“Allo, Muriel Penicaud!”
Ovim riječima svoj post na Twitteru svaki dan započinje Matthieu Lépine, francuski osnovnoškolski profesor povijesti i zemljopisa, čime na ironičan način proziva francusku ministricu rada zbog njezine šutnje po pitanju smrti zaposlenika na radnom mjestu.
Unatoč tome što se u profesionalnom smislu ne bavi tematikom ozljeda na radu, osjetio je potrebu reagirati na šutnju francuskih vlasti po tom pitanju. Naime, u Francuskoj uopće ne postoje generalne statistike o smrtnosti na radnom mjestu koje bi obuhvaćale sve sektore: javni, privatni, slobodnjake (freelancere) te najnoviju pojavu – „uberizirana“ zaposlenja u kojima se djelatnici vode kao samozaposlene osobe ili su angažirani za tvrtke-posrednike koje potom njihove usluge prodaju drugim kompanijama (poput Ubera, Wolta, Glova, Deliverooa...).
Naime, jedina objavljena istraživanja tiču se privatnog sektora, a ona izvještavaju o zabrinjavajućoj brojci od 530 poginulih na radnom mjestu 2017. godine - što je u prosjeku 44 osobe mjesečno.[1] Dakle, statistika se vodi samo za jedan dio zaposlenih u Francuskoj, što znači da je ukupna godišnja brojka smrti na radnom mjestu vjerojatno mnogo veća.
Sličan manjak interesa pokazuju i mediji – osim kada se na radnom mjestu dogodi posebno intrigantna smrt koja će prodavati sljedeća izdanja, kao u slučaju četrdesetdvogodišnjeg radnika u Château-Salinsu kojeg je spljoštila paleta od 800 kilograma.[2]
Suočen s tom situacijom, već spomenuti Matthieu Lépine osjetio je ljudsku i građansku dužnost te je odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Studioznim pretraživanjem interneta i novinskih članaka, na Twitteru[3] je počeo izdavati vlastitu statistiku o broju preminulih na radnim mjestima - te ih analizirati prema sektorima zaposlenja i vrstama ozljeda. Isprva je to činio povremeno, no smrt osamnaestogodišnjeg dostavljača hrane Francka Pagea u pokrajini Girondi navela ga je da prijeđe u svakodnevni ritam. Naime, mladića na biciklu udario je kamion dok je vozio za kompaniju Uber Eats.
Ta je kompanija, umjesto po satu, dostavljače počela honorirati po prijeđenim kilometrima[4], što je dovelo do toga da su morali voziti sve brže i neopreznije kako bi ostvarili kakvu-takvu zaradu. Franckova smrt službeno se vodi kao „nesreća na cesti“ i nikada neće biti dijelom statistike o smrti na radnom mjestu jer, u očima države i kompanije – Franck radno mjesto nije niti imao.
Sve dok se slučajevi smrti na radnom mjestu ne počnu dokumentirati, neće se moći raditi precizne analize koje će reći kada se i u kojim djelatnostima smrti najčešće događaju i koji su njihovi najčešći uzroci, a time niti učiniti nešto za njihovu prevenciju. Dakle, uz minimalne resurse i statističku pedantnost, mogli bi spasiti ljudske živote.
[5]
Stanje je u Hrvatskoj još gore, s obzirom na to da Francuzi barem barataju podacima u privatnom sektoru. U Lijepoj Našoj ne postoji baš nikakva statistika o smrti na radnom mjestu i jedini dostupni podaci su oni o ozljedama na radu.[6]
U situaciji u kojoj državne službe zakazuju, možemo se nadati jedino pojavi nekog našeg Matthieua Lépinea, pojedinca koji će na sebe preuzeti obavljanje tog posla i dane započinjati riječima: „Alo, Josipe Aladroviću[7]!“
[1] https://www.lemonde.fr/societe/article/2019/07/15/morts-au-travail-un-flou-statistique-qui-revele-un-non-probleme-de-sante-publique_5489434_3224.html
[2] https://www.nouvelobs.com/societe/20190621.OBS14751/il-cartographie-les-accidents-du-travail-ce-sont-les-ouvriers-qui-les-prennent-les-risques.html
[3] https://twitter.com/DuAccident
[4] o tome smo već pisali na http://radnickaprava.org/tekstovi/clanci/okovani-lancima-brze-hrane
[5] izvor slike: http://www.picpedia.org/highway-signs/d/death-benefits.html
[6]http://hzzzsr.hr/wp-content/uploads/2016/11/1UKUPNA_ANALIZA_ONR_2017WEB.pdf
ili http://hzzzsr.hr/wp-content/uploads/2019/06/Analiza-ozljeda-na-radu-za-2018..pdf
[7] aktualni hrvatski ministar rada i mirovinskog sustava
Izvor naslovne fotografije: The blue diamond gallery
Autor teksta:
Preporučite članak: