Filip Peruzović u svom novom tekstu u rubrici “Džemper za vinograd” otkriva zašto je film “Atlantique” francusko-senegalske redateljice Mati Diop zaslužio hvalu koju dobiva od 2019.
U ovom „ljetnom“ izdanju naše stalne rubrike „Džemper za vinograd“ pripremili smo poslasticu slađu od Banana splita ili Miš-maša (ovisno o preferencijama). S obala Najljepšeg i Najčišćeg mora na svijetu otplovit ćemo u mnogo mračnije i nemirnije vode Atlantskog oceana, kako bi se pozabavili istoimenim filmom Atlantique francusko-senegalske redateljice Mati Diop. Iako je snimljen nedavne 2019, već je sada moguće reći kako je riječ o filmu povijesnog značaja. Naime, Atlantique je prvi film u povijesti filmskog festivala u Cannesu koji je režirala crna žena, a koji se natjecao za glavnu nagradu, Zlatnu palmu. Nevjerojatno, ali nažalost istinito.
Da nije riječ o filmu koji se našao u konkurenciji tek kako bi punio kvote političke korektnosti, dovoljno govori činjenica da je na tom festivalu osvojio glavnu nagradu žirija (drugu najvažniju nagradu festivala), da su ga kritičari utjecajnog filmskog internetskog portala Indiewire proglasili najboljim debitantskim filmom 2019. te da ga je nedugo nakon službene premijere otkupio Netflix, na čijim se stranicama može i pogledati. A ako vas niti to nije uvjerilo u njegovu kvalitetu, spomenut ćemo i da se našao na listi omiljenih filmova velikog influencera Baracka Obame te godine.
Europska filmska javnost Mati Diop upoznala je još 2008. kada je kao šesnaestogodišnjakinja ostvarila glavnu ulogu u filmu 35 Shots of Rum slavne francuske redateljice Claire Denis. Osim toga, ona je i nećakinja jednog od najpoznatijih afričkih redatelja Djibrila Diopa, autora kultnog Touki-Boukija koji bi se mogao smatrati afričkim odgovorom na Do posljednjeg daha Jean-Luca Godarda. No onime što je pokazala u Atlantiqueu, uzevši u obzir da je riječ o relativno mladoj filmskoj autorici rođenoj 1982. godine, lako je moguće da će njezina karijera ubrzo zasjeniti ujakovu.
Atlantique je film koji kreće polagano i nepretenciozno, poput valića nastalog bacanjem kamenčića u vodu. Pratimo građevinskog radnika Suleimana i njegove kolege koji u senegalskoj prijestolnici Dakaru grade futuristički toranj, simbol afričkog neo-kapitalizma. Suleiman je zaljubljen u sedamnaestogodišnju Adu, ali njihovoj ljubavi na putu stoje nepremostive financijske prepreke. Naime, Suleiman dolazi iz siromašne obitelji i za izgradnju tornja već mjesecima nije primio plaću, tako da je Adu njezina tradicionalna obitelj obećala bogatom Omaru s kojim bi se ubrzo trebala vjenčati. Jedne noći, Suleiman i ostali radnici jednostavno nestaju, bez pozdrava i opraštanja sa svojim bližnjima. Odlučili su se ukrcati na brod za Španjolsku i okušati svoju sreću na nemirnom moru. Valići se počinju pretvarati u nemirne valove.
Nekoliko mjeseci kasnije, od njih još uvijek niti traga ni glasa. Svi se polako mire s time da ih je, kao i tolike druge prije njih, otelo more. Život mora ići dalje te se, iako još uvijek pati za Suleimanom, Ada vjenča s Omarom. No, prve bračne noći njihov se krevet zapali i pokreće se policijska istraga. Neki tvrde da su u blizini vidjeli Suleimana...
Do tog trenutka, film djeluje nenametljivo, naturalistički, kao tek još jedan dobro napravljen film o tužnoj migrantskoj priči i ljudima koji su se u potrazi za boljim životom uputili preko nepredvidljivog oceana. Da je do kraja sve ostalo na tome, i dalje bi bila riječ o dobrom filmu. No ono što čine Mati Diop i koscenarist Olivier Demangel valiće s početka pretvara u pravi filmski tsunami. Bilo bi tragično spoilati osnovnu pretpostavku filma, no reći ćemo samo da se Suleiman i ostali radnici postupno vraćaju u živote svojih bližnjih, na načine koji se opiru logici zdravog razuma.
To iskliznuće iz realizma prikazano je izrazito elegantno i nenametljivo. Njihov se „povratak“ ne tretira senzacionalistički kako bi se to, na primjer, činilo u američkom filmu, gdje bi se svakim kadrom i režijskim postupkom naglašavala neobičnost situacije. Ono što je najzačudnije u redateljskom prosedeu Diop je što sasvim nesvakidašnje događaje tretira poput odlaska u dućan ili čekanja autobusa, i to inzistiranje na „običnosti“ neobičnog garantira da će film još dugo nakon gledanja ostati u sjećanju gledatelja. Njezin svijet kao da korijene umjesto na afričkom ima na južnoameričkom kontinentu, u tradiciji magičnog realizma proslavljenog u prozi Gabriela Garcije Marqueza ili filmovima Lucrecije Martel.
Takav pristup autorici omogućuje da izbjegne možda i najveću zamku bavljenja temom migrantske krize, a to je prezasićenost javnosti i medijskog prostora tom vrstom priča. Nakon sada već godina i godina konstantnog izlaganja jednom te istom tipu vizualnog materijala, reportaža i izvještaja, došlo je do određenog otupljivanja empatije gledatelja. Preusmjeravajući svoju priču na potpuno novi i neistraženi teritorij, ona bavljenju migrantskim pitanjem prilazi iz potpuno drugačijeg kuta čime ga ponovno čini aktualnim i svježim. Time odašilje poruku ostalim filmskim autorima da se ne smiju prestati baviti aktualnim društvenim pitanjima, nego im trebaju, u situaciji pretjerane produkcije sličnih sadržaja, pokušati pristupiti manje prokušanim putevima. Nadajmo se da će ih što više krenuti njenim stopama.
Sve u svemu, moglo bi se reći da se Mati Diop, baš poput protagonista svog filma, otisnula u nepoznato, samo što je, za razliku od njih i stotina tisuća stvarnih ljudi, pritom imala mnogo više sreće.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: snimak zaslona YouTube, Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: