Delavska svetovalnica, odnosno Radničko savjetovalište, mala je udruga s ljubljanskom adresom koja od 2016. godine svakodnevno pomaže stotinama radnika i radnica. Među onima koji se dođu obratiti za pomoć najviše je stranih radnika. Bilo da su došli u Sloveniju iz Srbije ili Bosne trbuhom za teškim radom i kruhom pa naišli na poslodavca koji ih je odlučio iskoristiti i ucijeniti, bilo da im kasni plaća, bilo da im treba pomoć u snalaženju s beskonačnom birokracijom i rokovima koji im prijete gubitkom nekih od radničkih ili socijalnih prava – vrata Delavske su im otvorena. Ovom prilikom razgovaramo s njenim osnivačima Goranom Lukićem, koji i danas radi u Delavskoj, te s Goranom Zrnićem, koji je tamo bio do 2021. godine kada je osnovao još jedno ljubljansko radničko savjetovalište – Informativni radnički centar.
Osnivanju Delavske svetovalnice prethodio je vaš zajednički rad na informiranju migrantskih radnika u okviru projekta Saveza samostalnih sindikata Slovenije. Opišite nam ukratko pozadinu i početke vašeg rada sa stranim radnicima.
Lukić: 2008. i 2009. godine su u medije polako počele ulaziti priče o jako lošim životnim uslovima radnika migranata u Sloveniji. Otišao sam na jednu od adresa na kojoj su živjeli i počeo s njima pričati. Životni uslovi – sve od plate do smještaja – su stvarno bili užasni. To je otišlo u medije i na osnovu toga smo uspjeli da sa sindikatima počnemo graditi agende oko pomoći migrantima. Na osnovu toga smo sve do 2015. kroz sindikat provodili projekt pomoći nezaposlenim migrantima kroz koji smo radili direktno informiranje, savjetovanje i osnaživanje. Paralelno s tim je postojao i projekt Info tačke za strance koji je provodio Zavod za zapošljavanje. To su bile zlatne godine informiranja migranata, ali su oba projekta završila 2015., a radnika migranata je bilo sve više i imali su iste probleme. Pošto u sindikatima nije bilo adekvatnih resursa, odlučili smo da nas četvero osnuje samostalno društvo koje se tada zvalo Svetovalnica za migrante. Formalno je pokrenuto 2016., a bili smo smješteni u prostorijama Doma sindikata. U 2017. smo promijenili ime u Delavska svetovalnica. Puno migranata je reklo da neće da se definiraju samo po riječi ‘migranti’ nego da se više nalaze u riječi ‘radnici’.
Krenimo u konkretne probleme stranih radnika i njihove izvore. Oni koji su donekle pratili temu upoznati su s činjenicom da je Slovenija potpisala dva bilateralna sporazuma koji reguliraju dolazak radne snage iz Bosne i Hercegovine i Srbije i da već tim sporazumima kreću problemi. Možete li nam objasniti koje su tu glavne slijepe točke?
Zrnić: Trenutno postoje dva bilateralna sporazuma - onaj s BiH datira iz 2013. godine, a od 1.9.2019. je na snazi i sporazum sa Srbijom. Prema tim sporazumima, oni koji žele doći u Sloveniju moraju u svojoj zemlji biti na Zavodu za zapošljavanje odnosno nezaposleni. Birokratija je spora i dok ju čovjek čeka, praktički ga se već u matičnoj zemlji tjera da radi na crno jer mora od nečeg živjeti. Onda on mora u Sloveniji naći poslodavca da bi dobio radnu dozvolu. Tada ga počinje mljeti administrativno-birokratska mašina. Kad prođe sve provjere, dobiva karticu koju zovu viza, a to je dozvola za boravak dobivena na podlozi radne dozvole. Radnik onda treba da prijavi boravak. Tu stupaju na scenu druge gulikože. S dobijenom adresom radnik ulazi u registar nastanjenih i poslodavac dobija mogućnost da ga prijavi u radni odnos. Poslije pet godina boravka, ako preživi mašinu koja ga melje, radnik može dobiti stalno prebivanje – do tada je stalna borba.
Ako se ne varam, najveći je problem što prema tim sporazumima prvu godinu dana radnik ne smije promijeniti poslodavca?
Zrnić: To je najveća mana tih sporazuma - tijekom prve godine radnik je praktički vlasništvo firme. Poslodavac ima ekskluzivno pravo na njega. Tek po prolasku prve godine zaposlenja radnik je slobodan da sam sebi bira poslodavca i drugo radno mjesto. Ako prije toga dobije ili da otkaz, mora krenuti sve ispočetka: povratak u matičnu zemlju, prijava na biro... To je jedna šah mat pozicija. U zakonima o radu BiH, Srbije ili Slovenije nema takvog uvjetovanja da radnik ne može zamijeniti poslodavca. Mi smo oko toga vrištali, ali džaba – kapitalizam to ne čuje. Govorio sam u BiH i Srbiji – pobogu ljudi, imate komisije, imate pravo ukazati na nešto što nije u redu, mijenjajte, prekinite te sporazume. Ali odgovorne osobe u tim zemljama jednostavno nemaju osjećaj da su to njihovi državljani. Kao da vas netko daje na prodaju. Jednostavno je – kapitalizam na tebe ne gleda kao na osobu, ti si na prodaju.
Koji su to sve problemi koje s poslodavcima imaju strani radnici u Sloveniji tijekom tih prvih pet godina dok ne dobiju stalni boravak, a osobito tijekom prve godine dok ne smiju promijeniti poslodavca?
Zrnić: Događa se krivotvorenje potpisa i dokumenata, iznuđivanje para, traže da im vraćaju novce, ucjenjivanje. Ne kažem da toga nema i u drugim državama, ali sam već i na televiziji i radiju rekao da je krivotvorenje potpisa nažalost u Sloveniji nacionalni sport. Toga najviše ima upravo tijekom te prve godine - ona je toliki kamen spoticanja. Poslodavac zna kako si ti kao radnik uslovljen i doslovno te razvali. Kaže ti "ako ti se ne sviđa, idi". Radnik je, što se kaže, prodao vlastitu kravu s livade da dođe u obećanu zemlju, a tamo ga oderu, a propadne i zdravstveno. To se ne može ni platiti ni vratiti. A ako se ozlijediš, poslodavac te se rješava po kratkom postupku. Njemu treba neko ko može jahat cijelih 16 sati na dan na građevini, a ako je ikako moguće, i subotom i nedjeljom. Ja kažem ljudima - taj to ne bi mogao raditi bez tebe jer ti si pristao na to. Bukvalno prvo pristaneš na to moderno ropstvo. I odjednom se ti probudiš negdje u Sloveniji i pitaš se dal ti je sve to trebalo. Neki se iščupaju iz toga, neki pokušaju više puta, ali neki se nikad ne iščupaju.
Spominjete građevinu - koji profili radnika i iz kojih sektora najviše njih dolazi po pomoć? Postoje li neke specifičnosti problema za pojedine poslove?
Lukić: Dolazi nam najviše radnika iz građevine, proizvodnje, skladišta, agencija koje ih šalju do najrazličitijih poduzeća. Dolaze i radnice iz zdravstvenog i socijalnog sektora, staračkih domova, njegovateljice, čistačice. Mnogo je tu rodnih stereotipa, a svejedno je imaš li diplomu ili ne: ako si migrantica, čeka te metla, a ako si migrant, čekaju te volan ili kran. Već znamo kakve koji od njih imaju zdravstvene probleme i dijagnoze. Šoferi dolaze s problemima sa stomakom jer jedu samo sendviče i sa kičmom jer su cijeli život za volanom. Čistačice dolaze s problemima s rukama, nogama i vratom jer stalno rade iste rutinske pokrete svaki dan. Dosta radnika šofera imaju minimalac kao osnovnu platu plus dnevnice, a na građevini se svi dogovaraju na satnicu. To je nezakonito, a svi tako rade. To je privikavanje radnika migranata u nezakonitost. Ne samo da oni to sami racionaliziraju i normaliziraju već katkada i brane. Recimo šofer pita šta fali tom sistemu. E pa fali ti kad ideš u penziju – osnova ti je minimalna plata. Onda je kriva država, a 40 godina nisi o tome razmišljao dok si motao volan. Mi im uvijek govorimo da za radnika u zakonu nema satnice ni dnevnice nego samo mjesečna plata. Oni kažu „pa tako smo se dogovorili“. Ali s tim ne mogu na sud - sudac će pitati gdje su papir i potpis. Poanta te naučene naivnosti je da o tome radnik ne treba da razmišlja nego misli „to je tako, ja samo radim“. E, nije tako. Ili recimo, čistačice sve više umjesto na ugovor o radu rade na ugovor o civilnom pravu prema kojem to nije rad nego usluga. To je novi trend „unajmljenih radnika“ i dodatna prekarizacija jer nemaju pravo na regres i bolovanje. To je kao i kod dnevnica primjer kako specifičnost nekog sektora prelazi u trend i postaje nešto normalno što radnik internalizira i kaže „tako je, tu nema druge“.
Radnicima dajete savjete, pokušavate pronaći najbolje rješenje za njihov problem, pomažete im u stvaranju pritiska prema poslodavcu. Možete li opisati svoju poziciju i metodu rada
Zrnić: Mi tu dolazimo kao savjetnici i pomoć, stanemo između ljudi i institucija. Objasnimo čovjeku šta se može, kako bi se moglo i šta ćemo pokušati. Primarno nam je da čovjeka prvo vratimo na normalni kolosjek - da ga izvadimo iz blata na površinu, da bi prodisao, nešto zaradio, da ga pokušamo sačuvati zdravstveno. A sve to moramo u okviru zakona - o zapošljavanju stranaca, o prebivanju stranaca. Zakon, zakon, zakon. A to je kao da si ušao u minsko polje, a sa strane stoji zvučnik s kojeg svira pjesma „učini bar jedan pogrešan korak“. Ako učiniš taj krivi korak, više te nema. Oni te po slovu zakona pomnože s nulom i kažu ti: "vi ste to gospodine morali znati." Ali kako da to zna netko tko je stranac i po zakonu neuka stranka? Njemu je jedan čovjek napričao bajke, uzeo pare, obavio svoj zadatak i davno otišao hvatati sljedećeg kojeg će utovariti u kamion da bi ga istovario u nekom dvorištu Slovenije. Kad im ja tako to kažem i ne uvijam, možda nisam baš omiljen, ali vrlo dobro me razumiju.
Koliko se dobro razumijete s radnicima koji se nalaze u velikim problemima i traže što brža rješenja, nekada i nesvjesni u kakvoj su se situaciji našli?
Lukić: Naš rad je što više direktni. Uvijek smo htjeli da budemo što efikasniji, idemo primjer po primjer, slučaj po slučaj i za svaki nađemo varijantu u kojoj ćemo problem čim prije da riješimo. Radnici migranti hoće da dobiju odgovor vrlo brzo. Ali često ne može samo u jednom koraku. Puno puta moramo da zovemo Zavod za zdravstveno osiguranje, za penziono, gledamo njihove dokumente da uvežemo priču. Nekad je teško radniku objasniti šta sve moramo da pogledamo i da mu objasnimo kako je duboko u problemima. Zato mi često imamo i neku vrstu konfrontacije s njima. Komunikacija katkad mora da bude malo žustrija. Moramo da objasnimo radniku da on mora da radi za platu - ne za dnevnicu, ne za satnicu, ne za kuvertu, ne na crno. To šta radnici govore je nekada znanstvena fantastika. Kažu da rade u firmi nekih 250 - 300 sati mjesečno. Mi im kažemo da je osnova 174 sati, a oni pitaju kako da s tim prežive. Mi ih onda pitamo je li problem u premalo sati ili u preniskoj plati? Oni nas onda pitaju kako da kažu gazdi da im povisi platu, a mi im kažemo – jednostavno – ili viša plata, ili mene nema.
Pretpostavljam da taj rad i direktna komunikacija podrazumijevaju i puno neugodnosti pa i međusobnog nepovjerenja.
Lukić: U dosta navrata je naša odgovornost da radnicima kažemo koje su realne varijante potraživanja i realiziranja njihovih prava. Ako imamo firmu koja je u crvenom odnosno ima blokadu računa, mi moramo da radniku kažemo – „izvini, ali ova firma je praktički financijski mrtva. Možemo da idemo u tužbu, da pobijedimo na sudu, ali na kraju nećeš dobiti pare.“ Prva i bitna stvar je da budemo iskreni, ali to vrijedi i za radnika. Nažalost nam se katkad desilo da radnik nije dao sve informacije, a mi idemo u tužbu i tek na sudu naša odvjetnica sazna nešto što joj nije ranije rekao i onda imamo velik problem. Bolje je da se stvari iskompliciraju i iskristaliziraju odmah na početku među nama, nego kasnije na sudu. Ako ne krenemo od početne iskrene komunikacije i povjerenja, to je propast.
Zrnić: Tako je – radnik kad dođe dosta stvari prešuti, namjerno izostavi jer bježi od istine, a autosugestija je jaka stvar. Najgore kad neku kardinalnu stvar saznaš tek kasnije pa mu ja u početku ništa ne mogu vjerovati nego dalje telefoniram, saznajem. Moram da ga skeniram i stvorim cijelu sliku da bi mu našao rješenje. Moraš naći način da ga što prije i brže vratiš u normalni kolosjek jer vrijeme ne radi za tebe.
Što je s radnicima koji se, bilo da se spotaknu o birokraciju ili sami donesu takvu odluku, vrate u svoje zemlje?
Zrnić: Nekima koji se vraćaju kući iz Slovenije kažem: „Možda je tebi žao što ovo završava i što moraš kući, ali ja tebi mogu reći da si ti sretan čovjek iako ti to još ne razumiješ. Ako nešto ne ide, ne ide zato što je netko prije razmišljao o tome, sve saznao i napravio cijeli sistem – ti si njemu samo jedan broj, hiljadu i neki, samo jedan u redu. To je jedan biznis i najbolje je da to shvatiš.“ Za njih 80 posto je sramota vratiti se kući – on je otišao u obećanu zemlju, vjerojatno je čak i drugoga doveo sa sobom i što će sada selo reći. Ali ima nekih koji sami shvate u 5 ili 15 dana i odu kući i ja im čestitam.
Spomenuli ste ranije da regulativa koja se tiče stranih radnika u Sloveniji djeluje kao minsko polje. Možete li dati primjer kako zakoni otežavaju poziciju stranim radnicima?
Zrnić: Prije dvije godine se mijenjao Zakon o boravku stranaca tako da su pooštrili dolazak porodica. To je Janšina vlada donijela, ali i lijevi su digli ruke za to. Bilo bi prirodno da se porodica spoji. Ali su digli iznose koliko strani radnik mora zaraditi i prikazati na računu i odlučili da će gledati samo neto osnovne plate bez ikakvih dodataka, za prehranu, prijevoz, noćne smjene, minuli rad. A znamo da ovi s juga rade za minimalne plate. Smislili su dakle dobitnu kombinaciju - jednostavna matematika kaže da nemate uslova da izdržavate, na primjer, četveročlanu porodicu. Tako da se da zaključiti – za stranca može kramp, volan i lopata, ali porodica - ne.
Nastojite utjecati na izmjenu zakona i regulacije. Kako vas se doživljava?
Lukić: Mi imamo toliko primera eksploatacije stranih radnika da katkada ovaj „normalni“, zaštićeni dio tržišta rada tome ne vjeruje. Vide nas kao egzotiku. Misle da smo samo „geto“, neki standardni minus od prosječne slike. Zašto bi promijenili inače normalnu regulativu zbog neke egzotike u kojoj se nađe nekolicina radnika? Ali problem je da smo mi samo prva tačka na kojoj poslodavci mogu da probaju do koje granice mogu da eksploatiraju. Ako nas zakonodavstvo vidi kao egzotiku, onda daje zeleno svjetlo tim poslodavcima da rade dalje na isti način ispod radara. Ok je poslodavcu, ok je zakonodavcu jer kaže „to se radi samo tamo dolje gdje je taj 1 procent radnika, ostalo je sve ok“. Mi moramo da im dokažemo da to nije jedan slučaj, da nije jedan procent, da to nije egzotika, već da je nešto što će se desiti i njima.
Pretpostavljam da i u Sloveniji, kao i u Hrvatskoj, sve više stranih radnika dolazi iz azijskih zemalja. Što se sve promijenilo od kad ste počeli raditi sa stranim radnicima prije skoro deset godina do danas?
Lukić: Mnogo toga se promijenilo, a mnogo i nije. Kad gledamo individualne probleme i eksploataciju radnika, nažalost se nije toliko toga promijenilo. Još uvijek imamo hrpu poslodavaca koji ne isplaćuju plate, koji isplaćuju preniske plate, koji daju kuverte u kojima je neka mala hrpica novca kao da je to plata, kojima je normalno da njihov radnik radi po 12 sati. Trend iskorištavanja je isti, ali se povećao broj i poslodavaca i radnika i proširio broj zemalja iz kojih oni dolaze. Ranije je 90 posto radnika migranata dolazilo iz bazena bivše Juge, a danas dolazi mnogo više radnike iz zemalja kao što su Indija, Pakistan, Iran, Afganistan. Slovenija je tek sada počela da vidi šta je globalizacija, a radne i ekonomske migracije će biti sve brže.
Kako se vaš rad s tom novom generacijom stranih radnika iz azijskih i drugih zemalja razlikuje od dosadašnjeg rada s radnicima iz bivše Jugoslavije?
Lukić: Mislim da smo mi, što se tiče našeg rada, sada na jednoj velikoj prekretnici. Radnici migranti iz Bosne i Srbije kada dođu u velikoj većini nemaju 9 ili 10 hiljada eura minusa kao gomila radnika iz Azije koje raznim agencijama moraju platiti ogromne pare da uopće dođu tu. Oni u glavi imaju samo tih 10 hiljada eura koje moraju da plate i moraju svaki dan da rade. Konsekvencija je da je kod njih migracija ultra brza. Ako tu nema para, idu dalje. Ako nema na tački A, idu na tačku B pa na tačku C. Kad dođu kod nas, komunikacija traje samo par minuta. Kažemo im kakva su njihova prava i njih više nema. To nije stvar straha nego egzistencije. Za njih nije efikasno da uzmu vrijeme da se bave radničkim pravima jer će im to uzeti vrijeme tijekom kojeg mogu zaraditi novac. U jednoj ruci imaš potencijalni novac, u drugoj radnička prava i između toga 9 hiljada eura minusa. Oni nažalost uvijek uzmu novac. Također, u zadnjih par dana dobivamo sve više informacija da poslodavci koji uzimaju radnike iz Indije tačno znaju šta se događa i zbog toga ih zloupotrebljavaju jer znaju da će indijski radnik da radi 12 ili 14 sati i da šuti. To je poslovni model u kojem poslodavac u posao gura strane radnike koji su u najvećem minusu. Što je veći minus, to više sati rade i to je bolje za poslodavca.
Kako vidite moguće odgovore na tu situaciju?
Lukić: To je za nas veliki izazov jer moramo naći način da blokiramo ili usporimo takvu fluktuaciju radnika koji nama samo kažu „izvini, nemam vremena za tužbu jer moram da isplatim dug“ i da nađemo vreme za komunikaciju oko radničkih prava. U najvećoj mjeri je odgovorna država Slovenija koja mora to da pripriječi, ali još je veće pitanje kako da se to spriječi u Indiji i drugim zemljama iz kojih radnici dolaze jer problem je nastao još tamo. Tamo rade te agencije koje naplaćuju 10 hiljada eura radi kojih radnici doslovce moraju da prodaju sve što imaju. Jedan odgovor na problem može biti mreža veleposlanstava i ambasada. Recimo Indijska Ambasada u Sloveniji i Slovenska ambasada u Indiji mogu blacklistati agencije koje to rade.
Surađujete li sa slovenskim sindikatima i kako? Kako oni pristupaju problemima s kojima se suočavaju strani radnici?
Lukić: To je skoro konflikt dvije civilizacije – migrantski radnik hoće odmah odgovor, a sindikat je naviknut da radi u svojim šablonama. Katkad imam osjećaj da su sindikati u smislu efikasnosti još uvijek ostali 10 godina unazad, u vremenu formalnog dopisivanja, prije Vibera i Whatsappa. Teško je nekad radnicima objasniti da kad upadnu u sindikalni kalup, da to traje, da to nije odmah danas na sutra. Ako poslodavac vidi da to ide polako, a onda još vidi i inspekciju koja isto radi u tom sporom tempu, taj se poslodavac smije. On je veoma brz u tome da detektira kako dugo će trajati njegov poslovni model do kad ne dođu ili sindikat ili inspekcija ili obadva, a to može trajati godinama. Mi intenzivno surađujemo sa sindikatima, ali katkad im zato moramo reći da je brzina važna, ali i da se poslodavac neće odazvati na način na koji oni misle – dopisivanjem – nego na agresiju. Uzmi telefon, kaži mu da ima 3 dana da plati ili ide tužba. Onda će on razmišljati da li mu je bolje da se suočava s tim problemom ili da isplati tu platu i dalje nastavi da radi ispod radara i šuti.
Konačno, dolazimo i do pitanja kako se Delavska, ali i Informativni radnički centar, financiraju? Kako stojite s članskom bazom i kako širite svoje članstvo?
Lukić: Naš glavni financijski resurs su naši članovi. Po tome smo specifični u odnosu na sektor nevladinih organizacija u Sloveniji koji se financira većinom iz projekata. Mi bježimo od projekata jer oni u suštini terete nas i naš svakodnevni rad, a ako hoćemo da efikasno radimo sa članovima, za to trebamo vreme. Zato smo još na početku odlučili da, ako ne znamo da se financiramo iz članstva za nas znači da ne radimo dobro sa članovima, a ako ne radimo dobro sa članovima, trebamo se zatvoriti. U ovom trenutku Delavska ima stoprocentno financiranje iz članstva. Što se tiče broja članstva, on je stabilno u rastu. Fluktuacija je stalna jer ljudi idu nazad u Bosnu ili dalje u Njemačku, recimo. Migracije se ne zaustave kod naših vrata i zato je logično da se ljudi iščlanjuju, ali dolaze i novi radnici. Dolazi i sve više radnika koji hoće da se učlane samo zbog tog da budu članovi. Kažu – „za sada je ok, a kad ću da te trebam onda ti javim.“
Zrnić: Ako nekome riješimo problem, taj će čovjek reći drugome "e ima jedno mjesto na kojem će ti pomoći, na našem jeziku". Onda se proslijedi broj telefona i naš telefon samo zvoni i zvoni.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Delavska svetovalnica/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: