U vrijeme kad je završavalo ‘jugoslavensko privredno čudo’, impresivna stopa rasta koja je slovila među najvišima na svijetu (1953–61), a predsjednik Tito na Beogradskoj konferenciji nesvrstanih zemalja promovirao novu strategiju vanjske politike Jugoslavije, život u banijskom gradiću Glini nije nudio naročitu perspektivu.
Ciglana i pilana bili su jedini industrijski objekti u ovoj tradicionalno trgovačkoj sredini, u kojoj ni zanati nisu zauzimali ono mjesto koje su imali do Drugog svjetskog rata. Neznatan broj zaposlenih, slabo razvijene društvene službe, poput školstva i zdravstva, te relativno velika općina čije kulturno, političko i upravno središte nije imalo gradski vodovod i kanalizaciju – to je bila stvarna slika Gline početkom 1960-ih godina dvadesetog stoljeća.
Ništa bolja situacija nije bila ni u glinskoj okolici. Glina i tri prigradska naselja mogla su koristiti električnu energiju, ali ne i ostatak općine: preko 60 naselja nije bilo elektrificirano, zbog čega su petrolejke još uvijek bile sastavni dio svakog seoskog domaćinstva, koje je živjelo uglavnom od poljoprivrede. Dodamo li tome nepovoljne demografske trendove i podatak da je od ukupnog broja stanovnika jedna četvrtina bila nepismena (točnije, 28% od 30.729 stanovnika), a cijeli kraj doslovno bez ijednog kilometra asfalta i na rubu glavnih prometnih tokova republike kojoj je pripadao, onda dobivamo i jedan slojeviti, iako sažeti prikaz tadašnje glinske općine, jedne od najnerazvijenijih u Hrvatskoj.
Nagovještaj promjena donijelo je usvajanje dokumenta pod nazivom ‘Banijska koncepcija’, što je bila prva ozbiljnija politika regionalnog razvoja, koju od 1964. do 1970. godine zajedno provode općine Sisak, Petrinja, Kostajnica, Glina i Dvor. Rezultat je bila izgradnja privredne i neprivredne infrastrukture – asfaltiranje cesta, izgradnja vodovoda, elektrifikacija naselja, uvođenje PTT linija, otvaranje novih osnovnih i srednjih škola, kao i zdravstvenih objekata. Nosioci razvoja postali su Željezara, Rafinerija i Gavrilović, pa se tako na selu počinje razvijati kooperacija, a u općinskim središtima graditi mali industrijski pogoni.
Iako je tekstilna industrija uglavnom privilegij nerazvijenih, ipak je izgradnja Pamučne predionice u Glini za njezin industrijski, a i ukupni društveni razvoj, značila pun pogodak. Od 1959. do 1963. godine izgrađen je moderan industrijski pogon s 20.000 vretena u kojem je otvoreno 350 radnih mjesta, čime je djelomično riješen i problem zapošljavanja ženske radne snage. Broj zaposlenih udvostručen je već 1970-ih godina, kada PPG bilježi izvanredne poslovne rezultate, istovremeno proširujući svoja tržišta i proizvodne kapacitete. Dobra poslovna politika te uspješan rad glinskih prelja, doveli su ovu radnu organizaciju u sam jugoslavenski vrh po nizu pokazatelja. Zlatna plaketa Privredne komore Jugoslavije 1985. godine bila je samo potvrda postignutih rezultata ovog kolektiva, koji je brojao preko 1400 zaposlenih. Vrijedi spomenuti da je u lipnju 1989. godine, na svečanosti u Saboru, PPG primila i najviše republičko priznanje, Plaketu ZAVNOH-a.
Pored tekstilne industrije, značajnu ulogu u razvoju Gline imala je i metaloprerađivačka djelatnost. Uz pomoć Fonda za razvoj privredno nedovoljno razvijenih krajeva SR Hrvatske i tadašnjeg jugoslavenskog giganta, Željezare Sisak, u Glini je 1973. godine otvoren metaloprerađivački pogon za proizvodnju čeličnih spojnica. Iako je bila riječ o malom pogonu (zaposleno je tek 25 radnika), njegov investicijski program i dinamična koncepcija razvoja unutar Metalurškog kombinata sisačke Željezare obećavali su nova radna mjesta. Već 1977. izgrađena je nova hala s modernim postrojenjem, pa je proširenjem kapaciteta i povećanjem obujma proizvodnje porastao i broj zaposlenih, kojih je tada bilo preko 70. Do sredine 1980-ih godina pogon je zapošljavao 160 radnika, kada je učinjen daljnji krupan korak u razvoju ove metaloprerađivačke industrije: u studenom 1984. u Glini je otvorena moderna Tvornica rezervnih dijelova i pribora, u kojoj je posao našlo još 240 radnika.
Nažalost, ovako uspješan hod nisu imale prve glinske industrijske organizacije: Ciglana (kasnije Tvornica opekarskih proizvoda – TOP) i Pilana (kasnije DIP). Posebno lošu sudbinu imao je TOP, koji se godinama mučio sa starom tehnologijom i poslovanjem na granici gubitaka. To su razlozi koji su doveli do modernizacije ove proizvodnje 1980. do 1982. Međutim, gradnja isključivo kreditima te zasnivanje proizvodnje na skupoj energiji (mazut) doveli su TOP u vrlo težak položaj, a 1986. godine nakon nekoliko neuspješnih pokušaja ozdravljenja, donesena je odluka o stečaju.
U podizanju životnog standarda važnu ulogu imala su i dva trgovinska poduzeća – Trgopromet i Prehrana, svako s preko 200 zaposlenih. Dok se Trgopromet uglavnom opredijelio za trgovinu, Prehrana se bavila i poljoprivrednom proizvodnjom, uglavnom kroz kooperaciju, a u svom sastavu od 1985. godine imala je i modernu pekaru – Tvornicu kruha – koja je dnevno proizvodila i do 12 tona proizvoda i snabdijevala svojim proizvodima općine Dvor i Vrginmost.
U razdoblju od 1977. do 1981. godine, intenzivan razvoj bilježe i privredni pogoni Budućnost, koji djeluju unutar glinskog Doma za preodgoj maloljetnika. U tom kratkom razdoblju počinju djelovati grafički, metalski i građevinsko-zanatski pogon, suvremeno opremljeni autoservis, kao i stanica za tehnički pregled vozila. Istovremeno, Dom je značajno proširen i moderniziran, pa u njemu sredinom 1980-ih radi oko 240 radnika raznih profila.
Tokom svih ovih godina grade se i novi uslužni, stambeni i stambeno-poslovni objekti, kao i objekti društvenog standarda, pa Glina sve više poprima urbani izgled. Nije nevažno spomenuti da u Glini tada postoji velika, kvalitetno opremljena bolnica – Medicinski centar Glina – koja krajem 1980-ih broji 210 zaposlenih.
U srpnju 1989. godine Zavod za ekonomska istraživanja Ekonomskog fakulteta iz Splita i beogradska Ekonomska politika, po prvi put, objavili su rang-listu efikasnosti općina, kojom su obuhvaćene sve 533 općine u Jugoslaviji. Osnovni kriterij rang-liste bila je uspješnost društvenog sektora privrede. Iako među prvih sto općina u zemlji nije bilo ni jedne s područja tadašnje Zajednice općina Sisak, vjerojatno je mnoge iznenadilo da je najbolje plasirana bila Glina, koja je još uvijek imala status privredno nedovoljno razvijene općine. Prema mišljenju stručnjaka, upravo je ekonomska efikasnost najmjerodavniji pokazatelj uspješnosti općina, a na toj rang-listi Glina je zauzela zavidno 112. mjesto. Sisak, koji je slovio kao razvijeni industrijski centar, našao se na 207. mjestu, Kostajnica je bila 408., Petrinja tek 410., a posljednji je bio Dvor na 432. mjestu.
Ovaj podatak o glinskoj privredi nije nipošto nevažan. On je utoliko zanimljiviji jer je svega dva mjeseca kasnije, u rujnu 1989., u Glini s probnim radom počela nova Tvornica dječje hrane zagrebačke Plive, jedna od najvećih investicija u Hrvatskoj i jedna od najvećih u zemlji (konkretno, u visini 15 milijuna i 900 hiljada dolara, pri čemu je otvoreno 189 novih radnih mjesta). Vrijedi istaći da je Pliva bila nosilac strateškog tehnološkog razvoja SRH i SFRJ do 2000. godine te da je ovaj program u Glini bio jedan od tri koje je Pliva nominirala u tom smislu. Dohodovnost mu je bila četiri puta veća od prosjeka Republike, pritom izvozno orijentirana. Pa ipak, ono što je za Glinu bilo daleko važnije, bila je perspektiva daljnjeg napretka nerazvijene glinske privrede, kao i mogućnost da se napokon oživi gotovo zaboravljeno selo i poljoprivreda.
Kad podvučemo crtu pod socijalističko razdoblje, kakvu onda ocjenu možemo dati Glini? Neki renomirani istraživači Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji smatraju da ocjena tog razdoblja može biti korektna samo ako mu – uz nedvojbene neuspjehe – priznamo i goleme uspjehe. Slučaj glinske općine u razdoblju od 1945. do 1990. kao da ide u prilog toj tezi.
Izvor naslovne fotografije: Novosti
Tekst napisao:
Preporučite članak: