Potpisao sam ugovor o radu, ali nisam nikada prijavljen niti sam ikada vidio ikakvu platnu listu. Vodim se u evidenciji nezaposlenih, a novce primam na ruke. Plaćeno bolovanje i godišnji u ovom poslu ne postoje. Ovakve radne uvjete mogao bi opisati i potpisati velik broj domaćih dostavljača koji su se u posljednjih godinu i pol dana okušali u radu preko platformi Glovo i Wolt. Naravno, to da iz perspektive radničkih prava platformsko dostavljanje trenutno u Hrvatskoj predstavlja dno dna deregulacije i prekarnosti nikako nećete čuti od samih platformi.
Domaće ispostave tih inovativnih, multinacionalnih, privlačnih start-upova dostavljačima obećaju samo lijepe stvari – fleksibilnost i slobodu – jer radnici nove generacije navodno više ne žele “robovati” klasičnom radnom odnosu - radnom vremenu, (minimalnoj) satnici, neradnim danima... Poput Ubera, Bolta i mnogih drugih, ove se platforme, prave da revolucionariziraju svijet rada time što svoje poslovanje, umjesto na proizvodnji i zapošljavanju radnika, temelje na „informatičkim uslugama“ i odnosima „partnerstva“ u kojima bivši radnici, navodno, postaju neka varijanta samostalnih poduzetnika koji rade koliko i kada žele. No, svi oni koji su sami iskusili dostavljanje ili vožnju Ubera, već jako dobro znaju i na vlastitoj koži osjećaju da platformska ekonomija itekako počiva na radnicima, i to maksimalno eksploatiranim, autsorsanim i nezaštićenim. Dapače, posljednjih kriznih, pandemijskih mjeseci upravo su se dostavljači pokazali kao esencijalni radnici na prvoj liniji fronte, no njihovo herojstvo nije uspjelo zaslužiti niti osnovna radnička prava.
Ne zapošljavaju platforme, već ‘agregatori’
Kako točno funkcionira ovo novo dostavljačko tržište u Hrvatskoj i kako je moguće da se sloboda i fleksibilnost kojom se razmeću platforme u praksi prevode u rad na crno bez ikakve zaštite i sigurnosti? Trik poslovanja platformi sastoji se u tome da, iako u potpunosti koordiniraju i kontroliraju uslugu dostavljanja preko svojih aplikacija i na tome zarađuju, sa sebe skidaju bilo kakvu formalnu odgovornost za same dostavljače i njihove radne uvjete. Ni Glovo ni Wolt, naime, ne zapošljavaju niti jednog dostavljača. Svi koji žele dostavljati preko njihovih aplikacija, mogu to učiniti na samo dva načina: otvoriti vlastitu firmu koja će biti „partner“ Glovu ili Woltu (koristiti njihove „informatičke usluge“) i samozaposliti se u njoj ili – što je kod nas slučaj s najvećim brojem dostavljača – raditi preko druge takve partnerske firme, koje se u domaćem platformskom žargonu obično naziva „agregatorima“.
Upravo bi ti agregatori, u ovako postavljenom modelu, trebali biti formalni poslodavci dostavljača i, dok zarađuju na posredovanju njihovim radom, osigurati im sve što zaposlenje sa sobom nosi – ugovor o radu, plaćeno bolovanje i godišnji odmor i sredstva za rad. No, ukoliko porazgovarate s nekoliko dostavljača ili i sami poželite postati dostavljač, vrlo brzo ćete shvatiti da je realna situacija potpuno drugačija – da ste zakročili u sivu zonu ekonomije organizirane ispod radara zakona, kao i to da je taj domaći platformsko-posrednički model klimavo izgrađen na potpuno dereguliranom, prekarnom i neprijavljenom radu.
Nema prijave
Kao novi dostavljač, do svog agregatora možete doći na više načina. Jedan od najčešćih „ulaza“ za Glovere je, primjerice, spisak kontakata agregatora preporučenih od strane platforme na kraju uvodne prezentacije koja se organizira za sve nove dostavljače. Iako su preporučeni od strane platforme, to dostavljačima nije garancija da su na spisku samo „provjereni“ agregatori koji posluju potpuno legalno – dapače, saznali smo da su na popisu i one firme preko kojih dio dostavljača radi na crno. Do kontakata agregatora se može doći i drugim, mahom neformalnim putevima – najčešće preko stranica i grupa na društvenim mrežama ili preko starijih dostavljača koji će vam preporučiti ili vas „ubaciti“ kod svog agregatora. Kod odabira agregatora novopečenim su dostavljačima obično bitne dvije stvari: koliku proviziju uzima i plaća li redovno. Standardna provizija koju su agregatori uzimali od dostavljača isprva je bila 10 posto ali, kako čujemo, s porastom broja sličnih konkurentskih firmi taj je postotak pao na prosječnih 5-8 posto.
Foto: Ivana Perić
Jednom kada dostavljač odabere i kontaktira svog budućeg agregatora, on će mu vjerojatno ponuditi dvije opcije: da ga prijavi kao zaposlenog na minimalnu satnicu i iz njegove zarade, osim dogovorene provizije, izdvaja za minimalne doprinose iznos od oko 300 kuna mjesečno ili da ga uopće ne prijavi i da dostavljač zadrži taj dio novaca. S obzirom na to da izbor i nije bogznakakav, odnosno da će u oba slučaja vjerojatno biti slabo plaćeni, kao i to da je riječ o nesigurnom i neizvjesnom poslu, iz perspektive dostavljača potpuno je razumljiv pristanak na to da rade neprijavljeni. Tristotinjak kuna mjesečno više u novčaniku itekako znači razliku – u datom trenutku puno neposredniju i opipljiviju nego što je tih par sati prijavljenog radnog staža na mirovinsko. Osim toga, primanje para na ruke u nekim slučajevima za dostavljače znači da mogu zadržati prijeko potrebni drugi posao ili, recimo, naknadu i status nezaposlenosti na burzi. Nije to stvar nikakvog njihovog eventualnog „lopovskog“ mentaliteta ili namjera nego je, uglavnom, stvar prinuđenosti na snalaženje i pristanak na bilo što - situacija poznata ogromnom broju ljudi koji ne mogu naći pošteno plaćen i siguran posao niti živjeti od svog rada.
Nema fiksne plaće
Koju god da od ponuđenih opcija odaberu, dostavljači uglavnom sa agregatorima potpisuju ugovore o djelu ili dodatnom radu. Skenirani je ugovor, naime, svaki dostavljač službeno obavezan poslati platformi da bi mogao započeti dostavljanje. Neki ih potpisuju uživo u uredu agregatora, neki online, dok mnogim dostavljačima s kojima smo razgovarali nitko nikada nije nudio nikakav dokument na potpis. Kako su u tim slučajevima zaobišli obavezu dostavljanja ugovora platformi – ostala nam je misterija. No, i sami ugovori o radu koje smo imali prilike vidjeti izgledaju kao da prije pripadaju žanru lošeg romana misterije nego službenoj dokumentaciji. Mahom je riječ o nepismeno sklepanim dokumentima koji formom i diskursom fingiraju ugovor o radu, ali ih se u praksi tretira kao njegovu parodiju. Naime, nakon što je poslan platformi, ugovor više nema nikakvu praktičnu funkciju u regulaciji odnosa dostavljača i agregatora. Većina dostavljača s kojima smo razgovarali, iako su potpisali ugovore, nikada zapravo nisu prijavljeni na radno mjesto, a nitko od dostavljača s kojima smo razgovarali nikada nije dobio, vidio niti uopće čuo ni za kakvu platnu listu - svi s kojima smo pričali plaću su od agregatora uvijek primali ili primaju isključivo na ruke.
Nema minimalca
Sve što u ugovoru stoji u punom je smislu riječi mrtvo slovo na papiru i nema nikakve veze s realnim uvjetima rada dostavljača. Primjerice, u ugovoru je najčešće navedena satnica od 1-2 radna sata dnevno, no radno vrijeme dostavljača u realnosti stalno varira, od nula pa čak do više od 10 sati dnevno. Iako dostavljač u teoriji može birati koliko će smjena raditi, njegov je odabir itekako ograničen samom aplikacijom, koja rad dostavljača organizira na temelju potražnje. U slučaju da je potražnja premala, događa se da nema dovoljno raspoloživih smjena niti posla za sve dostavljače – ni platforme ni agregatori im ne garantiraju minimalni broj smjena odnosno posla. Jednako im tako ne garantiraju niti minimalnu zaradu. Bez obzira na sadržaj ugovora, u kojima je za 7 do 8 sati tjedno najčešće definirana plaća između 500 i 1.000 kuna mjesečno, za dostavljače ne postoji nikakva „sigurna“ zarada. Nju obračunava aplikacija po “učinku” dostavljača, i to kao sumu niza različitih mikrokomponenti posla – broja pojedinačnih odrađenih dostava, prijeđene kilometraže, vremena čekanja u restoranu, različitih kišnih i drugih varijabilnih bonusa, bonusa na ukupan tjedni broj odrađenih dostava itd.
Foto: Paula Mitchell 
Udio pojedinih navedenih komponenti i način obračunavanja zarade se, kod skoro svih platformi, mijenjaju kroz vrijeme – kada ulazi na neko novo tržište, platforma obično dostavljačima nudi zagarantiranu minimalnu satnicu i određene varijabilne bonuse povrh nje, no s vremenom se udjeli mijenjaju tako da zarada počne ovisiti isključivo o učinku. U raznim je zemljama viđen isti scenarij, kod svih dostavljačkih platformi od Deliverooa i Foodore do Glova: prelazak s fiksne minimalne satnice na zaradu po dostavi za dostavljače znači više posla i manje novaca, a za platformu čistu uštedu. Prazni hod do nove narudžbe, vrijeme čekanja na preuzimanje hrane, nemogućnost izvršavanja dostava za vrijeme nevremena ili padanje aplikacije u slučaju problema s mrežom i internetom - u standardnom radnom odnosu sve su to situacije u kojima, barem načelno, poslodavac snosi rizik poslovanja i trošak „praznog hoda“. U ovako postavljenom modelu te se rizike i troškove elegantno prebacuje s platforme, preko agregatora - na dostavljače.
Nema godišnjeg, pauze, ni bolovanja
Ista je stvar s troškovima sredstava za rad, pauza, godišnjih odmora, osiguranja na radu ili bolovanja. Dostavljači koriste vlastite mobitele i vozila, a ako nemaju svoj bicikl, skuter ili automobil mogu ih – and I shit you not – iznajmiti od svojih vlastitih agregatora. Na spomen plaćene polusatne pauze ili godišnjeg odmora, koji se pritom uredno navode u spomenutim ugovorima o radu, dostavljači redom pucaju u smijeh. No čak i pravo na neplaćene pauze ili godišnji odmor dostavljača treba uvjetno shvatiti. Naime, iako se ovakvi platformski poslovi hvale maksimalnom fleksibilnošću jer ih se može „raditi kad se hoće“, aplikacija pri dodjeli dostava prioritizira aktivnije dostavljače pa uzimanje dužih, višednevnih ili višetjednih pauza za dostavljače može značiti to da će, kada ponovno sjednu na bicikl, morati čekati dok potražnja naraste dovoljno da i oni dođu na red da dobiju dostavu. Rad dostavljača, dakle, itekako definira sama platforma, a ne agregator. Dokaz tome su i rijetki samozaposleni dostavljači, oni koji sami rade u vlastitoj firmi potpuno legalno, ali često radi algoritama aplikacije ili male potražnje ne mogu odraditi dovoljno dostava ili pak moraju po cijeli dan čekati spremni u autu ili na biciklu da bi mogli zaraditi kakvu-takvu plaću.
“Platnu listu nikad nisam vidio”
Zaradu dostavljača Glovo i Wolt obračunavaju svaka dva tjedna i prebacuju njegovom agregatoru koji si zadržava proviziju i potom ostatak novca, najčešće na ruke, isplaćuje dostavljaču. Kako agregatori pravdaju ulaz novca od Glova i Wolta za dostavljače koji kod njih nisu prijavljeni ili su prijavljeni na minimalnu satnicu, a rade puno više (što je vidljivo na obračunu platforme), te kako dio tih novaca pretvaraju u keš koji daju dostavljačima – možemo samo pretpostaviti. Jednako tako možemo samo pretpostaviti zašto platforme ne vide nikakav problem u tome da u ugovoru o radu i redovnim dvotjednim obračunima zarade svakog dostavljača pišu potpuno drugačije stvari.
"Woltam danju, woltam noću, nema neću samo hoću"
Jedno je jasno – čim se malo zagrebe ispod površine, pitanjima i nejasnoćama o načinu na koji ovo tržište trenutno funkcionira nema kraja. Ni većina dostavljača ne zna puno o poslovanju svojih agregatora ili vlastitom radnom statusu. S agregatorima uglavnom komuniciraju putem Whatsapp grupa, a osim toga što se poslovna komunikacija odvija neformalnim putevima, čini se da je potpuno normalizirano i to da agregatori dostavljačima ne daju uvijek jasne i potpune informacije. Tako nam je jedan dostavljač rekao da je primijetio da je na obračunu koji prima od platforme kao agregator navedena druga firma, a ne ona za koju je potpisao svoj ugovor o radu: „Kada sam javio platformi da to nije ime mog agregatora, rekli su mi da ih je agregator obavijestio da je napravljen neki tip 'transfera' i da neće biti nikakvih problema. Ništa više od toga ne znam.“
Drugi dostavljač nam govori da mu nije potpuno jasno kako funkcionira njegova prijava na radno mjesto: „Potpisao sam ugovor na dva sata, online putem. Agregator nas je tražio bankovne podatke za uplatu doprinosa, ali smo zaradu dobivali na ruke. Platnu listu nisam vidio nikad. Sve je to bilo čudno.“ Neki agregatori svojim dostavljačima daju i potpune dezinformacije, primjerice upozorenje da moraju napraviti dvotjednu pauzu od dostavljanja ukoliko požele promijeniti agregatora. Jasno je da time samo žele demotivirati dostavljače da nađu novog agregatora.
“Ne možeš im ništa ako ti neće dati pare”
Ovakva siva zona, u kojoj se poslovanje u velikoj mjeri odvija mimo zakona i zasniva na netransparentnoj komunikaciji, itekako je plodno tlo za zakidanje radnika gdje god se stigne. Dostavljači u toj situaciji nemaju puno mehanizama zaštite ili pritiska na agregatore ukoliko ih oni ne isplate na vrijeme ili im uopće ne isplate novce. Jedini izbor kojem trenutno dostavljači u takvim slučajevima pribjegavaju je pronalazak novog agregatora. Jedan od dostavljača nam govori: „Jedan agregator mi je ostao dužan oko tisuću kuna. Isprva sam bio ljubazan, pa sam na kraju počeo prijetiti, ali ništa. Ne možeš im ništa ako ti neće dati pare. Tužba bi iziskivala toliko novaca, vremena i muke da se ne isplati.“ Drugi dostavljač ima slično iskustvo: „Bivši agregator mi je čas uplaćivao na račun, čas davao na ruke, nikad nisam bio načisto. Jedan mi je govorio da mi ne može uplatiti novce jer je moje bankovne podatke držao na mobitelu koji se strgao. Nakon natezanja, platio je pola, pa još četvrtinu, pa mi je ostatak htio donijeti na ruke kasno navečer kući, što sam – naravno - odbio.“
Foto: Foodsters United
Ovakvi slučajevi nisu rijetkost – mnogim se dostavljačima ne posreći da iz prve nabasaju na agregatora koji će im redovno davati novce, makar i na ruke. S druge strane, neki od „boljih“ agregatora dostavljače pokušavaju zadržati i raznim neformalnim pogodnostima poput dodatnog smanjenja provizije za veću količinu odrađenog posla ili bonusa za širenje „dobrog glasa“ drugim dostavljačima – već je općepoznato da se dodatni keš kod pojedinih agregatora može zaraditi i ako nagovoriš druge dostavljače da prijeđu kod njih. Upravo želja da zadrže dobru usmenu reputaciju, kažu dostavljači, glavna je motivacija agregatorima da redovno isplaćuju svoje dostavljače. Kad se već ne boje zakona o radu i poreznog zakona, kažu nam dostavljači, agregatori se sigurno itekako boje zakona ulice – ni jedan od njih si ne želi navući na vrat desetke ili stotine preveslanih i ljutih dostavljača.
Prije ili kasnije negdje će puknuti
Jasno je, dakle, da pedale domaće dostavljačke revolucije vrte potpuno prekarni i neorganizirani radnici, prepušteni novom i dereguliranom tržištu koje se razvija ispod radara zakona, sindikata, medija i javnosti. Dok netko od njih ne obrati pažnju, platforme i agregatori zasigurno će koristiti situaciju da naprave što bolji biznis, a dostavljači će ostati potpuno nezaštićeni.
Ipak, sasvim je izvjesno da će prije ili poslije negdje puknuti i zatalasati, kao što se to posljednjih godina događa diljem svijeta: dostavljači se bune i ujedinjuju u traženju priznanja njihovog radničkog statusa i barem minimalnih radničkih prava, sindikati se počinju baviti platformskim radnicima, drugi radnici uviđaju opasnost izgledne platformizacije drugih poslova i njenih posljedica po normalizaciju nove razine brutalne prekarnosti i nezaštićenosti radnika, a javnosti polako postaje jasno kakve efekte ovakvi „inovativni“ biznisi imaju po cjelokupno tržište rada i standard radničkih prava. Dok se to u pojedinoj državi ne desi, platforme obično koriste provjerenu strategiju – u što kraćem roku pokušavaju postati što veći igrači i preuzeti što veći komad tržišta tako da o njima bude ovisno što više dostavljača, kupaca, partnera, restorana i dućana te doći do pozicije da, jednom kad se država odluči pozabaviti pitanjem platformskog rada, budu dovoljno jake i spremne za lobiranje za fleksibilizaciju zakona, odnosno pravnu normalizaciju i legalizaciju načina na koji posluju. Ukoliko im to ne uspije, ili ih dostavljači preduhitre udruživanjem i pritiskom na državu i javnost, nije isključeno da naprosto u par poteza spakiraju kofere i povuku se s tržišta da bi negdje drugdje testirale svoj poslovni model. Iako ne možemo znati kako će se konkretno domaća situacija razvijati, sve crvene lampice upozorenja da će se radni uvjeti dostavljača nastaviti srozavati su već itekako upaljene.
Autorica naslovne fotografije: Ivana Perić
Autorica teksta:
Preporučite članak: