Suradnica Radničkih prava i članica BRID-ove istraživačke sekcije Nikolina Rajković nedavno je boravila u Južnoafričkoj Republici na konferenciji Štrajkačka aktivnost u 21. stoljeću. Donosimo vam njezinu reportažu o životu u JAR-u. Za većinu je to život u siromaštvu, obilježen poteškoćama koje proizlaze iz rekordne nezaposlenosti, korupcije, izvlačenja vrijednih ruda i zagađenja. Na sve to, još su primorani živjeti u polumraku i zbog čestih nestanaka struje.
Kasno je popodne na ulici Strand, jednoj od glavnih aleja u Cape Townu. Zrak pritišću februarske sparine, u daljini obrise palmi i nakićene fasade kolonijalnih zgrada zamagljuje prašina ispaljenih metaka iz puščanih cijevi dok uši prolaznika paraju vojni avioni koji probijaju zvučni zid. S jedne strane aleje nekolicina natiskanih ljudi na nečemu što izgleda kao povišena pozornica gromoglasno uzvikuje gledajući na glavni trg Grand Parade, dok s druge strane, naoružani muškarci i žene u uniformama dokono, ili možda znatiželjno, prebiru po voću i povrću na uličnim štandovima. Većina grada je ili zatvorena ili strogo regulirana za promet, stoga gradske sličice upijam koliko mi oko dopušta jer moj taksist želi što prije pobjeći iz prometne gužve.
Ovaj militarizirani šušur nije uobičajena pojava. U centru njegova zbivanja je gradska vijećnica, a povod SONA – State of the National Address, odnosno godišnje obraćanje predsjednika naciji. Na prvi je pogled neobično što se SONA ne odvija ispred parlamenta. Razlog tomu je što je zgrada parlamenta izvan funkcije zbog požara prije dvije godine. Osim toga gradska vijećnica u Cape Townu ima iznimno simboličko značenje. Ondje je 11.2.1990., nakon izlaska iz zatvora, govor održao Nelson Mandela ili Madiba kako od milja zovu jednog od najvećih boraca za ljudska prava, slobodu i demokraciju.
Amandla! Amandla! i-Afrika, mayibuye! [Moć! Moć! Afrika je naša!] na jeziku plemena Xhosa i, pred oko 100.000 ljudi natiskanih na Grand Parade obratio se Madiba istovremeno ponizno i snažno, kako je samo moguće zamisliti čovjeka koji je u zatvoru proveo 27 godina odbijajući sve ustupke da odustane od legitimno oružane borbe protiv rasizma. Madibin govor je tada upisan u povijest: Danas većina Južnoafrikanaca, crnih i bijelih, priznaje da apartheijd nema budućnost. Moramo ga dokrajčiti našom odlučnom i masovnom podrškom da bismo izgradili mir i sigurnost - poručio je zemlji u kojoj je tada bilo gotovo 80 posto crnačkog stanovništva, prvi crni čovjek ispred gradske vijećnice odajući počast suborcima iz Južnoafričke komunističke partije (SACP), Afričkog nacionalnog kongresa (ANC), sunarodnjacima i onima u egzilu koji su diljem svijeta desetljećima prosvjedovali protiv apartheida.
Južnoafrička Republika tog je dana, barem kako se činilo, okrunila masovnu borbu za oslobođenje od bijelog supremacionizma i otvorila put prema institucionalnom procesu pomirbe te stvaranja ustavne demokracije i socijalne države koji otpočinje s prvim međurasnim izborima i padom apartheida u travnju 1994. godine. Na prvim demokratskim izborima vlast je osvojio ANC, stranka i društveni pokret koji se od ranog 20. stoljeća borio za pravo glasa crnačke i obojene populacije, a potom za eliminaciju apartheida, a Mandela je izabran za prvog crnog predsjednika u toj zemlji.