"Riječ je o običnom čovjeku koji zna i želi raditi, samo pritom ne bi baš htio umrijeti" - mislimo svi, a piše naš Filip Peruzović koji u svom novom tekstu analizira aktualnost filmova "Sorry we missed you" i "I, Daniel Blake" Kena Loacha.
„- Samo da raščistimo par stvari na početku, može? Mi te ovdje ne zapošljavamo, ti nam se pridružuješ. Mi volimo reći da ‘postaješ član kluba’. Ne radiš za nas. Radiš s nama. Ne voziš za nas, nego obavljaš usluge. Nema ugovora o radu. Nema normi koje treba ostvariti. Samo poštivanje standarda dostave. Ne postoje plaće, samo naknade. Je li to jasno?
- Da.
- Jasno?
- Da, da, da. Zvuči dobro. Da. Može.
- Nema radnog vremena – samo vrijeme u kojem si dostupan. Pridružiš nam se i postaješ partner dostavljač. Gospodar svoje sudbine, Ricky. To dijeli obične gubitnike od ratnika. Jesi li dorastao tome?
- Da, čekam ovakvu priliku već... godinama.
- Samo još jedna stvar prije nego postaneš naš partner. Imaš svoj kombi ili ćeš ga unajmiti od nas?
- Hmm... Popričat ću o tome s Henryjem, ako je to u redu.
- Kako hoćeš. Kao i sve ostalo ovdje, Ricky – to je pitanje tvog slobodnog izbora.“
U uvodnom dijalogu filma Sorry We Missed You (u hrvatskom prijevodu Oprostite, mimoišli smo se) protagonist filma Ricky nije ni približno svjestan u što se upušta. Nasuprot njemu sjedi mefistofelovski lik Maloney, voditelj podružnice dostavljačkog servisa PDF, koji ga zapravo obavještava kako se sprema prodati svoje tijelo, dušu, obitelj i sve slobodno vrijeme vragu – utjelovljenom u malom ručnom skeneru. Prevara je zapakirana u šareni, slatkorječivi omot doublespeaka tako tipičnog za nove „platforme“ poput Ubera, Bolta, Glova i Wolta koji posjeduju jedinstvenu sposobnost izokretanja stvari naglavačke ili, kako bi se narodski reklo, prodavanja muda pod bubrege. U tom dubinski ciničnom lingvističkom akslu, platforme koriste izraz „partneri“ kako bi prikrile činjenicu da ljudi koji će obavljati rad za njihov profit zakonski gledano nisu njihovi radnici, čime one prema njima nemaju nikakve obaveze ni odgovornosti. Što je posebno dijabolično – još to i prezentiraju kao priliku. Poput svih ostalih ljudi koji samo žele svojim radom sebi i svojim obiteljima osigurati normalan život i ne očekuju perfidnost takvih razmjera, Ricky zaista vjeruje da je to dobra prilika. On vjeruje u Maloneyjeve riječi jer, poput toliko drugih platformskih radnika i radnica, želi vjerovati da je to što mu govori istina. Želi vjerovati u „slobodu“, „partnerstvo“, „prilike“, „slobodan izbor“, „samostalnost“. Tko ne bi?
U ovom briljantnom filmu iz 2019. godine redatelj Ken Loach (u dobi od 83 godine!) i njegov dugogodišnji scenarist Paul Laverty prodrli su u samo srce tame platformskog rada, izvrnuli ga naopako i podastrijeli gledateljima kako bi oni vidjeli koje su sve žrtve potrebne da se proizvod koji su naručili u nekoliko klikova nađe na njihovom kućnom pragu.
SPOILER ALERT!
Ricky obavlja suludo duge i naporne smjene kako bi otplatio kombi, koji je morao kupiti da bi uopće počeo obavljati taj posao, i pokušao uštedjeti nešto novaca da on, njegova žena i dvoje djece konačno mogu prestati biti podstanari i kupiti novu kuću. No, dok on radi kako bi privredio za svoju obitelj, ta se obitelj počinje raspadati jer on za nju jednostavno nema vremena. Da stvar bude gora, i njegova se supruga Abbie bavi platformskim radom kao kućna njegovateljica. Njezina platforma ide toliko daleko da ljude kojima treba skrb odbija nazvati ljudima i zove ih „klijentima“ i plaća Abbie po terminima. U manjku humanosti ozbiljno konkurira Rickyjevoj platformi te kada jedna od Abbienih „klijentica“ obavi veliku nuždu po sebi, Abbie, i dobrom dijelu stana i Abbie to ostane počistiti, agentica platforme kaže joj kako joj to ne može platiti – to čišćenje se računa kao njeno slobodno vrijeme. Abbie joj pokuša objasniti kako je nije mogla ostaviti u tom stanju, no to je ljudska logika protiv logike aplikacije. Aplikacija 1, ljudskost 0.
Ta nemilosrdnost svoj okrutni paroksizam doživljava u sceni u bolnici nakon što je grupa huligana prebila Rickyja, otuđila mu predmete koje je trebao dostaviti i razbila skener. Dok čeka nalaze rendgena, uz jedno oko zatvoreno, Ricky se javlja na Maloneyjev poziv. On ga hladnokrvno pita je li si našao zamjenu za sutra, i obavještava ga kako će mu morati naplatiti novi skener.
U završnoj sceni filma, koja se, kao i mnoge ostale scene u ovom potresnom filmu, gleda s knedlom u grlu, Rickyjeva obitelj pokušava ga zaustaviti dok se sav potrgan i gledajući na samo jedno oko pokušava odvesti na posao. Ne uspijevaju u svom naumu, i Ricky se bijelim dostavnim kombijem odveze u nepredvidljivu budućnost. Brutalnost tog kraja leži u činjenici da Ricky, unatoč tome što je postao svjestan nehumanosti sustava, iz njega ne može pronaći izlaz te i dalje mora pristajati na njegove uvjete. Jer kredit treba otplatiti, a skener nahraniti.
Filmovi koji se bave aktualnim fenomenima često prestanu biti relevantni nestankom interesa javnosti za tim fenomenom. No, tako nešto sigurno se neće dogoditi s Oprostite, mimoišli smo se koji zadire u nešto univerzalno i dubinski ljudsko – želju pojedinca da privredi za svoju obitelj, i tragediju koja nastaje kada to nije u stanju učiniti. Autori su ovdje otišli mnogo dublje od površnog prikaza aktualnosti i p(r)okazali cijeli jedan novi svijet koji se pojavio – u kojem ljudi robuju sustavu i aplikaciji – te pružili dubinsku analizu sustava vrijednosti u kojem živimo, a koja transcendira aktualni politički trenutak. Prikazali su tragediju malog čovjeka koja nimalo ne zaostaje za onom opisanom u Smrti trgovačkog putnika Arthura Millera.
Nemar i nezainteresiranost sustava za pojedinca tema su još jednog Loachevog filma – Ja, Daniel Blake (I, Daniel Blake) iz 2016. godine, koji je na filmskom festivalu u Cannesu požnjeo glavnu nagradu – makar je, po meni, riječ o nešto slabijem ostvarenju koje u nekim svojim dijelovima pati od pamfletizma i pretjerane dramatičnosti.
No, riječ je o filmu jednako plemenitih namjera koji je stoga važno proučiti. U njemu, eponimni protagonist filma, 59-ogodišnji Daniel Blake nakon srčanog udara biva privremeno onesposobljen za rad, nakon čega upada u pakao administracije kafkijanskih razmjera i postaje taocem apsurdne birokratske logike – njegova ga je liječnica procijenila nesposobnim za rad, no „profesionalci sustava zdravstvene skrbi“ (eng. healthcare professionals) – drugim riječima, činovnici koje zapošljava Odjel za rad i mirovine britanske Vlade koji nemaju nikakvog medicinskog treninga – zaključili su da je radno sposoban. I to na temelju upitnika koji je morao ispuniti, a koji sadrži pitanja poput „možete li podići ruke iznad glave“.
SPOILER ALERT!
Daniel se ne želi vratiti na posao jer zna da bi to za njega moglo značiti smrt. Ali upitnik kaže da može raditi. I zbog toga ne može primati naknadu za nezaposlene, nego samo naknadu za tražitelje posla. Ali da bi je dobio mora aktivno tražiti posao i podastrijeti dokaze o tome. Administrativni apsurdi tijekom se filma nagomilavaju poput kugle snijega koja se zakotrljala i postaje sve veća i veća, pritom gazeći Daniela i sve njemu slične. Pojedinac je nemoćan protiv aseptičnog birokratskog Levijatana koji su vlastodršci namjerno učinili takvim kako bi korisnicima maksimalno otežali ostvarivanje svojih prava, računajući (ispravno) da će mnogi od njih odustati u procesu.
Autori su se tijekom filma potrudili Daniela pokazati kao izrazito vještog stolara i handymana, sposobnog popraviti gotovo bilo što, s preko 40 godina radnog iskustva i koji bi mogao još mnogo toga dati društvu. On dakle nije parazit, neradnik, sisatelj državne sise. Riječ je o običnom čovjeku koji zna i želi raditi, samo pritom ne bi baš htio umrijeti. Daniel cijeli film čeka ročište za žalbu koju je uložio protiv nepravedne odluke i upravo prije nego što se treba održati dobiva drugi srčani udar i umire. Svojom smrću zapravo potvrđuje da sustav nije bio u pravu i da očito nije bio radno sposoban, kao što su u Srednjem vijeku žene optuživane da su vještice svoju nevinost mogle potvrditi tako da potonu. Može li ciničnije?
Ja, Daniel Blake dakle pokazuje kako je sustav doslovce ubio čovjeka. Ono što filmu daje opreznu dozu optimizma je činjenica da su se autori potrudili diljem filma raspršiti sitne činove ljudske solidarnosti, pokazujući kako u pojedinaca postoji dobra volja, koja nažalost sama po sebi nije dovoljna kako bi se suprotstavila mamutskom sustavu.
U korijenu je obaju analiziranih filmova Kena Loacha ista pretpostavka: živimo u sustavu koji ne mari za pojedince i koji sve manje služi nama, a tjera nas da sve više služimo njemu. Riječ je o ozbiljnom upozorenju upućenom od čovjeka koji je, uz braću Dardenne, najrelevantniji filmski autor po pitanju radničkih prava i koji već više od pedeset godina prati položaj radničke klase i njenu borbu za pravednijim društvom:
„Nekako smo uspjeli razviti sustav koji ignorira osnovna ljudska prava poput dostojanstva, sigurnosti, mogućnosti da budete sa svojom obitelji. Civilizirano društvo bi trebalo podržavati rad kojim privređujete za obitelj dok istovremeno imate vremena da s njom provodite vrijeme i da se brinete jedni o drugima. Održivi ekonomski sustav bi nam trebao omogućiti sve to, što sada naravno ne čini – nego upravo suprotno.“
O sudbini sve većeg broja ljudi umjesto njihovog rada, zalaganja i sposobnosti odlučuju neosjetljive i nezainteresirane aplikacije, računala i skeneri. U tom je svijetu čin individualnog bunta i revolta nemoguć jer je usmjeren protiv računala i aplikacija čije jedinice i nule ostaju indiferentne na ljudsku patnju. Jedina je promjena moguća preformulacijom cijelog sustava i njegovim prilagođavanjem čovjeku. Sve dok se to ne dogodi kao društvo se, unatoč razvitku modernih tehnologija, krećemo unazad, a ne unaprijed – kao što je to sjajno sažela Abbieina „klijentica“ nakon što je vidjela njen raspored koji počinje u 7:30 ujutro i završava u 9 sati navečer: „Što se dogodilo s osmosatnim radnim danom?“
Zaista, što se s njim dogodilo? Kako je moguće da u 21. stoljeću ljudi rade po 14 sati dnevno, šest dana u tjednu, i još uvijek jedva uspijevaju spojiti kraj s krajem?
Odgovor leži u skeneru koji se nikad ne umara, ne pravi razliku između dnevnog i noćnog rada, i ne poznaje prekovremene sate. Poanta je u tome da bi on trebao služiti nama, a ne mi njemu, i trebali bismo ga koristiti da bi u njega sami ispisivali svoju sudbinu, a ne obratno. Kao što Ja, Daniel Blake dobro pokazuje, to ne možemo činiti izoliranim osobnim pokušajima, nego organiziranom kolektivnom borbom. Na žalost, dok se to ne dogodi, svakodnevno će pored nas na biciklima, romobilima, u osobnim vozilima ili dostavnim kombijima prolaziti Rickyji, a Daniele Blakeove ćemo susretati na hodnicima HZZ-a ili Porezne dok zbunjeno čitaju pločice na vratima, bezuspješno tražeći vrata na koja bi trebali pokucati.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotogafija: Simon James, Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: