Suradnica Radničkih prava i članica BRID-ove istraživačke sekcije Nikolina Rajković nedavno je boravila u Južnoafričkoj Republici na konferenciji Štrajkačka aktivnost u 21. stoljeću. Donosimo vam njezinu reportažu o životu u JAR-u. Za većinu je to život u siromaštvu, obilježen poteškoćama koje proizlaze iz rekordne nezaposlenosti, korupcije, izvlačenja vrijednih ruda i zagađenja. Na sve to, još su primorani živjeti u polumraku i zbog čestih nestanaka struje.
Kasno je popodne na ulici Strand, jednoj od glavnih aleja u Cape Townu. Zrak pritišću februarske sparine, u daljini obrise palmi i nakićene fasade kolonijalnih zgrada zamagljuje prašina ispaljenih metaka iz puščanih cijevi dok uši prolaznika paraju vojni avioni koji probijaju zvučni zid. S jedne strane aleje nekolicina natiskanih ljudi na nečemu što izgleda kao povišena pozornica gromoglasno uzvikuje gledajući na glavni trg Grand Parade, dok s druge strane, naoružani muškarci i žene u uniformama dokono, ili možda znatiželjno, prebiru po voću i povrću na uličnim štandovima. Većina grada je ili zatvorena ili strogo regulirana za promet, stoga gradske sličice upijam koliko mi oko dopušta jer moj taksist želi što prije pobjeći iz prometne gužve.
Ovaj militarizirani šušur nije uobičajena pojava. U centru njegova zbivanja je gradska vijećnica, a povod SONA – State of the National Address, odnosno godišnje obraćanje predsjednika naciji. Na prvi je pogled neobično što se SONA ne odvija ispred parlamenta. Razlog tomu je što je zgrada parlamenta izvan funkcije zbog požara prije dvije godine. Osim toga gradska vijećnica u Cape Townu ima iznimno simboličko značenje. Ondje je 11.2.1990., nakon izlaska iz zatvora, govor održao Nelson Mandela ili Madiba kako od milja zovu jednog od najvećih boraca za ljudska prava, slobodu i demokraciju.
Amandla! Amandla! i-Afrika, mayibuye! [Moć! Moć! Afrika je naša!] na jeziku plemena Xhosa i, pred oko 100.000 ljudi natiskanih na Grand Parade obratio se Madiba istovremeno ponizno i snažno, kako je samo moguće zamisliti čovjeka koji je u zatvoru proveo 27 godina odbijajući sve ustupke da odustane od legitimno oružane borbe protiv rasizma. Madibin govor je tada upisan u povijest: Danas većina Južnoafrikanaca, crnih i bijelih, priznaje da apartheijd nema budućnost. Moramo ga dokrajčiti našom odlučnom i masovnom podrškom da bismo izgradili mir i sigurnost - poručio je zemlji u kojoj je tada bilo gotovo 80 posto crnačkog stanovništva, prvi crni čovjek ispred gradske vijećnice odajući počast suborcima iz Južnoafričke komunističke partije (SACP), Afričkog nacionalnog kongresa (ANC), sunarodnjacima i onima u egzilu koji su diljem svijeta desetljećima prosvjedovali protiv apartheida.
Južnoafrička Republika tog je dana, barem kako se činilo, okrunila masovnu borbu za oslobođenje od bijelog supremacionizma i otvorila put prema institucionalnom procesu pomirbe te stvaranja ustavne demokracije i socijalne države koji otpočinje s prvim međurasnim izborima i padom apartheida u travnju 1994. godine. Na prvim demokratskim izborima vlast je osvojio ANC, stranka i društveni pokret koji se od ranog 20. stoljeća borio za pravo glasa crnačke i obojene populacije, a potom za eliminaciju apartheida, a Mandela je izabran za prvog crnog predsjednika u toj zemlji.
Kasnog popodneva, trideset i četiri godine poslije, na istom mjestu, pred statuom Nelsona Mandele govor drži aktualni predsjednik Cyril Ramaphosa iz vodeće stranke ANC, čovjek koji je Mandelin izlazak iz zatvora dočekao kao glavni tajnik Nacionalnog sindikata radnika u metalnoj industriji Južnoafričke Republike (NUMSA), a potom se uzdigao i do mjesta glavnog tajnika ANC-a. Njegov govor o ekonomskim i socijalnim postignućima ANC-a u ovoj godini kada se navršava tridesetogodišnja obljetnica pada apartheida Daily Maverick, nezavisni lijevo-liberalni medij nazvao je vulgarnom i tragičnom paradom referirajući se na niz postignuća koje je Ramaphosa istaknuo, a među kojima je uspostava snažnih institucija za zaštitu ljudskih prava i sloboda, transformacija života milijuna građana Južnoafričke Republike te osiguravanje osnovnih materijalnih potreba i stvaranje mogućnosti kakve dosad nikada nisu postojale.
Osvrnuo se i na ekonomske dosege: Imamo raznoliku ekonomiju u kojoj rudarska, poljoprivredna i industrijska dobra dosežu svaki kutak svijeta stvarajući radna mjesta u Južnoafričkoj Republici. Ramaphosa se dotakao i jedne od najaktualnijih tema u zemlji, a to je opskrba električnom energijom, odnosno njezin nedostatak. U tom govoru koji je ujedno označio i i početak kampanje za parlamentarne izbore u svibnju ove godine obećao je da Južnoafrikanci više neće vidjeti nestašice struje. Svega tri dana poslije, u Cape Townu je iznenada uveden Stage 6, odnosno Faza 6 u kojoj dnevno građani ostanu bez struje čak osam sati.
Loadshedding, odnosno kontrolirani prekid napajanja električnom strujom posljednjih je godina poprimio razmjere nacionalne krize, a prosječni građanin te zemlje kao glavnog krivca vidi ESKOM, nacionalnu kompaniju za opskrbu električnom energijom. Levijatan korupcije, kako nazivaju ESKOM, nesposoban je da se uhvati u koštac s rješavanjem energetske krize, najviše zbog korupcije i klijentelizma. U 2022. godini je Južnoafrička Republika, najrazvijena zemlja na afričkom kontinentu, bila čak 205 dana bez struje. Veliki dio mreže za opskrbu je potkapacitiran za rad zbog konstantnih kvarova i ne može osigurati potražnju za električnom energijom pa poseže za kontroliranim prekidima napajanja da izbjegne totalni kolaps sustava u koji se godinama nije ulagalo.
Južnoafrička Republika čak 90 posto energije dobiva spaljivanjem ugljena. Najveća ulaganja u nove termoelektrane na ugljen u post-apartheidskom razdoblju najavljena su još 2007. godine otkad su počele ozbiljnije redukcije struje. Među njima je bila izgradnja dvije četvrte najveće na svijetu, Kusile i Medupi , u provincijama koje su najbogatije rudama ugljena. Njihova modernizacija odužila se kroz mandate tri predsjednika. Cyril Ramaphosa, koji je naslijedio problem sverastućih troškova energetske krize, obećaoje biračima 2018. godine da će otpetljati klupko hobotnice među svojim ANC redovima i uhvatiti se u koštac s dubokom državom, terminom koji je uvriježen u javnosti, a odnosi se na povezanost političke elite s obitelji Gupta, indijskim biznismenima koji su u dva desetljeća iz te zemlje navodno pronevjerili 3 milijarde dolara javnog novca.
Prije tri godine, ESKOM je obznanio da je termoelektrana Medupi napokon završena i spremna za rad. Tjedan dana nakon objave, eksplodirala je jedna od šest jedinica, a šteta je tolika da se njezino ponovno stavljanje u pogon očekuje tek ove godine. Među raznim spekulacijama o uzrocima eksplozije koje sežu od sabotaže do zanemarivanja procedura puštanja u pogon, jedino je sigurno, loadshedding se nastavlja i predstavlja dalje glavnu dnevnopolitičku temu. U jeku turističke sezone svakog turista upozorava se na moguće nestašice struje koje može pratiti putem mobilne aplikacije u kojoj se dan prije naznačuje u kojem periodu unutar dana naselja očekuju prekid struje.
Dok su državne bolnice, škole i policija sudskom odlukom izuzete od loadsheddinga, istu takvu odluku sindikati, opozicijske stranke i nevladin sektor traže za male poduzetnike i poljoprivrednike. Ukoliko im budžet dopušta, kućanstva se mogu oslanjati na generatore kako bi koristili barem jedan uređaj tijekom prekida struje. Za stanovništvo u slamovima, u kojima zapravo živi većina stanovništva Južnoafričke Republike, takav je luksuz nezamisliv.
Iznenadne prekide struje dočekujem u Woodstocku, jednom od rijetkih međurasnih i srednjoklasnih kvartova u kući u kojoj boravim na poziv jednog dugogodišnjeg suradnika. U svoj dom prima me jedna divna žena, feministkinja i sveučilišna profesorica koja mi je velikodušno ponudila boravak u svojoj kući i , dala mi detaljne upute kako se nositi s prekidima struje. Za nas koji dolazimo iz privilegiranih dijelova svijeta to može u početku predstavljati izazov budući da se radi o vještinama koje srećom nismo bili primorani stjecati kroz život.
Osim mene, u kući se nalaze i afrički žohari, poveća stvorenjca s crnim oklopima i dugim ticalima koji vole ući u kuhinju s dvorišne strane. Navodno su izuzetno korisni pročistači cijevi za razliku od običnih žohara pa ih nema smisla gaziti, nego lijepo i lagano pomesti nazad u dvorište, objašnjava mi domaćica. Argument mi djeluje uvjerljivo, prihvaćam ih i kao produžetak za javne servise i kao svoje domaćine s kojima ću narednih nekoliko dana komentirati dnevnopolitičke teme i južnoafričke sapunice dok bude radio TV ili im naglas čitati knjigu ispod jedine lampe koja radi.
Uza sve upute, prve prekide struje dočekujem krajnje nespremno jer tijekom noći nisam dovoljno napunila baterije i mobitele pa ne mogu ni provjeriti kad se očekuje ponovno uključenje struje niti provjeriti bilješke koje sam radila za intervjue. Prepaid kartice za mobitel i malo struje je esencijalno i za kretanje, jer je u pravilu ograničeno i oslanja se na Uber ako ste strankinja u zemlji. Stoga kasnim na predavanje našeg druga Seana Sweeneya iz američkog Sindikata za energetsku demokraciju (TUED) koji, ironije li, baš tog dana, nedaleko od Woodstocka u Centru za alternativne informacije i razvoj (AIDC) drži predavanje na temu energetske i pravedne tranzicije u Južnoafričkoj Republici.
AIDC je organizacija koja broji 20 zaposlenih i posvećena je alternativnim politikama koje žele napustiti dominantni ekonomski model ekstraktivizma - tj. eksploatacije prirodnih resursa, osobito minerala, jer JAR ima najveća nalazišta zlata i platine na svijetu, a obiluje i rudama kroma i mangana. U AIDC-u imam dogovoren intervju s direktorom Brianom Ashleyem, jednim od osnivača AIDC-a, koji je s radom započeo davne 1996. godine. U samim počecima demokracije, dio lijeve struje ANC-a među kojima su bili osnivači AIDC-a, nastojao je ponuditi strategiju rješavanja, odnosno otkazivanja ogromnog duga koji je vlada ANC-a naslijedila od aparheidskog režima, ali i odmaknuti se od smjera nove politike koju je počeo provoditi ANC. Ashley pojašnjava da su lijeve kejnezijanske politike koje su dotad predstavljale konsenzus među pripadnicima pokreta oslobođenja, sindikalistima i društvenim aktivistima uskoro pometene neoliberalnim programima, točnije najekstremnijim oblicima ekstraktivizma koji je u oduvijek bio u srži južnoafričke ekonomije utkan duboko u rasnu i klasnu segregaciju.
Developmentalističke politike još su 1990-ih napuštene u korist domaćih ortodoksnih programa stabilizacije, objašnjava Ashley. Takozvani GEAR program (Rast, Zapošljavanje i Redistribucija) zapravo je predstavljao mjere štednje, privatizaciju, smanjenje poreza i fleksibilizaciju tržišta. Za razliku od sličnih restrukturiranja kakve su prošle post-socijalističke zemlje u Europi, ovi programi nisu bili potaknuti dugom prema MMF-u, ali međunarodni kapital je pritiskao provedbu takvih programa u JAR-a zbog straha da će ANC koji je bio u suradnji s komunističkom partijom početi provoditi programe nacionalizacije. Neoliberalne reforme, nastavlja Ashley, blokirale su i zemljišnu reformu te omogućile privatizaciju i autsorsanje važnih vladinih funkcija.
Ono što je ostavilo manevarskog prostora za ANC bilo je pitanje kako promovirati značajnije sudjelovanje u tržištu i povećanje udjela crnačkog vlasništva u ekonomiji. Prema podacima iz 1993. godine 10 posto najbogatijih Južnoafrikanaca zarađivalo je sto puta više nego 10 posto najsiromašnijih. Povlastice bijelom stanovništvu kao što su programi socijalne i ekonomske zaštite su legalno ukinute, ali nije došlo do eksproprijacije vlasništva. Nakon 1994. godine međurasna nejednakost jest smanjena, ali unutar-rasna nejednakost se nastavila produbljivati.
Ashley kaže da su politike redistribucije dodatno produbile nejednakosti te otvorile put klijentelizmu i predatorskom sustavu. Program Osnaživanja crnačke ekonomije (BEE) u kasnim 1990-imao je za cilj pritisnuti velike korporacije da otvore vrata crnačkom kapitalu: Kad pokušate stvoriti novu kapitalističku klasu, kao što vi u Istočnoj Europi dosta dobro znate, bez redistribucije bogatstva, u suštini, ostaje vam samo da kroz instrumente javne nabave, odnosno autsorsing usluga koje bi trebale biti u funkciji države potaknete razvoj privatnog kapitala. Kod nas je to rezultiralo predatorskim kapitalizmom u kombinaciji s tradicionalnom buržoazijom koja je dotad dominirala ekonomijom. A sve te korporacije koje su stasale unutar apartheidskog rasiziranog sustava, odlučile su masovno preseliti kapital iz zemlje - argumentira Ashley.
Post-apartheidske politike dovele su do toga da rudarske megakorporacije koje su za vrhunca apartheida držale većinu, a danas svega 3 posto tržišta, iskoristile blagodati globalizacije, diverzificirale svoje djelatnosti, prebacile dijelove vlasništva u svjetske centre moći i počele ulagati u druge dijelove Afrike i Južnu Ameriku. Kronični nedostatak ulaganja otvorio je put klijentelizmu, korupciji i masovnom porastu nezaposlenih. Trideset godina nakon apartheida, Južnoafrička Republika je jedno od društava koje ima najveće nejednakosti u svijetu. Prema službenim brojkama, 44% stanovništva je nezaposleno, što je svjetski rekord. Ashley kaže da službenim statistikama treba pridodati i broj onih dugotrajno nezaposlenih koji su odustali od traženja posla kao i pojedine kategorije stanovništva, osobito onog ruralnog. Što znači da je gotovo svaka druga osoba u ovoj zemlji nezaposlena.
Nezaposlenost i nejednakost su izravno povezane, a pitanje na koji način stvoriti radna mjesta koja će osigurati dostojanstven život i biti istovremeno biti klimatski održiva, dva su glavna fokusa u radu AIDC-a. Mi živimo u dubokoj društvenoj krizi. Ta je kriza uzrokovana masovnom nezaposlenošću. Korijen svih društvenih problema, bilo da je to kriminal, zlouporaba droga ili rodno uvjetovano nasilje nalazi se u masovnoj nezaposlenosti, navodi Ashley. U slučaju Južnoafričke Republike doista je došlo do rastakanja društvenog tkiva i normalizacije nasilja. Koncept tipično tradicionalnog maskuliniteta i ideje muškarca kao hranitelja obitelji, nastavlja Ashley, kompletno je uništen u ovoj zemlji i pridonosi eskalaciji nasilja u obitelji. Rješavanje pitanja masovne nezaposlenosti ključno je i za smanjenje stopa nasilja.
Zaposlenost je bitna i kod teme energetske krize i klimatske urgentnosti. Tranzicija prema nisko-ugljičnoj ekonomiji otvara mogućnosti za diverzifikaciju ekonomije i stvaranja velikog broja radnih mjesta, smatraju u AIDC-u. Kako je zelenu, a k tome i pravednu tranziciju uopće moguće zagovarati u zemlji globalnog Juga s najvećom stopom nezaposlenosti na svijetu, ovisnoj o ugljenu i čije su CO2 emisije po glavi veće od Indije, Brazila i Kine, pitam se, a Ashley odgovara da se ekonomska kriza se neće riješiti bez klimatske krize.
COP koji je 2011. održan u Durbanu bio je prilika da u široku društvenu kampanju Milijun klimatski održivih poslova uđu i najveće konfederacije sindikata iz sektora rudarstva i počnu zagovarati zelenu tranziciju s naglaskom da ona mora biti vođena kvalitetnim radnim mjestima i plaćama. AIDC je prije par godina, zajedno s TUED-om i Transnacionalnim institutom iz Amsterdama i uz podršku Nacionalnog sindikata rudara (NUM) i I Nacionalnog sindikata radnika u metalnoj industriji Južnoafričke Republike (NUMSA) koji podržavaju prelazak na nisko-ugljičnu ekonomiju izradio opsežnu studiju Transformacija ESKOM-a prema pravednoj energetskoj tranziciji za Južnoafričku Republiku. Zanima me zašto rješenja za energetsku krizu ne vide u privatizaciji i funkcionalnom razdvajanju ESKOM-a koje mnogi zazivaju kako bi se riješio problem njegova duga. Odnosno, kako je moguće staviti ESKOM u središte tranzicije prema nisko-ugljičnoj ekonomiji?
Nije problem što je ESKOM javno poduzeće, nego što je korporatizirano, a od nacionalne i strateške je važnosti, kaže Ashley. Ne može vlada istovremeno osiguravati neometanu opskrbu struje građanima i gospodarstvu na osnovi izvlačenja profita iz poduzeća. Prihodi ESKOM-a dolaze od prodaje električne energije, a njezina cijena konstantno raste, kao i cijena vode koja je ključan element da termoelektrane na ugljen proizvode struju. Tu je i problem ugovaranja s rudarskim kompanijama po kojima je ESKOM dužan otkupljivati ugljen niske kvalitete po cijenama koje rastu, nastavlja Ashley.
Budući da je tržište liberalizirano, to je značilo i ulazak Kine i Indije koje su nudile veće otkupne cijene što je rezultiralo nestašicom niskokvalitetnog ugljena i većim troškovima za ESKOM kako bi konkurirao indijskim i kineskim otkupljivačima. To je doprinijelo raspadu cijele financijske strukture ESKOM-a i eskalacije duga čije su garancije pod nacionalnom riznicom koja ga se silom prilika sad želi riješiti kroz privatizaciju. Stoga AIDC i ostale progresivne struje traže restrukturiranje duga i dekorporatizaciju poduzeća kako bi se zaustavio daljnji gubitak radnih mjesta u tom sektoru kao prvi korak.
A što je onda s tranzicijom, kad ona počinje i jesmo li zapravo cijelo vrijeme u njoj, pitam Ashleya: Ono što je kod nas počelo 1994. godine nije bila pravedna tranzicija. Znate vi u Hrvatskoj i ostalim dijelovima Istočne Europe o čemu pričam. Tranzicija uključuje tranzicijski program i regionalnu integraciju. Ova zemlja je važan akter u regiji i važno je da odredi kakvu makro-ekonomiju želi na putu nisko-ugljičnog razvoja, na kakvoj trgovini i industrijskoj politici želi temeljiti regionalnu integraciju i suradnju. Želi li biti kao EU koja praktično superponira nejednakosti i neravnomjeran razvoj unutar zemalja članica i drži sve na steroidima ili želi razvoj koji se događa iz aspekta harmonizacije ekonomije, institucija i slično, odgovara Ashley s čim privodimo intervju kraju. Odgovore znamo, ali ih se čini suvišno izgovoriti. Zahvaljujem na gostoprimstvu i ponudi da se javim ako će mi što trebati.
Pozdravljam se i izlazim na ulicu. Svaki iskorak iz ograđenog prostora mi je izazov, kao da zakoračujem u savanu. Odlučujem pričekati malo da smislim gdje mogu ručati i kako doći do tog mjesta jer nemam otpornost lokalaca da sama osmišljavam obroke tijekom loadsheddinga.
Na ulici prepoznajem djevojku koju sam primijetila na predavanju nekoliko sati ranije. U žurbi je, ali inzistira da me odveze do kvarta Observatory i predloži gdje da jedem. Veći problem joj je što je u autu nered i stvari s plaže. U gradu u kojem treba paziti na apsolutno sve ako si sama i žena, uvijek je netko spreman priskočiti u pomoć.
Dok se vozimo, pita me što radim ovdje. Odgovaram da sam bila na jednoj konferenciji i koristim malo slobodnog vremena da vidim grad i razgovaram s ljudima. Mining Indaba? (najveće svjetsko okupljanje ulagača iz rudarske industrije, održano u Cape Townu u veljači) – pita ona. Prasnem u smijeh jer me to pitao svaki taksist u gradu. Da jesam, sumnjam da bismo se sad upoznale i pričale – odgovaram joj dok nastavljamo neobavezno ćaskati vozeći se ulicama ovog divnog i istovremeno turobnog grada čiji stanovnici s ostatkom zemlje u svibnju izlaze na parlamentarne izbore. Možda najvažnije u post-apartheidskom razdoblju s obzirom na to da izlazne ankete pokazuju dosad najveći pad popularnosti tridesetogodišnje vladavine ANC-a.
O tome kakva su očekivanja od parlamentarnih izbora, kako se nositi s pitanjem sigurnosti u javnom prostoru i prostornom nejednakosti u Cape Townu te feminističkim borbama donosim u drugom dijelu reportaže iz JAR-a.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: privatna arhiva
Preporučite članak: