O položaju likovnih umjetnika u Hrvatskoj, njihovim radničkim i strukovnim pravima, kao i o aktualnom Zakonu o pravima samostalnih umjetnika te najavljenom novom Zakonu o umjetnicima, razgovarale smo s Vicom Tomasovićem, predsjednikom Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika u Splitu (HULU). Intervju će biti objavljen u dva dijela.
Kakav je odnos HULU-a i udruženja likovnih umjetnika u drugim gradovima (HDLU-ova Rijeka, Pula, Osijek, Dubrovnik i HDLU-a u Zagrebu, kao krovnom udrugom likovnih umjetnika), te HULU-a i HZSU-a?
HDLU nije krovna udruga, to je stvar koju treba raščistiti. Nekadašnja krovna udruga je bilo Društvo umjetnosti staro 150 godina kasnije preimenovano u Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, čije su rađene podružnice. U međuvremenu su se sve strukovne udruge osamostalile i ne postoji krovna udruga likovnih umjetnika u Republici Hrvatskoj, kao što primjerice za arhitekte postoji UHA. Sve ove udruge imaju ravnopravan status, s tim da su HDLU sa sjedištem u Zagrebu i HULU Split nacionalne udruge, što znači da primamo umjetnike iz čitave Hrvatske i brinemo o nacionalnim kulturnim pitanjima, a naglasak izlagačke politike je za HULU u Splitsko-dalmatinskoj županiji, dok je HDLU-u u Gradu Zagrebu. Dakle, ne postoji krovna udruga vizualnih umjetnika, a HDLU je samo udruga s najviše članova. Komunikacija naših udruženja se uistinu poboljšala obnavljanjem Koordinacije i uspostavom Klastera i siguran sam da ćemo zajedničkim snagama uspjeti poboljšati radnička prava hrvatskih umjetnika.
Smatraš li da su umjetnici dovoljno angažirani kad su njihova strukovna prava u pitanju?
Mislim da bi društveni angažman umjetnika trebao biti usmjeren za početak prema vlastitim strukovnim udruženjima i Ministarstvu, dakle tamo gdje umjetnici stvarno mogu proizvesti neku promjenu budući da će jako teško samo s umjetničkim radovima moći proizvesti promjenu. Ne mislim samo na strukovna pitanja. Često umjetnici kritiziraju društvenu nepravdu, ali na krivoj adresi jer u pravilu projekte angažirane suvremene umjetnosti koristi publika koja s umjetnicima već dijeli kritičku svijest o problemima, što je još jedan razlog zbog čega treba raditi na razvoju publike.
Jesu li umjetnici danas dominantno apolitični?
Ne bih se usudio generalizirati, ima umjetnika koji su članovi stranaka, ima mnogo umjetnika koji su apolitični, no to je pitanje za sociologe, ne bih ulazio u razloge.
Smatraš li da je razlog eventualne autocenzure umjetnika institucionalna kontrola strukovnih organizacija bez čijeg se članstva, odnosno preporuke, nije moguće kandidirati za status samostalnog umjetnika?
Moguće je da se to događa iz straha da će im biti onemogućeno izlaganje u određenim prostorima i sl., no još će veći problem biti ako se formira Umjetnički centar na način da to bude institucija koja će osim funkcije HZSU-a preuzeti ulogu dodjele javnih sredstava koju danas obnašaju kulturna stručna vijeća Ministarstva kulture. Bojim se takve centralizacije, smatram da bi moć trebalo što više disperzirati na način da se, koliko je moguće, što više prepusti strukovnim udrugama u kojima umjetnici mogu aktivno sudjelovati i direktno mijenjati stvari, kako radom u Skupštinama tako i izborom te smjenom čelnih ljudi. Podržao bih osnivanje Umjetničkog centra samo ako će njegova uloga biti isključivo preuzimanje funkcije HZSU-a, no ne bih volio da se Ministarstvu oduzme upravljanje dodjelom sredstava. Ne mislim da bi to bilo pravo rješenje. Vidjet ćemo.
Iz tvog iskustva, koji su problemi s kojima se najčešće susreću umjetnici pri organizaciji egzistencije te pri ostvarivanju socijalnih prava?
Najveći problem je nemogućnost da se živi od vlastitog rada. Umjetnik se mora odlučiti za jednu od dvije strategije - ili prilagoditi svoju produkciju ukusu široke publike stvaranjem komercijalne umjetnosti ili se odlučiti za stvaranje vrhunske umjetnosti, koja na žalost kod nas nema tržišnu vrijednost. Takav umjetnik će morati isključivo izlagati u muzejima i galerijama u kojima nema značajnijeg autorskog honorara, i jedino čemu se može nadati jest zaposlenje na Akademiji i sl. Paketom mjera koji predlažemo u sklopu rada na izmjenama Zakona o umjetnicima će se neke stvari možda početi mijenjati.
Misliš li da je umjetnički svijet ili barem njegov određeni dio na neki način privilegiran u svom položaju u poreznom sustavu (porezne olakšice, pravo na uplatu mirovinskog i invalidskog te zdravstvenog osiguranja iz sredstava proračuna Republike Hrvatske)? Ako da, zašto da i ako ne, zašto ne?
Postoje međunarodni akti koji imaju svrhu jačanja socijalne sigurnosti umjetnika plaćanjem doprinosa i uređenjem statusa samostalnog umjetnika, u skladu s UNESCO-vom Preporukom o statusu umjetnika iz 1980. godine, koja je jedan od najrelevantnijih tekstova vezanih uz položaj umjetnika, a i čl. 6. Konvencije o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja nalaže nešto u tom smislu. Mislim da je jako važno da Republika Hrvatska barem na neki način osigura minimum zahvalnosti za ljude koji čitav život žrtvuju za hrvatsku kulturu. Pričamo o minornim iznosima. Događa se da čovjek nakon 50, 60, 70 godina rada, a da pritom zadnjih dvadesetak godina ne može ništa utržiti, na kraju ima mirovinu od oko 1.500 kuna, što je smiješno.
Studija Panic! Social Class, Taste and Inequalities in the Creative Industries koju su, u sklopu projekata „Panic! 2018“, proveli sociolozi sa Sveučilišta u Edinburghu i Sheffieldu u suradnji s organizacijom Create London ukazuje na značajnu isključenost žena, etničkih manjina i pripadnika radničke klase iz kulturnog i kreativnog sektora Velike Britanije. Kakva je prema tvome mišljenju situacija u Hrvatskoj te razlikuje li se značajno od one u V. Britaniji?
Situacija u Hrvatskoj se razlikuje od one u Velikoj Britaniji. U Hrvatskoj uglavnom postoji samo radnička klasa, mi imamo malobrojni srednji sloj. U Britaniji je skupa izobrazba za kustoska i menadžerska zanimanja, što si ne mogu priuštiti osobe nižeg statusa ako nemaju stipendiju.
Po pitanju rodne neravnopravnosti u kulturnim djelatnostima, također imamo razlike u polazištu. U sklopu Splitskog salona pripremali smo izložbu preminulih umjetnika i umjetnica kojom smo htjeli iskazati zahvalnost onima koji su dali značajan doprinos splitskoj umjetničkoj sceni, a koji nisu na adekvatan način valorizirani te smo imali problema s traženjem autorica. Tradicionalna sredina nije blagonaklono gledala na umjetnice, ali situacija se na sreću promijenila i nadam se da će uskoro zaista biti nemoguće pojmiti zašto je to bilo tako. Mislim da smo na dobrom putu. Ja pripadam mlađoj generaciji i iskustvo mi je govorilo da praktički razlike više ne postoje u umjetničkom okruženju, sve dok nisam proučio statistike koje jasno pokazuju da i među nama koji smo generalno osviješteni i osjetljivi na socijalnu nepravdu i dalje postoje određeni problemi po ovom pitanju. Ali vjerujem da se razvijamo u pozitivnom smjeru, tako mi se čini.
U kontekstu moguće privilegiranosti umjetničkog svijeta, misliš li da je moguće da umjetnost pripada svima?
Apsolutno je moguće da umjetnost pripada svima, čak i suvremena umjetnost koja zahtijeva određeni sustav referenci i znanja o povijesti umjetnosti može pripadati svima, pri čemu bi veliku ulogu trebali imati obrazovni sustav i mediji, no oni još uvijek ne funkcioniraju. Više se nikakvi autoriteti ne priznaju, što je opći društveni problem, emocije su jedine relevantne suvremenom čovjeku za stvaranje pojma o svijetu. Dok se to ne promijeni ne možemo očekivati da će istinska umjetnost biti percipirana kao kvalitetna od strane široke publike. Ljudi ne priznaju i ne poštuju ono što ne razumiju. Ne radi se tu samo o suvremenoj, pa i modernoj umjetnosti, koju ljudi uopće ne priznaju kao umjetnost, već i o pseudoznanosti koja je sve prihvaćenija čak i u znanstvenim krugovima.
Kao ravnatelj HULU-a omogućio si participaciju kustosa u članstvu, koji su razlozi tom uključivanju te jesu li ti poznati razlozi negodovanja zbog tog uključivanja?
Nisu mi poznata negodovanja osim kod pojedinaca koji smatraju da su kustosi preuzeli čitavu ulogu umjetnika u društvu. Osobno mislim da se uloge kustosa i umjetnika sve više prožimaju, ali to nije razlog zašto smo uključili kustose u udrugu. Uključili smo ih kako bismo mogli što lakše i uspješnije surađivati na sveopću korist.
Možeš li ukratko iznijeti vrijednosti za koje se HULU kao strukovno udruženje zalaže?
Na prvom mjestu je solidarnost, s obzirom da se trudimo približiti sve umjetnike bez obzira na generacijske, ideološke i medijske razlike. Želimo pomoći svima. Zatim otvorenost, jer trudimo se svim članovima omogućiti sudjelovanje u radu udruge, ne samo na Skupštinama već stalnom otvorenošću za sugestije koje idu u smjeru boljitka usluge za njih. Mislim da je to ono najvažnije.
Ministrica kulture uporno naglašava kako su, kad je kultura u pitanju, u najtežoj situaciji izdavači. Nama se čini da su zapravo likovni umjetnici u najtežoj situaciji jer, gotovo u pravilu, za svoj rad nisu adekvatno (ili ikako) honorirani. Smatraš li da se čini dovoljno kako bi se ta situacija osvijestila i, u konačnici, promijenila?
Nema se tko za nas boriti osim nas samih - strukovnih udruga i samih umjetnika. Umjetnici sami moraju preuzeti inicijativu i početi raditi na poboljšanju vlastitog statusa na svim mogućim poljima. Slažem se da su vizualni umjetnici u najlošijem statusu, svi drugi honorirani su za svoj rad. Nezamislivo je da glazbenik ili bilo koja druga vrsta umjetnika nastupa besplatno, no nekako se ustalila praksa da likovni umjetnik volontira na svojoj izložbi na kojoj svi drugi budu plaćeni, a to je suludo.
Smatraš li da su Hrvatskoj potrebne četiri likovne akademije na čiji se hladni pogon troše velike količine financijskih sredstava, dok za umjetničku produkciju novaca nedostaje?
Sigurno bi trebalo naći još novaca za umjetničku produkciju, prezentaciju i umjetničko istraživanje, no mislim da nema smisla ukidati akademije. Osobno mislim da bi se sve likovne akademije trebale ujediniti u jednu koja bi djelovala po gradovima u odnosu na medije primjerice film i video u Splitu, kiparstvo u Zagrebu, primijenjena umjetnost u Rijeci itd. Možda bi trebali i smanjiti upisne kvote jer se previše umjetnika proizvodi za ovakve uvjete i trebalo bi samo malo usporiti.
Možeš li nam za kraj predstaviti festival Almissa Open Art čiji si osnivač, a koji predstavlja dobar primjer decentralizacije umjetničkih i kulturnih sadržaja?
Almissa Open Art festival će ove godine imati svoje deseto izdanje. Trudimo se dovesti produkciju najkvalitetnije suvremene umjetnosti u malo turistički orijentirano mjesto. Mislim da je jako bitno suprotstaviti se generičkim ljetnim manifestacijama i doći u periferiju grada, gradiće, sela i otoke sa kritički orijentiranim programom te se takvim pristupom približiti običnom čovjeku. Mislim da uspješno stvaramo senzibilitet kod nove publike koja nije dio umjetničkog svijeta tako da maksimalno usmjerava provincijalnu lokalnu zajednicu prema kritičkim, refleksivnim i inovativnim programima suvremene umjetnosti. Festival se svake godine izmišlja iznova, trudeći se održati vitalan i neočekivan program pa svake godine drugi eminentni umjetnik preuzima ulogu kustosa pristupajući joj na svjež i neopterećen način redefinirajući postojeće paradigme o prirodi ove funkcije. Festival je do sada promijenio nekoliko vrsta organizacijske strukture, a proteklih nekoliko godina istražujemo mnoge mogućnosti koje nam pruža organizacijska platforma strukovne udruge likovnih umjetnika, preko koje ostvarujemo suradnje s institucijama, kulturnim ustanovama, organizacijama i festivalima u zemlji i inozemstvu.
Autorica fotografije: Katarina Duplančić
Razgovor vodila: Lena Disopra
Autorice intervjua:
Preporučite članak: