Do novog vala prosvjeda došlo je zbog starog razloga – mirovinske reforme. Piše Matko Brusač.
“Englezi imaju Irsku. Amerikanci imaju oružje”, izjavio je za AFP početkom siječnja Edouard Philippe, bivši francuski premijer, na funkciji tijekom prvog predsjedničkog mandata Emmanuela Macrona. “Mi imamo mirovine.”
Zamoljen je bio, naime, da prokomentira prijedlog nove francuske vlade o reformi mirovinskog sustava, jednog od najegalitarnijih na svijetu, Philippe se, za promjenu, pokazao korisnim — ako ništa drugo u epigramatici. Kada je posrijedi mobilizacijski potencijal, u posljednjih tridesetak godina jedino su najave intervencija vladajućih u mirovinski sustav u pravilu na francuske ulice izvlačile više od milijun ljudi —1995. tijekom mandata Alaina Juppéa, osam godina kasnije s Françoisom Fillonom na čelu Narodne skupštine i 2010. godine, kada je prljavi posao za Nicolasa Sarkozyja uspio obaviti Éric Woerth, u to vrijeme ministar rada.
Ništa drugačije nije bilo ni u utorak 31. siječnja, u sklopu drugog u nizu generalnog štrajka/demonstracija, koji je koordinirano organiziralo — također za promjenu — osam najvećih francuskih sindikata, kao odgovor na Macronovu najavu podizanja dobne granice za odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine. Prema procjenama Ministarstva unutarnjih poslova, na ulice je izašlo 1,27 milijuna ljudi; prema procjenama organizatora, bilo ih je gotovo dvostruko više. Brojke su, prema procjeni obiju strana, bile nešto manje na prvoj u nizu demonstracija 19. siječnja, obilježenoj pariškom povorkom kojoj je trebalo više od četiri sata da prevali kratak put od Place de la République do Place de la Nation. O čemu se ovaj put točno radi?
Mirovinski sustav baziran na principu solidarnosti, kao, uostalom, i kompletna francuska socijala, djelo je Ambroisea Croizata, ministra rada u prvoj francuskoj poslijeratnoj vladi iz redova Komunističke partije Francuske (Parti communiste français) i aktivista Opće konfederacije rada (Confédération générale du travail). Kada je pak Socijalistička stranka (Parti socialiste) 1981. godine napokon uspjela osvojiti predsjedničke izbore, François Mitterrand spustio je dobnu granicu odlaska u mirovinu sa 65 na 60 godina. Pritisci s desnice oko pomicanja te granice odbijani su prilično uspješno sve do 2010. godine, odnosno do završnice Sarkozyjeva mandata koji je, prije nego što će biti tijesno poražen od Françoisa Hollandea u drugom krugu predsjedničkih izbora 2012, unatoč itekako ozbiljnom pritisku s ulica, mirovinski prag uspio podići na 62 godine.
Kao najveće neispunjeno obećanje iz prve Macronove predsjedničke kampanje — početkom 2020. godine u jednadžbu se neočekivano ubacila pandemija — reforma mirovinskog sustava sada je ponovno na meniju u Nacionalnoj skupštini, ovaj put, međutim, u situaciji u kojoj Macronov Preporod (Renaissance) ondje ima samo relativnu većinu. Legislativna asistencija očekuje se od Republikanaca (Les Republicains), u principu dotrajale širakovske stranke koja u tobože decentnoj malograđanskoj ambalaži iz godine u godinu pouzdano klizi prema desnom ekstremu, dok su najglasniji i najmoćniji protivnici reforme lijevi blok, predvođen partijom Nepokorena Francuska (La France insoumis), i 88 zastupnika Nacionalnog okupljanja (Rassemblement national) pod strogim nadzorom Marine Le Pen. Predstavljena piarovski iz Macronovog kampa kao nužnost, odnosno kao preduvjet za “društvenu transformaciju” i “financiranje progresa”, reforma je na još gori prijem naišla izvan parlamenta — prema anketama, ne podržava je gotovo 70 posto Francuza.
Osim podizanja praga za odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine, plan je ubrzati i implementaciju zakonske odredbe prema kojoj punu mirovinu, umjesto 41, osiguravaju 43 godine radnog staža, i to već u 2027, a ne u 2033. godini, kao što je bilo najavljivano u startu. Drugim riječima, prag bi se za mnoge u praksi zapravo podigao i iznad 64. godine života. Također, najveći teret u ovakvom scenariju podnijeli bi oni koji su tržištu rada isporučeni najranije, kao i oni koji su godine staža skupljali obavljajući manualne poslove — u slučaju muškaraca, recimo, manualni radnici u Francuskoj u prosjeku već žive šest godina kraće od visokokvalificiranih.
Argumentacija pobornika reforme kombinira, najkraće rečeno, faktualnost demografskih trendova i popularne makroekonomske refrene, prešućujući uglavnom činjenicu da se rupe u budžetu mogu krpati i na načine koji ne uključuju odlazak na radno mjesto u drugoj polovini sedmog desetljeća života. I dok servisiranje mirovinskog sustava francusku državu doista košta 14 posto godišnjeg BDP-a, razine brige za stabilnost javnih financija nešto su niže kada je potrebno progurati posljednju u nizu poreznih olakšica za kompanije ili najaviti povećanje vojnog budžeta za više od 400 milijardi eura do kraja desetljeća. Uostalom, kada je riječ o mirovinama, prema procjeni Oxfama, porez na bogatstvo od dva posto na Francuze teže od milijardu eura zakrpao bi godišnji deficit od 12 milijardi eura u mirovinskom sustavu koji bi, kažu projekcije, trebao nastati do 2027. godine.
Ishod bi trebao biti poznat do ljeta. Novi štrajkovi i prosvjedi već su najavljeni, sedmog i 11. veljače, a nije teško pretpostaviti da će i odazivi i frekvencija događaja s vremenom nastaviti rasti. Još u nedjelju 29. siječnja premijerka Élisabeth Borne poručila je da mirovinska reforma više nije nešto o čemu se može pregovarati. Stanje na ulicama, međutim, sugerira nešto drugačiji pogled na političku stvarnost.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Izvor naslovne fotografije: Roland Godefroy/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: