Naš Filip Peruzović zaključio je da već predugo piše za rubriku “Džemper za vinograd” bez da je ijedan tekst posvetio “fantasistima” radničkih tema na filmu – braći Dardenne – pa je tu nepravdu odlučio promijeniti u svom novom “Džemperu”.
Kao što je nemoguće o nogometu govoriti bez spominjanja Messija, Cristiana Ronalda i naše gore lista Luke Modrića, tako su za bavljenje radničkim temama na filmu neizostavna braća Dardenne. Ovaj je belgijski dvojac jedan od autorski najcjenjenijih u povijesti europske kinematografije, od čijih brojnih postignuća vrijedi istaknuti činjenicu da na vitrini s nagradama imaju čak dvije zlatne palme iz Cannesa. Riječ je o najprestižnijoj europskoj filmskoj nagradi, koju su samo još petorica redatelja uspjela osvojiti dvaput. Stoga je krajnje vrijeme da se u rubrici „Džemper za vinograd“ pozabavimo ovom dvojicom fantasista, da ostanemo do kraja dosljedni nogometnoj terminologiji.
Živote starijeg brata Jean-Pierrea i tri godine mlađeg Luca obilježilo je odrastanje u industrijskom gradu Seraingu u belgijskoj pokrajini Valoniji, koji je kulisa gotovo svih njihovih filmova. Taj je grad još od ranog devetnaestog stoljeća bio središte industrije metala i ugljena koja je zapošljavala većinu obitelji koja je živjela na tom području. Braća su odrastajući iz prve ruke promatrala propast industrije i tragičan utjecaj koji je to imalo na stanovnike tog kraja – rastuću nezaposlenost, porast kriminala, obitelji u raspadu.
Ono što su vidjeli tematizirali su u mnogima od šezdesetak dokumentarnih filmova kojima su ispekli zanat, ali koji nisu imali širok gledateljski odjek. Njihov se prijelaz na igrani film nije odvio glatko – prva dva igrana filma koja su snimili, Falsch i Mislim na vas (Je pense à vous), prošla su relativno nezapaženo, a potonji su sami smatrali velikim neuspjehom te su nakon njega preispitali svoje temeljne filmske postavke. Naime, iako film tematski obrađuje za njih karakteristične radničke teme – kao protagonista uzimajući muškarca čiji se život raspada nakon što dobije otkaz u željezari – nisu za njega uspjeli pronaći odgovarajuću formu. Film je rađen s prevelikim budžetom koji je bilo gotovo nemoguće vratiti zaradom, a njihovi su suradnici bili već poznati i uspješni profesionalci koji su im nametali svoj način rada, tako da konačni proizvod djeluje suviše ispolirano i holivudski. Nakon tog iskustva, braća su odlučila napraviti veliki zaokret i raditi „s malim budžetima i posvemašnjom jednostavnošću (u priči, scenografiji, kostimografiji, osvjetljenju, ekipi, glumcima)“. Njihov je idući film La promesse nagovijestio nešto potpuno novo na europskoj filmskoj sceni, koju su pokorili silovitom i energičnom Rosettom iz 1999., a ona im je donijela i prvu Zlatnu palmu.
Taj film savršeno utjelovljuje njihov novi pristup filmu, u kojem su odlučili stvar ogoliti do kraja i osloniti se na metode koje su usavršili u dokumentarnom filmu – kameru iz ruke koja je često na lošoj poziciji, kao da se snimatelj nije uspio dobro namjestiti, duge kadrove, izrazito prirodnu i naturalističku glumu, protagoniste koji nisu žrtve nego akteri.
Ovo posljednje jedan je od glavnih čimbenika njihovog uspjeha i razlog iz kojeg njihovi filmovi ne djeluju eksploatativno i melodramatski. Protagonisti u filmovima braće Dardenne ljudi su koje je život izubijao udarcima i koji se nalaze na dnu društvene ljestvice, ali se neće malaksalo prepustiti sudbini nego će se boriti rukama, nogama i kandžama – jer u njihovim likovima, pogotovo u Rosetti, ima neke sirove, gotovo životinjske energije. S obzirom na to da bi za pisanje o cjelovitom opusu braće Dardenne i razvoju njihovog pristupa radničkim temama bili potrebni cijeli tomovi knjiga, koncentrirat ćemo se na njihov film Dva dana, jedna noć iz 2014. koji od njihovih recentnijih ostvarenja najbolje korespondira sa svijetom u kojem živimo i u kojem braća gotovo proročanski najavljuju kakav nas svijet rada čeka.
U njemu, glavna protagonistica koju tumači svjetski poznata Marion Cotillard (koja je za ulogu Sandre u ovom filmu nominirana za Oscara za najbolju žensku ulogu), radi u Solwalu, maloj tvrtki koja se bavi proizvodnjom solarnih panela i u nemilosrdnoj tržišnoj utakmici pokušava konkurirati mnogo većim azijskim igračima. Predmet poslovanja nije slučajan i ima ironičan prizvuk, jer tvrtka proizvodi panele koji doprinose očuvanju okoliša, no u brizi o planetu mnogo manje brine o vlastitim zaposlenicima. Naime, protagonistica Sandra se upravo vratila s bolovanja na kojem je bila zbog borbe s depresijom i anksioznošću, a na poslu saznaje da je tehnološki višak. Njezin je šef shvatio da malim povećanjem broja radnih sati svima ostalima može pokriti njezino radno mjesto te joj je odlučio dati otkaz, a ostalim zaposlenicima isplatiti jednokratni bonus od 1.000 eura. Taj je iznos cijena savjesti za lakše prihvaćanje otkaza kolegici.
Nenalik ostalim borbenim likovima braće Dardenne, Sandra prihvaća tu odluku, i povlači se u svoju depresiju. No, njezin suprug Manu u njoj potiče borbeni element i nagovara je da se pokuša izboriti za svoja prava. Sandra odlazi do šefa, koji je pristaje zadržati ako ona uspije većinu od svojih 14 kolega nagovoriti da odustanu od 1.000 eura bonusa koji su im obećani. Tim prebacivanjem odgovornosti sa sebe kao poslodavca na zaposlenicu koja se sama mora konfrontirati sa svojim kolegama, šef Sandru stavlja u psihološki izuzetno težak i neugodan položaj, koji je vrlo opasan za njezino još uvijek labilno stanje. I to je osnovna premisa filma, glavni motor i pokretač radnje: Sandra ima dva dana i jednu noć kako bi ostale zaposlenike okrenula na svoju stranu. Mnogi od njezinih kolega u vrlo su lošem financijskom stanju, neki od njih su migranti na privremenom ugovoru koji se boje da će izgubiti posao ako se zamjere šefu, i pred Sandrom stoji komplicirana i, kako se iz njene perspektive čini, gotovo nepremostiva situacija koja se nadvija nad nju poput planine.
Većinu filma kao u najnapetijem trileru pratimo njezine pokušaje da pridobije kolege na svoju stranu, njezine neuspjehe, neočekivane saveznike te noževe u leđa tada kada je to najmanje očekivala. Kraj nećemo spoilati jer je čar prvog gledanja upravo u neizvjesnosti njenog pothvata, makar se film lako gleda nekoliko puta jer je tek tada, kada čvrsti stisak priče malo popusti, moguće u potpunosti uživati u virtuoznosti braće Dardenne.
No, kraj niti nije toliko važan za shvaćanje tragičnih implikacija osnovne pretpostavke filma: činjenice da su poslodavci odgovornost skinuli sa sebe i prebacili je na svoje zaposlenike. Pilatovski su oprali ruke i uvjerili ih da je riječ o situaciji koju moraju riješiti među sobom. Radnici i radnice, od kojih se nitko ne nalazi u zavidnoj poziciji, prisiljeni su se boriti jedni protiv drugih i njihov je izbor Sofijin: s jedne su strane njihova budućnost i novac koji im je nasušno potreban, a s druge njihova ljudskost i osjećaj za drugog čovjeka. Dovedeni su u poziciju u kojoj se poput gladijatora u velikoj kapitalističkoj areni međusobno masakriraju, dok oni koji su u poziciji moći sjede u ložama i grickaju kokice. Poruka filma je da uvijek postoji ljudskost, ali sistem nije ljudski, i protiv njega se, a ne jedni protiv drugih, trebamo boriti.
Time su braća Dardenne napravili cijeli krug, od Rosette u kojoj se istoimena protagonistica filma bori sama za sebe, poput „dobre vojnikinje kapitalizma“, kako ju je nazvao sam Luc, i slijedi logiku čistog individualizma, do Dva dana, jedne noći u kojem Sandra shvaća da pojedinac ništa ne može postići sam i da jedina nada leži u solidarnosti i kolektivu. Zajedništvo je jedino oružje koje nam može pomoći da preživimo u toj krvožednoj areni.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: snimak zaslona (YouTube), Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: