Large naslovna

Novinarka Saša Uhlová odlučila je raditi najniže plaćene poslove u Češkoj kako bi iz prve ruke osjetila radne uvjete te razgovarala sa svojim kolegama radnicima. Iz tog je iskustva nastao film „Granice rada“ o kojem u novom tekstu rubrike „Džemper za vinograd“ piše naš Filip Peruzović.

 

U ovom izdanju Džempera za vinograd pozabavit ćemo se još jednim aktivističkim dokumentarcem, češkim filmom Granice rada koji je nastao u suradnji redateljice Apolene Rychlíkové i novinarke Saše Uhlové.

Uhlová je željela istražiti što se krije iza kulisa priče o češkom ekonomskom boomu – naime, prema statistikama Češka ima najnižu stopu nezaposlenosti u Europi te najbrže rastuću ekonomiju. No, ako je to zaista tako, “zašto smo onda toliko siromašni?”, zapitala se Uhlová.

Ono što je svakodnevno viđala oko sebe nikako se nije podudaralo sa senzacionalističkim napisima o češkom uspjehu. U nemogućnosti da pronađe sugovornice i sugovornike koji bi otvoreno razgovarali o uvjetima rada zbog straha da ne izgube posao, Uhlová se odlučila na krajnje nekonvencionalnu istraživačku metodu – obavljati te poslove sama.

Slični su istraživački pothvati postojali i ranije – jedan je od najpoznatijih primjera svakako onaj američke novinarke Barbare Ehrenreich, koja je istražila posljedice socijalne reforme 1996. na rad i živote najsiromašnijih Amerikanaca, što je rezultiralo izvrsnom knjigom Nickel and Dimed: On (Not) Getting By in America. Nastavljajući tu tradiciju, Uhlová je tijekom šest mjeseci obavljala pet poslova koji se mogu svrstati u najteže, ali ujedno i najslabije plaćene poslove, koje češko tržište rada nudi. Radila je tako u praonici rublja jedne od najvećih praških bolnica, u peradarskoj industriji, u postrojenju za obradu otpada, za blagajnom u lancu supermarketa te na traci u tvornici aparata za brijanje.

Kako bi se što bolje uklopila u svoja nova radna okruženja, Uhlová se u maniri najboljih tajnih agenata prerušila i oboružala naočalama s ugrađenom kamerom kakvih se ne bi postidio niti Bondov Q. To joj je omogućilo da dobije jedinstvene insajderske snimke za koje inače nikada ne bi osigurala dopuštenje. Rezultati su, očekivano, poražavajući. U svim slučajevima osim jednog zabilježila je teško kršenje radničkih prava. Osnovni prekršaji su brojni neplaćeni prekovremeni sati, višesmjenski rad bez odgovarajuće pauze, razlike u plaćama agencijskih radnika i stalnih zaposlenika te u nekim slučajevima mobbing, kao u peradarskoj tvornici gdje ju je maltretirala 23-ogodišnja šefica.

Većinu filma prati njen glas u OFF-u koji se bazira na kombinaciji opažanja te prepričavanja životnih situacija kolegica i kolega. U film nije mogla uključiti razgovore koje je s njima vodila jer su poslovi koji su za nju privremeni njima esencijalni te ih stoga nije željela ugroziti. Šteta je što o njihovim poslovima i životima nismo mogli čuti iz prve ruke – jer ogromna je razlika u Uhlovinom jednomjesečnom iskustvu te cijelim životima provedenima na određenom radnom mjestu. Ona je toga i sama svjesna, i u mnogim se situacijama čudi kako je netko uopće u stanju toliko dugo preživjeti stvari koje je ona jedva izdržala u tom kratkom periodu.

U tom se srazu dvaju svjetova između profesionalne novinarke te nisko plaćene radne snage događaju i razne zanimljive situacije. Na primjer, u menzi bolnice ona naručuje lososa, misleći da je nitko neće vidjeti, ali nailazi njena kolegica iz praonice koja se čudi njenim rasipanju novca dok radi za minimalac. U drugoj situaciji, kada se ne probudi dovoljno rano, na posao u tvornicu britvica odlazi taksijem, što si nitko od njenih kolega ne bi mogao priuštiti. Koliko god da pokušava situaciju proživjeti iz njihove perspektive, privilegiranost njenog stvarnog života neizbježno ostaje prisutna.



Ono što im je pak zajedničko je neuspjeli pokušaj usklađivanja poslova s privatnim životima. Naime, Uhlová je majka dvojice sinova, od kojih je mlađi za nju izrazito vezan i teško podnosi rastanke. Prilikom snimanja filma gotovo da se i ne viđaju, što je situacija koju njezini kolege nažalost proživljavaju u puno gorem obimu. Uz putovanje na posao, smjene koje često traju i dva do tri sata duže od predviđenog (pogotovo popodnevne, jer vođe smjene traže da dućan bude u savršenom redu za otvaranje idućeg jutra) te putovanje kući s posla zaposlenicama najčešće ostaje vremena dovoljno samo za iznemoglo rušenje u krevet. Kao što joj je rekla jedna od kolegica iz velikog trgovačkog lanca Alberta (češke varijante Konzuma), “Moj sin sada ima 19 godina, a ja za blagajnom radim od njegove osme. Nisam ga vidjela kako odrasta.” 

Uhlová se s mnogim kolegicama i kolegama sprijateljila, i prema vlastitom priznanju nekad joj je bilo vrlo teško lagati i pretvarati se da je netko drugi. Nekima je od njih na odlasku priznala o čemu je riječ, a nekima nije jer za to jednostavno nije imala snage. Za vrijeme prerijetkih pauzi ih je, potiho, pazeći da se ne razotkrije, ispitivala o članstvu u sindikatima i pokušajima borbe za bolja prava. Zaključak je poražavajući: većina njenih kolegica zahvalna je što uopće imaju posao (kakav god da bio) i strah ih je kompromitirati ga uključivanjem u borbu za svoja prava. U jednom od monologa pred kamerom, Uhlová govori kako ti ljudi moraju postati svjesni svoje izrazito velike moći pregovaranja, koju uopće ne koriste. Uspoređuje situaciju sa svojim poslom novinarke, koji unatoč svojoj važnosti i ugledu prema njenom mišljenju nije neophodan: ako se ona i njezini kolege upuste u štrajk, idućeg dana neće se čitati novine i neće biti najnovijih vijesti. No mnogo gore od toga bilo bi kada više ne bi bilo kruha, mesa, javnog prijevoza ili kada bi se prestao odvoziti otpad (kao što smo se uostalom imali prilike uvjeriti i kod nas).

A razloga za borbu i protivljenje itekako ima, jer kao što se Uhlová sama uvjerila, većina ljudi koje je susrela radeći šest dana u tjednu po 10, 12, nekada i 14 i čak 17 sati, nisu u stanju spojiti kraj s krajem i uhvaćeni su u začarani krug dužničkog ropstva. U jednom od najpotresnijih momenata filma kolega iz praonice rublja prepričava joj kako je jednom uspio zaraditi dovoljno da si priušti metro kartu do grada te komad kolača u jednom od shopping centara. Taj je trenutak fotografirao, kako bi se kasnije mogao podsjetiti kako mu je dobro u životu.

Njezino je istraživanje snažno odjeknulo u češkom društvu. Film, kao i serije tekstova koju je Uhlová napisala za portal a2larm.cz te njena knjiga Heroji kapitalističke borbe, potaknuli su ozbiljne rasprave i široj javnosti učinile vidljivim rad potlačene i tihe većine.

Bilo bi izrazito zanimljivo vidjeti kakvi bi bili rezultati sličnog istraživanja u našoj sredini. U iščekivanju takvog novinarskog pothvata, film Granice rada možete pogledati na ovoj poveznici.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: snimak zaslona, YouTube/Radnička prava

Tekst napisao:

Filip Peruzović




    Preporučite članak: