Large squid game

Mogu li socijalne teme biti komercijalno isplative i zanimljive široj javnosti? Ako pitate južnokorejske filmaše, odgovor je jedno veliko i debelo: DA! O fenomenu popularnosti južnokorejske kinematografije i njezinom značaju za rubriku “Džemper za vinograd” piše naš Filip Peruzović.

 

U filmskom bavljenju ekonomskim i socijalnim nejednakostima ili pak radničkim temama često dolazi do paradoksa u kojem filmovi koji se njima bave teško dolaze do publike kojoj su namijenjeni, točnije do samih radnica i radnika. Filmovi braće Dardenne, Mikea Leigha ili filmaša iz rumunjskog novog vala rezervirani su uglavnom za arthouse festivale i širu filmsku distribuciju izvan matičnih zemalja doživljavaju rijetko ili nikako. Osim toga, nisu ni medijski ni marketinški popraćeni jer jednostavno nemaju budžete koji si to mogu priuštiti, što dovodi do toga da za samo postojanje tih filmova zna uzak krug ljudi. Dakle, ljudi nalik protagonistima tih filmova uglavnom ne mogu gledati ni slušati priče o sebi samima.

Postoji, ipak, jedna kinematografska iznimka, a to je Južna Koreja. U posljednjih nekoliko godina, južnokorejski su filmaši isporučili nekoliko planetarno popularnih hitova dostupnih svima, od kojih su vjerojatno najpoznatiji serija Squid Game, koja je ujedno i službeno najveći Netflixov uspjeh, te Parazit, dobitnik Oscara za najbolji strani film iz 2020. godine. No, za razliku od najvećih hollywoodskih hitova u posljednjih nekoliko godina (gledajući prema zaradi), poput serijala o Avengersima ili filma Spiderman: No Way Home, koji se bave superherojima i eskapizmom, ove dvije južnokorejske hitčine imaju duboko socijalnu premisu.

Naime, svi igrači koji sudjeluju u brutalno okrutnim i sadističkim igrama u Squid Gameu na to su prisiljeni iz neimaštine, poput glavnog protagonista Seong Gi-Huna. On i 455 ostalih igrača koji grcaju u dugovima toliko su očajni da su spremni na kocku staviti vlastiti život u nadi da će preživjeti i osvojiti glavnu nagradu. To nije ni prva ni zadnja takva igra, i organizatori se ne moraju previše namučiti kako bi našli nove protagoniste ovog okrutnog gladijatorskog teatra 21. stoljeća. Misao koja se postupno javlja u umu gledatelja tijekom serije jest: jesu li pravi negativci organizatori igre ili društvo koje se do takve igre dovelo? Nije li i sam život u kapitalističkom društvu jednako okrutna, ako ne i okrutnija igra, jer u ovoj sudionici barem imaju jednake šanse?

Logika je igre preživljavanje najjačih i najsposobnijih (ili, u nekim slučajevima, najprepredenijih). Stvara se dog eat dog svijet, u kojem igrači postupno gube svoje ljudske kvalitete i izabiru sebe ispred drugih. Pri tome ih kontroliraju anonimni čuvari koji nose maske i pomažu neometano odvijanje dijaboličnog sustava igre. U tome je teško ne vidjeti metaforu kapitalizma, u kojem u megakorporacijama odluke o „životu i smrti“ zaposlenika donose ljudi koje oni nikad neće upoznati i gdje sustav radnike okreće jedne protiv drugih (kao što je odlično prikazano u filmu Dva dana, jedna noć braće Dardenne, u kojem rukovoditelji tvrtke jednoj od radnica kažu da može zadržati posao jedino ako svoje kolege nagovori da odustanu od bonusa, prebacujući tako odgovornost na radnike i tjerajući ih da se bore jedni protiv drugih).

Ono što je, dakle, u toj seriji zastrašujuće možda i više od brutalnosti prikazanih igara jest činjenica da ova visokostilizirana serija ima vrlo realističan korijen i pokazuje ekstremnu izvedenicu nemilosrdnog sustava u kojem već živimo. Iako scene iz serije gledamo s knedlom u grlu i zgražavamo se nad njenim sadističkim organizatorima, samo se malo manje okrutne (i manje očite) igre svakodnevno odvijaju posvuda oko nas.

Film Parazit redatelja Bong Joon-hoa ostvario je rijetko zapamćen spoj umjetničkog i komercijalnog uspjeha, osvojivši Zlatnu palmu u Cannesu i Oscara za najbolji strani film, čime je ušao u elitni klub od tek 17 filmova kojima je tako nešto pošlo za rukom. U njemu siromašna obitelj Kim jedva spaja kraj s krajem. Žive nagurani u podrumskom stanu i zarađuju sklapanjem kartonskih kutija za pizze. Kada igrom događaja stupe u kontakt s vrlo imućnom obitelji Park, postupno se u nju sve više infiltriraju. Članovi obitelji Kim počinju raditi za obitelj Park praveći se da se međusobno ne poznaju, i „parazitiraju“ na njezinom bogatstvu. Bilo kakvo daljnje opisivanje radnje uništilo bi gledanje ovog fantastično napisanog filma punog preokreta, no i iz kratkog opisa jasno je da je u središtu filma bavljenje klasnim nejednakostima. Pritom Parazit uspijeva izbjeći crno-bijele podjele i pretjeranu didaktičnost, i pokazuje razne razine decepcije i parazitiranja s obje strane linije razgraničenja. Kao i u Squid Gameu, i ovdje je na kraju riječ o preživljavanju najsposobnijih u borbi za život ili smrt.

Foto: Parazit, snimak zaslona (YouTube), Radnička prava


Za Bong Joon-hoa riječ je o poznatom terenu, čiji se prethodni hit Snowpiercer, koji je kasnije pretvoren i u uspješnu seriju, također direktno bavi klasnom podjelom. U distopijskoj budućnosti, jedini preživjeli stanovnici Zemlje koja više nije prikladna za život putuju vlakom u kojem samoprozvana elita uživa u svim manifestacijama luksuza, dok je siromašni ostatak naguran u zadnjem dijelu vlaka i suočen sa svakodnevnom borbom za preživljavanje. Karl Marx bi vjerojatno uživao u gledanju ovog filma u kojem kao da je materijalizirana njegova ideja o pobuni proletarijata protiv vladajuće klase.

Svijest o klasnim podjelama u južnokorejskom slučaju nije slučajnost i posljedica je činjenice da je ta zemlja, iako jedna od ekonomski najrazvijenijih, ujedno i jedna od onih s najvećim klasnim razlikama. Prema statistici iz 2019. godine, po klasnoj jednakosti Južna Koreja nalazi se tek na 168. mjestu, što se reflektira i u tematskim odabirima njezinih filmaša. No, za razliku od, recimo, rumunjskih autora koji su „opjevali“ siromaštvo i korupciju Rumunjske u filmovima dugih kadrova i polaganog tempa po ukusu kritičara, ali ne i šire publike, južnokorejski filmaši svoj interes za bavljenje socijalnim problemima nastoje pretočiti u vrlo atraktivno i pitko pakiranje. Drugim riječima, njihovi prikazi društva prepunog socijalnih nejednakosti dostupni su ljudima s cijelog spektra društvene ljestvice, a ne samo onim najprivilegiranijima. Osim što koriste jednostavan (ali efikasan) filmski jezik za razumijevanje kojeg nije potrebno poznavanje tomova filmske teorije, do njihovih se filmova i serija lako dolazi putem streaming platformi ili posjete prvom multipleksu. Na taj način njihova umjetnost „prakticira ono što propovijeda“.

Nadajmo se da će u budućnosti, poučeno njihovim uspjehom, sve više autora krenuti njihovim smjerom i da će se holivudska industrija, umjesto podgrijavanja starih jela i isisavanja franšiza poput Spidermana, Batmana, Avengersa ili Star Warsa do maksimuma, okrenuti nekim novim superjunacima, koji se bore protiv već postojećih zala na ovome svijetu.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Naslovna fotografija: Snimak zaslona, YouTube, Radnička prava
Tekst napisao:

Filip Peruzović


    Preporučite članak: