Large naslovna

Svojedobno najbogatiji čovjek na svijetu Bernard Arnault do takvog je bogatstva došao, naravno i među ostalim, preko leđa svojih radnika. Suočiti ga s radnicima čije je živote uništio pokušao je Francois Ruffin u svojem filmu “Merci Patron!” (2016) koji u novom “Džemperu za vinograd” analizira naš Filip Peruzović.

 

2016. godine jedan je film snažno potresao francusku filmsku scenu. Dokumentarac Merci Patron! Francoisa Ruffina osvojio je Cesara za najbolji dokumentarni film te završio i na naslovnici New York Timesa. Iako mu je to prvi film, Ruffinu je osim nagrada i lovorika donio i usporedbe s Michaelom Mooreom. Sve u svemu, nemali uspjeh uzme li se u obzir činjenica da film nije dobio financiranje klasičnim kanalima putem francuskih fondova poput CNC-a, nego je financiran crowdfundingom, i to najvećim dijelom donacijama čitatelja Fakira, ljevičarskog aktivističkog časopisa čiji je Ruffin urednik i pokretač. Nama je zanimljiv zbog toga što se direktno bavi socijalnim razlikama i pokušava „uspostaviti dijalog“ između bogatih i siromašnih. Zašto je to pod navodnicima, bit će jasnije kada pobliže upoznamo metode kojima se Ruffin pritom poslužio.

Katalizator zbivanja u filmu je kontroverzna odluka najbogatijeg Francuza Bernarda Arnaulta, koji povremeno preuzima i titulu najbogatije osobe na svijetu, da zatraži belgijsko državljanstvo kako bi plaćao manji porez, i, valjda, postao još bogatiji. Autor Francois Ruffin upušta se u istraživanje mračnih temelja na kojima je sazdano Arnaultovo carstvo. Odlazi upoznati otpuštene radnike i radnice konglomerata luksuznih brendova LVMH pod koji potpadaju svjetske marke poput Christiana Diora, Kenza, Fendija, Givenchyja itd., a na čijem je čelu Arnault, i ubrzo doznaje kako se iza površnog glamura kriju tragične ljudske priče. U stalnoj potrazi za načinima maksimizacije profita i smanjenja troškova, LVMH je velik dio svojih tvornica iz Francuske počeo prebacivati u Poljsku i ostale zemlje u kojima su troškovi rada mnogo manji, prateći već dugo poznati svjetski trend delokalizacije proizvodnih pogona. Ruffinova je misija vrlo jednostavna: želi da se Arnault susretne oči u oči s ljudima čije je živote uništio.

S obzirom na to da on za takvo nešto, naravno, nije zainteresiran, Ruffin smišlja cunning plan: otpušteni radnici i radnice kupit će dionice LVMH-a i onda će na sastanku dioničara moći reći Arnaultu što ga ide. Ironija ideje prema kojoj ljudi kupuju dionice tvrtke koja im je uništila život tek je jedna od mnogih kojom je prožet ovaj film. No, Ruffinov plan ne prolazi baš onako kako ga je zamislio: hijerarhija i segregacija postoje i među dioničarima. Radnici i radnice ne uspijevaju ni primirisati Arnaultu jer bivaju smješteni u dvoranu za „male dioničare“, dok se veliki igrači goste na privatnoj zabavi u drugoj sobi.

Vrijeme je za mnogo kontroverzniji „plan B“ smišljen u hodu. Ruffin i njegova ekipa pronalaze bračni par Klur, koji je više od trideset godina radio za brend Kenzo, nakon čega su zbog preseljenja tvorničkog pogona u inozemstvo oboje dobili otkaz. Već nekoliko godina žive na tri eura dnevno, nagurani u jednu sobu, ne koristeći ni grijanje. Oboje su u kasnim pedesetim godinama i, unatoč bezbrojnim molbama za posao koje su razasuli, nitko nije zainteresiran za njihov rad. Da stvar bude gora, prijeti im i gubitak kuće koju su gradili cijeli život ako ne namaknu 30.000 eura. U teškom i emotivnom trenutku otac Klur kaže kako će postupiti jednako kao i protagonisti filma Mala kuća u preriji: uništit će kuću, radije nego li da plod njihovog cjeloživotnog rada dobije netko drugi. To su riječi koje mogu zvučati kao prazne prijetnje dok se u obzir ne uzme činjenica da je već nekoliko njegovih kolega nakon otkaza počinilo suicid.

U tom trenutku u njihove živote upada Ruffin i nagovara ih da ucijene Arnaulta. Predstavljajući se kao njihov sin, u njihovo ime piše pismo u kojem prijeti da će, ako im Arnault ne isplati 30.000 eura i ne sredi posao gospodinu Kluru, svim vodećim medijima i portalima poslati priču o tome što im se dogodilo, optužujući Arnaulta da im je uništio život. Kao zaposlenik medija, Ruffin dobro zna što znači negativni publicitet, i zna da je riječ o nečemu s čime se ljudi nisu spremni olako kockati.

U nizu događaja koji postaju sve apsurdniji i kulminiraju scenom u kojoj Ruffin mora glumiti njihovog sina kako bi igrokaz koji su pokrenuli bio maksimalno vjerodostojan, oni uspijevaju doći do željenog cilja. Arnault im putem posrednika na ruke isplaćuje 30.000 eura i gospodinu Kluru sređuje posao u velikom trgovačkom lancu Carrefouru – prvo na određeno, a onda i, nakon novih prijetnji i ucjena, na neodređeno. Ruffin i obitelj Klur slave velikim roštiljem u dvorištu kuće koju su sačuvali na koji zovu Arnaulta koji, dakako, neće doći. Socijalni dijalog nije uspostavljen, ali pravda je pobijedila.

Ili?



Iako je autor kraj filma zamislio kao pozitivan, feel-good kraj, postoji nešto u cijeloj priči zbog čega slavljenička torta ima pomalo gorak okus.

Prije svega, film pokazuje kakve je apsurdne manevre potrebno izvoditi kako bi se spasio jedan jedini radnik. Rješenje koje pronalazi nije primjenjivo na kolektiv, nego vrijedi tek u jednom izoliranom slučaju. Kao što kaže Arnaultov agent osiguranja koji dolazi podmititi obitelj Klur – „za ovo nitko ne smije doznati, jer zamislite da sad svi dođu tražiti isto“. To je ono što je u filmu prešućeno, no čega je gledatelj cijelo vrijeme svjestan – što je sa svim onim ostalim radnicima i radnicama koje smo upoznali u filmu, i njihovim sudbinama? Gdje je njihov Ruffin?

Kao drugo, ono u što se u filmu ne ulazi, a svakako je bitno preispitati, jest činjenica da su se, kako bi dobili ono što žele, Ruffin i njegova ekipa bespogovorno koristili svim raspoloživim sredstvima, čak i kada je riječ o iznudi. Opravdava li pravedan cilj korištenje prljavih metoda ili trajno prlja ruke onih koji su se njima poslužili te briše jasne razlike između pozitivaca i negativaca? Arnault u potrazi za profitom ne preza ni od čega, bilo to masovno otpuštanje radnika ili preuzimanje tuđeg državljanstva – jednako tako, Ruffin se u potrazi za pravdom služi lažnim predstavljanjem, laganjem, ucjenjivanjem i prijetnjama. To sasvim sigurno ne može biti rješenje. I o tome je vrlo važno razmišljati i razgovarati, što je nažalost izostalo u gotovo univerzalnim panegiricima koji su nakon izlaska filma ispjevani na Ruffinov račun.

Također, kada je riječ o filmovima koji se bave obespravljenošću radnika i radnica, temi se treba pristupiti oprezno i promišljeno – kako ekonomskoj eksploataciji radnika i radnica ne bismo pridružili i onu medijsku. U suprotnom, nepravda bi nad njima mogla biti učinjena dvaput – prvi put kada su izgubili posao, a drugi put kada je njihova priča iskorištena za nečiji osobni probitak. Iako Ruffin vjerojatno nije imao nečasne namjere, film koji je napravio pomalo mu je iskliznuo iz ruku i progovorio o nečem drugom od onoga za što je bio namijenjen.

Pirova pobjeda obitelji Klur zapravo se pokazala kao iznimka koja potvrđuje pravilo – njihov „uspjeh“ ustvari mnogo više govori o neuspjehu individualne borbe za prava radnika. Ako se išta želi postići, borba mora biti kolektivna i u potrazi za rješenjem koje neće vrijediti samo za jednu obitelj.

Drugim riječima, ulog koji je u pitanju nije hoće li Bernard Arnault dobiti belgijsko državljanstvo ili neće, nego možemo li u korijenu promijeniti društvo u kojem se jedni bogate do basnoslovnih razmjera, dok drugima gore kuće koju su izgradili svojim rukama.

Požar se, nažalost, ne može ugasiti čašom vode, kao što to pokušava Ruffin u ovom filmu.

Nasreću, čini se da je i on sam došao do zaključka kako njegov film sam po sebi ne može potaknuti socijalne promjene. Dan prije njegove premijere 23. veljače 2016. u Parizu je organizirao sastanak raznih aktivističkih grupa, uključujući tvorničke radnike koji su prosvjedovali protiv tvrtke Goodyear, ljude koji su protestirali protiv gradnje aerodroma u Notre-Dame-des-Landesu te učitelje koji su se protivili reformi školstva. Iz toga se izrodio niz protesta zvanih Nuit debout usmjerenih protiv zakona o radu koji je predlagala ministrica rada Myriam El Khomri u vladi Manuela Vallsa. Iako nisu uspjeli spriječiti donošenje zakona, unijeli su novi glas na francusku političku scenu, što je rezultiralo i time da je Ruffin na sljedećim izborima dobio mandat zastupnika u parlamentu. Manjkavost filma tako je uspio kompenzirati svojim aktivizmom, i njime isprati svoje filmske grijehe.

Za pretpostaviti je da Bernard Arnault nije glasao za njega.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: Jeanne Menjoulet, Radnička prava
Tekst napisao:

Filip Peruzović


    Preporučite članak: