Ograničenja slobode kretanja, uvjetovana potrebom da se ograniči širenje zaraze bolesti COVID-19, nagnale su udruženja poljoprivrednika (kao i druge poslodavce) diljem Europe na uzbunu, uz jadanje da nedostaje radnika za vrlo osjetljive berbe koje k tomu moraju biti i precizno tempirane. Uvedene mjere zahvatile su sve nacionalnosti i pravne statuse radnika, a posebno su bile stroge između ožujka i lipnja 2020, onda kada su se poljoprivredne aktivnosti nastavile nakon zimske stanke. O tome se u mainstream medijima često izvještavalo, a javnost je tu situaciju percipirala kao neviđenu, sveobuhvatnu i potpuno nepredvidljivu krizu. Međutim, daljnja duboka analiza nedavnih politika zapošljavanja i trendova u poljoprivrednom sektoru mogla bi navesti na premišljanje, barem kada je riječ o Italiji.
Prvo što valja primijetiti jest postupna supstitucija radne snage rođene u Italiji migrantima. Taj proces ima svoje korijene u smanjenju važnosti poljoprivrede za gospodarstvo koje je započelo industrijskim bumom 1960-ih. Zaposlenost u poljoprivredi otada se sustavno smanjuje, još od masovnog egzodusa talijanskih radnika na tvornička i tercijarna radna mjesta, dok je relativna količina stranih radnika počela rasti od kraja 1980-ih. Talijanske i općenito EU-ropske migracijske politike imale su ulogu i u poticanju te supstitucije i u reguliranju ponude i mobilnosti novih, jeftinih i ranjivih radnika u poljoprivrednom sektoru. Te su politike bile povezane s reorganizacijom agrobiznisa u više neoliberalni, korporativni režim zbog kojeg su se poljoprivrednicima smanjile profitne marže. Radnici su bili primorani snositi troškove restrukturiranja poljoprivrede duž cijeloga globalnog opskrbnog lanca, kojim pak upravljaju veliki igrači u maloprodaji koji diktiraju cijene i standarde, a tu su i multinacionalne korporacije koje monopoliziraju opskrbu sjemenom, gnojivom i strojevima. Plaće su često znatno ispod minimalnih zakonskih standarda, a poslodavci vrlo često izbjegavaju isplatiti radnicima naknade i osiguranje. Danas u talijanskom poljoprivrednom sektoru zakonito zaposleni radnici migranti čine čak trećinu radne snage (oko 358.000 u 2021),1 pri čemu se procjenjuje da je dodatnih 25 posto potpuno neregistrirano, a ta brojka k tomu znatno fluktuira zbog teških uvjeta rada i života kakvog ti radnici žive.
Nedvojbeno je da je donošenje pandemijskih mjera u Europi i sjevernoj Africi, koje se dogodilo u istom razdoblju u kojem se sezonski poljoprivredni rad trebao nastaviti nakon zimske stanke, imalo važnu ulogu u smanjenju dostupnog broja poljoprivrednih radnika u Italiji. Građani EU-a i općenito osobe podrijetlom iz susjednih zemalja (kao što su Rumunjska, Bugarska, Maroko, Tunis, Albanija i Makedonija) – koji su se prije izbijanja pandemije lako mogli vratiti kući (naravno, pod uvjetom da imaju valjanu dozvolu ako se ona traži) – najvjerojatnije su zaglavili u velikom broju. Isto vrijedi i za dio radnika iz zapadne Afrike i Južne Azije koji su se vratili kući na nekoliko mjeseci. Međutim, talijanska vlada i udruženja poljoprivrednika doživjeli su nečuveni diplomatski neuspjeh u pokušaju zaobilaženja zastoja nastalih zatvaranjem granica tijekom izvanrednog stanja. Čuvene „zelene trake” za sezonski poljoprivredni rad, koje su uvedene na razini EU-a i koje su uključivale zemlje kao što su Rumunjska i Maroko, uglavnom su prošle neprimijećeno. Drugim riječima, da su radnici migranti htjeli doći do talijanskih farmi, mogli su – samo nisu.
Naime, taj vidljivi nedostatak poljoprivrednih radnika koji su dostupni za rad u Italiji nije baš tako novijeg datuma kao što to pokazuju mainstream analize, već je upravo je taj nedostatak bio stalno mjesto (iako uglavnom zanemareno) u javnom diskursu organizacija poljoprivrednika znatno prije pandemije. Ako je 2018. broj radnika migranata na poljoprivrednim gospodarstvima (iz EU-a i izvan njega) dosegnuo apsolutni vrhunac, otada se njihov broj smanjivao tri uzastopne godine sve ne bi li se 2021. stabilizirao. Iako su promjene u režimu mobilnosti, pooštravanje migracijskih politika te zatvaranje granica jasno utjecali na dostupnost radne snage, subjektivne težnje migranata imale su jednako ključnu ulogu. Posebno je to slučaj s onima koji imaju veće pravo mobilnosti (kao što su građani EU-a i migranti koji dolaze izvan EU-a s dugoročnim dozvolama za boravak i rad, čak i više ako se promatra cijeli šengenski prostor), odnosno s onima koji su već nekoliko godina prije pandemije počeli napuštati talijanska poljoprivredna gospodarstva. Čini se da takav egzodus označava neku vrstu „velike ostavke”.
Porast i pad poljoprivrednih radnika u istočnoj Europi: 2000. – 2021.
Početkom 2000-ih, broj radnika iz različitih istočnoeuropskih zemalja – a posebno iz Poljske, Rumunjske, Slovačke, Makedonije, Albanije, Bugarske, Moldavije i Ukrajine – znatno se povećao te dosegao vrhunac 2015, kada su sačinjavali ukupno 62 posto migrantske radne snage u tom sektoru. Iako je ukupna stopa poljoprivrednih radnika migranata otada i dalje rasla (što se pak više-manje stabiliziralo nakon 2018, kako je već navedeno), udio istočnih Europljana smanjio se 2021. na manje od 44 posto. Te brojke ukazuju na to da su u ciklusu 2000. – 2021. (koji je trenutačno u silaznoj fazi) istočnoeuropski poljoprivredni radnici u Italiji uglavnom zamijenili „lokalnu” radnu snagu, dok su lokacije rada koje su nedavno napustili uglavnom preuzeli zapadnoafrički i južnoazijski radnici, čiji je broj u istom razdoblju u stalnom i znatnom porastu (što uključuje i Albance u manjoj mjeri). Stoga se uočeni nedostatak radnika na poljoprivrednim gospodarstvima koji je naoko iznenada privukao pozornost mainstream polja 2020. uglavnom odnosi na specifične nacionalnosti (sve istočnoeuropske) te na regije i podsektore talijanskog agrobiznisa u koje se različito ulaže, što je posljedica visoke razine teritorijalne i nacionalne segmentacije radne snage migranata.
Službene brojke valja, naravno, uzeti sa zrnom soli s obzirom na visoke stope nepravilnosti u sektoru, ali one mogu poslužiti kao dobar, mada grub, pokazatelj do kojeg razmjera seže taj fenomen. U razdoblju od 2000. do 2015, kako u apsolutnom tako i u relativnom smislu, Rumunji su doživjeli najistaknutiji rast, s porastom od nešto manje od 4.000 radnika do nevjerojatnih 122.500, otprilike, prema službenim analizama. Najznačajnije povećanje dogodilo se između 2006. i 2008. kada se njihov broj povećao četverostruko; međutim, u prijelaznome razdoblju 2001. – 2002. također je zabilježen znatan porast, s dvostrukim brojem radnika iz godine u godinu. Dok su do danas još uvijek najbrojnija skupina strane nacionalnosti, u šest godina njihov se broj smanjio za 35 posto, i to ponajprije u južnim regijama. Isti je obrazac vidljiv i kad je riječ o ostalim istočnoeuropskim radnicima čije su zemlje pristupile EU-u početkom 2000-ih. Poljaci su uočili opći trend: od 2000. do 2009. njihov se broj povećao za 23 posto, a zatim se počeo sustavno smanjivati (-30 posto od 2021.). Što se tiče stope odrasta, Slovaci su nacionalnost za koju je zabilježen najznačajniji pad: -64 posto od 2013. U istom su se razdoblju Bugari također smanjili za oko 35 posto. Među državljanima zemalja izvan EU-a, Makedonci su slijedili sličan obrazac jer je njihov broj nastavio rasti do 2015, a zatim se smanjio, iako ne toliko znatno. Za druge nacionalnosti, kao što su Moldavci i Ukrajinci, brojke su također rasle do 2013, ne bi li se tada više-manje stabilizirale. Samo je u slučaju Albanaca sve veći broj radnika migranata na poljoprivrednim gospodarstvima, iako se njihova stopa rasta također usporila posljednjih godina. Općenito kad je riječ o istočnoeuropskom kontingentu, žene čine veći postotak radne snage od prosjeka za transnacionalne migrante zaposlene u poljoprivredi, gdje su pak muškarci velika većina. To se posebno odnosi na sezonske poslove, tj. na najprekarniji oblik rada na poljoprivrednim gospodarstvima, pri čemu dolazi do izražaja kako se sve rod artikulira u vezi s nacionalnošću kad je riječ o definiranju obrazaca supstitucije, ranjivosti i eksploatacije. Teritorijalna distribucija u prosjeku je prilično homogena diljem zemlje.
Promjene u politikama EU-a u području migracija, granica i mobilnosti imale su ključnu ulogu u oblikovanju navedenih trendova. Od 2000. do pristupanja EU-u ukidanje viza i teritorijalna blizina doveli su do toga da su istočnoeuropski radnici, iz zemalja kao što su Poljska, Rumunjska, Bugarska i Slovačka, nekako sve više traženi zbog lakoće kretanja, čime osiguravaju fleksibilnu, „just-in-time”, sezonsku radnu snagu. To se apsorbiralo kroz godišnje kvote za strance, koje su usvojene najprije 1992, ali koje su dosegnule znatno veći broj nakon 1998. godine. Iako poljski, slovački, češki i slovenski državljani nikada nisu trebali vize za kratkotrajni boravak (najviše 90 dana u razdoblju od šest mjeseci), ukidanje viza stupilo je na snagu 2001. za Bugare i 2002. za Rumunje. Međutim, ukidanje viza ni u kojem slučaju ne dopušta stranim državljanima da sudjeluju u plaćenim aktivnostima. Stoga se može vidjeti da su te politike olakšale ulazak migranata koji su u početku morali nezakonito raditi sve ne bi li tek kasnije pronašli kako steći pravo na rad putem kvota. Nadalje, osim ukidanja viza, masovno reguliranje koje je provedeno 2002. godine dekretom talijanske vlade (Zakon od 30. srpnja 2002, br. 189) također je pridonijelo porastu rumunjskih i općenito istočnoeuropskih radnika između 2001. i 2003. godine.
Nakon što su njihove zemlje ušle u EU, takvi radnici postupno su gubili pristup sezonskim kvotama te su počeli neformalno migrirati u još većem broju. Ranije pristupanje Poljske (2004) anticipiralo je trend koji je kasnije zahvatio i bugarske i rumunjske radnike, čije su zemlje stekle članstvo u EU-u 2007. godine. U oba su slučaja uvedena privremena ograničenja prava na rad, ali samo su se u slučaju građana onih zemalja koje su 2004. dobile članstvo ta ograničenja primjenjivala na poljoprivredni rad. Od 2004. do 2006. migrantima iz Poljske, Češke, Estonije, Mađarske, Latvije, Litve, Slovačke i Slovenije Ministarstvo unutarnjih poslova moralo je dati odobrenje za pravo na rad. Ono se pak svelo na izdavanje namjenskih godišnjih kvota, koje su u trogodišnjem razdoblju porasle s 20.000 na 170.000. Ukidanje takvog moratorija itekako su pozdravile talijanske organizacije poljoprivrednika, koje su u tom pogledu godinama vršile pritisak na vladu, s obzirom na to da im je bila potrebna fleksibilna ponuda jeftine radne snage za vrijeme sezonskih žetava.
Slično tomu, rumunjski i bugarski državljani također su bili podvrgnuti prijelaznom režimu nakon što su njihove zemlje pristupile EU-u, koji je trajao do 2012, tako da je za neke sektore i dalje bilo potrebno odobrenje Ministarstva unutarnjih poslova za redovno zaposlenje radnika. Međutim, to nije bio slučaj kad je riječ o poljoprivrednoj i sezonskoj radnoj snazi, među ostalim. Takvo izuzimanje dodatno objašnjava iznenadni porast i kasniji pad nakon što je postignuta liberalizacija u drugim sektorima. Kad su malo bolje probavljiva, bolje plaćena i stabilnija radna mjesta postala sve dostupnija, rumunjski i bugarski migranti počeli su napuštati poljoprivredna gospodarstva – gdje su ne samo radni uvjeti, već i standardi stanovanja zloglasno loši. To što je radna snaga na poljoprivrednim gospodarstvima isključena iz prijelaznog režima za zemlje koje su pristupile EU-u 2007. ukazuje, još jedanput, na visoku potražnju za stranim radnicima u tom sektoru. Čak i smanjenje sezonskih kvota za migrante radnike – koje je krenulo 2011. i ukinuto tek 2018. – može se dovesti u vezu s liberalizacijom mobilnosti i prava na rad za građane EU-a iz nedavno primljenih zemalja istočne Europe. To bi poljoprivrednicima moglo osigurati potrebnu radnu snagu bez formalnih kvota, što potiče kršenje propisa o radu karakteristično za taj sektor.
S druge strane, nedavni pad broja radnika iz istočne Europe mogao bi objasniti istodobno povećanje sezonskih kvota rada za radnike koji dolaze izvan EU-a u posljednje tri godine. Iako je ovo još uvijek malen udio ukupnog broja, broj radnika izvan EU-a koji su dobili sezonsku dozvolu za rad na poljoprivrednim gospodarstvima porastao je u odnosu na prethodne godine, što bi moglo djelomično nadoknaditi gubitak poljoprivrednih radnika iz EU-a. Istodobno je 2017. pokrenuta politika nulte tolerancije u pogledu migracija srednjosredozemnom rutom koja je dosegnula vrhunac sljedeće godine, što je dovelo do smanjenja ponude jeftine migrantske radne snage, koju se u razdoblju 2012. – 2016. masovno zapošljavalo iz takvog fonda. Naime, na početku poljoprivredne sezone 2019. organizacije poljoprivrednika ponovno su žalile na nedostatak radnika zbog konvergencije tih dvaju trendova, (bezuspješno) zahtijevajući i nudeći kao rješenje daljnju liberalizaciju propisa o radu u tom sektoru. Istodobno, percipirani „nedostatak” poljoprivrednih radnika o kojemu se javno raspravljalo također prikriva to da se poljoprivrednici uvelike oslanjaju na nezakonitu radnu snagu (ponekad nedokumentiranih) migranata koji se ne spominju u službenim statistikama. Iako je 2020. talijanska vlada pokrenula još jednu amnestiju, koja je posebno usmjerena na radnike na poljoprivrednim gospodarstvima bez osobnih dokumenata (kao i na radnike u kućanstvu i njezi), od očekivanih 150 do 200.000 svega se nešto više od 30.000 samoproglašenih radnika na poljoprivrednim gospodarstvima prijavilo, i to zbog pretjerano strogih uvjeta prijave i zbog toga što poslodavci nevoljko prijavljuju radnike.
U mnogočemu je komponenta poljoprivredne radne snage koja dolazi izvan EU-a umjetno zapela zbog nedokumentiranosti ili zbog ograničenja koja su susjedne zemlje EU-a postupno uvele u pogledu prava ulaska nešengenskih državljana, dok je u šengenskom području pravo na rad odavno zabranjeno onima koji imaju dokumente iz drugih zemalja EU-a. Drugim riječima, migranti koji dolaze izvan EU-a mogu se u najboljem slučaju nadati da će ostvariti pravo na rad u prvoj zemlji EU-a u koju dođu, ali će morati pričekati nekoliko godina (pet u najboljem slučaju) prije nego što se takvo pravo proširi na cijeli šengenski prostor, i to pod vrlo strogim uvjetima (u mnogim slučajevima traži se određena razina dohotka, posebni standardi stanovanja, potvrda o poznavanju jezika) koje mnogi ne mogu ispuniti. Ograničenja mobilnosti za migrante koji ovise o kratkoročnoj dozvoli boravka također su povezani s obvezom obnove dokumenata. Stoga, čak i kada se odluče – a mnogi se odlučuju – okušati sreću drugdje u Europi (a posebno u zemljama kao što su Francuska, Njemačka i Austrija, bez obzira na njihovo formalno pravo na rad), moraju se periodično vraćati u Italiju. Isto vrijedi i za migracije unutar zemlje iz jednog talijanskog okruga u drugi, s obzirom na to da se dokumenti često moraju obnavljati na istom mjestu na kojem su prvi put izdani zbog komplikacija u promjeni prijavljenog boravišta. To je, zajedno sa stalnim (iako usporenim) dolascima novih migranata središnjom sredozemnom rutom, pružilo sezonsku radnu snagu za poljoprivredu, barem u nekim okruzima, a posebno u onima u kojima je u proteklom desetljeću uspostavljen velik broj prihvatnih centara za tražitelje azila.
Još jedna „velika ostavka”?
Migracijski režim stoga je aktivno poticao prekarnost, nedokumentiranost i diferencijalnu uključenost, potičući velik broj migranata da traže posao u sektorima u kojima se najlakše zapošljavaju osobe lišene prava na rad, među kojima je istaknuta poljoprivreda. S druge strane, stalna tendencija radnika da pobjegnu od posla u poljoprivredi, s obzirom na teške uvjete rada i života, odnosila se i na istočnoeuropske i zapadnoafričke radnike, ali su zapadnoafrički radnici ti koje se zadržava gdje jesu. To također pomaže objasniti zašto su se zapadnoafrički i južnoazijski radnici lakše angažirali u organiziranim borbama za bolje radne uvjete, kao i zahtijevali bolju regulaciju i radikalnu promjenu talijanske imigracijske politike. Oni koji zbog većeg prava na mobilnost (kao što su građani zemalja koje su nedavno stekle članstvo u EU-u) uglavnom mogli tražiti alternativu nedvojbeno u većem broju odustaju od rada na poljoprivrednim gospodarstvima, posebno u južnim regijama. Tako je promjena u migracijskom režimu potaknula te radnike da ne sudjeluju u izrabljivačkim poslovima koji su im trebali služiti kao prvi korak prema tržištu rada EU-a. Istodobno, čak i radnici iz europskih zemalja koje ne pripadaju EU-u imaju veće izglede za pronalazak zaposlenja u drugim sektorima, a još češće u drugim zemljama EU-a, ali u tom smislu privlačnija im je i mogućnost povratka u svoju zemlju podrijetla s obzirom na poboljšanje gospodarskih uvjeta. Nije slučaj da su Albanci (čije gospodarstvo ne nudi realne druge opcije) jedina nacionalnost iz istočnoeuropske makroregije koja nije slijedila taj silazni trend, bar što se tiče stope poljoprivrednih radnika.
Početkom ožujka 2020, kada su zemlje kao što su Rumunjska i Bugarska donijele stroge mjere za kontrolu priljeva iseljenika koji se vraćaju kući, medijske reportaže kako iz zemlje podrijetla tako i odredišta govorile su o masovnom egzodusu. To se posebno odnosi na Rumunje koji se vraćaju iz Italije, europske zemlje u kojoj su Rumunji u najvećem broju (oko 1,1 milijun ljudi 2020), a posebno iz sjevernih regija koje su, s jedne strane, bile najteže pogođene širenjem virusa, a s druge strane bile one koje su primile većinu migranata. U biti, pokazalo se da mnogi radnici migranti nisu mogli prihvatiti ideju riskiranje cijelog života radi posla – bilo u poljoprivrednom, građevinskom sektoru ili sektoru skrbi, gdje su migranti najbrojniji – a koji je u većini slučajeva izrabljivački. Rumunji su se posljednjih godina u velikom broju vraćali u svoju zemlju (više od 100.000 u razdoblju 2021. – 2021.), kao i, u manjoj mjeri, Ukrajinci, Albanci, Poljaci, Moldavci i Bugari. Naravno, što se tiče Ukrajine, nedavni sukob izazvao je ove godine preokret u trendu, što bi moglo imati posljedice i na radna mjesta u poljoprivredi.
Gospodarski rast u zemljama podrijetla, s jedne strane – i uvjeti koji su daleko u idealnih, u kojima su mnogi, ponekad doslovno, bili prisiljeni raditi na poljoprivrednim gospodarstvima s druge – zasigurno su razlog za napuštanje poljoprivrednih poslova. Doista, kako je makedonski ravnatelj jedne agencije za zapošljavanje poljoprivrednih radnika u Italiji izjavio u nedavnom razgovoru s Chiarom Buscom, potražnja za radnom snagom raste, dok se ponuda stalno smanjuje. Sa sjedištem u iznimno bogatom okrugu Langhe, proizvodeći Made-in-Italy specijalitete kao što su vino i lješnjaci, aktivno radi više od sedam godina, tijekom kojih je svake godine zaposlio oko 70 sezonskih radnika za berbu, kao i desetak stalnih radnika. U tom razdoblju plaće nisu dovoljno narasle, objašnjava, dok su u mnogim slučajevima radnici bili prevareni, prisiljeni osigurati vlastiti smještaj te im se davao ograničen broj smjena i nisu dobivali stalne ugovore. Sada Makedonci i Bugari (a često i Makedonci s bugarskim putovnicama, koje je prethodno zaposlio u velikom broju) radije odlaze u Švedsku ili Njemačku kako bi za stalno radili u skladištima i tvornicama, zbog čega je nekoliko agencija za zapošljavanje u Italiji završilo u stečaju. Samo oni koji nemaju drugamo – uglavnom zbog državljanstva zemlje koja je izvan EU-a te jer nemaju dozvolu, ili zbog nedostatka veza i sredstava, kao što je slučaj s diskriminiranim skupinama kao što su bugarski Romi – i dalje rade na farmama u Langheu. Obično radnici ondje prihvaćaju zaposlenje samo ako agencija može osigurati troškove putovanja i života u Italiji – nešto što, kao što je već navedeno, nisu svi posrednici spremni učiniti.
Sušta suprotnost neuspjehu talijanskih „zelenih traka” bile su one rute koje su uspostavljene za ulazak u Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačku, kamo je u proljeće 2020 pristiglo mnogo letova iz Rumunjske i Bugarske, dovodeći tisuće radnika spremnih za berbu šparoga i drugih hortikulturnih proizvoda. Naravno, uvjeti rada u sjevernoj Europi također su se pokazali lošijima nego što se očekivalo i obećavalo. Međutim, u Ujedinjenom Kraljevstvu i Njemačkoj plaće su zasigurno veće nego u Italiji, obično i dvostruko. Drugi čimbenici, povezani sa širenjem virusa i zdravstvenim odgovorom zemlje, vjerojatno su utjecali na izbor radnika, barem što se tiče Njemačke.
Općenito, jasno je da svi migranti napuštaju farme, a u nekim slučajevima i talijansko tržište rada, kad god je to moguće. Prilike i cijene leta uvjetovane su raznim čimbenicima, od diferencijalne politike mobilnosti do nejednakih gospodarskih uvjeta u zemljama podrijetla, razlika u broju i vrsti transnacionalnih veza, sve do rasne, rodne i vjerske diskriminacije. Općenito, trenutačna kriza u migrantskom radu pospješuje trend prema toj „velikoj ostavci” koja je zahvatila tržišta rada u cijelom postindustrijskom svijetu, iako ima i nekih specifičnosti upravo za poljoprivredni sektor i nacionalno tržište rada.
Ostaje otvoreno pitanje u kojoj će mjeri takvo napuštanje imati posljedice u pogledu plaća i općenito radnih uvjeta, kao i u preoblikovanju agrobiznisa, iako neki znakovi već upućuju na poboljšanje. Iako se čini da to nije dovoljno za vraćanje radnika migranata, novoosiromašeno i raseljeno stanovništvo (kao što su moguće Ukrajinci) možda ih zamijeni. Poslodavci su u određenoj mjeri pribjegli povećanju mehanizacije kako bi nadoknadili gubitak, u trenutku u kojem se poljoprivredno poslovanje usmjereno na maloprodaju konsolidira u korist većih poljoprivrednih gospodarstava, nauštrb malih posjeda. Na obzoru su nova protjerivanja (npr. iz zemlje i s radnih mjesta) i oduzimanja (kao što su daljnji rezovi socijalne skrbi). Možda masovni egzodus nije dugoročno rješenje, ali dosad se mnogima zasigurno pokazao kao najbolje rješenje.
Ovaj članak dio je višejezičnog serijala ELMO posvećenog transnacionalnim migracijama u Srednjoj i Istočnoj Europi iz intersekcijskih perspektiva rase, roda, klase i državljanstva. Tekst na engleskom možete pronaći ovdje.
Naslovna fotografija: Alex Cantarelli/Radnička prava
Prijevod: Borna Karanušić
Tekst napisale:
Preporučite članak: