Nakon parkiranja u dvorištu Holdingove zlatne koke Zagrebparkinga i šetnje puknutim cijevima Vodoopskrbe i odvodnje, u novom nastavku naše serije “I’m Holding on” prelazimo na Holdingov vrući krumpir – podružnicu Čistoća. Naša Dunja Kučinac istražila je koje predrasude o uvjetima rada u Čistoći treba baciti u spremnik za miješani komunalni otpad jer se više ne smiju reciklirati.
Nakon što je Lidija Čulo obišla radnike i sindikaliste Zagrebparkinga, takozvane zlatne koke Holdinga, a Ana Vragolović opisala srozavanje radnih uvjeta, zaštitne opreme i infrastrukture u Vodoopskrbi i odvodnji, polako smo između javnih garaža, promočenih radničkih kabanica i prljavih šahtova došetale i do treće podružnice u ovoj seriji. Prišle smo joj oprezno i nervozno jer smo znale da u ruke uzimamo Holdingov trenutno najvreliji krumpir, Čistoću, podružnicu u kojoj je zadnjih mjeseci gorjelo i orilo se od radničkog nezadovoljstva.
Golema medijska pozornost koju je Čistoća dobila zbog spontanog radničkog štrajka u siječnju skida s naših leđa teret da par kartica teksta potrošimo na školsko prepričavanje mjesta, vremena, radnje i likova najvažnijih i najaktualnijih događaja – prosvjeda u prosincu, januarskog bunta i novopotpisanog Kolektivnog ugovora – i ostavlja nam prostora da na miru prokopamo po radnim uvjetima, neispravnim vozilima, prljavim vrećama za plastiku i radnim pritiscima koji su se u Čistoći godinama gomilali prije nego li je stvar eskalirala. Da nije eskalirala upravo u ovoj podružnici, pitamo se bi li novi Kolektivni, ali i sistematizacija radnih mjesta za cijeli Holding koja se upravo privodi kraju, išli u smjeru u kojem idu, a koji naši sugovornici iz sindikata ocjenjuju kao dobar. No prije nego dođemo do toga što će (eventualno) biti nakon što se uprava i sindikati slože oko novih koeficijenata i dodataka koji bi radnicima trebali osigurati plaće zbog kojih neće morati bježati iz firme ili biti optuživani da se nezakonito bore za svoja prava, zadržat ćemo se na onome što je do sada bilo i polako tanjilo živce komunalaca, vozača i drugih operativaca Čistoće.
Neispravna oprema: “Da bi završili raspored i zadovoljili šefove, radnici smeće kipaju ručno pa u žurbi stradaju zdravlje i leđa“
Nije ni najmanje čudno što je upravo u ovoj podružnici popucalo po šavovima jer su, kako upozoravaju svi moji sugovornici, dugogodišnji radnici Čistoće – sindikalni povjerenik Novog sindikata Pavao Barbarić, glavni sindikalni povjerenik Samostalnog sindikata radnika u komunalnim i srodnim djelatnostima Hrvatske (SSKH) Zdravko Stoilković te jedan komunalni radnik koji će ostati anoniman – upravo radnici Čistoće dugi niz godina bili najpotplaćeniji u čitavom Holdingu, osobito ako se gledaju poslovi uparivi ili istovrsni s drugim podružnicama. „Radnik na odvozu komunalnog otpada radio je za plaću od 4.700 do 4.800 kuna mjesečno neto“, govori Barbarić, ali je stanje bilo loše i u svim drugim segmentima – od higijensko tehničke zaštite do iscrpljujućih i opasnih uvjeta na terenu.
Radna odjeća komunalnih radnika je, žali mi se jedan od njih, drastično loša. Prije desetak godina su, kaže, imali vrhunsku opremu koja je imala utopljivače, nije prokišnjavala i lako se održavala: „Trenutna oprema je nepraktična, teška i propušta vodu. Cijela je fluorescentna i nema šanse da ostane čista cijeli dan pa stalno izgledate prljavo.“ Stoilković pojašnjava da je nova odjeća stvar promjene standarda zaštite na radu zbog koje mora imati veću vidljivost, ali se slaže da je neugodna za rad jer je reflektirajući materijal plastičan, težak i neprikladan za ovakav tip posla. Pregovaraju, napominje, s direktorom Službe sigurnosti Zagrebačkog holdinga Alenom Ostojićem da se nađu neka nova rješenja, primjerice da se ljeti radnicima daju pamučne umjesto sintetičkih majica.
Nažalost, muke po plastici i pamuku vjerojatno su najmanje od onih koje na ulici svaki dan čekaju komunalce i vozače. Rad po svim vremenskim uvjetima, kiši, snijegu i ekstremnim vrućinama koji je sam po sebi iscrpljujuć dodatno otežava i usporava neispravna oprema i manjak kamiona. „Vučete kontejnere i kante koji su neispravni, recimo imaju neispravne kotače, dok vam netko trubi. Dođete ujutro u 5 sati na posao, a ne znate hoćete li imati kamion ili morati čekati do podneva dok ne dođe prvi slobodan. Kako ću onda više biti sposoban za ovaj posao? Pošto ih fali, kamioni rade po tri smjene. Umjesto da se radi toga pojačano održavaju, uopće se ne održavaju“, referira nezadovoljno moj anonimni sugovornik. I Barbarić potvrđuje da je dio vozila neispravan: „Trenutno je oko 60 posto voznog parka u defektu. Radnici improviziraju kojekakvim pomoćnim sredstvima, štangama i alatima. Iako bi se na odvozu kućnog otpada trebalo kipati kante pomoću automata na kamionu, zbog obujma posla oni to ne stižu nego, da bi završili raspored i zadovoljili šefove, kipaju ručno pa u žurbi stradaju zdravlje i leđa.“
Ozljede na radu i nedostatak (mlade) radne snage
Upravo pitanje zdravlja povlači za jezik mog anonimnog sugovornika koji se prisjeća kako se tijekom prosvjeda stalno govorilo o higijensko zdravstvenim problemima gomilanja smeća na ulici: „Zašto onda nitko ne vodi brigu o ljudima koji to smeće moraju pobrati? U tom se poslu nagledate svega i svačega. Zamislite kada zbog manjka vozila ljeti ne možete svaki dan ići brati smeće u isti kvart. To su bolnice, restorani, to se sve uscrva i pokvari, više ne stane u posude [kontejnere i kante] i vi sve to morate svojim rukama tovariti u kamion.“
Stoilković upozorava da je porastao broj povreda na radu: „Prošle nam je godine nažalost jedan radnik ostao bez noge, a prije par godina smo imali dva smrtna slučaja. Zna se desiti da je, naprimjer, automat na kamionu neispravan, krakovi za hvatanje se rašire pa kontejner ispada s njih. Sada su većinom plastični, ali još uvijek ima i limenih kontejnera. Što da padne na radnika?“
Barbarić i Stoilković ističu da je veliki problem i to što se kamioni za odvoz često moraju voziti u rikverc po dvjesto, tristo, a nekada i više metara. Stoilković objašnjava da je tomu tako jer Zakon o gospodarenju otpadom nalaže da se prema “načelu blizine” usluga mora pružiti na mjestu nastanka otpada. Vozila moraju ulaziti u ulice na čijim krajevima nema dovoljno mjesta za okretanje i vraćati se unazad katkada i po šesto metara, što ne predstavlja opasnost samo za radnike, nego i ostale sudionike u prometu. Prošle je godine, nažalost, jedna žena smrtno stradala u Gajnicama, podsjeća Stoilković. „U Zagrebu imate masu uskih i nepreglednih ulica. Zamislite vozača u noćnoj smjeni koji vozi unatrag pola kilometra, kamion nije potpuno ispravan, a na njemu imate radnike bez puno iskustva?“ opisuje Barbarić.
Međutim, ističe Stoilković, opasnost od ozljeda na poslu podiže i kronično preopterećivanje radnika jer svaka dekoncentracija može dovesti do povrede. Preopterećenost i iscrpljenost posljedica su, slažu se svi moji sugovornici, ogromnog manjka radnika. S tako niskim plaćama, napominje Stoilković, Čistoća nije bila konkurentna – malo se radnika javljalo na natječaje za posao, a oni koji i jesu nisu se dugo zadržavali pa je fluktuacija radnika bila ogromna: „I oni koji su došli, znali su napuštati firmu nakon što bi nakon par dana vidjeli koliko je posao složen i težak i u kakvim uvjetima rade. Pritom, fluktuacija je odnosila najbolje radnike, najmlađe, koji na tržištu rada mogu naći drugi posao. A što će stariji? Hrmbaju koliko mogu.“ Moj anonimni sugovornik, komunalni radnik, dodaje i da se, radi manjka interesa, počelo i zapošljavati starije radnike: „Žao mi ih je, ali oni ovo više ne mogu dobro raditi. Trebao je doći neki mlađi dečko koji bi mene mogao zamijeniti, ni ja ne mogu više vući i za drugog i za sebe, a moram napraviti posao i odraditi dan. Više se umaram, onda ću se i ja razboliti i tko će na kraju raditi? Sistem se počeo urušavati.“ Procjenjuje da u Čistoći nedostaje barem 25 ili 35 posto radnika, a Barbarićeva je slobodna procjena da samo u operativnom dijelu Čistoće nedostaje barem tristotinjak radnika: „Čistača ulica, komunalnih radnika, vozača, radnika na odvozu glomaznog otpada, reciklabilnog otpada…Gdje god taknete, fali.“
„Tri mjeseca čekam pregled kod doktora i onda ne mogu dobiti slobodan dan jer nema tko raditi”
Zbog manjka radne snage u Čistoći se, tvrde svi, jedva može dobiti godišnji odmor ili slobodan dan. „Tri mjeseca čekam pregled kod doktora i onda ne mogu dobiti slobodan dan jer nema tko raditi. Govorim im šljakam, radim, boli me, nastradao sam, moram ići, a kažu mi – tko će raditi?“, žali mi se radnik. Iz istog se razloga, napominje, u Čistoći teško može napredovati dalje s pozicije komunalnog radnika. Puno njegovih kolega se, kaže, dodatno školuje za vozača, ali nitko im u firmi ne želi potpisati da odu za vozača jer fali komunalaca. Zbog ove su šah mat situacije, kažu moji sugovornici, odnosi među poslovođama i radnicima iznimno narušeni, a i sami su poslovođe nezadovoljni jer ne mogu složiti smjene ili su, ako radniku daju slobodan dan na koji ima pravo, svjesni da su donijeli odluku zbog koje sutradan neće moći pružiti potrebnu uslugu građanima, napominje Stoilković.
A zbog nezadovoljstva uslugom od građana se radnici Čistoće, prvi na fronti na cesti, naslušaju svega i svačega. Moj anonimni sugovornik govori: „Na kraju vi stradate kao radnik, obavljajući svoj posao. Bude svakakvih provokacija, prijetnji da poznaju gradonačelnika ili direktora. Dečke na cesti zajebavaju da nemaju školu. Ali i da svi imamo fakultete, opet bi netko morao pobrati smeće. I ovako nema tko raditi i onda se još šikanira one koji su uopće ostali raditi ovaj posao.“
Da iza loše usluge, kao što to obično i drugdje biva, stoje loši uvjeti rada podcrtava i Barbarić koji govori: „Odgovornost za kvalitetu usluge ne bih nikako prebacivao na kolege radnike, nego na višu instancu, odnosno rukovodeći kadar i voditelja podružnice gospodina Vića sa suradnicima. Zagreb se iz dana u dan uvećava, ljudi rade i grade, otpada je sve više. Trebalo bi se uvesti dodatan odvoz i riješiti gorući problem nedostatka radne snage.“
Međutim, uprava i grad, barem do sada, nisu tako rezonirali. Otkazi koji su prošle godine dijeljeni kolektivnim viškovima, osvrću se svi moji sugovornici na jedan od koraka nove gradske vlasti u “restrukturiranju” Holdinga, zahvatili su gomilu radnika koji su Čistoći itekako trebali i trebaju. Barbarić pojašnjava što su rezovi značili za, primjerice, broj kanti koje prolaze kroz ruke preostalih radnika na terenu: „Na odvozu kućnog otpada je ekipa, recimo, u jednom rasporedu [smjeni] morala iskipati 100 ili 150 kanti, a od kad se smanjio broj radnika, po jednom rasporedu se treba iskipati i po 400 ili 450 kanti.“ Stoilković je kao sindikalist iznimno kritičan i prema samom načinu na koji se išlo u utvrđivanje kolektivnog viška jer se on radio, kako kaže, bez sistematizacije i analize. Praktički je, govori, statistički određeno koji će radnici biti proglašeni viškom, a tako se ne mogu utvrditi stvarne potrebe, zbog čega se jasno vide posljedice: „Oni koji su ostali u sustavu ne stižu sve napraviti, gotovo svi rade prekovremeno i rade samo nužne poslove kako se ne bi vidio zastoj u funkcioniranju. Ali on se definitivno ipak vidi: operativno se vidi na cesti, a administrativno u silnom broju mailova, pritužbi i zahtjeva na koje se ne dobivaju odgovori.“
Upitan pritom koliko su ih masovni otkazi iznenadili s obzirom na to da su došli pod novom gradskom vlasti u čijem se programu, osim zelenih, sramežljivo crvenila i pokoja radnička tema, Stoilković je potvrdio da su otkazima bili iznimno razočarani jer su očekivali sasvim drugačije postupke: „Moja slobodna procjena je da je barem 70 posto radnika koji su prošle godine dobili otkaz kroz kolektivni višak glasalo za Možemo. Neki od njih su nakon toga komentirali da bi si najrađe odrezali taj prst kojim su glasali."
Bez radnika i opreme nema ni uspješne vrećica – revolucije
Kad je preuzela menadžeriranje Holdinga, vlast koja je prije šest godina počela bitku za Zagreb upravo na brdu otpada obećavajući da će njegovo rješavanje biti jedan od glavnih prioriteta nakon dolaska na vlast, očito je smetnula s uma da taj otpad svojim rukama i strganim alatima i kamionima skupljaju, prenose i prevoze nitko drugi nego – radnici. Ili to, ili je pri menadžeriranju odlučila i sama malo povjerovati u mantru o uhljebima, bezbrižnim neradnicima skrivenima iza fluorescentnih kombinezona lažnih radnika. U tom je slučaju možda pomislila da će nakon rasterećenja otkazima ovi preostali pravi radnici naprosto ubaciti u turbo brzinu i prikupiti sve ZG vrećice, a odnedavno i provjeravati tko od građana nije skužio nove vrećice nego nastavlja dalje po starom bacati što i gdje mu se hoće.
Međutim, izgleda da bez radnika i opreme nema ni uspješne vrećica – revolucije. Iako se svi moji sugovornici slažu da su odvajanje i reciklaža dobra, napominju da te promjene treba pratiti i povećanje broja vozila, odvoza i radnika, što se ne događa. Novouvedene kontrole i inspekcije kontejnera začudile su i Barbarića i Stoilkovića iz dva važna razloga: takva radna mjesta u sistematizaciji podružnice još ne postoje i nije napravljena nikakva procjena rizika takvog posla. „Što ako se radniku koji kopa po kantama nešto dogodi, ubode se na iglu ili poreže na staklo? Tko će biti odgovoran?“ pita se Barbarić i dodaje: „I Čistoća i Zagreb Holding kao komunalni div su preozbiljna firma da bi se radilo na taj način.“
Dok su se radnici bunili krajem siječnja i nije bilo koga da vozi kamione i kupi vreće i vrećice koje su se gomilale pod prozorima i nogama Zagrepčana, svi smo primijetili da se malo stišao i megapopularni trend lova na uhljebe u javnim službama. Čak je i anketa koju je preko trideset i pet tisuća osoba popunilo na notornom predvodniku tog trenda, Indexu, prevagnula na stranu podrške. Svi moji sugovornici ističu da ih je podrška građana pozitivno iznenadila. „Zadovoljni smo i zahvalni što su imali strpljenja da neredovito čistimo. I radnici su pokazali odgovornost i odlučili da pruže usluge najugroženijima – bolnicama, vrtićima, školama“, govori Stoilković.
Početkom veljače potpisan je novi Kolektivni ugovor za Holding i ZET koji će na snazi biti do kraja ožujka 2026. godine, a donosi povećanje osnovice i druga materijalna prava te je, slažu se i Barbarić i Stoilković, relativno dobro napravljen. U tijeku je i sistematizacija koja se treba dovršiti do kraja ovog mjeseca, a s kojom će ići i izrada novih ugovora o radu s novim koeficijentima i dodacima na uvjete rada. Na rješavanje dijela radničkih zahtjeva koje je gradonačelnik potpisao na licu mjesta zadnjeg dana četverodnevne pobune, kao što su nova oprema i besplatni parking blizu podružnice, još se čeka. Međutim, kako govori Stoilković, na tome se radi i trebalo bi biti pomaka.
A pomaci u materijalnim uvjetima za radnike cijelog Holdinga, okladili bismo se bez puno oklijevanja, bili bi puno manji, škrtiji i daleko sporiji da se u Čistoći zimus situacija nije tako zapalila i da radnici nisu samoinicijativno i borbeno pokazali ne samo da su nužni za funkcioniranje grada i da bez njih ni jedan komadić smeća neće magično nestati s ulice, nego i da svako strpljenje i trpljenje ima svoje granice. Ako nije puklo, nego se samo gomilalo dok su radili za 4.800 kuna, ručno kipali pune kante u kamione, skupljali vreće razbacane po ulici i propuštali liječničke preglede jer ih nije imao tko zamijeniti, prekipjelo je kad im se nagazilo na kolege. I neka je. Dok ovdje budemo pratili situaciju u ostalim Holdingovim podružnicama, Čistoća će nas nastaviti podsjećati da solidarizacija i borba za vlastiti kruh i zdravlje nisu ništa razmaženo ni nezakonito nego čista nužda i, najčešće, jedini konkretan alat u radničkim rukama.
Objavu ovog teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2022.
Naslovna fotografija: Čistoća/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: