacijskog mita o vrloj Europi koju treba braniti od migracijske prijetnje i podčinjenog položaja novih šengenskih zemalja omogućuje nam da shvatimo tu mađarsku investiranost u ulogu branitelja bijele i kršćanske Europe. Iz te perspektive možemo ponovno razmotriti migracijsku politiku zemlje ne kao radikalni prekid ili moralnu anomaliju u odnosu na ostatak Europe, nego kao pogoršanje trendova koji su svojstveni pristupanju EU-u te kao rezultat specifičnog položaja zemlje u europskom prostoru.
Paradoksi europejstva
Kampanje protiv EU-a Viktora Orbána možda su na prvi pogled paradoksalne. Naime, njegova se vlada od 2015. sustavno protivi svim projektima upravljanja migracijama koji dolaze od Bruxellesa, pozivajući se, s jedne strane, na nedostatak demokracije u donošenju odluka na nadnacionalnoj razini i, s druge strane, na suvereno pravo država da odluče tko ulazi na njihovo državno područje. U prosincu 2015. uz potporu čelnika slovačke vlade Viktor Orbán podnio je tužbu protiv privremenog mehanizma obveznog premještanja tražitelja azila koji je Vijeće ministara EU-a donijelo tri mjeseca ranije. To je bilo popraćeno referendumom u Mađarskoj kako bi se pokazalo protivljenje javnosti mehanizmu premještanja. Referendum je održan 2. listopada 2016. nakon burne kampanje s protuimigracijskim plakatima i diskursom usmjerenim protiv institucija EU-a. Rezultati referenduma nisu stupili na snagu zbog nedovoljne izlaznosti.19
Ipak, daleko od kakvog napuštanja ideje Europe, Orbánova stajališta protiv EU-a zapravo su zadobila legitimitet upravo uime očuvanja Europe i europske „kršćanske baštine”. U toj diskurzivnoj konfiguraciji Orbán tvrdi da je „Bruxelles bio u stisku ludila” i da „više nije bio u stanju zaštititi Europu”, opravdavajući stoga potrebu da Mađarska predloži drukčije europsko vodstvo. Na taj način gradi imidž zemlje kao nove europske avangarde koja bolje štiti Europu od institucija EU-a i zapadnih država članica. Drugim riječima, Orbán je postavio migracijsku politiku kao svojevrsno političko bojno polje unutar kojeg se osporavaju unutareuropske hijerarhije i kroz koje će se ponovo pregovarati o važnosti Mađarske u europskim procesima donošenja odluka.
Kulturaliziranje kapitalizma: moralna ekonomija ne-liberalizma
Stoga, antiimigracijski stav Mađarske nije toliko rezultat moralne anomalije koliko izraz pragmatičnog političkog manevriranja usmjerena na konkretne ciljeve u kontekstu EU-a. Politička putanja Viktora Orbána i njegove stranke Fidesz – koja je 1989. bila snažno prodemokratska i koja se u međuvremenu pretvorila u zagovornika „ne-liberalizma” – odražava taj politički oportunizam. Izraz „ne-liberalna demokracija” prvi put se počeo upotrebljavati 2014. kada je Viktor Orbán održao govor skupini mladih Mađara u Rumunjskoj. Ne-liberalizam, kako ga je opisao, modus je političke organizacije čiji je cilj učiniti državu ekonomski konkurentnijom. Kako bi se to postiglo, najprije je potrebno ukloniti niz prepreka prema konkurentnosti, uključujući one poput organizacija civilnog društva, nevladinih organizacija ili društvenih pokreta koji bi usporili uspješnost zemlje. Ne-liberalizam Viktora Orbána stoga je proces redefiniranja političke zajednice, i to u skladu s idejom da su samo oni koji doprinose konkurentnosti države legitimni članovi „nacije”.20 U kontekstu prijelaza na tržišno gospodarstvo i globalne financijske krize ta je konkurentnost definirana prvenstveno sposobnošću zemlje da ekonomski sustigne Zapadnu Europu i, u širem smislu, postane konkurentna u svjetskom gospodarstvu. Njezina razvojna putanja i politički obrat koji je uslijedio rezultat su specifičnog položaja Mađarske u europskoj poluperiferiji.
U tom pogledu pojedinci i društvene skupine koje se smatraju neproduktivnima i koje se povezuje s usporavanjem države postaju nepoželjne skupine koje treba neutralizirati mjerama segregacije. Od 2014. donesene su reforme usmjerene na nezaposlene, beskućnike, osobe s invaliditetom i na romske zajednice, koje su već u velikoj mjeri stigmatizirane rasističkim stereotipima, kako bi se socijalno i gospodarski distanciralo to stanovništvo. Iako „migranti” u to vrijeme još nisu bili dio konzervativne retorike, mehanizmi i metode koji su uvedeni od 2015. nadalje kako bi ih se isključilo već su bili dobro uspostavljeni i upereni prema različitim skupinama. Ta stajališta – koja su čelnici EU-a osuđivali da su daleko od „europskih vrijednosti” – djelomično su rezultat političkih i ideoloških procesa u sklopu transformacije srednjoeuropskih gospodarstava, a posebno njihove integracije u kapitalistički način proizvodnje i u EU. Štoviše, te su pozicije politički urodile plodom jer se Viktor Orbán etablirao kao figura ultrakonzervativne europske desnice koja dobiva popularnost s porastom identitetske i sigurnosne retorike diljem Europe.
Moralna ekonomija (pod kojom mislim na režim poželjnih i nepoželjnih subjektiviteta koji dolazi u paru s odnosima proizvodnje) u pozadini te neliberalne vizije ipak je izvor određenih proturječnosti. Potrebno je analizirati nekoliko elemenata kako bi se razumio utjecaj moralne ekonomije na migracijsku politiku. Kao prvo, Mađarska se suočila s ozbiljnim nedostatkom radne snage, osobito od 2015, što je dodatno pogoršano odbijanjem prihvata migranata. Taj nedostatak radne snage prvenstveno je posljedica ozbiljnog demografskog pada, zajedno s kontinuiranim porastom iseljavanja u zapadne zemlje EU-a u posljednjih desetak godina.21 Prema podacima Eurostata, postotak radno sposobnih osoba koje borave u drugoj državi članici EU-a povećao se s 1,2 na 4,5 posto stanovništva u razdoblju od 2010. do 2020.22 Predviđajući problem nedostatka radne snage, Mađarska je pokušala promicati „povratak” onih koje smatra „etničkim Mađarima” (uglavnom misleći na skupine koje se identificiraju kao Mađari, ali koje su se odvojile od zemlje kada se rascjepkala 1921. godine i koji su de facto stanovnici susjednih zemalja, posebno Srbije, Rumunjske, Slovačke i Ukrajine). Na primjer, zakon o državljanstvu koji je donesen 2010. godine omogućuje osobama čiji su preci imali mađarsko državljanstvo da ga steknu bez uvjeta prebivališta u zemlji.23
Drugo, te su proturječnosti dovele do novih oblika transnacionalne organizacije rada. Na primjer, već nekoliko godina povećava se broj „privremenih agencija za rad” koje djeluju kao posrednici između država i/ili različitih tvrtki s tvornicama u srednjoeuropskim zemljama, kako bi se osigurala jeftina radna snaga.24 Taj se sustav dodatno proširio nakon pandemije COVID-19, tijekom koje je prošireno i pojednostavnjeno zapošljavanje državljana trećih zemalja preko agencija za privremeno zapošljavanje. Točnije, odlukom donesenom u srpnju 2021. odgovornost za zapošljavanje državljana trećih zemalja preuzima ministar vanjskih poslova i trgovine te se predviđaju dodatna pogoršanja u pogledu radničkih prava.25 Te agencije (ili često podizvođači) aktivne su u susjednim zemljama, posebno u Srbiji i Ukrajini, odakle nude „kompatibilne” radnike, da citiram izraz Viktora Orbána, na kratko i određeno vrijeme. Osim toga, taj je mehanizam neodvojivo povezan s posebnom gospodarskom organizacijom europskog prostora i regionalnom podjelom rada na kojoj se ona temelji. Na primjer, u Mađarskoj agencije pružaju radnike za rad u automobilskoj industriji, tj. u tvornicama koje sastavljaju automobile ili po niskoj cijeni proizvode različite dijelove koji se upotrebljavaju za proizvodnju automobila u Njemačkoj.26 Premještanje njemačke automobilske industrije na istok stoga zahtijeva jeftinu i hiperfleksibilnu radnu snagu, dok niske plaće pak tjeraju Mađare da traže posao drugdje u Europi samim time što sudjeluju u području slobodnog kretanja. Korištenje privremenih agencija omogućuje zemlji da razriješi tu proturječnost, s obzirom na to da mađarski protuimigracijski stav sprečava usmjeravanje prema radnicima iz istočnih i južnih periferija Europe koji obično pružaju ovu vrstu rada ostatku EU-a.
Kao rezultat toga, unatoč manjku radne snage postoji konkurentnost za radna mjesta između Mađara i „migranata”. Međutim, ta se konkurentnost ne odvija samo na lokalnom tržištu rada, već i u zapadnoj Europi, posebno u Njemačkoj, glavnom mjestu boravišta mađarskih radnika migranata i prvoj zemlji koja je 2015. primila izbjeglice. Viktor Orbán naglasio je to pitanje 2017. tijekom sastanka s kancelarkom Angelom Merkel, zahtijevajući da Mađari nastave dobivati povlašteni pristup njemačkom tržištu rada uime članstva u europskoj zajednici. Ulozi su veliki jer inozemno slanje novaca migranata čini sve veći udio mađarskog gospodarstva. Procjenjuje se da su od 2016. do 2019. te uplate iznosile između 3 i 4 posto BDP-a.27
Tako je novi konzervativni moralni poredak u Mađarskoj prije svega proizvod ekonomske organizacije europske zajednice i proturječnosti koje ona stvara. Cilj joj je redefinirati društvene odnose kako bi ih se stavilo u službu tranzicije na kapitalističke načine proizvodnje i smještanja zemlje u transnacionalnu podjelu rada. U tom smislu, cijenjen je građanin koji je prije svega produktivan. Višestruke pravne i ustavne reforme koje su donesene u posljednjih desetak godina uglavnom su usmjerene na taj isti cilj: da se zakon iskoristi kao poluga za preoblikovanje i mobiliziranje političke zajednice u obrani gospodarskih interesa. Iako se mjere isključivanja migranata od 2015. u europskom političkom diskursu tretiraju kao pitanja morala, one su zapravo dio šire kapitalističke moralne ekonomije i artikulirane su reformama koje su usmjerene na druge društvene skupine. Na primjer, u prosincu 2018. donesen je zakon kojim se poslodavcima omogućuje da od svojih zaposlenika zahtijevaju do 400 prekovremenih sati godišnje i da odgode plaćanje tih sati na tri godine, unatoč dosad nezabilježenom valu prosvjeda. Retorika oko donošenja zakona uključivala je tvrdnje da bi se radnicima omogućilo da rade na domaćem tržištu, umjesto da pronađu mogućnosti zapošljavanja u inozemstvu.28
Još jedno polje na kojem se kapitalistički moralni poredak kombinira s ultrakonzervativnom politikom jest obiteljsko pravo, koje je posljednjih godina prošlo nekoliko reformi. Nedavno je donesen Obiteljski zakon (2020) s ciljem interveniranja u upravljanje mađarskom demografijom putem poticanja rađanja. Zakon je ukorijenjen u tradicionalnoj obitelji i promiče kućanski rad žena. Konzervativne rodne uloge promiču se poticajima (uključujući porezne poticaje) kojima se nagrađuju heteroseksualni parovi i žene s djecom. Ove izmjene popraćene su napadima na LGBTQI+ zajednice, kao i napadima na rodne studije i feminističke pokrete. Ustavna reforma 2020. zabranila je usvajanje istospolnim parovima, a u Ustav je ugrađena definicija obitelji „na temelju braka i veze između roditelja i djece, pri čemu je majka žena, a otac muškarac”. To je kritizirano u ostatku EU kao daljnji dokaz retrogradnog karaktera Mađarske, a vidljivo je kako je ta moralizacija seksualnosti – sa socijalnom reprodukcijom konkurentne „nacije” kao jedinim ciljem – također specifičan odgovor na proturječnosti koje je proizvela pozicija zemlje u ekonomskoj organizaciji Europe, kao i na transnacionalnu podjelu rada koja iz nje proizlazi.
Zaključak
Ukratko, radikalno isključiva mađarska migracijska politika povezana je s društvenim projektom koji nastoji zadovoljiti zahtjeve ekonomske i političke organizacije EU-a i globalne ekonomije. Smještanjem ove analize u taj širi kontekst možemo vidjeti zajedničku logiku širokog raspona javnih politika, uključujući one koje se odnose na migracije. Ta moralizacija politike – koja instrumentalizira radikalno protuimigracijski stav u kontekstu političkog manevriranja na nacionalnoj i europskoj razini – može se razumjeti samo u svjetlu materijalističke i strukturne analize transformacija tih zemalja u posljednja tri desetljeća.
Ovaj članak dio je višejezičnog serijala ELMO posvećenog transnacionalnim migracijama u Srednjoj i Istočnoj Europi iz intersekcijskih perspektiva rase, roda, klase i državljanstva. Tekst na engleskom možete pronaći ovdje.
Naslovna fotografija: Céline Cantat/Radnička prava
Prijevod: Borna Karanušić
Tekst napisala:
Preporučite članak: