Large naslovna

Zajednički izlazak francuske ljevice na parlamentarne izbore u lipnju mogao bi polučiti značajno bolje rezultate no što je to bio slučaj na predsjedničkim izborima, na kojima je Jean-Lucu Mélenchonu za dlaku promakao drugi krug. Za Radnička prava političku sliku Francuske analizira Matko Brusač.

 

Pet plakata na fasadi na uglu Boulevard de Magenta i Place de la République, u desetom pariškom arondismanu: poziv na ne baš uspješan trodnevni klimatski prosvjed održan oko Porte Saint-Denisa 16. travnja, dva posvećena trećoj neuspješnoj predsjedničkoj kandidaturi Jean-Luca Mélenchona i dva plakata sindikalnog udruženja Solidarni i antifašisti (Solidaires et antifascistes), s porukom koja teško da može biti jasnija: ekstremna desnica neprijatelj radnica i radnika.

I dalje su tamo, s produženim rokom trajanja, otprilike kao gruba skica strategije francuske ljevice u iduća dva mjeseca do parlamentarnih izbora kada je u pitanju razgovor o političkom sadržaju, iako je u nedjelju Emmanuel Macron, posterboy suvremenog europskog liberalizma, odnosno njegove “prihvatljive” autoritarne varijante, postao prvi francuski predsjednik u posljednjih 20 godina koji je uspio povezati dva mandata. Drugi put je u drugom krugu pobijedio Marine Le Pen, razmjerno uvjerljivo, ali ovoga puta s manjom marginom od 17 postotnih bodova u odnosu na 2017. godinu, kada je ona bila gotovo dvostruko veća (66,10 posto naspram 33,90 posto).

Na lijevom krilu, međutim, kakvih-takvih razloga za optimizam ipak ima, i to ne samo zbog toga što se Narodna unija (l’Union Populaire) tijekom posljednja dva tjedna jasno isprofilirala kao treća najjača politička sila u državi. Nešto manje od osam milijuna glasova, koliko je Mélenchon dobio u prvom krugu predsjedničkih izbora, i od kojih je dobar dio u drugom silom prilika završio kod Macrona, solidan su kapital s kojim se Narodna unija sada okreće pripremi izlaska na parlamentarne izbore koji su na rasporedu u lipnju, u takozvani “treći krug”. Posrijedi je porast od 3,9 posto u broju glasova u odnosu na prethodne predsjedničke izbore na koje je Mélenchon izašao kao kandidat vlastite stranke Nepokorena Francuska (La France Insoumise; LFI), ovim povodom, međutim, preimenovane nakon osnivanja političke platforme Parlement d’Union Populaire koje se sastoji od 50 posto članova LFI i 50 posto vanjskih saveznika i suradnika u rasponu od sindikalista, političara i društvenih aktivista.

Osim toga, malo je nedostajalo da vjetar u leđa uoči parlamentarnih izbora zapuše još jače. Razlika između Mélenchona i Le Pen u prvom krugu iznosila je 1,2 posto, odnosno oko 421.00 glasova. Francuska komunistička partija dobila je pak u prethodnom ciklusu novog glavnog tajnika, Fabiena Roussela, inače prvog čovjeka malene općine na granici s Belgijom. Iako su programske razlike između Roussela i Mélenchona bile minimalne — razilaženje oko pitanja upotrebe nuklearne energije i, ni manje ni više, oko odnosa prema ideji tradicionalne francuske gastronomije, u obliku Rousselovog bumerskog inzistiranja na demokratizaciji pristupa “dobrom mesu, dobrom vinu i dobrom siru” — Parti Communiste Français (PCF) odlučila je na izbore izaći samostalno, upravo s Rousselom kao vlastitim kandidatom. PCF podržala je Mélenchona i 2012. i 2017. godine, ali novo vodstvo smatralo je da je ovoga puta samostalni izlazak na izbore pitanje stranačkog (polu)života ili smrti. Telefonski kontakti oko povlačenja Rousselove kandidature navodno su postojali i dva-tri dana prije izbora, ali dogovor nije postignut: Roussel je dobio 2,28 posto glasova, odnosno nešto više od 800.000 glasova. Malo više od polovine te cifre bilo bi dovoljno da se Mélenchona pošalje u drugi krug s Macronom.

Dogovor će, međutim, biti postignut oko zajedničkog izlaska na parlamentarne izbore, s Mélenchonom kao kandidatom za premijera. Otpor prema Macronovom ekonomskom liberalizmu i najavljenim intervencijama u Zakon o radu, prije svega po pitanju dobne granice odlaska u mirovinu (Macronova prvotna ideja bila je podizanje letvice sa 62 na 65 godina), prema donekle rebrendiranoj islamofobiji i rasizmu Nacionalnog okupljanja (Rassemblement National; RN) Marine Le Pen i prema inertnosti obje strane kada je posrijedi hvatanje u koštac s klimatskim promjenama i tekućom inflacijom, trebale bi predstavljati granice zajedničkog terena. Ideja je da se, u onoj mjeri u kojoj Ustav Pete Republike to dopušta, u igri ipak nekako sudjeluje, a pozvani su svi; čak i Socijalistička Partija (Parti Socialiste), čija je kandidatkinja Anne Hidalgo, inače gradonačelnica Pariza, u prvom krugu osvojila 1,75 posto glasova i praktički stranku dovela pred bankrot — konačni završetak dugog putovanja koje je počelo skretanjem Françoisa Mitteranda u slijepu tržišnu ulicu 1983. godine. Na suprotnoj, degolističkoj strani, puno bolje nije prošla ni Valérie Pécresse, kandidatkinja Republikanske stranke (Les Républicains; LR), druge tradicionalne “centrističke” stranke koja je likvidirana u prvom krugu ovih predsjedničkih izbora. S kandidaturom koja je bila zamišljena kao stilski sofisticiranija verzija kandidature Le Pen, odnosno više kao postojanje mogućnosti glasačke klasne distinkcije za konzervativnu i bogatu populaciju sedmog ili 16. pariškog arondismana, nego kao nešto iole politički suvislo, ostala je ispod pet posto. Pa je tako, baš kao i Hidalgo, ostala bez subvencije francuske države koja kandidatima koji tu granicu uspiju prijeći po zakonu pokriva gotovo polovinu kampanjskih troškova. Projekcija je bila pogrešna; nešto više tih glasova završilo je kod Erica Zemmoura (sedam posto), bivšeg novinara čija je kombinacija intelektualne pretencioznosti i otvorenih antisemitskih i antimuslimanskih stavova ipak bolje rezonirala među onima koji granice zapadnog Pariza ne napuštaju osim ako tako nešto nije apsolutno nužno.

U svakom slučaju, teren je, čini se, solidno raščišćen na obje strane. L’Union Populaire za sebe ga je raščistio vrlo solidnom kampanjom i rezultatima koji su sasvim sigurno u većoj mjeri posljedica, prema novijim standardima, ozbiljnog terenskog rada, a ne, kao što je, primjerice, zabilježio Adam Gopnik u The New Yorkeru, “zavodljivosti lijevih ideja kao kulturne konstante” u francuskom društvenom životu. Uostalom, prema anketama od prije samo dva mjeseca, Mélenchonova kandidatura nije trebala ostvariti znatno bolji rezultat od 10 posto. Pitanje je, naravno, može li se u samo dva mjeseca podrška lijevom bloku uvećati makar i približno sličnim skokovima, ali poticaja za nastavak s ozbiljnim i sustavnim radom ne bi trebalo nedostajati — na lijevom francuskom političkom spektru moguće je najaviti barem kakvo-takvo kratkoročno razvedravanje.


Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.


Naslovna fotografija: Matko Brusač, Radnička prava
Tekst napisao: 

Matko Brusač




    Preporučite članak: