Large naslovna

„Kadrovi nabacanih bicikala kojima oko ne vidi kraja sposobni su progoniti čovjeka još dugo nakon što pogleda film, ne samo zbog sil(i)ne potrošne robe, nego upravo zbog toga što je to naš 'selfie', kadar na koji je danas svedena većina radnika i radnica na svijetu.“ Uoči današnje kinopremijere dokumentarnog filma „Gig is up“ donosimo vam njegov prikaz iz pera naše Ivane Perić koja ga je već pogledala.  

 

“Do kraja mjeseca postat ćemo omiljeni dostavljači grada Shenzhena", parola je koju skladno ponavlja grupa radnika nakon što su odradili seriju sklekova. Instruira ih se da kao pozdravnu frazu pri rastanku s klijentima izgovaraju "želimo vam sretan život". Sve ove upute dolaze u sklopu trening-dresure kineskih platformskih firmi za dostavu hrane. Kadrovi su to kojima svjedočimo u dokumentarnom filmu Gig is up: Prava cijena online poslova kanadske redateljice Shannon Walsh.

Film će kinopremijeru imati danas u zagrebačkom Dokukinu, a nakon toga kreće u distribuciju diljem Hrvatske. Nakon današnje projekcije održat će se i razgovor u kojem će sudjelovati Josip Miličević iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i Sindikata radnika digitalnih platformi, Dunja Kučinac iz kolektiva BLOK i Platforme Za K.R.U.H. i Filip Majetić, voditelj projekta Prekarnost rada u gig ekonomiji u Hrvatskoj (PrekarGigHrv) iz Instituta Ivo Pilar. Moderatorica je sociologinja i filmska kritičarka Jelena Ostojić.

Pošto gig ekonomija?

Gig is up bezrezervno nas upućuje na neke od stvarnih troškova platformske gig ekonomije, one koji se odnose na vrijeme, tijela i živote radnica i radnika diljem svijeta. Dok je suštinski naglasak svih platformsko-aplikacijskih giganata (i onih koji to žele postati) na maksimalnoj praktičnosti i povoljnosti za potrošače, malo tko se pita ili želi pitati što je s druge strane te “uspješne” jednadžbe. Od dostave hrane do prijevoza, milijuni ljudi danas pronalaze posao online, a gig ekonomija svakodnevno globalno raste. Na početku filma čujemo standardnu primamljivo-poslaničku argumentaciju - sam raspoređuješ vrijeme rada, pošteno si plaćen prema količini odrađenog posla, ne moraš sjediti u uredu, kod honorarnog rada preko interneta nema diskriminacije na osnovu izgleda, vjere, rase, roda, itd. i sl.

Vrlo brzo, kroz priče nekoliko radnica i radnika koje prati film, uviđamo kako je stvarnost drugačija. Bilo da se radi o radnicima u SAD-u, Francuskoj, Nigeriji ili Kini, svi su svedeni na zajednički nazivnik brutalne eksploatacije. Uvjeti u kojima rade često su opasni, plaća kasni i mijenja se bez prethodne najave, a radnici mogu u sekundi biti otpušteni deaktivacijom aplikacije ili lošom ocjenom korisnika.

“Uvijek moraš razmišljati unaprijed, gledati na mobitel i prihvaćati druge poslove", govori u filmu radnik koji radi za Task Rabbit i Uber. “Zaradit ćeš samo ako se trgaš”, navodi drugi koji od jutra do mraka ispunjava online ankete. “Ne plaćaju nas za čekanje. Restorani nas često loše tretiraju, moramo čekati vani, čak i kad je loše vrijeme", priča Leila, dostavljačica za Deliveroo i Uber Eats.

S posebnim problemima susreću se nedokumentirani migrantski radnici, a film prikazuje nekoliko njih koji u Francuskoj rade za Uber preko tuđih računa, skrivećki. “Više pazimo na hranu nego na sebe. Ako padamo s bicikla, pazimo da hrana ne padne. Ako pada kiša, pazimo da hrana ne pokisne", govori jedan od radnika. Spomenut ćemo ovdje, iako tu priču ne obuhvaća film, kako jedna grupa migrantskih radnika u Parizu nastavlja borbu za regulaciju svog pravnog i radnog statusa. Jedan od radnika, inače iz Alžira, radio je više od godinu dana koristeći lažne papire za DPD dostavnu firmu u Parizu. Frustriran radnim uvjetima, koje je opisao kao "ropstvo", prije četiri mjeseca započeo je štrajk s još 70 kolega koji su također bili bez dokumenata. Njihov štrajk i dalje traje.

Groblje bicikala, foto: Wu Guoyung, Radnička prava


Diljem svijeta sve je više inicijativa kojima se pokušava izaći iz mraka nereguliranosti, urgirati da rad platformskih radnika i radnica bude siguran, pošteno plaćen, da uključuje sva prava koja bi iz radnog odnosa trebala proizlaziti. Ovu je problematiku već na primjeru raznih platformi temeljito raslojavala Dunja Kučinac u tekstovima za Radnička prava i Bilten.

Nevidljivi rad

Tu je i pitanje nevidljivog rada, čega se također dotiče Gig is up. Antropologinja Mary L. Gray i informatičar Siddharth Suri nevidljivi rad opisuju u svojoj knjizi iz 2019. Ghost Work: How to Stop Silicon Valley from Building a New Global Underclass. Gray takav tip rada u filmu objašnjava kroz primjer Amazonovog Mechanical Turka, platforme koja je svojevrsni simbol (začetka) tržišta digitalnog rada.

Termin “nevidljivi rad” ne opisuje zapravo sam rad, već uvjete rada. Za tvrtke koje koriste softvere za kontrolu sadržaja za filtriranje neprikladnog materijala, neophodan je ljudski rad onda kada umjetna inteligencija ne može prepoznati detalje i nijanse koje ljudi brzo mogu opaziti. A takvih je slučajeva mnogo, zbog čega je Amazon i pokrenuo Mechanical Turk na kojem horde “digitalnih radnika” iz čitavog svijeta svakodnevno ​​označavaju, uređuju, moderiraju, prepravljaju i sortiraju sadržaj.

Poslodavci, tzv. podnositelji zahtjeva, na platformi postavljaju pakete tzv. zadataka poznatih pod nazivom HIT - Human Intelligence Tasks, odnosno zadaci za ljudsku inteligenciju. Za radnike i radnice koji obavljaju te zadatke kaže se kako igraju “niskotehnološku ulogu u visokotehnološkoj proizvodnji”. Uz obećanje fleksibilnog radnog vremena i beskrajnih zadataka, tvrtke uglavnom podcjenjuju i premalo plaćaju takav posao. Većina zadataka plaća se tek nekoliko centi, pa tzv. turkeri čitave dane provode za laptopom kako bi pokušali skucati nešto što je nalik minimalnoj plaći.

Primjer jedan: “Označavao sam mutne fotografije s nadzornih kamera koje su snimale građevinske radnike na radnom mjestu prema tome nose li zaštitne kacige i pojaseve. Plaća – jedan cent po fotografiji”. Primjer drugi: “Pomogao sam u procjeni hipotetičkog zahtjeva za odštetu zbog ozljede na radu – zadatak je glasio: ‘Pretrpio sam tešku ozljedu jer je kvar moje kosilice uzrokovao njezino nenamjerno pokretanje.’ Ali za svoje odgovore nisam zaradio ništa jer se okvir 'pošalji odgovore', nikad nije pojavio na ekranu.”

Valja ovdje podsjetiti i na dokumentarni film Sandrine Rigaud Nevidljivi radnici iz 2019. godine koji se bavi radnim uvjetima čistača interneta, moderatora sadržaja najvećih društvenih mreža i platformi. Njihovi problemi isti su kao i problemi alatlija Mechanical Turka - nemaju radne ugovore, nikakvu zaštitu ni sigurnost, oni su radnici i radnice za jednokratnu upotrebu (čak i kad godinama, iz dana u dan, rade isti posao).

Škart bicikala i ljudi

Negdje pred kraj filma Gig is up fotograf Wu Guoyung gledatelje vodi po skrivenim kineskim grobljima bicikala, produktu intenzivnog i razarajućeg ratovanja sedamdesetak tvrtki za iznajmljivanje bicikala koje su se u jednom momentu takmičile na tržištu. Čim je došlo do prezasićenja, firme su propale, a po zemlji su procvale masovne grobnice bicikala.

Kadrovi nabacanih bicikala kojima oko ne vidi kraja sposobni su progoniti čovjeka još dugo nakon što pogleda film, ne samo zbog sil(i)ne potrošne robe, nego upravo zbog toga što je to naš selfie, kadar na koji je danas svedena većina radnika i radnica na svijetu. Zbog opravdanog straha da neka takva masovna grobnica čeka sve nas. Dapače, da u njoj već živimo.

Leila, ranije spomenuta dostavljačica, na kraju filma poručuje da neće odustati od svoje borbe, od borbe za bolje uvjete rada, od organiziranja, od borbe za sindikat. “Za mene, za moju djecu, za buduće naraštaje", kaže. Jer život je više, ili bi barem trebao biti više, od skrivene masovne grobnice.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: Wu Guoyung, Radnička prava
Tekst napisala:

Ivana Perić


    Preporučite članak: