Na godišnjicu Hamasovog masakra nad Izraelcima, koji je ujedno označio i pojačavanje vojnih akcija Izraela nad Palestincima koje se jedino mogu opisati kao genocid, naš suradnik Luka Krajač donosi vam podužu analizu zamršenog odnosa vojnih, političkih i financijskih interesa koji sežu još u 19. stoljeće i koji od tada oblikuju sudbine i živote na Bliskom istoku.
Bez hrane, vode, struje i transporta te pod teškim bombardiranjem – tako je za velike dijelove stanovništva libanonskog glavnog grada Bejruta izgledala izraelska opsada koja je trajala od lipnja do rujna 1982., dio vojne operacije kojoj je cilj bio izgnati Palestinsku oslobodilačku organizaciju iz Libanona - gdje joj se vodstvo tada nalazilo - te instalirati prijateljski, maronitski kršćanski režim s fašistoidnom Falangističkom strankom na čelu.
Premda je invazija isprva nailazila na podršku Sjedinjenih Država, s kojima je Izrael dijelio interes za uklanjanje Palestinske oslobodilačke organizacije, američki politički aktivist i autor Noam Chomsky navodi, još u rujnu iste godine – pod utjecajem međunarodnog odjeka izraelskih zločina, koje je postalo naročito teško zanemariti pošto se na njih žalio i dopisnik New York Timesa Thomas Friedman – američki je predsjednik Ronald Reagan telefonskim pozivom izraelskom premijeru Menachemu Beginu otkazao invaziju. Reagan – koji ni sam nije bio poznat po humanitarnim stavovima s obzirom na ratove koje je podržavao u Latinskoj Americi i drugdje - u dnevniku je zapisao: „Rekao sam mu da mora prestati ili će naš čitav budući odnos biti ugrožen. Namjerno sam upotrijebio riječ holokaust te rekao da simbol njegovog rata postaje sedmomjesečna beba raznesenih ruku.“
Danas, godinu dana od izraelskog napada na Gazu – napada koji je Međunarodni sud pravde proglasio „plauzibilno genocidnim“, a UN-ova Specijalna izvjestiteljica o stanju ljudskih prava na palestinskim teritorijima okupiranim od 1967. Francesca Albanese „genocidnim“ – službeni je broj ubijenih veći od 41 000, pri čemu ne uključuje dodatnih 10 000 nestalih pod ruševinama, koji su također najvjerojatnije ubijeni. Štoviše, s obzirom na uništenje zdravstvene infrastrukture, nedostatak skloništa, teške nestašice hrane i vode kao rezultat sustavne kampanje izgladnjivanja, kao i smanjeno financiranje UNRWA-e, konzervativna procjena pravog broja izravno i neizravno ubijenih u Gazi prema članku objavljenom u britanskom prestižnom medicinskom časopisu The Lancet s početka srpnja ukazuje da je ubijeno 186.000 ljudi, odnosno više od 7,9% predratnog stanovništva (oko 2,3 milijuna).
Prema procjeni iz rujna objavljenoj u britanskom časopisu The Guardian, profesorice i voditeljice globalnog javnog zdravstva na Sveučilištu u Edinburghu Devi Sridhar – oslanjajući se na metodologiju The Lanceta, broj ukupnih smrti od početka sukoba do sada mogao bi biti oko 335.500 ljudi. Drugim riječima, u 11 mjeseci ubijeno je gotovo 15% stanovništva Gaze. Za usporedbu, kambodžanski je genocid pseudokomunističkog diktatora Pol Pota 1970-ih godina doveo do fizičkog uništenja 20% stanovništva, ali kroz nešto manje od 4 godine. Riječ je, stoga, o jednom od najkrvavijih pokolja u svjetskoj povijesti u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata.
Unatoč tome, američki predsjednik Joe Biden, na riječima privržen dvodržavnom rješenju i pravu Palestinaca na samoodređenje i navodnom „radu 24 sata dnevno… na postizanju primirja i kraja ratu“, nije pošao koracima Ronalda Reagana te zaprijetio ugrozom budućnosti američko-izraelskog odnosa izraelskome premijeru Benjaminu Netanjahuu ukoliko ne zaustavi pokolj.
Drugim riječima, kada je u prošlosti podrška izraelskoj agresiji prestala biti u američkom interesu - makar zbog zgražanja svjetske javnosti nad zločinima počinjenima nad palestinskim izbjeglicama i libanonskim civilima - američki predsjednik zaprijetio je izraelskom vodstvu pogoršanjem odnosa ukoliko ne zaustavi napad. Danas, kada je zgražanje mnogo veće – te je dovelo do intervencija Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog kaznenog suda – Sjedinjene Države nastavljaju opravdavati izraelske zločine, braniti izraelsko vodstvo od optužbi, slati svakih nekoliko mjeseci novi paket milijardi dolara skupog oružja koje se, kako i sami priznaju, koristi na načine protivne međunarodnom pravu, sve dok isti predsjednik govori o neophodnosti pregovora o primirju.
Sjedinjene Države, koje su i inače najveći dobavljač oružja Izraelu – od 2019. do 2023. bile su odgovorne za 69% izraelskog uvoza glavnog konvencionalnog oružja, a pod desetogodišnjim sporazumom godišnje daju Izraelu 3,8 milijardi dolara vojne pomoći – od 7. su listopada 2023. Izraelu poslale više od 600 isporuka oružja, tj. prosječno dvije dnevno. To je više od 50 000 tona vojne opreme, odnosno 150 tona dnevno.
Značajno je da su, prema Reutersu, otada do kraja lipnja Sjedinjene Države isporučile Izraelu više od 10 000 bombi od 2000 funti. Ove visoko razorne bombe – jedne od najrazornijih u američkom arsenalu – Sjedinjene su Države isporučile Izraelu za bombardiranje upravo Gaze u kojoj je prije rata na 365 km² bilo sabrano 2,3 milijuna ljudi, od čega 50% djece – dakle, protiv jednog od najgušće naseljenijih područja na svijetu. Na Gazu je, prema procjenama Euro-Med Human Rights Monitora s kraja travnja, bačeno 70 000 tona eksploziva – daleko više nego što je bačeno na Dresden, Hamburg i London zajedno tijekom Drugog svjetskog rata.
Nadalje, kako izvještava izraelski Haaretz, izraelski zrakoplovni službenici i sami priznaju da se bez američke pomoći Izrael ne bi mogao boriti u Gazi „dulje od nekoliko mjeseci“.
Osim što su se isporuke oružja nastavile i nakon odluke Međunarodnog suda pravde te zahtjeva za uhidbenim nalogom koji je protiv Netanjahua i izraelskog ministra obrane Yoava Gallanta u svibnju podnio glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda Karim Khan, Sjedinjene su Države odbacile ove optužbe. Khanovo podnošenje zahtjeva za uhidbenim nalogom Biden je nazvao „skandaloznim“, dodajući da će Sjedinjene Države „uvijek stati uz Izrael protiv prijetnji njegovoj sigurnosti“, dok je ustvrdio da „ono što se događa nije genocid“.
Glasnogovornik američkog State Departmenta Matthew Miller lažno je ustvrdio da „Međunarodni kazneni sud nema nadležnost nad ovim pitanjem“ te odgovorio da, međutim, Izrael ima tu nadležnost, dok je Zastupnički dom u lipnju izglasao zakon kojim bi se nametnule sankcije Međunarodnom kaznenom sudu. Iako je Biden tad naznačio da se „snažno protivi“ zakonu, njegov državni tajnik Anthony Blinken ranije je pozdravio Republikanski prijedlog sankcija. Dvanaest je američkih senatora, štoviše, u pismu Khanu zaprijetilo da će uhidbeni nalog protiv izraelskog vodstva shvatiti „ne samo kao prijetnju izraelskom suverenitetu, već i kao prijetnju suverenitetu Sjedinjenih Država“, pozivajući se na Zakon o zaštiti pripadnika američke vojske, poznatiji kolokvijalno kao Zakon o invaziji na Haag, gdje je Međunarodni kazneni sud smješten.
Biden je i politički opravdavao izraelski genocid u Gazi. Neki od primjera njegove su tvrdnje poput „Nemam pojma da Palestinci govore istinu o tome koliko je ljudi ubijeno“ - premda su se i sami američki službenici interno koristili službenim brojem Ministarstva zdravstva u Gazi – ili one da je vidio fotografije beba koje je 7. listopada Hamas navodno obezglavio, iako ni Izraelske obrambene snage nisu potvrdile tvrdnje o obezglavljivanju beba, dok su sami službenici Bijele kuće naknadno pojasnili da „ni američki službenici ni predsjednik nisu vidjeli takve slike“.
Konačno, Biden je, uz podršku Republikanaca, studentske prosvjednike protiv genocida u Gazi osudio kao antisemite – zanemarujući istaknutu ulogu židovskih grupa poput Jewish Voice for Peace (hr. Židovski glas za mir) i IfNotNow (hr. Ako ne sada) u prosvjedima - tvrdeći da „na nijednom kampusu u Americi nema mjesta za antisemitizam, govor mržnje ili prijetnje nasiljem ikakvog oblika“, kao i da „nasilni napadi koji uništavaju imovinu nisu miran prosvjed“, dajući tako zeleno svjetlo policijskoj represiji nad prosvjednicima i hapšenju više od 3100 ljudi diljem zemlje.
Protivno Bidenovim tvrdnjama o nasilnim prosvjedima, prema istraživanju organizacije Armed Conflict Location and Event Dana (ACLED) iz svibnja, 97% prosvjeda ostalo je nenasilno, dok je među ostalih 3% polovica postala nasilna tek nakon što je policija stigla da rastjera mirne prosvjednike. Najznačajnije nasilje koje je ACLED pritom zabilježio bilo je rezultat napada proizraelskih aktivista na prosvjednike na kampu kod Sveučilišta u Kaliforniji u Los Angelesu, „koji je trajao satima dok je policija samo stajala“.
Mora biti da ovoga puta Sjedinjene Države imaju interes za izraelski napad na Gazu kakav nadilazi njihove brige oko međunarodnog ugleda.
Provokacija?
Tjedan dana od izraelskog napada na Gazu, iranska je misija pri UN-u upozorila na „dalekosežne posljedice“ ako zbog nastavka genocida situacija u regiji izmakne kontroli, a nedugo nakon tog – 26. listopada 2023. – iranski se ministar vanjskih poslova Hossein Amirabdollahian pred Ujedinjenim narodima u New Yorku obratio „američkim državnicima koji sada upravljaju genocidom u Palestini“, tvrdeći da Iran ne pozdravlja „proširenje rata u regiji“ te upozoravajući da „ukoliko se genocid u Gazi nastavi, oni neće biti pošteđeni“.
Unatoč tome, genocid se nastavio i traje - već godinu dana. A Sjedinjene Države nisu povukle svoju pomoć Izraelu. Kao što je Norman Finkelstein za Radnička prava u srpnju izjavio, Izrael je u međuvremenu uspio u naumu da Gazu učini neupotrebljivom za život – samo do svibnja u Gazi se akumuliralo 37 milijuna tona ruševina, za čije čišćenje bi trebalo 10 do 15 godina – a krajem kolovoza Izrael je pokrenuo novi stadij etničkog čišćenja Palestine, „Operaciju ljetni kampovi“ na Zapadnoj obali, što je najveća izraelska vojna operacija ondje od „Operacije obrambeni štit“ 2002. godine. Izraelski ministar obrane Yoav Gallant pritom je objasnio da sada „kosimo travu, ali doći će i trenutak iskorjenjivanja, to će se morati napraviti“.
No Izrael se tijekom vremena nije ograničavao samo na Palestinu. Još nedavno, krajem srpnja – neposredno nakon Netanjauhovoa posjeta Bidenu i Harris – Izrael je, nakon nerazjašnjene eksplozije u ilegalno okupiranoj Golanskoj visoravni za koju je optužio libanonsku organizaciju Hezbolah, u dronovskom napadu na Bejrut ubio Hezbolahovog zapovjednika Fuada Shukra, desnu ruku Hassana Nasrallahe. Također je u Teheranu, glavnom gradu Irana, tijekom inauguracije novog predsjednika Masuda Pezeškijana, ubio političkog vođu Hamasa i glavnog pregovarača u mirovnim pregovorima Ismaila Haniyeha.
Posljednja je eskalacija uslijedila u Libanonu, navodno protiv Hezbolaha. Nakon detonacije pejdžera, a zatim i walkie-talkieja 17. i 18. rujna, koja je dovela do ubojstva 42 ljudi i osakaćenja njih više od 3500 – a koji je i bivši direktor američke CIA-e Leon Panetta nazvao terorističkim napadom - te zračnog napada na Bejrut u kojem je ubijeno 55 ljudi i ranjeno više od 68 s ciljem atentata na Hezbolahovog Ibrahima Aqila, došlo je do najsmrtonosnijeg izraelskog napada u Libanonu u više desetljeća – u zračnim je napadima ubijeno više od 636 te ranjeno više od 2000 ljudi. Bombardiranja se nastavljaju.
Dok je šef izraelskog Glavnog stožera Herzi Halevi najavio „moguć ulazak“ i „nastavak ponižavanja Hezbolaha“ za što se trenutno „priprema teren“, izraelski ministar obrazovanja Yoav Kisch iz Netanjahuove stranke Likud na javnoj je izraelskoj televiziji izjavio da će „Libanon biti uništen“, da će „Libanon kakvog znamo prestati postojati“, tvrdeći da „nema razlike između Libanona i Hezbolaha“. Drugi je izraelski ministar, ministar dijaspore Amichai Chikli – također iz Netanjahuovog Likuda – izjavio da Libanon ne zadovoljava uvjete države te da bi Izrael na teritoriju Libanona trebao uspostaviti „tampon zonu“.
Sam Benjamin Netanjahu – protiv kojeg se čeka uhidbeni nalog Međunarodnog kaznenog suda zbog „izgladnjivanja civila“, „istrebljenja“ i „namjernog usmjeravanja napada protiv civilnog stanovništva“ – na svome je Twitteru objavio „poruku za narod Libanona“, tvrdeći da „Izraelov rat nije protiv vas, već protiv Hezbolaha“. Karakteristično, poruka je bila na engleskom, a ne arapskom jeziku kojim govore stanovnici Libanona, a sadržavala je i optužbu da Hezbolah koristi ljudske štitove. Ranija je optužba služila kao izraelsko opravdanje za bombardiranje civilne infrastrukture u Gazi.
Unatoč upozorenju Glavnog tajnika UN-a Antonija Guterresa da „svijet ne može priuštiti da Libanon postane nova Gaza“, Sjedinjene Države izraelske napade na Libanon nisu osudile. Iako je pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda američki predsjednik Joe Biden ustvrdio da „puni rat nije nikome u interesu“ te da je „diplomatsko rješenje još uvijek moguće“, u istom je govoru optužio Hezbolah za „neisprovocirano pridruživanje napadu 7. listopada ispaljivanjem raketa u Izrael“ te se de facto solidarizirao s izraelskim napadom najavivši da „zajedno moramo lišiti kisika teroriste – [iranske] terorističke proksije“. Zapravo je, prema ACLED, za 81%, tj. 8313 prekograničnih napada između Izraela i Hezbolaha od listopada 2023. do 20. rujna ove godine bio odgovoran Izrael, a ovi su napadi ubili minimalno 752 osobe u Libanonu. Hezbolah i druge grupe bile su odgovorne, pak, za 1901 napad, a u njima je ubijeno barem 33 Izraelaca.
Sjedinjene su Države otad poslale dodatne trupe na Bliski istok, na kojem već imaju oko 40 000 trupa te 136 vojnih baza u 13 zemalja – Bahrainu (11), Cipru (4), Egiptu (1), Iraku (21), Izraelu (10), Jordanu (11), Kuvajtu (10), Omanu (8), Katru (3), Saudijskoj Arabiji (21), Siriji (22), Turskoj (10) i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (4).
Dok je iranski predsjednik Masud Pezeškijan pred istom Općom skupštinom Ujedinjenih naroda izjavio da je njegova zemlja spremna poboljšati odnose sa Zapadom - uključujući i ulazak u ponovne pregovore oko sporazuma o nuklearnom oružju iz 2015. – također je zaprijetio tvrdeći da „izraelski državni terorizam u Libanonu neće ostati bez odgovora“.
Konačno, u bombardiranju Bejruta 27. rujna, neposredno nakon Netanjahuova govora pred Općom skupštinom – govora u kojem je zaprijetio da nema mjesta u Iranu i na širem Bliskom istoku „gdje duga ruka Izraela ne može doseći“ – ubijen je dugogodišnji vođa Hezbolaha Hassan Nasrallah. Dok je britanski nezavisni novinar Jonathan Cook izraelski čin opisao kao „otvaranje vrata pakla“, Biden je atentat pozdravio kao „mjeru pravde“, nastavljajući tvrditi da Sjedinjene Države podržavaju pravo Izraela na obranu od Hezbolaha, Hamasa, Huta i drugih „iransko-podržanih terorističkih grupa“.
Neizbježno se postavlja pitanje: zašto, unatoč riskiranju regionalnog rata i iranskim prijetnjama koje sežu još iz listopada prošle godine, Sjedinjene Države nastavljaju opravdavati, naoružavati i financirati Izrael – ne samo njegov genocid u Gazi, već i etničko čišćenje na Zapadnoj Obali te potencijalnu invaziju na Libanon?
Američko-izraelska vizija Bliskog istoka
20. rujna 2023. godine – jedan dan nakon što je, prema The Jerusalem Post-u Gazanska divizija Izraelskih obrambenih snaga distribuirala dokument koji je detaljno opisao Hamasove vježbe napada na vojne objekte i kibuce te uzimanja vojnika i civila za taoce, napada koji se dogodio 7. listopada te koji je poslužio kao izgovor za genocid nad Palestincima – u New Yorku su se sastali izraelski premijer Benjamin Netanjahu i američki predsjednik Joe Biden.
Biden je pritom ponovio što je govorio i ranije: „Kad ne bi bilo Izraela, trebalo bi ga izmisliti“. Najavio je ispunjenje „sna generacija“ – pozivajući se na frazu prvog izraelskog premijera Davida Ben-Guriona, kojeg je povjesničar Ilan Pappé nazvao arhitektom Nakbe tj. etničkog čišćenja više od 750.000 Palestinaca 1948. godine – što uključuje „izgradnju stabilnijeg i prosperitetnijeg Bliskog istoka“, koju su otpočele ranije administracije, a čije je najrecentnije postignuće plan Ekonomskog koridora Indija-Bliski istok-Europa. „A radimo i na još mnogo toga“, nadodao je.
Dva se dana kasnije, pred Općom skupštinom UN-a, Netanjahu hvalio vizijom „Novog Bliskog istoka“, čiji su temelj bili uz američku pomoć postignuti mirovni sporazumi iz 2020. godine i posljedična suradnja s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahrainom, Sudanom i Marokom, a koji je sada uključivao i sličan sporazum sa Saudijskom Arabijom. Na karti koju je bio pokazao – a koju je suprotstavio karti regije iz 1948. godine, kada je Država Izrael bila osnovana – Palestine nigdje nije bilo. Zapadna obala i Gaza bile su prikazane kao dio Izraela.
Štoviše, rekao da je uvjet mira na Bliskom istoku da „Palestinci prestanu bljuvati mržnju prema Židovima te da se konačno pomire sa židovskom državom“, pri čemu, naglasio je, to ne znači samo priznavanje „postojanja židovske države, već i pravo židovskog naroda na vlastitu državu u svojoj povijesnoj domovini, Zemlji Izrael“. Drugim riječima, odbio je dvodržavno rješenje u granicama prije šestodnevnog rata 1967. koje je prihvatila međunarodna zajednica, Arapska liga, kao i Palestinska oslobodilačka organizacija i Hamas – a koje je Izraelu dalo 78% povijesne Palestine te palestinskoj državi samo 22% - te kao jedino rješenje sukoba naveo viziju jedne izraelske države od rijeke Jordan do Sredozemnog mora kakva je zapisana u izvornoj Povelji njegove stranke Likud.
Premda se radilo o samo jednom od dijelova vizije „Novog Bliskog istoka“ te stoga palestinsko pitanje nije bilo središnja tema njegovog govora, Netanjahu je ustvrdio da su „Sjedinjene Američke Države neizostavne u ovom nastojanju“ da se postigne „vizija mira“ u regiji, dok je „fanatike koji vladaju Iranom“ optužio za sabotiranje iste naoružavanjem svojih „terorističkih proksija“ – što znači Hamasa i Hezbolaha – te širenjem „terorističkih krakova“ diljem svijeta, „ugrožavanjem međunarodnih pomorskih puteva“, kao i „nuklearnom ucjenom“ itd. Stoga je pozvao na povratak sankcija, podršku „hrabrim ženama i muškarcima Irana koji preziru ovaj režim i žude za slobodom“ te „prije svega… kredibilnu vojnu prijetnju“ kao sredstvo prevencije Irana u dobivanju nuklearnog oružja – za koje se procjenjuje da ga Izrael posjeduje u količini od 90 komada. Drugim riječima, protiv Irana treba nastaviti ili intenzivirati ekonomsko ratovanje, operacije promjene režima nametanjem narodnoj opoziciji iranskom teokratskom režimu proameričkog vodstva te konačno, vojno zastrašivanje, ako ne i izravnu vojnu konfrontaciju.
24. srpnja 2024. godine tj. u osmom mjesecu izraelskog genocida nad Palestincima u Gazi Netanjahu je u govoru pred zajedničkim zasjedanjem američkog Kongresa – na poziv dvostranačkog vodstva Zastupničkog doma i Senata da „podijeli viziju izraelske vlade za obranu demokracije, borbu protiv terorizma i uspostavu trajnog i pravednog mira u regiji“ s obzirom na „egzistencijalne izazove, uključujući rastuće partnerstvo između Irana, Rusije i Kine“ koje prijeti „sigurnosti, miru i prosperitetu naših zemalja i slobodnih ljudi diljem svijeta“ – dalje razradio tu viziju.
Pored niza neistina o genocidu koji Izrael vrši u Gazi, Netanjahu je ustvrdio da se nalazimo „na raskrižju povijesti“, pri čemu se sukobljavaju „barbarstvo i civilizacija“, „iranska osovina terora“ te „Amerika, Izrael i naši arapski prijatelji“. Nazvavši američke prosvjednike protiv genocida „korisnim idiotima Irana“ koje ovaj „financira i promovira“, te optuživši Međunarodni kazneni sud za „krvnu klevetu protiv židovske države“ kojom pokušava „vezati ruke Izraelu“ – a ukoliko uspije, „Amerika će biti sljedeća“ – ponovio da je „na Bliskom istoku Iran iza gotovo svakog terorizma“, a da upravo Sjedinjene Države kao „čuvar zapadne civilizacije i najveća svjetska sila“ stoji na putu „iranskim manijakalnim planovima da svijetu nametne radikalni islam“, zbog čega „Iran vidi Ameriku kao svog najvećeg neprijatelja“ još od islamske revolucije 1979. godine.
Zatim je ukazao na ulogu Izraela kao predstraže Sjedinjenih Država na Bliskom istoku:
„Ali Iran razumije da, kako bi doista izazvao Ameriku, prvo mora osvojiti Bliski istok… Pa ipak, u srcu Bliskog istoka, stojeći na putu Iranu, nalazi se jedna ponosna proamerička demokracija – moja zemlja, Država Izrael.“
Zbog toga, kad se Izrael bori protiv Hamasa, Hezbolaha i Huta, Izrael se „bori protiv Irana“, a kad se bori protiv Irana, „bori se protiv najradikalnijeg i najsmrtonosnijeg neprijatelja Sjedinjenih Američkih Država“. Štoviše, kada „djeluje da spriječi Iran u razvijanju nuklearnog oružja“, „ne štitimo samo sebe“ već „štitimo i vas“. Zbog toga je, govoreći o genocidu u Gazi, apelirao na američki politički establishment, parafrazirajući Winstona Churchilla: „Dajte nam oruđe brže i brže ćemo završiti posao“.
Konačno prešavši na razradu plana „Novog Bliskog istoka“ najavljenog prošlog rujna pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda, podijelio je viziju „nove Gaze“, „deradikalizirane i demilitarizirane“, kao i pod bantustanskom „civilnom upravom Palestinaca koji ne žele uništiti Izrael“. Uz to je predložio „sigurnosni savez na Bliskom istoku protiv rastuće iranske prijetnje“ koji bi bio proširenje Abrahamskih sporazuma iz 2020. godine – stoga pod nazivom „Abrahamski savez“, kojeg su tračci bili vidljivi u travnju, u zajedničkoj operaciji Sjedinjenih Država i „više od pola tuceta nacija koje su zajedno s Izraelom radile na tome da mu pomognu neutralizirati stotine projektila i dronova koje je Iran ispalio protiv nas“. Nije spomenuo da je iranski ograničeni i najavljeni napad bio odgovor na izraelsko bombardiranje iranskog konzulata u Damasku, u kojem je ubijeno sedam visokih iranskih vojnih časnika, uključujući i dva generala.
Za svoj je govor Netanjahu dobio 79 aplauza, od čega 58 stajaćih. Premda nije prisustvovala govoru pred Kongresom, američka potpredsjednica Kamala Harris - koja je u međuvremenu postala predsjedničkom kandidatkinjom Demokratske stranke - susrela se s Netanjahuom sljedeći dan, pri čemu mu je zajamčila da će Sjedinjene Države „omogućiti Izraelu da se može obraniti od prijetnji iz Irana te iranski-podržanih terorističkih grupa, uključujući od Hamasa, libanonskog Hezbolaha i Huta“. Iako je tada, pa i u kasnijim govorima i intervjuima ustvrdila da „humanitarnoj krizi u Gazi“ treba doći kraj, zbog čega je kod dijelova ljevice na periferiji Demokratske stranke pobudila nade u promjenu politike prema Izraelu, krajem kolovoza odgovorila je, u skladu s onime što je rekla pred Demokratskom nacionalnom konvencijom – da će „uvijek stati za pravo Izraela da se obrani“, kao i da će „uvijek osigurati da se Izrael može obraniti“ - da do promjene politika isporuke oružja Izraelu neće doći. Štoviše, početkom kolovoza Biden-Harris administracija odobrila je prodaju novog paketa oružja Izraelu u vrijednosti od 20 milijardi dolara.
No za potpuno shvaćanje američko-izraelskog odnosa i njegove uloge u reorganizaciji bliskoistočne regije treba sagledati povijest samog cionističkog pokreta i njegovog odnosa s velikim silama.
Cionistički projekt, velike sile i pitanje „izraelskog lobija“
Cionisti su svoj kolonijalni projekt u Palestini oduvijek vidjeli kao zavisan od neke velike sile. Dok je Moses Hess u svom djelu Rim i Jeruzalem vidio Francusku Luja Bonapartea 1860-ih godina kao silu koja će „pomoći Židovima osnovati kolonije koje bi mogle dosezati od Sueza do Jeruzalema te od obala Jordana do Sredozemlja“, osnivač modernog političkog cionizma Theodor Herzl podršku je uzaludno tražio 1896. godine u Osmanskom Carstvu, 1898. godine u Njemačkom Carstvu, a zatim u carskoj Rusiji, uvjeravajući ruskog ministra unutarnjih poslova grofa Vjačeslava Plehvea 1903. godine – nakon antisemitskog pogroma u Kišinjevu – da je cionizam rješenje „židovskog problema“ u Rusiji te da je stoga u interesu Ruskog Carstva pritisnuti Osmansko Carstvo, s kojim Herzlovi pregovori nisu bili uspješni, da Palestinu preda Židovima.
Konačno, sa slomom tri carstava u Prvom svjetskom ratu, cionistički se pokret okrenuo Britanskom Carstvu, čiji je ministar vanjskih poslova Arthur Balfour u studenom 1917. godine – zainteresiran za zadržavanje Egipta i Sueskog kanala u britanskoj sferi utjecaja - obećao Židovima zemlju u Palestini, zanemarujući lokalno arapsko stanovništvo. Stoga su britanske kolonijalne vlasti nakon uspostave mandata počele omogućavati imigraciju europskih Židova u Palestinu te je od 1922. do 1935. godine židovsko stanovništvo poraslo od 9% do gotovo 27% ukupnog stanovništva Palestine.
Iako je savezništvo Britanskog Carstva i cionističkog pokreta bilo narušeno s približavanjem Drugog svjetskog rata – te je stoga dio cionističkog pokreta predvođen antibritanskim teroristom Avrahamom Sternom svoje nade polagao u Hitlerovu Njemačku – i nakon osnivanja Države Izrael 1948. godine savezništvo se nastavilo. Međutim, s opadanjem prisutnosti Britanskog Carstva u regiji i svijetu s obzirom na dekolonizaciju, savezništvo Izraela s Britanskim Carstvom s vremenom je zamijenilo savezništvo sa Sjedinjenim Državama, čiji se predsjednik Dwight Eisenhower 1957. godine čak zaprijetio Izraelu ekonomskim sankcijama ukoliko ne povuče trupe iz Gaze i Sinaja koje je okupirao tijekom rata agresije vođenog uz britansku i francusku podršku, a protiv Nasserovog radikalno-nacionalističkog režima u Egiptu koji je, uz podršku Sovjetskog Saveza, nacionalizirao Sueski kanal.
No sve se izmijenilo s izraelskom pobjedom u šestodnevnom ratu 1967. godine protiv istog Nasserovog režima čija je panarapska i prosovjetska vanjskopolitička orijentacija prijetila američkoj hegemoniji na Bliskom istoku. Izrael je time, osim što je reokupirao Gazu te okupirao Zapadnu Obalu, Istočni Jeruzalem i sirijsku Golansku visoravan, pokazao Sjedinjenim Državama da je vrijedan strateški resurs u regiji. Dok prethodnog desetljeća Sjedinjene Države Izraelu nisu davale gotovo nikakvu vojnu pomoć, sada se sve izmijenilo – a naročito nakon sljedećeg „testa naše sposobnosti da držimo događaje u regiji pod kontrolom“ kako je to nazvao američki državni tajnik Henry Kissinger, građanskog rata u Jordanu 1970-71. godine u kojemu je Izrael štitio američke interese, a tijekom kojeg se američka vojna pomoć Izraelu povećala za više od 1700%, odnosno od 30 milijuna do 545 milijuna dolara.
Noam Chomsky – u već citiranom članku - upravo od 1967. stoga datira i cvjetanje „izraelskog lobija“ u Sjedinjenim Državama, organizacija poput Američko-izraelskog odbora za javna pitanja (AIPAC) i kasnije evangelika, ali i proizraelske orijentacije ogromnog dijela „intelektualno-političke klase“ s ulogom u medijima i akademiji, koja prethodno nije bila naročito zainteresirana za Izrael. Štoviše, američki politolog Norman Finkelstein u svojoj knjizi Industrija holokausta: Razmatranja o izrabljivanju židovske patnje ističe nevažnost Izraela za identitet većine američkih Židova prije rata 1967. godine, a dok je prethodno Izrael za Amerikance „prizivao bauk dvojne lojalnosti, sada je pretpostavljao nadlojalnost“, s obzirom na to da se „nisu Amerikanci već Izraelci borili i umirali kako bi zaštitili američke interese“ te, „za razliku od američkih vojnika u Vijetnamu, izraelske borce nisu ponižavali skorojevići iz Trećeg svijeta“.
Upravo u tome leži značenje Bidenovog višestruko ponovljenog aforizma: „Kad Izrael ne bi postojao, Sjedinjene Države bi trebale izmisliti Izrael da štiti svoje interese u regiji“. Utjecaj „izraelskog lobija“ postalo je teško razlučiti od onoga što Chomsky naziva „strateško-ekonomskim interesima koncentracija domaće moći u čvrstoj državno-korporativnoj sprezi“.
Ipak, u skladu sa zavisnim položajem Izraela u odnosu na Sjedinjene Države, dominaciju „američkog nacionalnog interesa“ nad „izraelskim lobijem“ moguće je spoznati upravo u onim slučajevima kada dolazi do njihove međusobne kolizije – iako je već navedeni primjer izraelske invazije na Libanon 1982. godine, koju je Ronald Reagan zaustavio telefonskim pozivom najjasnija demonstracija ovog odnosa, Chomsky navodi i izraelsku prodaju oružja Kini, američkom glavnom suparniku. Kako za vrijeme Clintonovog predsjedništva 2000. godine, tako i za vrijeme predsjedništva Georgea Busha mlađeg 2005. godine, američki prigovori su prevladali te je Izrael odustao od svoje nakane.
Noviji su primjer ovakve kolizije Obamini pregovori s Iranom oko njegovog nuklearnog programa unatoč kritikama izraelske vlade. Drugim riječima, utjecaj „izraelskog lobija“ u američkoj vanjskoj politici prevagne ondje gdje su njegovi interesi istovjetni „američkim nacionalnim interesima“ ili gdje barem nisu suprotstavljeni, ali ne i ondje gdje jesu.
Ali koji su to „američki nacionalni interesi“?
Američka posthladnoratovska vanjska politika
Nakon raspada SSSR-a i kraja Hladnog rata 1991. godine Sjedinjene su se Države oslobodile ranijih ograničenja na uporabu vojne sile u svojoj vanjskoj politici. Zamjenik ministra obrane Paul Wolfowitz u razgovoru s časnikom Wesleyem Clarkom – kasnije zapovjednikom savezničkih snaga NATO-a u Europi – u svibnju iste godine, po završetku rata protiv Iraka ustvrdio je:
„Sa završetkom Hladnog rata, sada se možemo nekažnjeno koristiti našom vojskom. Sovjeti neće ući da nas blokiraju.“
„Imamo pet, možda deset godina da počistimo ove stare sovjetske surogat režime poput Iraka i Sirije prije nego što se pojavi sljedeća supersila koja će nas izazvati… Možda imamo i malo više vremena, ali to zapravo nitko ne zna“, dodao je.
Stoga su Pentagonove Smjerice za obrambeno planiranje iz 1992. godine – također nazvane Wolfowitzovom doktrinom – sadržavale sljedeće dugoročne američke vanjskopolitičke ciljeve:
„Naš prvi cilj je spriječiti ponovno pojavljivanje novog suparnika, bilo na teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza ili drugdje, koji predstavlja prijetnju na razini one prijetnje koju je prije predstavljao Sovjetski Savez.“
Moguće je, Wolfowitz nastavlja, da će se takve prijetnje pojaviti u „regijama kritičnima za sigurnost SAD-a i njegovih saveznika“, što prije svega znači „Europa, istočna Azija, Bliski istok i jugozapadna Azija te područje bivšeg Sovjetskog Saveza“.
Dvadeset i pet godina nakon toga, u prosincu 2017. godine, Trumpova Američka strategija nacionalne sigurnosti identificirala je nove „revizionističke sile“ – Kinu koja „teži zamijeniti Sjedinjene Države u indopacifičkoj regiji“ i Rusiju koja „želi obnoviti svoj status velike sile te uspostaviti sfere utjecaja onkraj svojih granica“– koje, zajedno s „odmetničkim državama“ tj. Iranom i Sjevernom Korejom te „transnacionalnim organizacijama prijetnje“, izazivaju globalnu moć Sjedinjenih Država, koje na vojsku troše više novaca nego sljedećih deset zemalja te ukupno 40% svjetske vojne potrošnje.
Štoviše, američki ministar obrane James Mattis sljedećeg je mjeseca objasnio da „iako ćemo nastaviti voditi kampanju protiv terorizma… natjecanje je velikih sila sada“ – nakon četvrt stoljeća neokolonijalnih ratova u Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji i drugdje– „primarni fokus američke nacionalne sigurnosti“. Dopunski je dokument Strategije nacionalne obrane iz siječnja 2018. eksplicitnije najavio za cilj „odvratiti agresiju u tri ključne regije – na Indopacifiku, u Europi i na Bliskom istoku“.
Pišući za Wall Street Journal, američki je povjesničar Arthur L. Herman ustvrdio da je Trumpova Strategija nacionalne sigurnosti odraz „dubokog pomaka nazad na svijet prije 1917. godine: anarhičnu međunarodnu arenu u kojoj se svaka suverena država, mala ili velika, za svoju sigurnost mora osloniti na svoju oružanu snagu, diplomaciju i saveze“, pri čemu „ideologija više nije važna, već moć – a velike sile neizbježno dominiraju nad malima“, zbog čega „u ovoj novoj eri, moć neizbježno čini pravo“. Zaključio je da je „ovo svijet Otta von Bismarcka, koji je 1862. rekao: 'Velika pitanja našeg vremena ne rješavaju se govorima i odlukama većine… već željezom i krvlju'“.
Značajno je da Bidenova Strategija nacionalne sigurnosti iz listopada 2022. godine u osnovama ne proturječi temeljnim premisama Trumpovog dokumenta. Naprotiv, Biden je u uvodu ustvrdio da se „nalazimo usred strateškog natjecanja za oblikovanje budućnosti međunarodnog poretka“, a zbog „nikad veće potrebe za američkim vodstvom diljem svijeta“, njegova će „administracija iskoristi ovo odlučujuće desetljeće za promicanje američkih vitalnih interesa, pozicioniranje Sjedinjenih Država da nadigraju naše geopolitičke konkurente… i čvrsto postavljanje našeg svijeta na put prema svjetlijoj budućnosti punoj nade“.
Ministar obrane Lloyd Austin pritom je objasnio da je Kina - koja je u dokumentu imenovana „jedinim konkurentom s namjerom da preoblikuje međunarodni poredak, tako i sve više s ekonomskom, diplomatskom, vojnom i tehnološkom moći da promiče taj cilj“ - „dugoročni izazov“ Americi, dok je Rusija „neposredna i akutna prijetnja“.
Dakle, američka se posthladnoratovska vanjskopolitička strategija u osnovi može svesti na prevenciju pojave velikih sila koje bi izazvale američku globalnu hegemoniju (1991-2017), te pripremu za sukob sa silama koje su u međuvremenu povećale svoj regionalni ili svjetski utjecaj – prije svega s Kinom i Rusijom (okvirno od 2017. godine, ali pomaci u tom smjeru učinjeni su i ranije, primjerice kroz suučesništvo u krajnje-desnom državnom udaru u Ukrajini 2014. godine koji je svrgnuo korumpiranog, ali demokratski izabranog predsjednika Viktora Janukoviča koji je balansirao između Rusije i Zapada te njegovu vladu zamijenio vladama antiruske orijentacije).
Kako su američki autori iz Senata i Zastupničkog doma već citirane pozivnice Netanjahuu istakli, s Kinom i Rusijom strateško partnerstvo formira i Iran, a na istu je temu govorio i američki Državni tajnik Anthony Blinken na Ministarskom sastanku Vijeća sigurnosti UN-a o Ukrajini:
„Dok Teheran opskrbljuje Putina bespilotnim letjelicama, balističkim projektilima i obukom, Rusija s Iranom dijeli tehnologiju o nuklearnim pitanjima, kao i svemirske informacije… dok Iran nastavlja naoružavati, obučavati i financirati opunomoćenike na Bliskom istoku za izvođenje terorističkih napada diljem regije i šire.”
Kao i:
„Kina, još jedna stalna članica ovog vijeća, glavni je dobavljač alatnih strojeva, mikroelektronike i drugih predmeta koje Rusija koristi za obnovu, obnavljanje zaliha, pojačavanje svog ratnog stroja.“
Kina je, štoviše, na Bliskom istoku – gdje je, prema Wolfowitzovoj doktrini američki „opći cilj ostati dominantna vanjska sila u regiji i sačuvati pristup SAD-a i Zapada nafti u regiji, kao i „pristup međunarodnim zračnim i pomorskim putevima“ - unutar zadnjih 30 godina znatno povećala svoju ekonomsku i političku prisutnost. Danas je Kina najveći uvoznik saudijske nafte, a naftu uvozi i iz Iraka, Omana, Ujedinjenih Arapskih Emirata te Kuvajta, kao i sve više iz Irana, čiji je najveći trgovinski partner.
Značajan je i uvoz ugljikovodika iz regije, a Kina je i glavni ulagač – preko svojih državnih poduzeća kao što su Kineska nacionalna naftna korporacija i Sinopec - u tamošnje energetske projekte. Kina također ulaže u transportne i infrastrukturne projekte na Bliskom istoku putem inicijativa kao što je Pojas i put, surađuje sa zaljevskim državama u sektorima poput umjetne inteligencije, 5G i druge digitalne infrastrukture.
Na političkom i vojnom planu, Peking je ne samo povećao prodaju oružja zemljama Bliskog istoka, već i s njima surađuje na projektima razvoja vojne tehnologije, dok je 2017. u Džibutiju otvorio svoju prvu prekomorsku vojnu bazu. Posredovao je i sporazumu o pomirbi dugogodišnjih suparnika - Saudijske Arabije i Irana – u ožujku prošle godine.
Dakle, u regiji s jednom od najvećih svjetskih rezervi nafte i plina, te s jednima od najvažnijih trgovinskih ruta – Sueskim kanalom koji povezuje Crveno more sa Sredozemnim te kroz koji prolazi oko 30% svih svjetskih brodskih kontejnera te oko 12% ukupne svjetske trgovine svim robama, kao i Bab al-Mandabom koji povezuje Crveno more s Arapskim, a kroz koji svakodnevno prolazi više od 6 milijuna barela nafte – Sjedinjene Države gube utjecaj kakav su imale desetljećima, dok njihov glavni konkurent jača. U porastu je i regionalni utjecaj Rusije koja, zajedno sa Saudijskom Arabijom – ranije državom zavisnom od Sjedinjenih Država, no sada sa sve većom nezavisnošću – u okviru OPEC+ ima važnu ulogu u određivanju cijena nafte.
A opadanje američkog položaja na Bliskom istoku dio je opadanja globalnog američkog položaja od 1971. godine, otkad se – nakon što su Sjedinjene Države zbog smanjenja svojih zlatnih rezerva ukinule konvertibilnost američkog dolara u zlato – američki dolar, uzrok i posljedica američke svjetske hegemonije, nalazi u oduljenom razdoblju krize. Stoga danas vidimo porast cijene zlata – u studenom 2020. dosegla je 2000 dolara po unci, a danas dostiže vrhunac od više od 2660 dolara – kao i svjetski proces dedolarizacije. Da američke korporativne i financijske elite ovaj proces smatraju pogubnim za svoje privilegije svjedoči činjenica da se jedan od glavnih američkih predsjedničkih kandidata - Donald Trump – prijeti stopostotnim carinama na dobra iz zemalja koje odustaju od uporabe američkog dolara u vanjskoj trgovini.
Carine, doduše, nisu jedino sredstvo kojim američka vladajuća klasa nastoji spriječiti ili barem odgoditi opadanje američkog položaja u svijetu. David Lubin, bivši šef Emerging Markets Economics u Citigroupu, u članku Chatham House think-tanka, izjavio je:
„Iako je dominacija dolara neugodna za mnoge zemlje, američka vojna moć, struktura njezinih saveza i spor tempo kojim se mijenja raspodjela valutne moći očuvat će njegov status kao vodeće valute u doglednoj budućnosti.“
Ne treba stoga čuditi što je u travnju ove godine, uz dvostranačku potporu u američkom Zastupničkom domu, Joe Biden potpisao zakon kojim je objedinjeno novo vojno financiranje Izraela (26 milijarde dolara), Ukrajine (61 milijarda dolara) i Tajvana (8 milijardi dolara). U skladu s Trumpovom Strategijom nacionalne obrane koja je identificirala Indopacifik, Europu i Bliski istok kao tri ključne regije, Sjedinjene Države financiraju rat upravo na ta tri fronta, protiv Kine, Rusije i Irana, pri čemu jedan – indopacifički – još nije otvoren, no koji neki američki vojni službenici očekuju da će se uskoro otvoriti.
Taj je rat njihov rat – i sam predsjednik Zastupničkog doma Republikanac Mike Johnson prozvao se tada „ratnim predsjednikom [Zastupničkog doma]“. Cilj je ovog rata u „odlučujućem desetljeću“ izboriti se za „budućnost 21. stoljeća“ – osnažiti američku globalnu ekonomsku i političku hegemoniju ugroženu od strane novih izazivača. U tome su, unatoč povremenim razlikama u taktičkim razmatranjima i retorici, obje stranke američke korporativne i financijske oligarhije – Demokrati ništa manje od Republikanaca i obrnuto, protivno tvrdnjama njihovih apologeta – ujedinjene.
Izraelski genocid u Gazi stoga je neophodna komponenta regionalnog rata koji Sjedinjene Države nastoje isprovocirati na Bliskom istoku protiv Irana, dok je ovaj samo jedna od komponenata globalnog rata za ponovnu uspostavu američke hegemonije. Zločini koje američki imperijalizam sponzorira u Gazi i na Bliskom istoku bit će reflektivni za metode kojima će se ovaj rat – totalni rat u kojem je „srušena demarkacijska linija između unutarnje i vanjske politike“ (Američka strategija nacionalne sigurnosti, 2022.) te koji zahtijeva „besprijekornu integraciju višestrukih elemenata nacionalne moći: diplomacije, informacija, ekonomije, financija, obavještajnih podataka, provedbe zakona i vojske“ (Američka strategija nacionalne sigurnosti, 2017.) – voditi, od sustavnog izgladnjivanja preko visokotehnoloških masakara do proširenja sustava koncentracijskih logora kakav je izraelski Sde Teiman.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Foto: Pexels, UNRWA
Preporučite članak: