Prošlo je šest mjeseci od kada je na snagu stupio novi Zakon o trgovini kojim je djelomično ograničen rad trgovina nedjeljom. I dok smo kroz tih šest mjeseci redovito slušali žalopojke o navodno izgubljenim prihodima vlasnika trgovina, malo se čulo one kojih se to najviše tiče – radnike. O neradnoj nedjelji i iskustvima radnika piše Dunja Kučinac.
Ako bismo – u klasičnom prazničnom manevru rekapituliranja glavnih hitova i poraza prethodne kalendarske godine – birali šampionski primjer sustavnog medijskog preskakanja preko radničke tematike, glasali bismo za slučaj neradne nedjelje. Jedna takva par ekselans radnička tema uspjela se cijelih pola godine uzduž i poprijeko razvlačiti po svoj silini domaćih medija, a gotovo bez da se o njoj pošteno priupita – same radnike.
Znali smo sve o drami one naširoko prozivane, ismijavane i na kraju instantno suspregnute odluke da se od početka srpnja na kioscima nedjeljom prodaje samo tisak, ali ne i cigare ili žvake. Pažljivo smo pratili kako kruh stiže na benzinske pumpe, kako se lome koplja oko toga tko i što smije prodavati tijekom sajamskih dana, kako saveznici ili predstavnici poslodavaca kukaju radi pada prometa, a onda i kako jedan za drugim šalju Ustavnom sudu prijedloge za ocjene ustavnosti novog Zakona o trgovini. Istovremeno, o onima koji nedjeljom stoje za kasama i prodaju te novine, žvake i kruh čitali smo vrlo malo. Od predsjednice Sindikata trgovine Hrvatske Zlatice Štulić čuli smo da je neradna nedjelja civilizacijski pomak, ali direktnih glasova trgovkinja, blagajnika i drugih radnika u medijima jedva da je bilo. Čak i kad se s punim pravom u medijima koji pomno prate radničke teme primjećivalo da u podjelama oko nedjelje izostaje radnička perspektiva, nekako bi se opet kartice teksta potrošile prije nego bi se i nju stiglo ubaciti.
Radnici kojima smo se mi obratili – radnik u zagrebačkom dućanu jednog domaćeg trgovačkog lanca, radnica Konzuma i radnica Tiska – svi redom neradnu nedjelju za sebe smatraju neprocjenjivom. “Prije ovog Zakona, od kad ja radim u ovom trgovačkom centru, imali smo slobodnu samo jednu nedjelju mjesečno. To vam nije dovoljno vremena za obitelj, druženje, rođendane. Ne stignete ništa napraviti”, govori Matko*. U brojnim su zagrebačkim, ali i drugim kontinentalnim dućanima trgovački lanci raspoloživih radnih 16 nedjelja godišnje odlučili ostaviti za kraj godine, odnosno što više ovih neradnih “potrošiti” tijekom ljeta, kada se masa kupaca ionako slijeva prema obali. Tako je bilo i u Matkovom dućanu pa nisu radili nedjeljama sve od stupanja Zakona na snagu pa do sredine 9. mjeseca. “Nakon toliko godina to nam je bio šok. I kod radnika i kod nadređenih se probudilo zadovoljstvo koje se po meni automatski odrazilo na učinkovitiji rad. Jednostavno nam je, sa samom spoznajom da nedjeljom nismo u trgovini, bilo lakše raditi ostale dane. Kad nešto date ljudima, oni će vam vratiti još bolje” tvrdi Matko.
„Ako su nedjelje neradne, ostalih je šest dana lakše odraditi. Ljudi su zadovoljniji jer čekaju tu nedjelju – bit će s obitelji, mužem, ženom, slobodni, otići će na izlet, priuštiti si neko privatno zadovoljstvo, hobi” nadovezuje se i Ivona*, radnica u Konzumu. Kako se neradna nedjelja odrazila i prelila na druge dane u vidu lakšeg i učinkovitijeg rada tako se, tvrde naši sugovornici, na ostale radne dane u tjednu prelio i promet. U dućanima ne vide, kažu, pad prometa o kojem pričaju vlasnici dućana. „To su priče poslodavaca” govori Ivona i dodaje da bi ona nedjeljom dozvolila rad samo privatnicima koji rade sami za sebe. Nije im problem što se posao prelio na ostatak tjedna jer svatko od njih na kraju dana, ističu i Matko i Ivona, vole kad dućan dobro posluje i ne moraju brinuti za svoje plaće.
Uvećanja za rad nedjeljom za 50 posto, koja su propisana aktualnim Zakonom o radu, Ivona na svojoj plaći, kaže, jedva da primijeti: „Na jednom mjestu se doda, na drugom oduzme. Kad pogledaš na kraju ispod crte, ne znaš gdje se izgubio taj dodatak.” Malo vamo, malo tamo nije nova taktika poslodavaca u preslagivanju, rezuckanju, zbrajanju i prekrajanju osnovica i najrazličitijih dodataka na plaću kako bi ukupni trošak na kraju za njih bio što je manji mogući. Međutim, smatra Nezavisni sindikat Republike Hrvatske (NSRH), i sama je odredba o 50 posto uvećanja za rad nedjeljom prostor u kojem su “radnici izdani”. NSRH pojašnjava: “Zakonodavac je dozvolio da se uvećanja obračunavaju na osnovicu umjesto na ukupnu plaću sa svim bruto dodacima. Zakonodavac je dozvolio da Hrvati rade za minimalce ili nešto sitno iznad minimalca, a da su sve ostalo dodaci. Plaće se utapaju u neoporezivim primicima, a budući umirovljenici postati će prosjaci. Ova situacija postavlja pitanje o ulozi zakonodavca u zaštiti prava radnika.”
Primali ih redovno ili ih na svojim platnim listama tražili povećalom, radnici tvrde da su dodaci od 50 posto za rad nedjeljom naprosto minorna stvar u odnosu na važnost tog slobodnog dana. „Biti s obitelji nedjeljom je neprocjenjivo. To govorim jer je moj život prošao, kao i cijeli život i školovanje moje kćeri, a da ja nju pošteno nisam vidjela i da nismo pošteno sjele za stol“ govori Ivona. „Taj rad nema cijenu. Pusti ti mene da budem doma“ tvrdi i Josipa*, koja radi na kiosku Tiska posljednjih 20 godina. „Stvarno ti je potrebna ta jedna nedjelja da ju provedeš s obitelji kod kuće. Tu nedjelju ti ne mogu nadomjestiti ponedjeljak, utorak, srijeda, niti jedan drugi dan. Navikla sam ići na misu. Kad radim nedjeljom, sve mi se izokrene i nemam više taj ritual. Ne možemo ni u svatove jer znamo da rano ujutro idem raditi. Ne možemo ništa planirati. Ako ideš u drugu smjenu, ručak ti mora biti brzo gotov da jedeš i odeš raditi, a tvoji kod kuće su sami. Trebali bismo imati bar jedan dan za sebe, za obitelj, ako poželimo nekuda otići. Ali posao je posao, šta da radim” opisuje Josipa podcrtavajući da je na rad nedjeljom u potpunosti ogorčena.
Druge smjene radnicima osobito teško padaju. “Ako morate raditi nedjeljom do 9 navečer, izgubite volju za bilo čim” kaže Matko. Dešavalo se, navodi, da radniku čiji matični dućan ne radi u nedjelju poslodavci odjednom kažu da treba otići kao ispomoć u neki drugi dućan u kojem je ta nedjelja radna. Učestalost takvih situacija potvrđuje nam i NSRH. U tim se transferima, objašnjava Matko, može dogoditi da radnika zapadne drugačije radno vrijeme nego što ga inače ima njegov matični dućan – manji dućani van Zagreba, koji nisu u sklopu trgovačkih centara, nedjeljom obično rade do 4 ili 6, dok veći dućani u sklopu trgovačkih centara u Zagrebu obično rade do 9 ili 10. Josipa je prije našeg razgovora radila tri mjeseca svaku nedjelju u drugoj smjeni. Nema se s kime zamijeniti: “Tko će mene doći zamijeniti nedjeljom, tko je toliko lud? Pa izmislio bi bilo šta, tako da nisam nikad ni pitala. Ne bi ni ja, iskreno rečeno, nikad išla nedjeljom nekome kao zamjena.” A ne ide nedjeljom ni u trgovinu iz principa. Odlučna je u stavu da radnu nedjelju treba u potpunosti ukinuti i trenutni Zakon smatra nedovoljnim.
Najgore joj je, kaže, upravo to što ljudi koji nedjeljom dolaze kod nje na kiosk svi redom kažu “jaoooo, što je grozno što vi radite”. “A ipak su došli kupiti. Ako pitaju zašto radim, nisu ni trebali doći do kioska” smatra Josipa. Nedjeljom se na kiosku ne bira što će se kupiti ni platiti: “Kupuju sve, od sokova do grickalica, plaćaju račune, igraju srećke, šalju pakete. Traže me čak i mlijeko i šećer. Da još i to držimo, ljudi bi sto posto kupovali, a ja bih stvarno poludila. Ja se malo podsmjehnem kad traže, a kupci preokreću očima. Ali ja sam navikla na preokretanje očima. Treba se znati postaviti.”
Kupci koji nedjeljom u Konzumu ne nabavljaju samo ono što su zaboravili – salatu za ručak ili kutiju cigareta – nego rade veliki šoping, kaže Ivona, uglavnom su žene koje rade svih šest dana u tjednu pa su samo nedjeljom slobodne. „Njima ne zamjeram. Pristave ručak pa idu obaviti šoping za cijeli idući tjedan jer će cijeli raditi. A kad da to obavimo mi koji radimo i nedjeljom? Kada? Trčimo na kraju radnog vremena, pola pozaboravljamo, odemo kući pa mi kažu cijeli dan si u trgovini pa nisi kupila kruh. Pa nisam stigla, nisam se ni sjetila.”
Osvrćući se na posljednjih pola godine, NSRH ističe da na uvođenje neradne nedjelje mogu kazati kako štošta pozitivno, tako i negativno. “Jedna od pozitivnih strana svakako je to da radnici napokon mogu unaprijed znati koji dan će im biti slobodan. Iako je Zakon o radu vrlo jasan po pitanju roka u kojem se radnici moraju upoznati s njihovim rasporedom radnog vremena, to se vrlo često u praksi krši pa radnici primjerice tek u petak ili subotu dobiju raspored rada za ponedjeljak. Takvo nezakonito postupanje poslodavaca nosi dugoročne posljedice za radnike. Zbog nedostatka predvidljivosti slobodnog vremena ti radnici s vremenom jednostavno prestanu sudjelovati u društvenom životu i zbivanjima. Ne možete kupiti niti kartu za koncert jer je dobivanje smjena lutrija, a određivanje slobodnih dana rulet – nikad ne znaš na koji dan će pasti. Ovakva neradna nedjelja čini se kao neka kompenzacijska mjera umjesto da se zakonodavac pozabavi sa stvarnim problemima i njihovim uzrocima.” NSRH upozorava i da ne smijemo zaboraviti da je i prije slobodan dan zakonom bio propisan kao dan koji se koristi nedjeljom te u dan koji joj prethodi ili iza nje slijedi. “Nažalost”, napominju, “mnoge zakonske odredbe koje bi trebale štititi radnike često ostaju tek mrtvo slovo na papiru, posebno kada za kršenje tih odredbi ne postoje sankcije.”
A dok god se drži Zakona, kaže Matko, njemu je svejedno kako će dućan u kojem radi iduće godine rasporediti radne nedjelje. U 2024. će, naime, 16 dozvoljenih radnih nedjelja vlasnici dućana morati razvući kroz svih dvanaest, a ne samo šest mjeseci kako je to bilo ove godine. Već smo slušali i bez sumnje ćemo u medijima još puno slušati o mukama vlasnika dućana pri vaganju i odmjeravanju koje nedjelje imaju šanse za najviše profita. Nećemo, pretpostavljamo, biti pošteđeni niti novih poduzetničkih vapaja o udarima na slobodu tržišta. Dobivat ćemo i redovne vijesti o tome koja pekara surađuje s kojom benzinskom i gdje su se i kada stvorile najveće gužve. No da će se između svega toga u medijsko praćenje neradne nedjelje iduće godine konačno probiti i nešto više radničkih priča – ne bismo se baš olako kladili. Umjesto na dobru okladu, ta nam prognoza puno više nalikuje na jednu od onih isforsiranih novogodišnjih želja za koje – i u momentu dok ih izgovaramo – znamo da će već negdje sredinom januara biti davno zaboravljene.
*Imena radnika i radnica su radi zaštite sugovornika izmijenjena. Prava imena su poznata redakciji portala.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Twitter/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: