Rekonstrukciju dvorca dinastije Hohenzollerna u Berlinu od početka prate rasprave. Dio javnosti upozorava da se, kao i u pogledu mnogih projekata rekonstrukcije nakon ujedinjenja Njemačke, radi o brisanju problematičnog nasljeđa i oblikovanju novog nacionalnog identiteta na mitu o nevinoj pruskoj prošlosti. Piše naša nova suradnica Lena Disopra.
Prošle godine dovršena je rekonstrukcija berlinskog Gradskog dvorca započeta 2013. godine. Dvorac dinastije Hohenzollern, izbornih knezova Svetog Rimskog Carstva i brandenburških markgrofova, pruskih kraljeva i naposljetku careva Njemačkog Carstva, miniran je 1950. godine prema nalogu ondašnjeg generalnog sekretara Partije socijalističkog jedinstva Njemačke Waltera Ulbrichta. Bio je stilski heterogena gradnja izrasla iz srednjovjekovne utvrde, koja prepoznatljiv oblik stječe u baroknoj pregradnji Andreasa Schlütera, započetoj dvije godina prije osnutka Kraljevine Pruske 1701. godine. Na istom je mjestu Ulbrichtov nasljednik Erich Honecker 1973. dao podignuti Palaču Republike, koju je projektirao Heinz Graffunder, u funkciji „kuće naroda” u kojoj je zasjedao istočnonjemački parlament te u kojoj je bio smješten niz javnih sadržaja poput barova, kina, kazališta, galerija, itd. Palača Republike je među pukom stekla ironičan naziv „Erichs Lampenladen” (u prijevodu: Erichova trgovina lampama), koji se referirao na tisuće rasvjetnih tijela unutar zgrade u doba štednje električne energije.
Nakon pada Berlinskog zida zatvorena je zbog opasnosti od kontaminacije azbestom, a potom dio po dio uklonjena između 2006. i 2008. godine. Hamburški poduzetnik Wilhelm von Boddien 1990-ih pokreće kampanju za rekonstrukciju berlinskog Gradskog dvorca dio koje je bilo i postavljanje kulise, koja je oponašala fasadu baroknog dvorca, oko tada još postojeće Palače Republike. Njemački parlament 2002. godine donio je odluku o rekonstrukciji dvorca u koji će biti smješten Humboldtov forum, kulturni centar nazvan prema pruskim znanstvenicima braći Wilhelmu i Alexanderu von Humboldtu.
Rekonstruirani dvorac dom je triju institucija, Pruske zaklade za kulturnu baštinu s Etnološkim muzejom i Muzejom azijske umjetnosti, Centralne i regionalne biblioteke te Humboldtova sveučilišta. Novu građevinu projektirao je talijanski arhitekt Francesco Stella oblikujući istočnu fasadu okrenutu prema rijeci Spree u suvremenim formama, a ostale kao faksimile fasada izgubljene građevine. Projekt od početka prate debate o opravdanosti podizanja arhitektonske forme jasne imperijalističke simbolike te izlaganja artefakata iz kolonijalnih vremena u vlasništvu Pruske zaklade za kulturnu baštinu, na čelu s Hermannom Parzingerom.
Palača republike 1976., Foto: Bundesarchiv, Bild 183-R0821-400 / Kohls, Ulrich
Tijekom rekonstrukcije restitucija objekata iz Etnološkog muzeja nije se ozbiljno razmatrala, no posljednjih mjeseci pokrenuti su pregovori oko povrata određenog dijela umjetnina između njemačke i nigerijske vlade, što je javno potvrdio i ravnatelj Humboldtova foruma Hartmut Dorgerloh. Uz debatu o neokolonijalizmu projekt poteže i pitanja poimanja autentičnosti unutar struke zaštite spomenika i prekrajanja prošlosti u svrhu brandiranja nacija i gradova, kao potrebe rastuće industrije kulturnog turizma. Službeno otvorenje Humboldtova foruma realizirano je putem weba 16. prosinca 2020. godine, no zbog pandemije koronavirusa otvaranje prostora posjetiteljima odgođeno je za 2021. godinu.
Prekrajanje nacionalnog identiteta
Američki povjesničar arhitekture John V. Maciuika iznosi zapažanje kako je kulturno nasljeđe danas važan dio ekonomije kulturnog turizma. S tim u svezi je i promjena koja se dogodila u postmodernoj percepciji pojma autentičnosti, koji se više ne odnosi na čisto, neizmijenjeno stanje stvari te postaje sve rastezljiviji. Nakon vala stilskih restauracija u Europi u 19. stoljeću, važni dokumenti o zaštiti spomenika iz 20. stoljeća, Atenska povelja i Venecijanska povelja, na tragu nastojanja kritičara arhitekture Johna Ruskina, dizajnera Williama Morrisa te povjesničara umjetnosti Aloisa Riegla i Georga Dehia, dali su prednost minimalnim intervencijama očuvanja autentičnosti spomeničkog nasljeđa, odnosno konzervaciji nad rekonstrukcijom, no političke promjene nastale padom željezne zavjese donijele su nove paradigme. Obnova berlinskog središta u koju se krenulo nakon pada Berlinskog zida vođena je načelima kritičke rekonstrukcije te potrebom za oblikovanjem novog nacionalnog identiteta uz ponovno otkrivanje mita o nevinoj pruskoj prošlosti.
Aktivistička skupina NoHumboldt21! 2013. godine objavila je rezoluciju kojom je izrazila protivljenje izlaganju predmeta stečenih kolonijalnim putem u rekonstruiranom dvorcu Hohenzollerna. Koncept Humboldtova foruma opisivan od strane svojih apologeta kao kozmopolitska potreba za kontaktom sa što je moguće više svijeta, aktivisti su okarakterizirali neprihvatljivim revizionizmom i europocentrizmom. Prošlo ljeto s protestima je započela i skupina Coalition of Cultural Workers Against the Humboldt Forum, koja je sloganom „tear it down and turn it upside down” žestoko reagirala na postavljanje lanterne s križem na kupolu glavnog portala novoobnovljenog dvorca u svibnju 2020. godine uz natpis na tamburu kupole koji se pripisuje kralju Friedrichu Wilhelmu IV., a parafraza je biblijskog citata koji zahtijeva klanjanje pred Kristom. Aktivisti tvrde da je postavljanje križa na kupolu rekonstruiranog Gradskog dvorca realizirano uz financijsku pomoć Maren Otto, koja je na lanterni kupole ostavila posvetu pokojnome suprugu Werneru Ottu, osnivaču Otto grupe, jedne od najvećih svjetskih kompanija za e-trgovinu
Foto: CCWAHF
Nije dovoljno samo osuditi prošlost
Artefakti Kraljevskog etnološkog muzeja u Berlinu sakupljani su nakon Berlinske konferencije 1884./1885. godine i Rezolucije Federalnog Vijeća iz 1889. godine. Novinar iz Ghane, Kwame Opoku, autor niza članaka o projektu Humboldtova foruma zaključuje kako sam kritički pristup kolonijalnom nasilju, najavljivan konceptom Humboldtova foruma kao mjesta dijaloga, nije dovoljna osuda prošlosti bez makar simboličke geste povrata nekih od otuđenih objekata. Godine 2017. francuski predsjednik Emmanuel Macron u svom čuvenom govoru u Ouagadougou, glavnom gradu Burkine Faso, najavio je restituciju otetog afričkog nasljeđa iz francuskih muzeja unutar pet godina, čime se zaoštrila rasprava i o mogućem povratu otuđenih artefakata iz fundusa njemačkih muzeja, no u međuvremenu je iz Francuske otputovalo tek dvadesetak predmeta.
Posljednjih mjeseci u tijeku su pregovori vezani uz moguću restituciju nasljeđa otetog iz nekadašnjeg Kraljevstva Benina, između njemačke i nigerijske vlade, no jasna odluka i plan povrata još nisu definirani. U ožujku je šef Odjela za kulturu njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Andreas Görgen posjetio Benin City kako bi se susreo s guvernerom države Edo Godwinom Obasekijem zbog rasprave o sudbini petstotinjak predmeta iz fundusa berlinskog Etnološkog muzeja. U tijeku je i priprema velike izložbe beninskih bronci u Humboldtovom forumu najavljena za jesen, no nejasno je hoće li na njoj zbilja biti izložene originalne skulpture, tronovi, žezla i drugi artefakti otuđeni u kolonijalnim nasrtajima britanskih vojnih trupa na Kraljevstvo Benin 1897. godine.
Brisanje problematičnog nasljeđa
Njemački povjesničar umjetnosti Adrian von Buttlar objasnio je kako je impuls za rušenjem Palače Republike prvotno opravdavan opasnošću od kontaminacije azbestom, no onda i tobožnjim estetskim razlozima. Obrazlaže kako su modernističke građevine, nekadašnji simboli napretka 1990-ih postale nositelji konfliktne memorije koju je valjalo transformirati. Prije potpunog uklanjanja, a nakon što je ogoljena i pretvorena u stakleno-čelični kostur, u Palači Republike su neko vrijeme održavane izložbe, koncerti i predstave. Instalacija Zweifel (u prijevodu: dvojba/sumnja) finskog umjetnika Larsa Lamberga postavljena na građevinu 2005. godine najbolje opisuje kontekst sveopće nesigurnosti u kojemu se našla Savezna Republika Njemačka nakon ujedinjenja. Antropolog Jonas Tinius i umjetnica i povjesničarka umjetnosti Khadija von Zinnenburg Carroll iznose zaključak kako je preko pola milijarde eura vrijedna rekonstrukcija berlinskog Gradskog dvorca način brisanja problematičnog nasljeđa upisivanjem u globalističku budućnost.
U oba slučaja uništenja spomenika, onom iz 1950. i novijem s početka 21. stoljeća, radi se o arhitektonskom ikonoklazmu. Miniranje iz vremena DDR-a da se objasniti ideologijom vezivanja klasičnih spomenika s imperijalizmom i nacizmom, a rušenje Palače Republike je realizirano kao inicijativa poduzetničkog lobija započeta u trenutku kada su velike društvene i geopolitičke mijene donijele relativizaciju pojma autentičnosti i komercijalizaciju vrijednosti kulturnog nasljeđa, koje omogućuju i brisanje nepoželjnih segmenata prošlosti. Pokušaj Državnog odbora za zaštitu spomenika da sačuva Palaču Republike, tvrdi Adrian von Buttlar, propao je još 1995. godine zahvaljujući utjecajnim sponzorima Humboldtova foruma poput Deutsche Bank. Rekonstruirani dvorac Hohenzollerna, u vlasništvu Zaklade za Humboldtov forum u berlinskom dvorcu financirane od strane države i privatnih donatora, iako promoviran konceptima otvorenosti, dijaloga i kulturne raznolikosti svojom formom jasno evocira koncept carstva, kojim se Njemačka želi kao moćna sila upisati u ekonomsku, političku i kulturnu mapu svijeta.
Foto: CCWAHF
Autorica teksta:
Preporučite članak: