ŠTO SE KRIJE IZA „ZELENE” TRANZICIJE? Ozbiljan student modernog ekonomskog i sociopolitičkog kapitalističkog uređenja kada čuje ovaj termin ne smije nikako upasti u nekritički optimizam. Nažalost, današnja intelektualna i aktivistička ljevica zapravo često upada u tu zamku, pozdravljajući svaki politički potez vladajućih garnitura ako ga se samo demonstrativno pokrije tim sad već mitskim ogrtačem od zelenog runa.
Tako će u razgovoru, sasvim dobronamjerno i iskreno, novopečeni vlasnik električnog Tesle reći da mu je jedna od glavnih motivacija „spašavanje planete” i da bi isto zbog toga morao zamijeniti svoj, npr., Opel Astru iz 2005. godine sa 1.6-litarskim benzinskim atmosferskim motorom na unutarnje izgaranje koju vozi već 20 godina.
Antropolozi procjenjuju da na svijetu postoji preko 10 000 raznih i religija i konfesija. Tvrdnja ovog čovjeka da sa svojim Teslom „spašava planet” u odnosu na svog prijatelja jednako je validna kao i kad bilo koji pripadnik od tih tisuća religija kaže da je ona njegova jedina točna i ispravna.
Ovo će se možda ponekom čitatelju činiti kao kontroverzna ili neznanstvena izjava, međutim, ako se uistinu sagleda proces proizvodnje jednog takvog automobila, od ekonomsko-profitne do same ekološke sfere, onda neizbježno dolazi do značajne promjene paradigme. Naravno, utjecaj fosilnih goriva na naš okoliš i klimu nikako ne treba zanemariti.
To su shvatili i svjetski upravitelji sustava koji je inače motiviran isključivo profitnom marginom te isplatama menadžerskih bonusa i dioničarskih dividendi. Da nam je kao civilizaciji potreban značajan odmak od takvih izvora energije nije tajna i ne treba puno trošiti riječi na to. Međutim, kako očekivati da će „čiste” izvore energije pronaći korporacije kojima je prva misao profit i koje su ga desetljećima ostvarivale uz pomoć i eksploatacijom upravo fosilnih goriva?
Kako u tom procesu izbjeći prakse zanemarivanja ekologije, kršenja ljudskih i radničkih prava, neravnomjernu raspodjelu između i globalnog sjevera i juga, neokolonijalne odnose, nasilje, ratove i uništavanje domicilnih zajednica?
Ako zagrebemo malo ispod površine ove političko i medijski pažljivo skrojene slike, vrlo brzo uviđamo stare prakse profitom vođene ekonomije, a jedna od prvih žrtava ove pseudo-zelene platforme je i naša regija. Perjanica ovog procesa ne samo u našem susjedstvu nego i na svjetskoj razini je najavljeni projekt eksploatacije litija australske kompanije Rio Tinto u dolini rijeke Jadar u Srbiji, koji ima kapacitet prouzročiti katastrofu doslovno černobilskih razmjera.
Ovdje se doista ne radi o pretjerivanju, čak usporedba sa tom sovjetskom nuklearnom katastrofom je možda i umanjivanje potencijalnog problema jer taj projekt predstavlja direktnu ugrozu za svakog stanovnika te zemlje, a možda i šire.
Upravo je to dobro predočila publikacija „Projekt Jadar – šta sve možda niste znali a trebalo bi” koju je uredila Tanja Vukša i koja je objavljena pod pokroviteljstvom njemačke zaklade Rosa Luxembourg. Tekstovi su zasnovani na ranijoj publikaciji „Projekt Jadar – litijumsko-borna katastrofa” i služe kao skraćena verzija istih da bi se što široj publici predočila štetnost tog projekta.
Konkretno ovaj tekst služi kao dodatno pojednostavljena verzija te brošure i da vas upozna sa saznanjima iznesenim u njoj.
Ekološka cijena rudarenja u dolini Jadar
Rudarska istraživanja litija na području Jadra, Aleksinca, Mionice, Vranja, Zlatokopa, Pranjana i Gornjeg Milanovca provode se već 20 godina. Prominentnu ulogu u tome igra tvrtka Rio Sava Explorations, filijala zloglasne australske multinacionalne rudarske korporacije Rio Tinto, uz punu tehničku i političku podršku institucija Republike Srbije.
Koliko je podrška srpskih vlasti tom projektu notorna svjedoči i Memorandum o razumijevanju koji su te dvije strane potpisale. On je testament kako obje svjesno krše rudarske zakone Srbije. U tom dokumentu stoji da će Rio Tinto odrediti parametre eksploatacije ruda, prerade minerala, zbrinjavanje otpada te eksproprijaciju zemljišnih čestica od trenutnih vlasnika.
Osim što nije riješeno pitanje vlasnika zemlje koji odbiju dobrovoljno prepustiti svoje zemljište Rio Tintu, nijedan dokument, uključujući i Prostorni plan rudnika, nema osnovne podatke o radnom vijeku rudnika, njegovoj sanaciji nakon završetka eksploatacije te o kapacitetu proizvodnje rude i ostalih komercijalnih proizvoda.
Očekivano, ovaj faustovski deal vlasti naišao je na široki otpor građana. Beograd je cijeli zadnji kvartal 2021. godine bio zatrpan prosvjedima pa je srpska vlada početkom sljedeće godine čak najavila prestanak Projekta Jadar. Tijekom iste godine srpski parlament je proglasio peticiju, koja je tražila zabranu daljnjih istraživanja litija i bora na teritoriji Srbije i koju je potpisalo skoro 40 000 građana, „izgubljenom“.
Neposredno prije potpisivanja sirovinskog pakta između Srbije i EU u srpnju 2024. godine ustavni sud Srbije odluku iz 2022. ukida te se borba srpskih građana i aktivista za ekološko očuvanje i suverenitet svojeg teritorija od nasrtaja jedne multinacionalne kompanije nastavlja ponovno sa nulte točke.
Sve na jednom mjestu: rudnik, prerada, deponij
Razlog tolikog otpora vađenju litija u Srbiji postaje jasan čim se shvate osnove ekstrakcije te strateški sve važnije sirovine. Velika većina litija dolazi iz tzv. salara, tj., oceana, slanih jezera i njihova priobalja. To je relativno jeftin i jednostavan proces, a ekstrakcija se vrši tako što se slana voda ili pješčani sediment suši i to najčešće pomoću energije sunca jer su takva nalazišta ujedno često okružena pustinjom.
Ipak, iako znatno bezopasnija metoda, i na područjima takve eksploatacije zabilježen je pad vegetacije, povišenje temperature i produljena sušna razdoblja. Ta je metoda najčešće korištena u „litijskom trokutu“ (Argentina, Bolivija, Čile) i Kini.
S druge strane imamo izrazito invazivnu metodu ekstrakcije iz mineralnih depozita koja se koristi na „domaćem terenu“ Rio Tinta u zapadnoj Australiji te u Brazilu i Zimbabveu. Ona podrazumijeva lomljenje žive planinske stijene i njeno zagrijavanje uz prisutnost sumporne kiseline. To je proces koji, zahtijeva velike količine energije, kiseline i vode. Za tonu prerađene rude litija potrebno je 500 000 litara vode, koja bi u ovom slučaju dolazila vjerojatno iz rijeke Jadar i njenih pritoka.
Predviđena ekstrakcija litija i ostalih komercijalnih proizvoda poput borne kiseline i natrij-sulfata prema dokumentima Rio Tinta penje se na čak 600 000 tona godišnje, što bi Jadar činilo uvjerljivo najvećim rudnikom u Europi te ujedno i najvećim rudnikom mineralne ekstrakcije litija na svijetu, čija titula trenutno pripada australskom rudniku Kemerton-Albemarle.
Osim toga, u tu bilancu ulaze i nezbrinute otpadne vode, koje po svemu sudeći će biti vraćane u vodni sliv jadarske doline, što je bila praksa Rio Tinta u rudniku Panguna na otoku Bougainvilleu, ali i drugdje. Kao svoj klasični autokolonijalni autogol, vlada Srbije je podigla dopuštenu razinu bora u pitkoj vodi sa 0,3 na 1mg/l, time svjesno ugrožavajući zdravlje i živote svojih građana. To je nesumnjivo napravljeno „u hodu“ i u koordinaciji sa Rio Tintom i njihovom sestrinskom kompanijom Rio Sava Explorations.
Godine 2020. RSE je u dolini Jadra počela bušiti 515 istražnih bušotina za preliminarna istraživanja rude jadarita, lokalnog endemskog minerala otkrivenog 2004. iz kojeg se može vršiti ekstrakcija litija, bora i natrij-sulfata. Istraživanje je rađeno pod određenim velom tajnosti, i to na zemlji sa usjevima. Prilikom bušenja do razine ležišta jadarita, zbog pritiska došlo je do curenja vode iz trećeg podzemnog sloja koji sadrži otprilike 1 do 5g bora po litri te je došlo do miješanja sa vodama iz gornja dva sloja.
U kolovozu 2022. došlo je do kontaminacije pitke vode borom, arsenom i litijem koja se nalazila u seoskim bunarima. Curenje toksične rudne vode također je kontaminiralo i poljoprivredna zemljišta. Kasniji testovi su pokazali nekoliko desetaka puta veću koncentraciju arsena i bora nizvodno od tih bušotina nego uzvodno.
Jadarski riječni sliv ima ušće u Drinu, gdje je u konačnici ta voda i završila, a znamo da je Drina direktno povezana sa Savom i Dunavom. Ove istražne bušotine praktički nisu niti vrh ledenog brijega u usporedbi sa ekocidom koji bi nastao pokretanjem rudnika Jadar u pogon. Prema podacima Australskog instituta za strateške politike, mineralno rudarenje litija ugrozilo je ili potpuno kolabriralo čak 19 ekosustava u toj državi.
Također, valja napomenuti da je Projekt Jadar jedini takve vrste i potpuni presedan u dosadašnjoj praksi jer se planira izvoditi u relativno gusto naseljenom području, što je dosada nezabilježeno. Osim toga, nijedan rudnik takvog tipa u svijetu nema na svom području kompleks za preradu rude, što stvara dodatni teret na lokalni ekosustav i stanovništvo (npr., litij iz zapadnoaustralskih rudnika odlazi na preradu u Kinu).
Otpad visine Džozerove piramide
U formi kakvoj je zamišljen, jadarski kompleks će neizbježno postati i jedna velika deponija toksičnog otpada. Ovdje priča o Projektu Jadar stvarno poprima razmjere apokalipse. Već u procesu ekstrakcije jadaritne rude i njezine prerade dolazi do zagađenja najvećeg rezervoara pitke vode u Srbiji, a predviđena deponija osigurati će da cijelo okolno područje postane nenastanjiva zona.
Naime, ovakvi kapaciteti proizvodnje predviđaju nastanak do 4000 tona otpadnog materijala u obliku pješčane jalovine koja u sebi sadrži toksične materijale poput bora i litija – dnevno! Planirana deponija ove jalovine na lokaciji Štavice koja bi imala oblik stepenaste piramide bi u svojem temelju imala promjer od čak 20 hektara i išla u visinu do 60 metara, ekvivalent 15-katnice.