Diljem svijeta sindikati i radnici odbijaju sudjelovati u proizvodnji i transportu oružja namijenjenog Izraelu. U tome su se posebno istaknuli sindikati lučkih radnika koji su u skladu sa svojom tradicijom pokazali da je sindikalna borba za radnička prava neodvojiva od borbe za ljudska prava, za jednakost i slobodu. S druge strane, gotovo svi sindikati u Hrvatskoj prešutjeli su poziv na solidarnost svojih palestinskih kolega i međunarodnih sindikalnih središnjica. Piše Ivana Perić.
Od sedmog oktobra više od 11 tisuća ljudi živote je izgubilo uslijed ratovanja u Gazi i na Zapadnoj obali, a 1.200 u Izraelu. Više od trideset palestinskih sindikata uputilo je hitan poziv svojim međunarodnim partnerima da poduzmu mjere za zaustavljanje rata. U njihovom pismu navode se prethodne uspješne akcije sindikata u Italiji, Južnoj Africi i Sjedinjenim Državama, gdje su radnice i radnici odbili rukovati izraelskom robom i oružjem. Sindikaliste diljem svijeta pozvali su da odbiju proizvodnju i transport oružja namijenjenog Izraelu i opstruiraju rad kompanija uključenih u podupiranje nezakonite blokade Gaze.
Luke u bojkotu
Diljem svijeta, sindikati su se odazvali. Radnici u luci u Napulju odbili su rukovati pošiljkama oružja namijenjenim Izraelu. Lučki radnici u Barceloni izjavili su da neće ukrcavati niti rukovati robom s brodova koji prenose oružje namijenjeno Izraelu i Ukrajini.
Početkom novembra zajedničku su izjavu objavili lučki i transportni radnici povezani s Unione Sindicale di Base (USB) u Italiji, sindikatom Nakliyat Is u Turskoj, te nekoliko pomorskih sindikata iz Grčke. Zatražili su od vlada svojih zemalja da zaustave transfer oružja iz domaćih luka i uskrate podršku izraelskoj vladi. U toj izjavi kažu: “Ne možemo tolerirati operacije utovara i istovara brodova, zrakoplova itd. koji prevoze oružje za rat ili pružaju druge logističke usluge kako bi nastavili hraniti sustav koji kolje tisuće nevinih ljudi, posebno žena i djece, svakoga dana”.
Naglasili su pritom da je povijest transportnih radnika uvijek bila na strani mira, protiv fašizma, rasizma, okupacije i ugnjetavanja naroda. “Iz tog razloga ne možemo tolerirati pretvaranje pomorskih luka, zračnih luka, brodova i vlakova Europe u centre trgovine smrću”, zaključuju.
Desetog novembra stotine sindikalista organiziralo je prosvjede u Genovi u znak solidarnosti s Palestinom. Lučki radnici i ondje su objavili da odbijaju utovariti brodove izraelske tvrtke ZIM Integrated Shipping Services koji služe za isporuku naoružanja u Izrael. Istog su dana stotine sindikalista u Ujedinjenom Kraljevstvu pod sloganom ‘Radnici za slobodnu Palestinu’ blokirali ulaz u tvornicu BAE Systems u Rochesteru, koja navodno isporučuje komponente za vojne zrakoplove korištene u bombardiranju Gaze. Svoj su otpor iskazali i sindikati transportnih radnika u Belgiji, koji su objavili zajedničku izjavu u kojoj odbijaju baratati utovarom ili istovarom oružja “koje je namijenjeno za genocidni rat protiv Palestinaca”.
U zaštitu radničkih prava i Palestine stali su i indijski sindikati, odbacivši "izvozni sporazum" za zamjenu palestinskih radnika u Izraelu. Središnje indijske sindikalne organizacije, koje predstavljaju oko 100 milijuna radnika, oštro su se usprotivile najavljenim razgovorima između New Delhija i Izraela koji bi mogli dovesti do "izvoza" oko sto tisuća indijskih radnika i radnica koji bi trebali zamijeniti palestinske radnike i radnice. Iako indijsko Ministarstvo vanjskih poslova tvrdi da nije upoznato s takvim "specifičnim zahtjevom", potvrdilo je da su Indija i Izrael uključeni u rasprave o bilateralnom okviru za mobilnost i migraciju, posebno u sektorima graditeljstva i skrbi.
Spomenimo još i da su sindikati u Britaniji ovoga mjeseca održali raspravu pod nazivom ‘Zašto bi sindikati trebali stati uz Palestinu’, tijekom koje je Alex Gordon, predsjednik Sindikata željeznice, pomorstva i prometa (RMT), istaknuo važnost pritiska na političare. Gordon je kazao da kao sindikati moraju biti vidljivi i glasni, da je to "prva lekcija koju sindikati trebaju naučiti”.
Historijat otpora i Hrvatska u neotporu
Lekcija je to za koju su nam mnogo materijala tijekom godina dali upravo lučki radnici i radnice. Poviješću pomorske solidarnosti bavila se istraživačka konferencija održana ove jeseni u Amsterdamu, na kojoj su izloženi radovi u kojima se analizira solidarnost među kolonijalnim pomorcima koji su radili za britanske tvrtke od 1920-ih do 1940-ih, ali i recentniji primjeri umrežavanja radničkog i migrantskog otpora na Mediteranu.
“Postoje mnogi primjeri pomorske solidarnosti, od mreža organiziranih kako bi se pomoglo robovima u bijegu diljem Sjeverne Amerike do pojave često vrlo radikalnih lučkih sindikata koji su okupljali radnike različitih pozadina. Luke imaju važnu ulogu u povijesti antikolonijalne borbe i zanima nas što je sve pokretalo taj internacionalizam i koji je njegov opseg”, kazao je Pepijn Brandon, jedan od istraživača pomorske solidarnosti i profesor globalne ekonomske i društvene povijesti na Vrije Universiteitu u Amsterdamu.
O brojnim primjerima borbenosti lučkih i transportnih radnika i radnica mnogo je tijekom godina na Radničkim pravima pisao i Mateo Ivičević. Dok o svemu tome čitamo i pišemo, ne možemo ne primijetiti da u priči redovno izostaju hrvatski sindikati. Izuzev Rezolucije Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, kod niti jednog drugog sindikata u Hrvatskoj od 7. oktobra naovamo nismo naišli na službeno priopćenje ili organiziranu akciju kojom se protive ratovanju u Izraelu i Palestini, kojom dižu glas protiv okupacije, aparthejda, genocida. Pritom je Hrvatska bila jedna od svega 14 svjetskih zemalja koje su u UN-u glasale protiv primirja između Izraela i Hamasa. Dakle, nije da nije bilo povoda za reakciju, ako se već uvijek čeka povod, i ako se računa samo s reakcijama na ono u što smo kao zemlja najeksplicitnije uključeni.
S obzirom na to da je pomorski sindikalni sektor diljem svijeta među aktivnijima po pitanju Palestine, nazvali smo Nevena Melvana, glavnog tajnika Sindikata pomoraca Hrvatske (SPH), u želji da saznamo zašto SPH oko toga u Hrvatskoj nije radio ništa.
“Mi nismo politička organizacija. Podržavamo stavove koje emitira Međunarodno udruženje transportnih radnika (ITF). Oni se bave svjetskom politikom, oko toga su dosta aktivni. Desetljećima se bave problemima Palestinca i njihovim pravima koja nisu ugrožena od jučer, nego od 1940-ih. Mi ne osjećamo potrebu izlaziti sa zasebnim priopćenjima i akcijama, ali jasno podržavamo stavove naše krovne organizacije”, kazao nam je Melvan.
U nedavnom priopćenju ITF navodi: “Kao transportni sindikati imamo ponosnu povijest stajanja na strani potlačenih ljudi. Naš ustav i politika izgrađeni su na načelima mira, pravde, jednakih mogućnosti, antiimperijalizma, demokracije i suvereniteta. Imamo moralnu odgovornost objektivno identificirati nepravde i surađivati sa svim stranama u procesu izgradnje istinskog i trajnog mira. Molimo sve sindikate pridružene ITF-u da nam se pridruže u zalaganju za mir i poduzimanju akcija suočavanja s nepravdom, kao što smo to činili kroz povijest”. ITF ponavlja i da je jedini održivi put do trajnog mira kraj nezakonite okupacije Palestine, te da “povijesni kontekst i temeljni uzroci sadašnje krize ostaju glavno pitanje koje se mora riješiti”.
Politički je razočaravajuće da nakon takvog pozicioniranja i poziva krovne organizacije SPH osjeća potrebu samo da se pri povlačenju za rukav referira na priopćenje ITF-a, a koje nije ni prevedeno ni preneseno na stranici SPH-a. Transnacionalne radničke solidarnosti u nas izgleda da nema ni za lijek, čak ni u momentu u kojem se čini da bi bilo nužno da pusti prve pupoljke. Ali tako je to kad sindikati za sebe tvrde da nisu političke organizacije.
A što je i kako izgleda, kakav efekt ima i koliko se pamti nepokolebljiva radnička solidarnost, neka nas podsjeti crtica iz 1980-ih, o radnicama iz Dunnes Storea u Dublinu. Te su radnice završile u trogodišnjem štrajku zbog odbijanja da rukuju robom iz aparthejdske Južne Afrike. Štrajk je započeo nakon što je prodavačica Mary Manning suspendirana jer je odbila prodavati grejp iz Južne Afrike, držeći se sindikalnih uputa da ne rukuje južnoafričkim proizvodima. Njene kolegice zatim su štrajkale radi njene suspenzije.
Tri su godine tako radnice protestirale, plaće su im skresane, zarađivale su samo 21 funtu tjedno. Neke su izgubile poslove i domove. Štrajk je trajao do aprila 1987. godine kada je irska vlada zabranila uvoz južnoafričke robe. Zabrana je donesena kao rezultat pritiska javnosti u znak potpore štrajkašicama i bila je prva potpuna zabrana uvoza iz Južne Afrike od strane jedne zapadne vlade.
“Ono što nas je najviše dirnulo bila je činjenica da su članovi radničkog pokreta toliko daleko od nas osjećali takvu predanost borbi protiv rasnog ugnjetavanja na jugu Afrike”, kazao je Nelson Mandela kad se 1990. godine našao s radnicama. Ispričao im je kako mu je njihov štrajk davao snagu dok je bio u zatvoru. I ne samo Mandeli, mnogima. I ne samo tada, nego i danas.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Peoples dispatch/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: