Naš Filip Peruzović dohvatio se još jednog filma braće Dardenne, dvojca koji zasluženo spada u sam vrh europske kinematografije kada su u pitanju teme rada i radništva. No s filmom Tori i Lokita prokušani je dvojac zaigrao van dobro im poznatog terena.
U ovom izdanju Džempera pozabaviti ćemo se novim filmom braće Dardenne, Tori i Lokita iz 2022. godine. U jednom smo se od prethodnih tekstova upoznali s filmografijom ovog belgijskog dvojca, koji su uz Kena Loacha zasigurno najvažniji europski (a vjerojatno i svjetski) filmaši koji se bave temama rada i radništva, pri čemu je značajno i to što uvijek podržavaju poziciju eksploatiranih. Stoga nema ničeg logičnijeg od toga da se pozabavimo i njihovim najnovijim uratkom.
U filmu Tori i Lokita pratimo dvoje istoimenih protagonista, jedanaestogodišnjeg Torija i šesnaestogodišnju Lokitu, koji se pokušavaju snaći u svom novom životu u neimenovanom belgijskom gradu u koji su emigrirali iz Afrike. Iako se pretvaraju da su brat i sestra, on je zapravo iz Benina, a ona iz Kameruna te su se upoznali prilikom putovanja do Europe i zaključili da će imati veće šanse za opstanak ako se drže jedno drugoga i pretvaraju da su obitelj. Tori je dobio trajnu dozvolu za boravak, a Lokiti prijeti deportacija ukoliko ne uspije dokazati da je njegova sestra, zbog čega vježbaju odgovore na pitanja iz intervjua koji provodi komisija koja odlučuje o njenoj sudbini. Njihove su želje jednostavne – on želi ići u školu, a ona pronaći posao njegovateljice i ostati u zemlji. Zbog njihove fragilne pozicije eksploatiraju ih kriminalci – uglavnom financijski, a u slučaju Lokite i seksualno. Unatoč dobroj pripremi ona ne uspijeva proći intervju, no sitni diler Betim za kojeg povremeno raspačavaju drogu ima rješenje. Ali, to će imati svoju cijenu...
To bi, ukratko i s minimumom spoilera, bila radnja novog filma braće Dardenne. Na papiru ne odstupa od njihovih prethodnih uradaka u kojima su uvijek davali prostora marginaliziranim pojedincima čije priče rijetko kada dopiru do naslovnica. U ovom slučaju isto su učinili s dvoje maloljetnih afričkih migranata i njihove su namjere, kao i uvijek, nedvojbeno časne. Na žalost, u ovom slučaju može se primijeniti zimzelena floskula koja kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama.
Naime, za razliku od prethodnih radova u kojima su predstavljali složene i kompleksne likove, protagonisti njihovog novog filma Tori i Lokita pomalo podsjećaju na junake partizanskih filmova koji su prikazani bez ikakve mane i sastoje se uglavnom od gomilanja pozitivnih ljudskih karakteristika. Marljivi su, radišni, odani, sposobni, vjerni jedno drugome, te nesposobni reći ili učiniti išta što će nagrditi ideju o njima kao o dvoje mladih ljudi koji bi mogli štošta učiniti i postići, samo kada bi im svijet dao priliku. Time su ih braća Dardenne zakinula za mogućnost da budu kompleksna ljudska bića, zbog čega na kraju dana ostavljaju dojam običnog alata u njihovim rukama, kojim se služe kako bi konstruirali pesimistični prikaz europskog odnošenja prema novim članovima svog društva. Ono je zasigurno takvo, no osnovni je problem s tim prikazom što nas ne uspijeva približiti samim likovima i tome kako stvari izgledaju iz njihove perspektive. Time se zadržava na teritoriju koji nam je već poznat na temelju novinskih članaka i televizijskih reportaža te se ne uspijeva probiti kroz opnu zasićenja javnosti migrantskim pitanjem (za razliku od, na primjer, odličnog filma Atlantique Mati Diop).
Također, zrači za njihov rad nekarakterističnim defetizmom u kojem protagonisti doslovno idu iz gorega u gore od početka do kraja filma, što postane predvidljivo i repetitivno već nakon prvih petnaestak minuta. Ono što ovom filmu tragično nedostaje jest – nada. Bez nje, ono što gledamo doživljava se kao neprekidno « šibanje mrtvog konja ». Za razliku od njihovih prethodnih filmova, poput Rosette, koji ih je proslavio, i u kojem je protagonistica djevojka za koju jednostavno znate da će se snaći u životu i uvijek se dočekati na četiri noge, te koja svojim postojanjem priča priču o ljudskoj upornosti i odražava uvjerenje da je svojim trudom i energijom ipak moguće izmijeniti nepoštene startne pozicije, ili filma Dva dana, jedna noć koji pokazuje da se čak i u samom srcu kapitalizma mogu pronaći ljudska solidarnost i empatičnost, Tori i Lokita jednostavno zrače tragičnim pesimizmom, ako ne i toksičnim defetizmom. Mogli bismo pomisliti da je jednostavno riječ o tome da su braća Dardenne pod stare dane postali skeptični glede budućnosti svijeta i potencijala za promjenu (mlađi Luc ima 69, a stariji Jean-Pierre 72 godine), no intervjui koje su dali povodom izlaska filma ipak govore suprotno:
„Kada smo doznali da ogroman broj maloljetnika bez pratnje nestaje, bili smo ljuti, i ta nas je ljutnja motivirala da napravimo ovaj film. Nitko ne diže buku zbog toga. To se apsolutno mora promijeniti.“
Na žalost, bijes koji oko toga osjećaju nije prisutan u ovom filmu. Njihovi likovi poput loptica u fliperu skakuću od jedne do druge nesreće, zbog čega ostaje dojam da se sustav, a i život, poigravaju njima, pri čemu su oni nemoćni učiniti išta da promijene svoju sudbinu. Iz tog razloga nakon gledanja filma gledatelj se ne osjeća osnaženo za borbu i pun želje za promjenom istog, nego rezigniran i apatičan zbog djelovanja fatalnih sila oko kojih jednostavno nije moguće išta učiniti.
Kako je moguće da su autori koji su dosad imali gotovo nepogrešivu filmografiju u ovom slučaju praktički « omašili ceo fudbal »? Možda je riječ o tome što su se u dosadašnjem radu ipak bavili likovima iz miljea koje malo bolje poznaju, a to su primarno pripadnici radničke klase iz belgijskog industrijskog gradića Serainga u kojem su i sami odrasli. Istraživanje za Torija i Lokitu su, prema vlastitim riječima, radili primarno na temelju pisanog materijala poput članaka i knjiga, ili pak razgovora s djelatnicima sustava koji rade s migrantima – ali ne i s migrantima samima. Iako je, prema njihovoj argumentaciji, osnova umjetnosti sposobnost uživljavanja u tuđe sudbine i živote, pri čemu umjetnici ne bi trebali biti ograničeni samo na pisanje ili snimanje filmova o svom osobnom iskustvu, nakon gledanja ovog filma nemoguće je izbjeći pitanje bi li njihovi protagonisti bili mnogo punokrvniji i životniji da su autori osobno poznavali neku Lokitu i nekog Torija umjesto da su ih pokušali konstruirati na temelju članaka koje su o njima čitali. Jer time što su svojim likovima oduzeli mogućnost da budu kompleksna ljudska bića i reducirali ih na funkcije, autori su možda nenamjerno ponovili i perpetuirali upravo ono što se događa migrantima, a to je da im se oduzima ljudska kompleksnost i da ih se primarno vidi kao dio statistike. (Njihova sada već prepoznatljiva narativna strategija uskraćivanja gledatelja za pozadinske priče likova, pri čemu o njima pružaju tek minimalne informacije, pri tome zasigurno nije pomogla.)
Na taj način, unatoč dobrim namjerama, konačni dojam je da su njihovi protagonisti objektivizirani i upotrijebljeni u svrhu određenog argumenta. Pitanje koje se neizbježno nameće jest, što se takvim filmom zaista postiže? Ako bi umjetnost trebala pobuditi empatiju i pomoći nam da « prohodamo milju u tuđim cipelama », ne bi li onda trebala prikazati ljude u svoj njihovoj kompleksnosti, a ne sastavljene isključivo od pozitivnih karakteristika? Upravo zbog toga što se na migrante najčešće gleda kao na brojke, s malo interesa za kontekst iz kojeg dolaze, šteta je što je ovaj film propustio rijetku priliku da u prvi plan stavi i pokaže punu dimenziju ljudskosti koja stoji u pozadini svake statistike.
Kada smo prošli put pisali o braći Dardenne, usporedili smo ih s Messijem, nazvavši ih fantasistama europskog autorskog filma. Nadajmo se da će nakon ovog filma učiniti određeni zaokret i vratiti se temama koje bolje poznaju – jer u suprotnom, možda im se bliži vrijeme da objese kopačke o klin.
(Uzgred budi rečeno, jutros sam u liftu čuo jednu susjedu kako govori drugoj da je nedavno skinula Torija i Lokija s jedne od stranica za nelegalno skidanje filmova. Ne sjećam se kako se točno zove, ali čini mi se da je povezana s gusarima. Čudna podudarnost.)
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: snimak zaslona, YouTube/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: