Nekoliko dana prije prvog maja, multinacionalna firma za dostavljačke usluge Delivery Hero (u čijem vlasništvu je i domaća Pauza) objavila je da se 11. 5. 2020. povlači s kanadskog tržišta te da njena firma Foodora prestaje s radom u toj zemlji. Točno godinu dana ranije, dostavljači Foodore u Ontariju, okupljeni u kolektiv „Foodsters United“, prvi su puta izašli na ulice zahtijevajući pravo na sindikalno udruživanje. Povodom naglog povlačenja Foodore s kanadskog tržišta, s Dragom Carem, jednim od dostavljača Foodore i organizatora kolektiva „Foodsters United“, razgovarali smo o radnim uvjetima, procesu organiziranja dostavljača, suradnji sa sindikatima te posljedicama koje Foodorin odlazak iz Kanade ima po njihove poslove i kolektiv.
Platforme poput Foodore i Glova dostavljačima, navodno, nude potpunu fleksibilnost radnog vremena i samostalnost. No što se krije iza statusa "nezavisnih poduzetnika"? Kako je točno izgledao rad dostavljača Foodore u Kanadi?
Tvrtka radi na principu nezavisnih djelatnika – svaka nova dostava ujedno je i novi ugovor za posao, pa tako prihvaćanjem dostave koja se pojavi na aplikaciji znači da si odjednom zaposlen/a, no samo do završetka te iste dostave. A zatim si, do prihvaćanja sljedeće ponude za dostavu, ponovno nezaposlen/a. Posao je, dakle, plaćen po dostavi, a ne po satu. Ipak, dostavljači se jednom tjedno zapisuju za smjene koje planiraju odraditi u tom tjednu. Svake srijede otvara se limitirani broj (jutarnjih, popodnevnih i večernjih) šihti u rasporedu, kada dostavljači imaju svega par minuta da se predbilježe i „pohvataju“ radne sate. Šihte se dostavljačima otvaraju u intervalima organiziranima po pravu prvenstva, koje se temelji na Foodorinom izračunu takozvane „učinkovitosti“ za svakog dostavljača. Ta je učinkovitost, bar kako smo mi to razumjeli, predstavljala razliku između očekivanog i realiziranog broja dostava koje je pojedini dostavljač izvršio u nekom terminu prethodnog tjedna. Na manju učinkovitost utječe, recimo, ako dostavljač ne prihvati ili bira dostave koje su mu ponuđene tijekom šihte. Kada kažem da smo plaćeni po dostavi, to znači da smo plaćeni po dostavi od restorana do kupca (plus napojnica). Dolazak do restorana nije plaćen. Nemamo zdravstveno, niti ikakve druge radne benefite te smo sami odgovorni za plaćanje poreza. Rad po kiši, mećavi, arktičkom vjetru ili vrlo visokim temperaturama nije dodatno plaćen. Prvo pitanje koje kompanija postavlja kada se auto zabije u tebe je: „Je li hrana ok?“.
Što je presudilo da nezadovoljstvo vašim radnim uvjetima dovede do promišljanja, a onda i početaka organiziranja? Kako je izgledao taj početak?
Multinacionalna korporacija Foodora je na kanadsko tržište ušla tako što je kupila manju domaću firmu iz Toronta, zvanu Hurrier. Od nje je, uz aplikaciju, preuzela radnike i zajednicu koju su ti radnici njegovali. U dvije godine od preuzimanja, tvrtka se postepeno počela udaljavati od imidža firme kojoj je stalo do radnika i počela otvoreno pokazivati korporativnu nebrigu. Foodora bi tako, na primjer, koristila Kanadu za beta-testiranje novih inačica aplikacije koja bi se onda znala smrznuti na cijeli dan, čime bi radnici znali gubili čitave šihte bez ikakve naknade. Događalo se i to, a što smo slučajno saznali od krajnjih korisnika/ica aplikacije odnosno samih kupaca, da mogućnost dodavanja napojnice prilikom on-line kartičnog plaćanja usluge ne bi radila. Otvaranje rasporeda šihti kasnilo bi po nekoliko sati. Nebrojeni razgovori s menadžmentom koji bi uvijek završavali sa: „Mi tu ništa ne možemo, odluke se donose u Berlinu“, kao i činjenica da je Foodora u Montrealu, usred zime 2018, uvela novu računicu naknade za nove dostavljače kojima se zarada efektivno smanjila za nekih 30 posto, doveli su do ozbiljnih razgovora o organiziranju.
Slika 1
Na prvom sastanku u parku, u lipnju 2018, bilo nas je devetero. Jedan od dostavljača donio je sindikalne kartice za Teamsterse, sindikat s kojim se bio organizirao na drugom radnom mjestu, te smo tada krenuli u organiziranje. Teamsters je veoma jak i velik sindikat na teritoriju SAD-a i Kanade, no, nažalost, i sindikat koji je zaslužan za činjenicu da ljudi često poistovjećuju sindikate s kriminalnom djelatnošću i mafijom (vidi: Scorseseov The Irishman npr.). Teamsteri su uz to i podosta politički nekompatibilni s prevladavajućim pank stavovima unutar dostavljačke zajednice, pa sam, da se stvari izbalansiraju, kontaktirao lokalni Industrial Workers of the World (IWW). IWW je sindikat koji se oslanja na visoku participaciju svojih članova, ne bježi od direktne akcije i nije tzv. «servisni sindikat» (u kojima je doseg aktivnosti članova kontaktiranje sindikalnog predstavnika u slučaju problema na poslu).
Koji su bili glavni izazovi u prvoj fazi organiziranja i kako ste se borili s njima?
Prva prepreka i osnovna poteškoća bila je svojevrsna kvaka 22, točnije činjenica da se moramo organizirati u tajnosti kako nas tvrtka ne bi otpustila i/ili krenula u kontraofanzivu, a istovremeno da moramo prikupiti minimalno 40 posto potpisa od ukupnog broja radnika da bismo uopće pokrenuli proces glasanja za sindikat. Druga prepreka, koja pravno zapravo prethodi procesu glasanja, je bila činjenica da smo bili svrstani u kategoriju „nezavisnih djelatnika“ koji, za razliku od radnika i „zavisnih djelatnika“, nemaju pravo na sindikalno organiziranje. Zavisni djelatnici su u Kanadi zasebna kategorija koja se nalazi negdje između tradicionalne kategorije «radnika» (puno radno vrijeme, stalni posao...) i kategorije «nezavisnih djelatnika» (poduzetnici, freelanceri...). No odlučili smo da ćemo se s tim problemom suočiti nakon prikupljenih potpisa.
Slika 2
Potpise smo skupljali na sastancima koje bismo održavali svakog ponedjeljka u isto vrijeme, na istom mjestu. To je ujedno bilo i jedino mjesto gdje su ljudi mogli saznati da se organiziramo u sindikat. Kako cijela stvar ne bi izašla na vidjelo, društvene mreže i druge digitalne kontakte koristili smo jedino kako bismo doznali imena drugih radnika i uhvatili priliku da pozovemo nezadovoljne radnike na „razgovor o idejama o tome što poduzeti“. Često smo nailazili na nepovjerenje prema sindikatima, strah od posljedica organiziranja i defetizam, no otvoreni (često višesatni) razgovor o svemu tome bi, u gotovo svakom slučaju, doveo do toga da nam se ljudi pridruže.
Kako se iz tih prvih druženja formirao kolektiv Foodsters United?
Trebali smo naziv koji bi bio prepoznatljiv i koji bi budio osjećaj pripadanja. Predložio sam Foodsters United jer mi se činilo da naziv dovoljno evocira zajedništvo bez da automatski konotira sindikat, a osim toga je i prilično deskriptivan: Foodsters (ime za dostavljače hrane, za razliku od couriers – dostavljača paketa i pisama) i United (ujedinjeni, doh!), plus, podsjećalo me na Manchester United (nisam fan nogometa, ali su mi navijači i njihov način kreiranja pripadnosti uvijek bili zanimljivi. Iako često korištene za širenje ksenofobije i šovinizma, taktike koje navijači upotrebljavaju - poput korištenja simbola i zaraznih pop-refrena – vrlo su efektivne!). I to je ime prihvaćeno. Logotip (štakor u kotaču bicikla) je izradila moja partnerica Tess, koja je za Foodoru radila dok je to još bila lokalna tvrtka, i - sindikat je rođen! FU!
Slika 3 - logo
Na drugom sastanku nas je bilo petnaest. Trećem preko dvadeset. Mislili smo: kada bi svaka osoba dovela bar jednu novu na sljedeći sastanak, imat ćemo dovoljno potpisa u manje od dva mjeseca! To se nikada nije dogodilo, a u prosincu smo imali tek 80-ak potpisa. Uz sve to, nismo znali koliko nam potpisa zapravo treba jer nismo znali točan broj dostavljača u Torontu. Srećom, Foodora je tražila ljude koji bi ju reklamirali, a to je bila prilika da ta osoba cijeli dan henga s osobom zaduženom za sve dostavljače u Kanadi. Prijavio sam se i uz malo ponavljanja pred kamerom kako je to super posao, prilika da upoznaš grad, nove ljude, rekreiraš se dok ti plaćaju za to, bla bla truć, saznao da nas u Torontu ima oko osamsto.
Stigla je zima, i sastanci u parku više nisu bili mogući. Srećom, imali smo kontakt s osobom koja drži malu socijalističku knjižaru u sobici u jednoj crkvi i, unatoč našim strahovima, razgovor s novim ljudima o prednostima organiziranja nije bitno otežan kad si okružen/a knjigama o Trockom. Rad na sindikatu je za većinu ljudi dosadan i ciljevi se uvijek čine kao ostvarivi tek u dalekoj budućnosti, tako da, kako bismo očvrsnuli zajednicu i privukli nove ljude, uz redovite sastanke održavali smo i neformalna druženja i radionice o servisiranju bicikla, održavanju auta, ispunjavanju porezne prijave i slično.
Spomenuo si Teamstere i IWW. Jeste li se na kraju pridružili nekom sindikatu i koja je bila njegova uloga u cijelom procesu?
Budući da smo se s Teamstersovim predstavnikom našli svega tri puta i da nam nisu nudili nikakvu logističku pomoć, odlučili smo pronaći neki drugi sindikat. Nakon sastanka s predstavnicima triju sindikata, izglasali smo priključivanje Sindikatu Poštanskih radnika CUPW-u (Canadian Union of Postal Workers). Osim što među svojim članovima ima priličan broj Wobbliesa (članova već spomenutog IWW) i što je prije desetak godina već pokušao organizirati dostavljače u Torontu, upravo je CUPW sindikat kojemu svi radnici u Kanadi mogu zahvaliti na pravu i mogućnosti korištenja porodiljnog dopusta.
CUPW nam je omogućio bolji prostor, dodijelio nam organizatora koji je s nama radio puno radno vrijeme i osigurao nam odvjetnički tim. Teamsteri su nas svojim nemiješanjem zapravo primorali da se sami organiziramo, da aktivno učimo i istražujemo, pa smo tako u novoj zajednici s CUPW-pm mi bili ti koji su znali procijeniti i odrediti smjer kampanje, reći sindikatu „ne“ onda kada bismo mislili da su u krivu.
Što se dogodilo s procesom prikupljanjem potpisa? Kako je Foodora reagirala na vaše pokušaje da se organizirate?
Iako nismo došli do 40 posto, u travnju 2019. internim smo glasanjem odlučili da je bolje izaći u javnost i tako pokušati prikupiti dovoljno ljudi. Održali smo prvomajsku kritičnu masu i za ostali promet biciklima blokirali centar Toronta uz kratke pjesme o prekarijatu (vikane na melodije poput «Shake Senora» i «Marjane, Marjane»).
Slika 4 - Prvomajska kritična masa
Nakon toga, mogli smo otvoreno prilaziti suradnicima i, možda još bitnije, oni su znali gdje nas mogu naći. CUPW je platio reklame na javnom prijevozu i u novinama. Krajem lipnja, usred mrtve sezone, Foodora je počela zapošljavati i tada smo shvatili da je, ako prije toga ne skupimo 40 posto, stvar gotova. CUPW nam je omogućio da sastavimo ad hoc «call centre» i u svega dva tjedna uspjeli smo doći do preko 50 posto radnika. Istovremeno, Foodora je preko aplikacije dostavljačima slala poruke da ne glasaju za sindikat te je otvorila i web-stranicu «Foodora glasa NE». Usprkos neprijateljskoj antisindikalnoj propagandi, prikupili smo dovoljno potpisa i predali ih Foodori i Labour Boardu (provincijskoj pravosudnoj agenciji Ministarstva rada) te održali izbore tjedan nakon toga. Izborne kutije još uvijek nisu otvorene. Labour Board je prije toga morao odlučiti imamo li pravo na sindikalno udruživanje.
Što je Labour Board odlučio i je li ta odluka donijela ikakve pozitivne promjene?
Foodora je tijekom sudskog postupka pri Labour Boardu pokušala obraniti naš status nezavisnih djelatnika, no unatoč skupom odvjetniku i brojnim nepovratno izgubljenim satima dosade na ročištima, sud je ovoga ožujka odlučio da smo zavisni djelatnici te da imamo pravo na sindikat, tj. sindikalno organiziranje. To je iznimno značajan presedan za radnička prava, i iako valjan samo u Ontariju, u javnosti je prepoznat kao prekretnica u tzv. «gig ekonomiji».
Slika 5 - Antisindikalna propaganda
No, je li to značilo da foodsteri drugih tvrtki odjednom nisu nezavisni djelatnici (već zavisni radnici)? Ne. Sljedeći korak svakako mora biti usmjeren na promjene u samom zakonu. Foodora jest uvela neke promjene na bolje, ali im je izgovor za to bio bolje programiranje aplikacije, a ne pritisak sindikata i javnosti.
Kakve su u cijeloj toj priči bile reakcije restorana koji posluju s Foodorom, kupaca koji naručuju hranu preko aplikacije i šire javnosti?
Restorani su, uz iznimku franšiza, bili na našoj strani. Foodora i druge aplikacije obećavaju zaradu i pristup većem broju kupaca, no veći broj narudžbi (za koje im Foodora uzima 30 posto provizije) restoranima otežava poslovanje i sve veći broj restorana uviđa da su uz Foodoru, UberEats i slične, zapravo na gubitku. Moram reći da smo očekivali puno više negativnih kritika od strane javnosti i količina podrške koju smo dobili nas je zaista iznenadila.
Kako je izvanredna situacija uzrokovana korona virusom utjecala na posao dostavljača u Kanadi? Jesu li Foodsteri na neki način zajednički reagirali na situaciju?
Ontario je, osim za dostavu, zatvorio sve restorane i skratio radno vrijeme dućana tako da je potražnja za dostavom porasla. Foodora i druge slične tvrtke se usprkos tome prave da smo usred ljetne mrtve sezone. UberEats, koji plaća dostave na principu bonusa, je primjerice smanjio naknade na totalni minimum. Pozitivna promjena koje je uvedena je dostava bez kontakta, što znači da se hrana može ostaviti pred vratima. Kako smo okarakterizirani kao esencijalni radnici, ostali smo jedni od rijetkih radnika koji nisu dobili otkaz, te stoga, do nedavne promjene u uvjetima, nismo imali pravo na državnu financijsku pomoć. Nismo dobili nikakvu zaštitnu opremu i sami smo organizirali distribuciju maski i gelova za dezinfekciju. Organizirali smo i fond za pomoć dostavljačima koji zbog ozljede ili drugih razloga (vezanih ili ne uz Covid-19) ne mogu nastaviti s radom.
Prije nekoliko dana na stranici „Foodsters Uniteda“ odnosno Justice 4 Couriers mogli smo pročitati vijest da se Foodora povlači iz Kanade. Znaš li zašto se povlače?
Jedan od argumenata protiv organiziranja radnika koji bi najčešće čuli je bio upravo «Foodora će napustiti Kanadu jer će joj sindikat biti neisplativ». To je jedna od najotrcanijih fraza u svakoj sindikalnoj borbi, ali je, nažalost, prečesto i realnost. U Kanadi je nelegalno zatvoriti tvrtku zbog sindikalne djelatnosti, ali velike firme ne brinu često o tome što se smije, a što ne smije. Na mogući Foodorin odlazak iz Kanade smo od početka gledali kao kalkulirani rizik. Mogli smo ili dopustiti da nam se radni uvjeti nastave srozavati i jednostavno ostati promatrači lošeg vođenja tvrtke, ili pokušati promijeniti stvari nabolje, kako za radnike, tako i za Foodoru.
Slika 6 - Ovogodišnji prvomajski prosvjedi
Niklas Östber, glavni izvršni direktor Foodorine matične tvrtke Delivery Hero, je u nekoliko intervjua bio objasnio svoju politiku poslovanja: “veličina je bitna“. To je za njega najbitniji faktor: brzo širenje kako bi se pokorilo tržište, i, ako tvrtka ne uspije osvojiti prvo ili barem drugo mjesto u industriji, naprosto izlazi iz države. Delivery Hero se povukao iz većine država u Europi upravo zato što nije mogao održati tu poziciju. To je ujedno i jedan od razloga zašto smo osnovali sindikat: iz dana u dan smo svjedočili tome kako Foodora od predvodnika u ne samo dobrim radnim uvjetima, nego i u ponudi restorana i korisničkoj podršci, pada sve niže i niže na ljestvici uspješnih tvrtki u industriji, pa smo uvidjeli da bismo kao organizirani radnici mogli pokušati zaustaviti taj trend i prekinuti loš rad menadžmenta.
Što to znači za dostavljače koji rade za Foodoru?
Direktiva o zatvaranju je došla iz Berlina, a za to smo saznali u isto vrijeme kao i većina Foodorinih uredskih zaposlenika. Je li sindikat kriv za to? Da, barem djelomice, no kako su dva dana nakon najave odlaska proglasili stečaj, sumnjam da smo bili glavni razlog. Bio je to veliki šok, mada smo znali da se to može dogoditi. Tisuće dostavljača izgubilo je posao usred pandemije, ali Delivery Hero ionako ne mari za ljude. Broj ljudi kojima je to bio jedini izvor prihoda u ovo vrijeme bio je veći nego inače jer su mnogi ostali bez primarnog posla. Strani studenti i imigranti - radna snaga, u kojoj svaka izrabljivačka tvrtka vidi laki plijen, a koja čini veliki postotak dostavljača u svakoj od tvrtki u Kanadi - ne mogu se nužno prijaviti za državnu potporu i sada su ostali u nemogućoj situaciji.
Slika 7 - kampanja podrške najugroženijim dostavljačima uslijed Foodorinog povlačenja
FU zato sada usmjerava veliku količinu energije u suradnju s nevladinim organizacijama kako bi im pomogli, te među ostalim organizira zajednički fond za iznimno pogođene suradnike koji ni na koji način nisu zaštićeni.
Treba li ovakav razvoj događaja dostavljače obeshrabriti u organiziranju i borbi za bolje radne uvjete?
Ne mogu reći da nismo bili ogorčeni i mislim da smo svi doživjeli veliko razočaranje ovim potezom Delivery Heroa. Zapanjujuće je da unatoč svemu Foodora i dalje nije odustala od sudskog procesa i nastavlja borbu protiv otvaranja glasačkih kutija. Hoće li nam to donijeti išta više od moralne pobjede, ne znam. Dosadašnja nam je borba pokazala neučinkovitost države da pomogne radnicima u traženju boljih uvjeta rada. Svakako smo mogli i bez potrebe dokazivanja prava na sindikalno organiziranje pred sudom. Jedna od velikih lekcija koju smo izvukli je ta da je organiziranje radnika na osnovi tvrtke u kojoj rade previše ograničavajuće za bilo kakve ozbiljne i dugotrajne pomake u poboljšavanju radničkih prava. Možemo se nastaviti oslanjati na tradicionalne sindikate, lajati na tvrtke dok se potencijalno ne zatvore, potom se okretati novima i tako u nedogled, ili se možemo organizirati u sindikate solidarnosti i organizirati sve radnike u sektoru.
Slika 8 - Drago Car
Izvor naslovne fotografije: Foodsters United
Intervju vodila:
Preporučite članak: