Gastarbajteri, strani radnici u Njemačkoj, poznat su fenomen u svim državama bivše Jugoslavije, ali i znatno šire. Ekonomski razvoj Zapadne Njemačke u drugoj polovici dvadesetog stoljeća uvelike se zasnivao upravo na stranim radnicima koji su pristizali iz siromašnijih država. Posljedica toga nastanak je specifične kulture pa i gastarbajterske glazbe o kojoj piše naša Nikolina Bogdanović.
Gastarbajterska glazba donedavno je bila slabo istraženo, opskurno i široj javnosti nepoznato poglavlje glazbene kulture, no proteklih je nekoliko godina postala vrlo prisutna tema u njemačkom medijskom prostoru. Za novopronađeni interes zaslužna je kompilacija reizdanja nekih od najpopularnijih gastarbajterskih pjesama, koja je poprilično odjeknula njemačkim medijskim krajolikom pa čak i inspirirala jedan dokumentarni film. Pisac Imran Ayata i umjetnik Büllent Kullukcu, potaknuti pedesetom obljetnicom sklapanja ugovora o zapošljavanju stranih radnika, objedinili su i ponovno izdali njihove najpoznatije pjesme u kompilaciji Songs of Gastarbeiter (Volume 1 izašao je 2013., Volume 2 2022. godine). Kompilacija je inspirirala redatelja Cema Kayua za dokumentarni film „Ljubav, smrt i njemačke marke“, koji je ove godine u distribuciji Restarta igrao i u našim kinima. Taj filmski hommage gastarbajterskoj glazbi prati njezin razvoj od početka, dolaskom prvih gastarbajtera, kroz transformaciju koju je prošla prateći promjene društvenog ozračja i migracijske politike, sve do sadašnjosti i glazbe treće generacije potomaka prvih gastarbajtera.
Kako se ni film ni kompilacija ne dotiču glazbe s prostora bivše Jugoslavije, glazbena povijest naših gastarbajtera još se uvijek krije u mračnom podrumu nečije tetke iz Njemačke, jer ni uz svesrdno trojezično internetsko pretraživanje nije bilo moguće doći do neke zaokružene priče o gastarbajterskoj glazbi Jugoslavena, tako da ćemo se i ovdje pretežno baviti glazbom turskih gastarbajtera.
Prema službenoj statistici, u Njemačkoj, koja broji 84 milijuna stanovnika, trenutno živi čak 22,3 milijuna stanovnika s migracijskom pozadinom, što čini gotovo 30% ukupnog stanovništva. Jedan od glavnih katalizatora takve multikulturalnosti bili su gastarbajteri, ekonomski migranti iz sredine prošlog stoljeća. Zapadna Njemačka je s Italijom 1955. godine potpisala ugovor o zapošljavanju radnika, a ubrzo je sličan ugovor potpisan i s drugim zemljama pa tako i ‘61. s Turskom, a ’68. sa SFRJ. Zapadnoj Njemačkoj je tada bila prijeko potrebna radna snaga koja bi mogla popratiti ekonomsko čudo („Wirtschaftswunder“), njen gospodarski oporavak od posljedica Drugog svjetskog rata i nagli gospodarski rast od 1948. do ranih šezdesetih.
Prvi gastarbajteri bili su mahom niskokvalificirani radnici bez znanja njemačkog jezika, tek s jednim koferom u ruci, spremni na mnogo manje plaće i lošije radne uvjete od domaće radne snage. No, kao što kaže najcitiranija izjava o gastarbajterima, umjesto radne snage došli su ljudi. Čežnja za dalekim domom i druženja među kolegama nakon smjene bili su dva osnovna preduvjeta za nastanak prvih gastarbajterskih pjesama. Naime, neke od radišnih i kruha gladnih ruku koje su kopale u rudnicima i slagale dijelove automobila na pokretnoj traci, znale su svirati gitaru, ali i tradicionalne instrumente kao što su saz, kemenče i zurna.
Jedan od začetnika gastarbajterske glazbe bio je bravar Metin Türköz, koji je 1962. došao u Njemačku, gdje se zaposlio u tvornici Ford. Sa sobom je donio i svoj saz koji bi ponekad svirao na druženjima s kolegama. Türköz bi na licu mjesta improvizirao tekst, kombinirajući materinji turski i, još uvijek nespretan i nepravilan, njemački jezik. Njegovi tekstovi često su se obračunavali s radnom svakodnevicom, kao u pjesmi Guten Morgen Mayistero, koja se bavi odnosom radnika koji sutra slavi rođendan i njegovog predradnika. Njegova je glazba postala toliko popularna da je ubrzo od nje mogao i živjeti te je izdao 13 LP ploča i 72 singlice. Od ranih pjevačica-gastarbajterica najpoznatija bila je tvornička radnica Yüksel Özkasaps, zvana „slavuj iz Kölna“, koja je izdala preko dvadeset albuma.
Porastom broja gastarbajtera, rastao je i njihov interes za glazbom koja im se (pretežno) obraćala na njihovom jeziku i koja se bavila bliskim im temama. Osnovane su diskografske kuće kao što su Türküol iz Kölna, Minareci iz Münchena ili Uzelli iz Frankfurta, koje su objavljivale isključivo gastarbajtersku glazbu, prije svega tursku, koja je dobila i svoj službeni naziv, “Gurbet Türküleri”, u prijevodu “turske pjesme iz tuđine”. Glazba se pretežno izdavala na kazetama koje su među gastarbajterima bile najpopularniji nosač zvuka te su se prodavale i u trgovinama široke potrošnje i u voćarnama, koje su ponekad imale poseban glazbeni kutak.
Nijemci su ubrzo prepoznali da je osim radne snage, došla i nova publika te nije prošlo mnogo vremena da se toj publici neki njemački izvođač glazbeno izravno obrati. “Zwei kleine Italiener” (“Dva mala Talijana”) pjevačice Conny Froboess govori o tuzi dvojice Talijana za rodnim Napuljem i ženama koje ih tamo čekaju te se smatra prvom njemačkom pjesmom gastarbajterske tematike. Gastarbajterima se počinju obraćati i glazbenici iz domovine. Turski pjevač bez migrantskog iskustva Özdemir Erdoğan, 1972. u dalekom Istanbulu svojim sunarodnjacima u tuđini pjeva “Gurbet”. Naslov bi se na hrvatskom mogao prevesti kao “tuđina” i govori o čežnji za domom (“Kaži mi, ima li novosti iz domovine?”).
I dok je Njemačka u početku slavila svoje nove radnike (milijuntom gastarbeiteru, portugalskom tesaru Armandu Rodriguesu de Sáu svečano su uručeni moped i buket karanfila na kolodvoru), nekoliko godina kasnije je došlo do promjene društvene klime. Kao posljedica privremenog embarga arapskih zemalja na prodaju nafte zemljama koje su u Yom Kippurskom ratu podržavale Izrael 1973. godine izbila je naftna kriza. Kriza je uzrokovala recesiju i masovna otpuštanja te je prekinuto zapošljavanje stranaca, a i uveden je program pomoći pri povratku (tzv. “Rückkehrhilfe”), kojim je njemačka vlada htjela stimulirati povratak gastarbajtera u njihove rodne zemlje. U tom trenutku je u Njemačkoj živjelo oko tri milijuna gastarbajtera i gastarbajterica. Paradoksalno je da je taj prekid zapošljavanja potaknuo novi val doseljenja jer su oni, koji su odlučili ostati, za sobom povukli članove svoje obitelji.
U isto vrijeme je među gastarbajterima došlo do prvih štrajkova za pravednije plaće i radne uvjete. Među prvima su se u kolovozu 1973. pobunile radnice u tvornici karburatora Pierburg koje su tražile jednake nadnice kao i svoji muški kolege (od 3000 većinom ženskih zaposlenika tvornice, njih 1700 bile su gastarbajterice). Ovaj štrajk je ušao u povijest njemačke radničke borbe kao primjer prve solidarizacije između njemačkih i stranih radnika. Kasnije je diljem zemlje izbilo tristotinjak tzv. divljih štrajkova, odnosno štrajkova nepodržanih od strane radničkih sindikata, u kojima su se gastarbajteri često borili za svoja prava bez podrške svojih njemačkih kolega.
U to vrijeme je u zapadnom Berlinu osnovan i Turski radnički zbor. Osnovao ga je skladatelj i dirigent Tahsin Incirci, a 90% njegovih članova bili su gastarbajteri. Njihov repertoar sastojao se od turskih tradicionalnih te političkih i protestnih pjesama, a nastupali su na događanjima ljevičarskih stranaka i novina diljem Zapadne Njemačke, ali i u turskim radničkim udruženjima diljem Europe.
O borbi za radnička prava pjevao je i turski rock pjevač Cem Karaca s bendom “Die Kanaken” (naziv benda je reaproprijacija pogrdnog naziva za strance iz Turske i južne Europe). Oni su bili prvi predstavnici gastarbajterske glazbe koje je izdala njemačka diskografska kuća. Svaka pjesma bavila se, na njemačkom jeziku, nekim aspektom života gastarbajtera: od predrasuda s kojima se svakodnevno susreću, preko problema u integraciji do potrage za poslom i umorom. Pjesma “Es kamen Menschen an” (“Došli su ljudi”), koja se u refrenu poslužila već spomenutom izjavom Maxa Frischa, kritizira odnos države i Nijemaca prema došljacima: “Dok je bilo posla, davali su nam prljave poslove, no kada je došla kriza, krivnju su svalili na nas. Ne želite našu kulturu, ne želite imati posla s nama, želite da ostanemo stranci, tako da smo sada stranci i tamo i ovdje”.
Sljedeće poglavlje u povijesti gastarbajtera uslijedilo je nakon pada Berlinskog zida te s priljevom novih migranata, među njima izbjeglica s područja bivše Jugoslavije, Kurda te državljana bivšeg Sovjetskog saveza. Rasistički ispadi i napadi postajali su sve češći i brutalniji, 1991. desni ekstremisti molotovljevim koktelima i kamenjem napali su dom za tražitelje azila u gradu Hoyerswerda (bivša Njemačka Demokratska Republika), a 1993. podmetnuli su požar u kući turske obitelji pri čemu je poginulo petero žena i djevojčica.
U tom ozračju nasilja i netrpeljivosti djeca gastarbajtera i novopridošlih useljenika i izbjeglica počela su se okupljati oko hip-hopa, nove supkulture iz Amerike koja je preko televizijskih ekrana polako počela kapati i u Europu. Iz straha da će i sami postati žrtve nasilnog napada, mladi su se ulicama sve češće počeli kretati u velikim grupama. To je, prema riječima jednog od sugovornika u filmu „Ljubav, smrt i njemačke marke“ dovelo do formiranja kvartovskih bandi poput 36 Boys, a iz bandi i ekipe s kvarta izrastali su hip-hop kolektivi kao što su Fresh Familiee, jedan od prvih rap kolektiva u Njemačkoj, čiji su članovi podrijetlom bili iz Turske, Makedonije, Maroka i Njemačke. Osim klasičnog tematskog repertoara rap glazbe poput droge i kriminala, u svojim su se tekstovima bavili i iskustvom stranaca i migracijskom politikom. Njihova najpoznatija pjesma „Ahmet Gündüz“ prva je objavljena rap pjesma na njemačkom jeziku. U prvoj strofi Ahmet, koji predstavlja prvu generaciju gastarbajtera, na intencionalno lošem njemačkom pripovijeda o teškom poslu, jezičnoj barijeri i diskriminaciji na koju nailazi. Zatim slijedi prijelaz na “pravilan” njemački i poziv na toleranciju i razumijevanje jer “Živimo u devedesetima, a ne u Trećem Reichu”.
I danas njemačkim rap krajobrazom dominiraju, koristeći se službenom politički korektnom njemačkom sintagmom, „osobe s migracijskom pozadinom“, od kojih su mnogi potomci nekadašnjih gastarbajtera, a njemačko-turski rap postao je svojevrsni podžanr za sebe – Haftbefehl, Kool Savas, Mero i Eko Fresh samo su neki njegovih od najpopularniji predstavnika. Potonji je 2012. izdao pjesmu „Gastarbeiter“ koju je posvetio svom djedu, koji je „čitav život radio, bez da je znao jezik“ i jednoj generaciji, koja se žrtvovala kako bi njihova djeca i unuci imali bolji život.
Kao što dotična pjesma apstraktnom i poslovičnom gastarbajteru daje ljudsko lice, tako nas i ponovni interes za njegovom glazbom podsjeća na to da gastarbajteri i gastarbajterice nisu bili samo radna snaga, radišne ruke i gospodarska mjera izmakla kontroli, već ljudi s čežnjama, inatom i nadom u bolji život, čiju zanimljivu povijest trebamo otkrivati, istraživati i arhivirati – počevši s mračnim podrumima naših tetaka iz Njemačke.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Songs of Gastarbeiter, Facebook/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: