Od kada je u lipnju 2021. godine dokumentarni film “Tvornice radnicima” redatelja i snimatelja Srđana Kovačevića krenuo u distribuciju pa sve do danas, prikazan je, ali i nagrađen na brojnim međunarodnim i domaćim festivalima. Nakon što je svoj redateljski dugometražni prvijenac Kovačević posvetio samoorganiziranju radnika tvornice alatnih strojeva Itas iz Ivanca, Kovačević je i drugi autorski dokumentarni film posvetio radništvu i aktualnim radničkim borbama – upravo dovršava dokumentarac o ljubljanskoj udruzi Delavska svetovalnica. U međuvremenu, s ekipom s kojom je radio na “Tvornicama” objavio je i Solidarni filmski ugovor, prema kojemu se dijeli profit među svim radnicima, producentima i protagonistima tog filma. U razgovoru o ovim temama ispraćamo 2023. godinu i nadamo se borbenijoj idućoj. Sa Srđanom je razgovarala Dunja Kučinac.
Film Tvornice radnicima je od 2021. kada je krenuo u distribuciju do danas obišao brojne domaće i strane filmske festivale i pokupio niz nagrada. Možeš li se malo osvrnuti na domaće i međunarodne reakcije na film? Postoji li još neki prostor do kojeg film nije došao, a koji smatrate važnim za njegovu distribuciju i recepciju?
Film je generalno bio vrlo dobro prihvaćen, vjerujem zato jer neposredno i jednostavno dočarava presjek jednog malog kolektiva, koji se u ovom slučaju pokušava organizirati samostalno. I publika je uglavnom bila dirnuta filmom, ponegdje su ljudi plakali, što me u neku ruku iznenadilo, nisam mislio da će ljudi toliko suosjećati s radnicima. Svi su se uvijek pitali što je dalje bilo s Itasom, da li još uopće postoje, osjećala se u zraku neka vrsta brige za te ljude, za radnike, što me uvijek baš dirne. S druge strane, upravo nam je stigla druga po redu odbijenica od HRT-a. Film i tema očito su i dalje dovoljno subverzivni da šira publika ni iduće godine neće moći vidjeti Tvornice radnicima na malim ekranima. Nažalost, kakav god filmski proizvod danas napravili, recepcija zavisi od mogućnosti emitiranja na javnoj televiziji u nekom pristojnom terminu. U našem slučaju to je pitanje Hrvatske radiotelevizije koja desetljećima cenzurira sadržaje koji govore o stvarima realno bitnima za naš život, a da nije u pitanju uređenje vrta ili vremenska prognoza. I to je taj paradoks: dok se sustavno ulaže u film kroz potpore Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) u fazama razvoja i proizvodnje, ako je film imalo kritičan prema sustavu ili prezentira neke prošle ili moguće alternative, u fazi distribucije on je u pravilu blokiran i domašaj mu je slabašan. A time je u budućnosti i nama kao društvu domašaj također slabašan.
Film ste prikazali u Ivancu, Itasovom gradu, a Dragutin Varga iz Itasa je i sam prisustvovao zagrebačkoj premijeri popraćenoj razgovorom o filmu i mogućnostima radničkog samoorganiziranja. Kako su na film reagirali sami radnici Itasa?
Mislim da su radnici cijenili film prvenstveno zato što na pošten način govori o njima samima. Dao im je perspektivu koju oni sami ne mogu vidjeti. Činjenica da je netko tamo proveo mnogo vremena i napravio pristojan rad koji je imao međunarodnog odjeka dala im je na značaju i na neki drugi način su počeli gledati na sebe i svoj kolektiv. To je ono što sam osjetio nakon projekcije filma u Ivancu. Naravno, da bi taj kolektiv nakon filma mogao ponovno napredovati potrebna im je podrška izvana, od lokalne zajednice koja bi im mogla osigurati financijsku podršku, političkih organizacija koje bi mogle pomoći educirati radnike, međunarodnih organizacija koje se bave zadrugarstvom koje bi mogle pomoći organizirati efikasnu zadrugu. Nažalost, za sada to nije slučaj i film i dalje stoji kao zastavica na karti koja govori "evo tu smo, dođite, pomozite."
Film Tvornice radnicima donio je još jedan važan moment o kojem se do sada nije puno govorilo – Solidarni filmski ugovor. Prema tom ugovoru, radnici koji su radili na filmu, producenti i protagonisti dijele profit od filma. Možeš li malo predstaviti najvažnije momente tog ugovora i objasniti zašto vam je on važan u kontekstu egalitarnije podjele zarade među samim filmskim radnicima, ali i s protagonistima filma?
Solidarni filmski ugovor polazi od jednostavne pretpostavke da ljudi koji nešto rade zajedno trebaju dijeliti i plodove tog rada. Pa smo tako produkcijska kuća Fade In, pravnici i ja sastavili dokument kojim to i provodimo u djelo. Ugovor je sastavljen što je bilo moguće jednostavnije. Zaobilazi ideju autorskih prava i koncentrira se na podjelu dobiti nakon faze distribucije filma. Razmjeri se dijele u postocima, između produkcije, filmskih radnika, autora i protagonista, prema dogovoru između autora filma i produkcijske kuće. Taj se ugovor, koji možemo ovdje i podijeliti s čitateljicama i čitateljima, u principu može adaptirati na bilo koji drugi tip zajedničkog rada, primjerice na rad u izvedbenim umjetnostima. Nadam se da ćemo u nekom narednom bližem periodu uspjeti iz Solidarnog filmskog ugovora derivirati Solidarni autorski ugovor na našem jeziku koji bi onda preveli na engleski i prilagodili tj. univerzalno pojednostavili tako da može poslužiti kao osnova za razmjernu podjelu dobiti bilo gdje u svijetu.
Trenutno završavaš još jedan film o radnicima i radničkim borbama – film o udruzi Delavska svetovalnica, odnosno Radničko savjetovalište, koja od 2016. djeluje u Ljubljani i svakodnevno pomaže radnicima direktnim radom. Već se drugi put, dakle, odlučuješ svoj autorski filmski rad posvetiti aktualnom radničkom organiziranju. Kako vidiš odnos i ulogu filma prema aktualnim radničkim borbama? Može li im film pripomoći?
Vjerujem da bilo koji tip rada, ako u sebi nosi političko, pripomaže. Naravno, pitanje je u kojoj mjeri danas uopće imamo publiku i da li ljudi generalno svoje interese žele doseći političkom (kolektivnom) borbom ili jednostavno igraju igru kapitalizma pa se gura dokle god se može ići na teret drugih. Što se tiče filma, spomenuo sam već problem Hrvatske radiotelevizije, koja sustavno zanemaruje i izbjegava prikazivati ono što bi moglo unaprijediti ovo društvo. Nažalost, to nije specifičnost samo javnih servisa – društvo je u zadnjih tridesetak godina jednostavno dobrano isprano od progresivnijih ideja na svim poljima. Taj je poraz očit, dovoljno je samo osvrnuti se oko sebe i vidjeti kako izgleda krajolik u kojem živimo. I to malo ljudi što je ostalo i što rade smislenije stvari i trude se, teško mogu sami. Ili da kažem, teško možemo sami. Tu je pitanje kolektiva zaista bitno: da li možemo izgraditi zajednice koje su snažnije i otpornije od nas samih i koje mogu privući i osnažiti i druge ljude. Mislim da je to pitanje koje će, u neku ruku, definirati našu budućnost.
Delavsku svetovalnicu smo jučer predstavili kroz intervju s njenim osnivačima, Goranom Lukićem i Goranom Zrnićem. Već ih preko pet godina pratiš kamerom, a film bi trebao krenuti u distribuciju u ljeto iduće godine. Možeš li nam nešto više reći o filmu, odabiru da ih snimiš i cijelom procesu rada?
Generalno me zanimalo naći i filmski prezentirati progresivne kolektive, ne bi li bili inspiracija nekim drugi ljudima, nekim drugim radnicama i radnicima. I Delavska svetovalnica se uklapa u tu priču – njihov je rad jednostavno fantastičan primjer radničke, sindikalne borbe, brige za svakog čovjeka, jedan na jedan. Slično kao i u Itasu, došao sam kod njih u ured jedan dan i, kako je ured bio pun radnika i nitko me nije zarezivao ni najmanje, izvadio sam kameru i krenuo snimati. Snimanje kamerom je bilo najbolje što sam tada znao raditi i osjetio sam da na taj način mogu participirati u tim borbama. Na neki način, možda svi mi radimo filmove i druge umjetničke radove upravo o onome što danas i ovdje ne možemo sami učiniti – u ovom slučaju je to radnička borba. Postepeno osvještavanje te pozicije me ponovno dovelo do promišljanja toga što zapravo mogu, a da nije reprodukcija slikama, pokretnim slikama. Ili što mi zajedno možemo, a da nije samo refleksija? Možemo li stvarati neke druge zajednice? Primjerice stvoriti stambenu zadrugu, izgraditi zgradu zajedno? Naravno, bitno je i dalje bilježiti tuđe borbe, poput one u Itasu i Delavskoj, ali osjećam da moramo i sami graditi nešto drugo, imaginirati neku drugu stvarnost i naravno, uspješno je oživjeti.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija, Srđan Kovačević: privatna arhiva/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: