Na globalnom Jugu prosvjed indijskih i zimbabveanskih seljaka i štrajk rudara u JAR-u. Na globalnom Sjeveru radnici na engleskim farmama obustavljaju rad zbog izrabljivanja, a sveučilišni djelatnici u SAD-u štrajkaju kako bi izborili bolja materijalna prava. O radničkim borbama diljem svijeta govorilo se na konferenciji Štrajkačka aktivnost u 21. stoljeću: implikacije nedavnog globalnog uzleta koja je početkom veljače održana u Cape Townu u Južnoafričkoj Republici, u organizaciji Međunarodnog udruženja za štrajkove i društvene sukobe (IASSC).
Akademski radnici, istraživači i pripadnici društvenih pokreta te aktivisti iz afričkih država, zapadne i južne Europe, Balkana, Argentine, Brazila, Indije i SAD-a imali su priliku doznati i više o radu BRID-ove istraživačke sekcije. U sklopu panela o štrajkovima i prosvjedima u 20. stoljeću predstavila sam Arhiv radničkih borbi u post-socijalističkoj Hrvatskoj 1990. – 2015.
IASSC je međunarodna mreža istraživača i instituta koji se bave poviješću štrajkova i društvenih sukoba iz perspektive globalnog Juga. Ova mreža organizira konferencije svake dvije godine, a šesto izdanje održano je po prvi put na afričkom kontinentu i to na njegovom krajnjem jugu, u Južnoafričkoj Republici.
O krizama i štrajkovima
Prema riječima organizatora Eddija Cottlea sa Sveučilišta Witwatersrand iz Johannesburga, fokus je konferencije na radu i radnim odnosima u kontekstu višedimenzionalnih i isprepletenih kriza globalnog kapitalizma – od financijske, preko pandemije korona virusa i njezinih posljedica do produbljivanja klimatske krize i eskalacije ratnih sukoba u Europi, na Bliskom istoku i u Africi.
Ove krize su diljem planete popraćene valovima štrajkova i društvenih sukoba različitih modaliteta i intenziteta. Na globalnom Sjeveru ljudi se bune ponajprije zbog visokih troškova života i opstanka radnih mjesta. Mirovinska reforma aktualnog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u Francuskoj je prošle godine na ulice izvela 3,5 milijuna ljudi koji su se pridružili generalnim štrajkovima i demonstracijama. Masovno okupljanje takvih razmjera u toj je zemlji posljednji zabilježeno 1968. godine. Slično je i u Velikoj Britaniji i SAD-u, u kojem se u posljednjih nekoliko godina bilježi veliki broj divljih štrajkova te porast sindikalnog i studentskog organiziranja.
Kako se u današnje vrijeme organizira radništvo?
Kako se organizirano radničko djelovanje ostvaruje u vremenu sve nesigurnijih oblika rada i radnih odnosa? Kakvi se sve oblici društvenog otpora javljaju imajući u vidu kontinuirani izostanak potpore sindikalnih središnjica i nesnalaženje u organiziranju radnika, osobito sezonskih i onih koji rade u sektorima koje sindikati tradicionalno zanemaruju (poljoprivreda) ili im predstavljaju veliki izazov (digitalna ekonomija)?
Kako se danas organizira radništvo uslijed političkih represija? Koja je uloga žena i migrantske radne snage u novim oblicima radničkog organiziranja? Koja je uloga sindikata i nominalno lijevih stranaka u pružanju podrške ili ograničavanju kolektivnih akcija? - samo su neke od tema koje su sudionici ove konferencije izlagali i propitkivali.
U tri dana smo imali priliku čuti mnoštvo primjera radničkog otpora pri čemu su značajniju zastupljenost u programu imali divlji štrajkovi te mobilizacija radnika i radnica u javnom sektoru i poljoprivredi. U zemljama u kojima je ekstraktivizam (povlačenje svih vrsta materijala iz prirode u komercijalne, osobne ili industrijske svrhe) baština kolonijalizma te glavno obilježje ekonomije, radničke i sindikalne akcije u pravilu su premrežene izrazitim rasno-klasnim podjelama te popraćene snažnim otporom vlasnika multinacionalnih korporacija i njihovom spregom s politički represivnim aparatom.
JAR: Ustanak rudara i radnika s farmi
Mercia Andrews, feministkinja i aktivistica za prava radnika iz ruralnih krajeva osvrnula se na slučaj u Južnoafričkoj Republici kada je prije 12 godina došlo do ustanka i divljeg štrajka 3000 rudara u rudniku platine Marikana. Događaj je u novijih povijesti zabilježen kao pokolj u Marikani i smatra se jednom od najstrašnijih epizoda u ovoj post-aparthejdskoj zemlji. Nakon sukoba policije i rudara, policija je otvorila vatru i ubila 34 rudara, a ranila njih 78. Upravo je pokolj u Marikani bio okidač za dodatnih 200.000 rudara u ostatku zemlje koji su pet mjeseci štrajkali i tražili veće plaće i pravdu za izgubljene živote.
Slave wages, odnosno robovske plaće, nakon Marikane bile su i okidač i za radnike u vinskoj regiji Western Cape koji su tri mjeseca obustavljali rad, te pružali otpor blokirajući prometnice i postavljajući barikade. Radnici su bili pretežito samoorganizirani, a osim robovskij plaća, bunili su se i protiv tzv. dot-sistema (afrikaans: dot – alkoholno piće) koji označava zabranjeni, ali u praksi još neiskorijenjeni kolonijalni običaj po kojem radnici na farmama dnevnicu dobivaju dijelom u novcu, a dijelom u vinu.
Ova praksa je neupitno ostavila posljedice po lokalno stanovništvo i Western Cape koji drži svjetski rekord u fetalnom alkoholnom sindromu, odnosno broju živorođene djece s kognitivnim i intelektualnim poteškoćama zbog izloženosti alkoholu u prenatalnoj fazi. Koalicija radnika s farmi i društvenih aktera koja je okupila 26 gradova izborila je povećanje dnevnica s R69 (3,39 EUR) na R150 (7,38 EUR) i benefite koji su uključivali 8-satno radno vrijeme te pravo na godišnji odmor i bolovanje, ali nije ostvarila mnogo značajniji zahtjev za transformacijom feudalnog položaja u kojem se nalaze pretežito sezonski i migrantski radnici na farmama. Jedna od kritika zašto su zahtjevi tek djelomično ispunjeni upućena je sindikatima i njihovim birokratiziranim strukturama koje su preuzele pregovore.
Zimbabve: Loša zemljišna reforma i korumpirani sindikati
U susjednoj državi Zimbabve posljednjih je desetljeća, zbog neoliberalnog eksperimentiranja, izgubljeno preko 200.000 radnih mjesta zbog čega mnogo radnika i radnica odlazi u JAR-u tražeći bolje uvjete rada i života. Kako saznajemo iz izlaganja radničke aktivistice Tafadzwae Antonater Choto, pogoršanju ekonomije Zimbabvea doprinijelo je usvajanje programa brze zemljišne reforme u 2000. godini.
Zamišljena kao program društvene preraspodjele zemljišta koji bi osnažio zemljoposjednički položaj crnačke populacije (dotad je većina zemlje bila u rukama bijelih zemljoposjednika), dotad najprogresivnija reforma otkad je Robert Mugabe poveo zemlju u nezavisnost 1980. godine, zapela je u provedbi – nova crnačka klasa zemljoposjednika je bila daleko lošije opremljena u mehanizaciji, slabije kvalificirana po pitanju radnih vještina i s daleko manje financijske potpore kako bi držala korak s produktivnošću bijelih komercijalnih zemljoposjednika.
Grobar ove reforme bila je ipak geopolitika, kako to i obično biva kada se neka zemlja Trećeg svijeta zaželi dostojanstvenog života. Zadnji čavao u lijes zakucale su američke i britanske sankcije svega godinu dana kasnije koje su Zimbabveu ukinule mogućnost zaduživanja na međunarodnom tržištu. Budući da pravni poredak štiti interese kapitala, Zimbabve je danas zemlja u kojoj i Vrhovni sud zdušno podržava antisindikalni sentiment poslodavaca. Tako je u jednoj od parnica presudio da poslodavac može na neodređeno vrijeme produživati ugovore na određeno.
Sindikalni čelnici se umjesto sindikalnom organiziranju više okreću oportunizmu i koriste sindikate kao stepenicu u ostvarivanju karijere političkih birokrata. Radničko organiziranje, kad ga i ima, u pravilu zaobilazi sindikalno vodstvo. Kao i u Hrvatskoj 1990-ih, radnici štrajkaju zbog višemjesečnih neisplata plaća i to pretežito u javnom sektoru, kao što je obrazovanje, zdravstvo i željeznice. Budući da se radi o divljim štrajkovima i izostanku institucionalne potpore, radništvo se sve više okreće mobilizaciji članova i simpatizera koristeći društvene mreže i digitalne alate komunikacije.
Indija: Marš 250 milijuna seljaka na New Delhi
U Indiji pak, novoj najmnogoljudnijoj državi na svijetu, prašinu su podignuli masovni prosvjedi i štrajkovi seljaka koji su s obzirom na mobilizaciju možda i najveći u povijesti štrajkova. Indijski parlament je u rujnu 2020. godine izglasao tri zakona s ciljem da reformira sektor poljoprivrede koji zapošljava polovinu stanovništva te zemlje. U planu te reforme je povlačenje države od određivanja naknada, poreza i nameta te stavljanje seljaka u poziciju da proizvode na slobodnom tržištu nude privatnim otkupljivačima. Za seljake iz provincije Punjab i Harjane to je označavalo početak smrti malih proizvođača ostavljajući ih na nemilost velikim privatnim otkupljivačima.
Kako saznajemo iz izlaganja Ankhi Mukherjee, profesorice sa Sveučilišta Amity Uttar Pradesh, u fokusu prosvjeda i štrajkova poljoprivrednika bio je zahtjev vladi da pravno zajamči minimalnu cijenu poljoprivrednih proizvoda. Ona predstavlja nužnu sigurnost od daljnje deregulacije agrara i moguće privatizacije Indijske prehrambene korporacije (FSI) koja nabavlja žitarice za Sustav javne distribucije (PDS).
Preko PDS-a se po subvencioniranim cijenama žitaricama opskrbljuje veliki dio populacije stoga bi ukidanje takvog mehanizma potpore dovelo do nezamislivih posljedica za indijsku poljoprivredu. Marširanje 250 milijuna seljaka prema New Delhiju podržala su sva indijska udruženja i sindikati, te studentske i feminističke organizacije tražeći beskompromisno povlačenje spornih zakona, zajamčenu minimalnu cijenu poljoprivrednih proizvoda, te ukidanje dugova seljaka i ukidanje privatizacije sektora elektroprivrede.
U nezapamćenoj zimi koja je zahvatila New Delhi, prosvjednici su osam mjeseci boravili u kampovima na otvorenom i izborili povlačenje spornih zakona. U trenutku pisanja ovog izvještaja, započeli su novi prosvjedi seljaka jer zahtjev o minimalnoj cijeni poljoprivrednih proizvoda i dalje nije ispunjen.
Engleska: Štrajk sezonskih radnika zbog cijene avionskih karata
Na globalnom Sjeveru, točnije na farmama u Ledburyu u Engleskoj, agencijski rad, eksploatacija, neregulirano radno vrijeme, nehumani uvjeti života („živimo kao životinje u toru“) i izrazita stratifikacija radnih mjesta koja se temelji na etno-nacionalnom porijeklu bila su predmet izlaganja Aleksandre Marković, doktorandice sa Sveučilišta Aalborg u Danskoj. Na farmama bobičastog voća u Ledburyu pretežito rade manualni sezonski radnici iz latinoameričkih i istočnoeuropskih zemalja koji češće napreduju kao predradnici.
Okidač za divlji štrajk, odnosno obustavu rada bile su cijene povratnih avionskih karata. Naime, agencije koje dovode sezonske radnike osiguravaju im povratne avionske karte koje radnici zapravo otplaćuju sami i to kroz rate. Budući da su avionske karte za primanja sezonskih radnika izrazito skupe (u prosjeku oko 1000 funti), radnici pristaju da im agencije skidaju rate s računa na kojem primaju tjednicu. Dok je u pravilu riječ o ugovorenim cijenama karata, u ovom slučaju je agencija iskoristila porast cijena kako bi s računa skinula poveće iznose nakon čega radnicima više nije ostalo mnogo za pokrivanje osnovnih potreba. U sedmodnevnoj obustavi rada sudjelovalo je svih 130 radnika s izrazito demokratičnom strukturom štrajkaškog odbora u kojem je bilo čak 5 vođa koje je nadgledala šira koalicija predstavnika radnika.
Radnički zahtjevi su inicijalno s cijene karata prošireni na cijene voća, radne uvjete i šikaniranje na radnom mjestu. Štrajkaške vođe su štrajkbrejkerskim taktikama svojih poslodavaca nastojali doskočiti snimajući razgovore s njima i dijeleći ih preko društvenih mreža. Kako to i najčešće biva s radničkim otporom koji nema institucionalno zaleđe, štrajk je slomljen na pritiscima, pri čemu je pojedini dio radnika napustio farme, a ostatak ostao raditi uz izborene povratne karte. Kao i u slučaju Indije, osim rasprostranjenosti digitalnih oblika komunikacije u mobilizaciji, veliku ulogu je odigrala dijaspora. U slučaju štrajka i blokada indijskih seljaka s izdašnim financijskim potporama, a u slučaju sezonskih migrantskih radnika na farmama u Engleskoj čileanska dijaspora je inicirala kolektivnu tužbu protiv poslodavca uz pomoć engleskih NGO-ova koji su asistirali u podizanju pojedinačnih tužbi protiv poslodavaca. Izlaganje je važan doprinos u istraživanju kolektivističkih akcija osobito migrantskih radnika u radno intenzivnim industrijama te u zemljama u kojima nemaju institucionalnu podršku.
SAD: Najveći štrajk u povijesti američkog obrazovnog sustava
Ohrabrujuća priča s globalnog Sjevera dolazi iz SAD-a koji posljednjih godina bilježi polet sindikalnog organiziranja i studentskog bunta. Thomas Gepts, Justin Germain i Sarah Mason sa Sveučilišta Berkley u Kaliforniji izložili su impresivan slučaj gdje su akademski radnici, primarno asistenti i post doktorandi poveli u jesen 2022. godine u najveći štrajk (48.000 sudionika) u povijesti američkog obrazovnog sustava zbog ekstraktivističkog pristupa javnom visokom obrazovanju temeljenog na smanjenju javne potpore i nevidljivom i jeftinom radu koji pada na leđa mlađih znanstvenika koji često ne mogu izboriti poziciju stalnog zaposlenja. Broj zaposlenih koji mogu napredovati na stalna radna mjesta (tzv. tenure-track) u proteklih trideset godina je bio konstantan dok se broj studenata na dodiplomskim studijama gotovo udvostručio.
Kako bi mogli podučavati te studente, sveučilišta pribjegavaju višim asistentima koji im drže čak 40% nastave dok istovremeno pokušavaju završiti doktorate. Nedostatak viših asistenata kompenzira se čak i sa studentima preddiplomskih studija koji podučavaju preddiplomce što produbljuje proces ionako nejednake razmjene, odnosno dovodi do ekstraktivističkog modela. Prije štrajka, koji je trajao mjesec i pol dana, akademski radnici su proveli sate i sate u sindikalnom organiziranju, a pored štrajka su okupirali urede na sveučilištu, držali blokade i osiguravali besplatne obroke za štrajkaše. Štrajk je rezultirao povećanjem plaća za 55% najslabije plaćenih akademskih radnika uz povećanje dodataka za stanovanje i dječju skrb.
Zašto je JAR tužio Izrael za genocid
Konferenciju je priveo kraju pravnik i aktivist za ljudska prava Mahmoud Patel sa Sveučilišta Western Cape koji je podsjetio da se nalazimo u historijskom trenutku temeljitog preispitivanja svrhe i uloge međunarodnog prava začetog 1948. godine. JAR, podsjetio je Patel, nosi živo sjećanje, što je dovelo do toga da tuži Izrael za genocid u Gazi na Međunarodnom sudu u Haagu. Prije pedesetak godina južnoafrički premijer i bijeli supremacionist John Voster održao je govor pred memorijalnim centrom Yad Vashem u Jeruzalemu i poklonio se žrtvama Holokausta. Čin navodne poniznosti premijera zgrozio je Južnoafrikance koji nisu zaboravili da je isti simpatizirao nacionalsocijalizam i s njim rado uspoređivao južnoafrički kršćanski nacionalizam.
Pedeset godina kasnije, neznanje u sprezi s moći, najljući je neprijatelj kojeg pravda može imati, podsjeća Patel citirajući Jamesa Baldwina. Nikada prije u povijesti se genocid nije odvijao pred očima svijeta u stvarnom vremenu i nikad manje nije bilo predanosti da se on zaustavi. Stoga ovu diplomatsku misiju JAR-a treba sagledati u svjetlu post-kolonijalističke borbe protiv zapadnih država svijeta i njihove hegemonije nad pravnim sustavom koji dehumanizira palestinski narod i lišava ga svakog dostojanstva. Ona je već sada pobjeda u moralnom i legalnom smislu jer takav udarac Izrael nije dobio od svog osnutka, te predstavlja sjeme nade koja će dovesti do momentalnog prekida vatre. Uže gledano, ova misija je neodvojiva od vlastitog iskustva JAR-a u aparthejdu i njegove vojne sprege s Izraelom te pokušaj da se revitaliziraju utopije iz 1994. godine kada je ustavom srušen aparthejd, a JAR postao ogledalo u globalnoj borbi protiv rasizma i kolonijalnog podčinjavanja.
Koliko danas JAR unutar sebe i među svojim stanovnicima zrcali tu sliku točno trideset godina od pada aparthejda pitanje je s kojim ćemo se baviti u tekstovima koji nadolaze.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Kim Ludbrook, EPA
Teskt napisala:
Preporučite članak: