"Gledati „Gaza Surf Club“ u bilo kojem trenutku nije lako iskustvo, no sada je to možda još i teže. Sada je gledanje nužno obilježeno konstantnim tinjanjem mučnih pitanja u pozadini: što se upravo događa s protagonistima filma? Što je s Mohammedom, Sabah, Ibrahimom, njihovim prijateljima i obiteljima, sa svim ljudima čija smo lica vidjeli? Jesu li svi oni već sada postali tek dio statistike?" U vremenu kada u Gazi zbog izraelskih bombardiranja i napada svakodnevno život gube stotine Palestinaca, Filip Peruzović piše o filmu koji je dokumentirao danas nemoguć pokušaj bijega od stvarnosti najvećeg zatvora u povijesti.
Ovo je izdanje Džempera motivirano svima, na žalost, suviše dobro poznatim razlozima: tragičnom ljudskom i humanitarnom katastrofom koja se trenutno odvija u pojasu Gaze. No umjesto uskakanja u srce sukoba u tijeku, izmjestit ćemo se u blisku prošlost, u period između 2010. i 2015. godine. Tada je, naime, međunarodna filmska ekipa na plažama Gaze dokumentirala neuobičajenu pojavu koju bi rijetko tko očekivao usred ratne zone – grupicu ljudi koja se pokušava baviti surfanjem. Rezultat je dirljiv film „Gaza Surf Club“ iz 2016. godine (koji za četiri dolara možete pogledati ovdje).
Iako to nije prvi put da se u srcu rata pojavljuju surferi i većini je vjerojatno dobro poznata ikonična scena filma „Apokalipsa danas“ u kojoj poručnik Kilgore (kojeg tumači legendarni Robert Duvall) dok oko njega odjekuju eksplozije zaključuje da je „dobar trenutak za surfanje“, priča Gaza Surf Cluba na neki je način još suludija jer je – istinita.
U filmu pratimo troje protagonista koji su na ovaj ili onaj način povezani sa surferskom „scenom“ u Gazi. Tu su „otac“ surfanja Mohammed, koji je generacije i generacije Palestinaca poučio surfanju, petnaestogodišnja Sabah koja obožava plivati i surfati ali joj to rigorozni islamistički režim Hamasa onemogućuje, te Ibrahim, mladić u ranim dvadesetim godinama koji je jedan od najistaknutijih predstavnika nove „generacije“ surfanja u Gazi (ako se o nečem takvom uopće može govoriti, s obzirom na to da je ondje aktivno tek tridesetak surfera).
Iako se isprva čini da će svo troje protagonista biti jednako zastupljeni, s vremenom Ibrahimova priča postaje dominantna i preuzima ulogu narativnog vala koji nas nosi kroz film. Naime, s obzirom na to da Izrael zabranjuje uvoz dasaka u Gazu, ondašnji surferi već godinama koriste istih petnaestak rabljenih dasaka koje su dospjele u Gazu kao dio jednokratne humanitarne akcije Explore Corpsa pod vodstvom Matthewa Olsena, koji se tom prilikom sprijateljio s Ibrahimom. Daske se troše, nove se ne smiju uvoziti, i budućnost surfanja je ugrožena. Ali surferi iz Gaze ne odustaju lako te Ibrahim odlučuje prihvatiti Matthewov poziv i otići na Havaje kako bi se upoznao s tehnologijom proizvodnje dasaka za surfanje i onda to znanje donio u Gazu. Prije svega, ipak, prvo treba dobiti vizu, što nije nimalo lak zadatak....
Njemački redatelji Philip Gnadt i Mickey Yamine mudro su odlučili prikazivanju života u pojasu Gaze pristupiti posredno, putem naizgled bezazlene i „lagane“ teme kao što je surfanje. Jer teško da bi itko mogao podnijeti 96 minuta direktnog prikaza ratnih užasa i strahota, koji i ovako izbijaju praktički iz svakog kadra. Naime, vozeći se do plaže, Ibrahim i njegova ekipa prolaze razrušenim i ranjenim gradom u kojem njihove šarene daske za surfanje strše kao artefakti s druge planete. Njihovi su dani ispunjeni strahom od bombardiranja, a večeri učestalim nestašicama struje – zbog čega čak i rijetki trenuci veselja i bezbrižnosti imaju zloguki prizvuk. Iz načina na koji protagonisti filma pokušavaju maksimalno „iscijediti“ svaki takav trenutak iščitava se njihova svijest o tome da bi im svaki od njih mogao biti i posljednji. Oni zaista, u punom smislu riječi, svaki dan žive kao da sutra nikad neće doći.
Također, surfanje zapadnim gledateljima nudi element prepoznavanja koji služi kao most između njih i kulture koja im je pretežito nepoznata. S obzirom na to da se mladi Palestinci bave sportom koji je blizak kulturnom krugu gledatelja, povećava se i mogućnost za empatiju kroz mehanizam identifikacije. Taj prepoznatljivi element ujedno služi i kako bi ocrtao razlike. Postoji, naime, velika razlika u načinu na koji se surfanjem mogu baviti dobrostojeći Zapadnjaci te Palestinci u jeku ratnih zbivanja. To je odlično poentirano u sceni Skype razgovora između Matthewa i Ibrahima, koji na ekranu preneraženo promatra sobu svog prijatelja ispunjenu lijepo posloženim daskama za surfanje – jer dok Ibrahim u cijeloj svojoj zemlji ima pristupa tek nekolicini polupanih dasaka, Matthew ih samo u vlastitoj sobi ima desetak. Na Ibrahimovo čuđenje odgovara da je svaka od njih za posebnu vrstu valova.
Tijekom filma, postupno shvaćamo da surfanje, koje je u drugim dijelovima svijeta bezazlena razbibriga, ovdje poprima potpuno drugačije značenje. U Gazi ono nudi bijeg od tegobne stvarnosti, mogućnost da se barem nakratko zaboravi na užase rata. Za neke od surfera, poput četrdesetdevetogodišnjeg Muhammeda, jahanje valova jedini je trenutak u kojem se osjećaju slobodno. Ostanu li bez mogućnosti bavljenja tim sportom, izgubit će i taj dragocjeni osjećaj slobode, zbog čega potraga za novim daskama u ovom filmu postaje pitanjem principa i simbolom ustrajnosti.
Filmaši se nisu libili prikazati neke od negativnih strana života pod represivnim islamističkim režimom, pokazujući da se mlade surfere osim izvana „pritišće“ i iznutra što je prikazano kroz Sabahinu priču. Naime, od dolaska Hamasa na vlast, djevojkama i ženama je, između ostalog, zabranjeno surfanje i plivanje. Otac je Sabah od malih nogu učio plivati i surfati, pri čemu se po vještinama isticala čak i u odnosu na svoje muške vršnjake – no sada se, sa svojih 15 godina, nalazi u – prema islamističkom tumačenju – zreloj dobi te joj je zabranjeno bavljenje sportovima koje toliko voli. No, u jednoj od scena, Sabah i njezin otac odlaze na pučinu, gdje ona skida hidžab, uspinje se na dasku, i hvata val. Na obali je dočekuje oduševljena grupa djevojčica koje je tretiraju kao svog idola. Time su filmaši nastojali Sabah prikazati kao vjesnicu nove generaciju palestinskih žena, onih koje će se boriti za svoja prava. Iako bi u to bilo lijepo vjerovati, teško se oteti dojmu da je situacija inscenirana za potrebe filma te da je riječ o jednokratnom riziku u koji se kasnije više neće ulaziti. U svakom slučaju, autorima ne treba suviše zamjeriti želju da malo prerade stvarnost u pojasu Gaze kako bi je uljepšali i učinili podnošljivijom – jer je, u tako tragičnoj i surovoj situaciji, prostor mašte i želje jedino što ljudima preostaje da se ne bi u potpunosti prepustili očajanju i defetizmu.
Gledati „Gaza Surf Club“ u bilo kojem trenutku nije lako iskustvo, no sada je to možda još i teže. Sada je gledanje nužno obilježeno konstantnim tinjanjem mučnih pitanja u pozadini: što se upravo događa s protagonistima filma? Što je s Mohammedom, Sabah, Ibrahimom, njihovim prijateljima i obiteljima, sa svim ljudima čija smo lica vidjeli? Jesu li svi oni već sada postali tek dio statistike?
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: snimak zaslona, YouTube/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: