U susjednoj Srbiji vodi se grčevita borba za očuvanje okoliša, bioraznolikosti, ljudskog staništa i dostojanstva, flore i faune te izvora hrane i pitke vode. Preciznije rečeno, ovu borbu vode razni aktivisti i stanovnici doline Jadar u zapadnoj Srbiji, zajedno sa sugrađanima iz cijele zemlje protiv internacionalnog kapitala i kleptokratsko-autoritarne vlasti na čelu s predsjednikom Aleksandrom Vučićem i njegovim kartelom okupljenim oko Srpske napredne stranke, koja je spremna potpisati efektivno uništavanje života desecima tisuća svojih sunarodnjaka i bespovratno uništavanje okoliša u cijelom jednom dijelu zemlje.
Riječ je naravno o želji multinacionalne kompanije Rio Tinto da otvori rudnike litija u spomenutoj dolini Jadar i očajničkim pokušajima Vučićeve vlade da pravno odobri tako nešto. Lažno predstavljano od strane Vučića kao neopisiva ekonomska prilika za stanovnike doline Jadar, obećavajući im radna mjesta „s plaćama od 1000 eura naviše”, projekt Jadar nije ništa drugo nego tempirana ekološka bomba koja bi ubrzo to područje napravila nenastanjivim i kontaminiranim, praktički u černobilskim razmjerima.
Poznato je da se za ekstrakciju litija iz planinske stijene (u ovom slučaju sa planina Cer, Gučevo i Vlašić) koristi sumporna kiselina, koja se ubacuje u odlomljenu stijenu zagrijanu na 450 C da bi se iz nje dobio litij u krutom stanju (litijev sulfat). Također, potrebne su ogromne količine vode koja bi bila teoretski dostupna iz rijeke Jadar, jer potonjem procesu prethodi zagrijavanje odlomljene stijene na 1200 C i naglo rashlađivanje na temperaturu od 150 C. Za ekstrakciju 1 tone litijevog sulfata potrebno je čak 500 000 l vode. Nusproizvodi ovog procesa su ujedno osim sumpora i toksični elementi poput arsena, bora i žive koji bezuvjetno na kraju završavaju u rijeci Jadar, sa astronomskim posljedicama.
Ako izuzmemo Rio Tinto, Vučića i manju kliku skorojevića okupljenih oko ta dva entiteta, praktički cijela akademska zajednica, uz aktiviste i lokalce, protiv su toga projekta. Na znanstvenom skupu SANU -a „Projekt Jadar – što se zna?” donesen je zaključak da bi projekt doveo do "masovne devastacije prostora, trajne promjene karaktera krajobraza, degradacije bioraznolikosti, tla, šuma, površinskih i podzemnih voda, premještanja lokalnog stanovništva, prestanka održive i profitabilne poljoprivredne djelatnosti i uspostavljanje scenarija trajnog rizika po zdravlje stanovnika obližnjih sela i grada Loznice.”
Prošle godine, studija više prominentnih domaćih znanstvenika objavljena je u časopisu Nature i u njoj se ističe kako je nalazište litija u zapadnoj Srbiji pogubno i u osnovi neisplativo eksploatirati zbog ekoloških rizika te ujedno jedino na svijetu gdje se planira vađenje litija u naseljenom i plodnom poljoprivrednom području, od kojeg neposredno ovisi minimalno 20 000 ljudi. I također, sigurno će uništiti jedan od samo tri vodonosna izvora u Srbiji.
Unatoč tome što je pod ogromnim pritiskom Vlada Srbije raskinula sve ugovore s Rio Tintom, zaposlenici kompanije praktički ilegalno vrše istraživačka bušenja na zemljištima koje su prethodno otkupili. Godine 2022. napravljena je analiza uzoraka iz rijeke Jadar nizvodno od točke tih bušenja i utvrđeno je da je količina kancerogenih metala poput bora i arsena porasla do 17 puta. Znanstvenici također upozoravaju da bi daljnja bušenja mogla ugroziti dovod pitke vode i u sami Beograd.
Unatoč svemu, iz izjava predstavnika Rio Tinta i srpskih političara se može iščitati da se od projekta Jadar ne odustaje, bez obzira što on nailazi na osudu cijele populacije i suprotstavljanje njemu je jedna od rijetkih točaka koja ujedinjuje inače tradicionalno podijeljenu naciju. Potrebno je napomenuti da projekt ima izraženu i stanovitu neokolonijalnu paradigmu, jer je dokazano da članice EU-a poput Njemačke i Češke imaju znatno veća ležišta litija od Srbije, no tamo nema govora o njegovoj ekstrakciji, niti bi takva djelatnost ikad prošla ekološke standarde EU.
Njemačka vlada unatoč tome glasno podržava otvaranje rudnika litija u Srbiji i devastaciju okoliša druge zemlje da bi zadovoljila svoje tržišne potrebe za tom rudom dok „nacionalno osviještena” Vučićeva vlada igra već viđenu ulogu domicilnih kolonijalnih upravitelja, koja svjesno i bez zadrške za minimalnu proviziju ugrožava interese i živote gotovo cjelokupne populacije zemlje.
Desecima tisuća kilometara udaljeni, ali sa sličnim problemima
No, u ovom tekstu ipak Srbija neće biti u glavnom fokusu, već otok u Oceaniji desecima tisuća kilometara udaljen od naše regije poznat pod imenom Bougainville, koje je dobio po istoimenom francuskom istraživaču. Što imaju Srbija i neki tropski otok u sastavu Papue Nove Gvineje zajedničko? U osnovi vrlo malo, no ako projekt Jadar stvarno zaživi onda će oba geografska toponima u svojem sastavu imati de facto nenastanjivu i umjetno razorenu zonu prouzročenu nereguliranim rudarskim aktivnostima.
Dok se to u dolini Jadar još može spriječiti, to nije slučaj sa dolinom rijeka Jaba i Kawerong na Bougainvilleu, koje su danas i dalje toksične unatoč tome što su iskapanja u obližnjem rudniku Panguna obustavljena još 1989. godine. Iako rudnik Panguna nije bio rudnik litija nego nešto „tradicionalnijih” ruda poput bakra i u manjoj mjeri zlata i srebra, posljedice za okoliš su identične i praktički nepovratne. Neregulirano rudarenje u Panguni provodila je upravo kompanija Rio Tinto, koja je bila i većinski vlasnik i upravitelj rudnika.
Bougainville zajedno sa otokom Buka i nekoliko obližnjih atola je dio Autonomne pokrajine Bougainville koja je u sastavu Papue Nove Gvineje. Geografski, Bougainville je dio arhipelaga Solomonskih otoka te je najveći otok po površini u njegovom sastavu, no ipak je u vrijeme dekolonizacije kao rezultat kolonijalnih prekrajanja granica postao dio nezavisne PNG, iako bi možda prirodnije bilo da je pripao Solomonskim otocima, s čijim stanovnicima Bougainville dijeli veće geografske i kulturne poveznice.
To je ujedno i jedan od razloga zašto danas Bougainville ima autonomiju unutar PNG-a, iako je ona u glavnini ishod Bougainvillskog građanskog rata (1988-1998.) u kojem je lokalno stanovništvo nasilnim putem uspjelo ishoditi autonomiju od centralnih vlasti. Neposredni povod njihovoj oružanoj pobuni upravo je bila nepodnošljiva ekološka devastacija otoka zbog eksploatacije rudnika Panguna i kriminalnih praksi kompanije Rio Tinto.
O Bougainvilleu se u nešto manjoj mjeri nedavno pisalo u zapadnim medijima pošto je referendumom u autonomnoj pokrajini 2019. godine čak 98% stanovništva izglasalo da želi nezavisnost od PNG-a te je dogovoreno da Bougainville treba postati nezavisan negdje između 2025. i 2027. godine i tako postati najnovija suverena država. Trenutno, datum nezavisnosti je fiksiran na 1. rujan 2027. godine, no upitno je da će federalna vlast u Port Moresbyju to dopustiti jer je referendum, unatoč jasnom mandatu za nezavisnost, neobavezujućeg karaktera.
Na Bougainvilleu i susjednom otoku Buki utvrđen je kontinuitet ljudske prisutnosti u otprilike zadnjih 29 000 godina, kada su ta dva otoka bila povezana kopnom. Prvi Europljani koji su plovili i istraživali okolicu Bougainvillea bili su Nizozemci i Britanci, dok je za prvo sustavnije istraživanje otoka zaslužan spomenuti Francuz Louis Antoine de Bougainville, po kojem otok i danas nosi ime.
Zbog svoje relativne udaljenosti i nepristupačnosti Bougainville je dugo vremena bio pošteđen od europske kolonizacije, međutim, ona krajem 19. stoljeća postaje neizbježna te 1886. godine Britanija i Njemačka dogovaraju podjelu Solomonskog arhipelaga kojom Bougainville postaje dio Njemačke Nove Gvineje. U tom trenutku kolonijalna granica je bila nešto južnije kod otočja Florida a današnja granica PNG-a i Solomonskih otoka rezultata je podjele formalizirane na Trilateralnoj konferenciji 1899. godine između SAD-a, Britanije i Njemačke.
Nijemci su na Bougainville gledali gotovo isključivo kao stratešku točku koju je povoljno imati pod kontrolom te su generalno održavali minimalnu prisutnost na samom otoku. Koliko je to bio slučaj, govori u prilog činjenica da je tek 1905. godine formirana službena kolonijalna administracija sa sjedištem u lučkom gradu Kieti. Jedina značajnija ostavština njemačke uprave je što je ona sponzorirala intenzivnu misionarsku aktivnost, pa su danas većina stanovnika otoka katolici.
Kolonijalno i post-kolonijalno iživljavanje Australije nad stanovnicima
Ubrzo nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Nijemce iz Bougainvillea protjeruje australska vojska te Australija uspostavlja vlastitu kolonijalnu upravu. Oni će vladati prostorom današnje AP Bougainville sve do proglašenja nezavisnosti PNG-a 1975. godine, izuzev kratkog razdoblja za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su otok okupirali Japanci, u kojem je ujedno pretrpio značajna ratna razaranja u sukobu s kojim je domorodačko stanovništvo zapravo imalo vrlo malo doticaja.
Karakteristika svih kolonijalnih uprava su bile brutalne tzv. „kažnjeničke ekspedicije“ protiv lokalnog stanovništva kada bi ušli u neslaganje i sukob s kolonijalnim vlastima. One su bile najintenzivnije do 1930. godine, a u pravilu su se provodile iznenadnim upadima jake vojne sile u slabo naoružana domorodačka naselja i uništavanja njihove imovine, usjeva, stoke i često ubijanjem onih seljana koji ne bi uspjeli pobjeći u obližnje šume. Ova kombinacija misionarske mrkve i vojne batine do temelja je izmijenila bogenvilsku kulturu i način života te spada u ustaljenu praksu kolonijalnog kulturocida viđenog diljem svijeta kroz to razdoblje.
Upravo je kolonijalno razdoblje kod Bogenvilaca razvilo osjećaj i želju za slobodom te da budu gospodari zemlje u kojoj žive u kontinuitetu desecima tisuća godina. U nezavisnoj PNG taj sentiment se manifestirao kroz snažni i nasilni secesionistički pokret.
Rudnik Pangua - razaratelj zajednice u vlasništu Rio Tinta
Ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava i dostojanstva domorodačkog stanovništva Bougainvilla nije stalo na tome, već se ono dodatno i pogoršalo kada je 1960-ih godina otkriveno da se na otoku nalazi čak milijardu tona zaliha bakra (najveće na svijetu) i oko 12 milijuna unci zlata. Australska kolonijalna uprava, a kasnije i vlada nezavisne PNG, su vrlo dobro znale da je rudnik u Panguni, koji je otvoren za rudarenje ovih sirovina u centralnom djelu otoka, ekološka tempirana bomba koja će ne samo izbrisati biljni i životinjski svijet sa lokalnog planinskog lanca već i vodenu floru i faunu rijeke Jaba, koja je ujedno i osnovni izvor pitke vode lokalnom stanovništvu već tisućljećima.
Rudnik Panguna je bio u pogonu od 1972. do 1989. godine i u to vrijeme je bio jedan od najprofitabilnijih rudnika na svijetu. Većinski vlasnik Pangune je bio Rio Tinto kroz svoju sestrinsku kompaniju Bougainville Copper Ltd. dok je preostalih 20% dionica bilo u vlasništvu vlade PNG-a. Vlašću nove države su u tom periodu dominirali prvi premijer Michael Somare i sir Julius Chan, osobe koje su izgradile karijeru tijekom kolonijalnog perioda i koji su de facto nominirani iz Canberre i Londona da upravljaju novom državom.
Uspostava nezavisnosti PNG-a prati ustaljenu praksu pojedinih kolonijalnih centara gdje se nekom teritoriju daje nominalna državnost, ali da se prethodno pobrinulo da njime upravljaju lojalni i poslušni ljudi koji će održavati status quo i pomoći u eliminaciji troškova skupe direktne kolonijalne uprave, a ujedno i vlastitim snagama gušiti bilo kakvu opoziciju. Tako su nove vlasti prilagodile zakone da Rio Tinto nesmetano može djelovati u Panguni, a dio profita bi išao u blagajnu Port Moresbyja, a po potrebi i direktno u džepove korumpiranih službenika.
Iako je PNG posjedovala samo petinu vlasništva nad rudnikom, statistike su pokazivale da je Panguna činila 45% cjelokupnog izvoza nove države, što je pak iznosilo 12% BDP-a PNG-a. Profit Rio Tinta od Pangune je bio pet puta veći. Istraživanja su također pokazala da je u samom Bougainvileu ostajalo oko 1% od cjelokupnog profita rudnika te se taj iznos uglavnom sastojao od isplata lokalnim zemljoposjednicima na čijoj je zemlji bio sami rudnik. Stoga, razmjerno je malo novca odlazilo radnicima novačenim za teške fizičke poslove u rudniku gotovo bez implementacije ikakvih sigurnosnih mjera ili za poboljšavanje kvalitete života Bogenvilaca.
Između ostalog, Rio Tinto/Bouganville Copper uspostavio je sustav rasne segregacije unutar rudnika u kojem su smještaji, gdje su živjeli bijeli zaposlenici rudnika i gdje je lokalnom stanovništvu i radnicima bio ograničen pristup, bili odvojeni od nastambi loše kvalitete u kojima su živjeli crni radnici. Uspostava rudnika je dovela i do značajnih društvenih posljedica. Osim prisutne rasne segregacije u poslovanju, veliki je jaz nastao između lokalnog stanovništva i radnika, koji često nisu novačeni iz lokalnih zajednica već iz drugih dijelova PNG-a.
Budući da je adekvatan smještaj osiguran samo odabranima, radnici su često sa čitavim svojim obiteljima skvotirali ili živjeli u improviziranim kolibama unutar parcela lokalnog stanovništva. Nadalje, netrepljivosti su izbijale i unutar lokalaca, preciznije između onih koji su uspjeli primati naknadu od Rio Tinta tako što su iznajmili tvrtki svoje zemljište i onih koji nisu bili te sreće te su osjetili samo negativne posljedice rada rudnika.
Ekocid neviđenih razmjera
Da bi rad u rudniku započeo, Rio Tinto je morao u startu počiniti ekocid. Miniran je značajan dio Prinčevske planine da bi se formirala otvorena jama koja bi bila baza rudnika. Također je iz helikoptera na 220 ha tropske šume i niskog raslinja bačen poznati pesticid Agent Orange, koji je u Vijetnamu korišten i kao bojni otrov. Kontaminirani otpad je bačen u rijeku Kawerong.
Ipak, koliko god to grozno zvučalo, ovo je samo bio manji dio ekološke devastacije koju je rudnik prouzročio. Najveći dio dolazi od ispuštanja otpadnog materijala koji je nastajao kao nusprodukt rudarenja u Panguni. Otpad u obliku pješčanog sedimenta koji je sadržavao toksične metale poput bakra, cinka, kadmija i žive ubacivan je u rijeke Jabu i Kawerong. Prisutnost ovih elemenata u pješčanoj odbaci iz rudnika izbrisala je cjelokupni riblji fond tih dvaju rijeka. Također, izljev tih metala u rijeke stvarao je gusti sloj sluzi koja je tekla njima nizvodno, što je utjecalo i na riblji fond okolnih rijeka jer je preko njih riba odlazila prema moru se mrijestiti.
Preko noći, deseci tisuća ljudi izgubili su pristup vodi koju su koristili za piće i higijenske potrebe, a izlijevanje sluzastih otpadnih voda za vrijeme kišnog monsunskog razdoblja dovelo je do kontaminacije obližnjih poljoprivrednih površina, time uništivši izvor hrane za lokalno stanovništvo. Sluzasti otpadak iz rudnika je od nekadašnjih riječnih brzaca napravio močvarno tlo, koje je pak pogodno za množenje komaraca koji prenose smrtonosnu malariju.
Kada se količina izbačenog otpada stavi na papir u obliku brojki može se shvatiti razina Rio Tintovog zločina protiv čovječnosti i prirode u Panguni. Dnevni izljev pješčanog sedimenta brojio je nevjerojatnih 150 000 tona, što znači da je u razdoblju od 1972. do 1989., do kada je rudnik bio u pogonu, izbačeno oko milijardu tona toksičnog otpada u Jabu i Kawerong. Stoga i nije čudno da tim rijekama i danas u 2025. godini teče voda neprirodno plave boje te je kamenje koje ta voda dotiče obojano plavozelenom bojom.
Vlastita država, u dosluhu s Rio Tintom, trovala svoje građane
Možda je i najporaznija činjenica to što se ovo monumentalno zagađenje moglo itekako izbjeći, pa čak i da je rudnik bio eksploatiran. Naime, u vrijeme izgradnje rudnika, stručnjaci su predvidjeli ekološku katastrofu koja će nastati ako se otpad bude bacao direktno u obližnje rijeke te su dali prijedlog i nacrt izgradnje cjevovoda koji bi vodio u obližnje doline dalje od rijeka i preusmjeravao otpadni materijal u posebno izgrađene brane i hangare u kojima bi se on sigurno skladištio.
BCL i Rio Tinto su imali taj prijedlog na stolu, no vodstva tih tvrtki su ga svjesno odbacili jer bi to značilo skuplju izgradnju pogona za rudnik i samim time – manji profit. Jednaku odgovornost za bogenvilski ekocid snosi i vlada PNG-a, koja je mogla postaviti preduvjet da se takav sustav izgradi, no ona je također zbog profita odbila zaštiti interese građana svoje pokrajine. Međutim, kada je 1988. godine izbila oružana pobuna na Bougainvilleu protiv centralne vlasti neposredno potaknuta ekocidom i društvenim rasapom u okolici Pangune, vojska PNG-a je automatski intervenirala protiv svojih građana i jasno se svrstala u obranu Rio Tinta.
Potonji također nije bio neutralni promatrač. Tadašnji premijer PNG-a sir Michael Somare javno je svjedočio pred američkim kongresom da je Rio Tinto prijetio povlačenjem svih investicija iz PNG ako PNGDF ne vrati kontrolu nad rudnikom i pobrine se da ga ponovno stavi u pogon. Papuanska vojska je pokušala slomiti otpor Bougainvillea oživljavajući praksu „kaznenih ekspedicija“ kolonijalnog perioda. Ona je također koordinirala svoje vojne operacije sa Rio Tintom, čiji su predstavnici uvijek bili blizu vodstva vojske i države.
Da bi zaštitila interese svoje tvrtke, u sukob se uključio i bivši kolonijalni gospodar Australija, koja je naoružavala PNGDF i zajedno s papuanskom mornaricom uspostavila pomorsku blokadu Bougainvillea. To je dovelo do nestašice hrane na otoku koje je već imao poteškoće ju sam proizvesti zbog zagađenja, kao i medicinskih potrepština.
Otpor opstao, ali uz velike žrtve
Unatoč svemu, otpor Bougainvillea predvođen BRA-om i liderom Francisom Onom, jednim od nekadašnjih zemljoposjednika koji su iznajmljivali zemlju Rio Tintu u Panguni, nije slomljen te je vlada PNG-a 1998. potpisala primirje sa ustanicima, koji su tada kontrolirali cijeli Bougaiville, dok je uporište vladinih snaga bilo u Buki. Godine 2001. Bougainville službeno dobiva autonomiju. Glavna frakcija BRA predvođena Onom nije sudjelovala u pregovorima, ipak administraciju pokrajine preuzeli su uglavnom bivši borci iz te organizacije.
Na referendumu 2019. Bogenvilci su uvjerljivo izglasali nezavisnost koja je trebala nastupiti u ožujku ove godine, ali taj je rok pomaknut na 2027. godinu. Bogenvilski građanski rat odnio je oko 15 000 života. Dobar dio toga rezultat je pomorske blokade australske mornarice koja je dovela do toga da na otoku nije bilo lijekova za izlječive bolesti, a mjestimično je dolazilo i do pojave gladi. Treba napomenuti i da je BRA progonila provladine pristaše na otoku, od kojih je dio uspio izbjeći na otok Buku, kojeg od Bougainvillea dijeli uski i plitki tjesnac koji se može relativno lako i preplivati.
Vjeruje se da je od posljedica zagađenja na otoku izgubilo život barem još 15 000 ljudi. Stanovnici okolice Pangune danas pate od niza kožnih bolesti, malarije, raznih vrsta raka i slično. Prosječna životna dob žena na otoku je 60 godina dok je u ostatku PNG ona 68 godina dok je kod muškaraca ona 59 godina, nasuprot 64 u ostatku zemlje. Statistike za područje Pangune su vjerojatno još i poraznije. Budući da prosječni Bogenvilac živi samo od 1,25 dolara dnevno, mnogi ne posjeduju sredstva da se odsele iz kontaminiranog područja. Čak štoviše, mnogi u Panguni da prežive ulaze u zagađene rijeke u potrazi za česticama zlata, zbog čega direktno ulaze u kontakt sa smrtonosnim materijalima.
Za nepravdu počinjenu nad žiteljima Bougainvillea nitko iz Rio Tinta ili vlada PNG-a i Australije nije nikada kriminalno odgovarao. Rio Tinto nikada nije isplatio nekakvu novčanu odštetu žrtvama pangunskog ekocida (može se reći i genocida), niti je iz korporacije ikada izdana barem formalna isprika za ono što je učinjeno.
Suočeni pritiskom da se katastrofa u Panguni adresira i da se iz Rio Tinta potencijalno povuku sredstva za obnovu okoliša oko Pangune, Rio Tinto je 2014. godine rasprodao svoj udio u rudniku domaćim federalnim i autonomnim vlastima. Nažalost, danas vlasti u Bougainvilleu, unatoč tome što se otok grčevito borio da se Panguna ugasi, zbog nesumnjive ekonomske isplativosti razmatraju ponovno otvaranje rudnika. Mnogi vjeruju da Bougainville nema ekonomska sredstva za uspostavu nezavisnosti i da Panguna može riješiti taj problem. Postoji mogućnost da upravo Rio Tinto dobije taj posao!
Priča o Panguni prati ustaljeni koncept kapitalističke ekonomske logike koja je centrirana prema profitu manjeg broja individualaca, bez obzira kakve će posljedice takva nekontrolirana akumulacija kapitala imati za čovječanstvo, ali i za cijeli planet na kojem obitavamo. Mediji i mainstream diskurs ponekad nas svjesno nastoji odvratiti od tog važnog aspekta našeg društva. Siromašne zemlje tzv. Trećeg svijeta često nemaju mehanizme da se odupru multinacionalnom kapitalu.
Upravo u takav začarani krug Vučićeva vlada ima namjeru ugurati i svoju zemlju. Situacija na Bougainvilleu je danas vjerojatno malo poznata žiteljima općine Jadar i aktivistima protiv Rio Tintovog planiranog projekta u Srbiji, no to bi bilo dobro ispraviti jer uz neke druge lokacije gdje je Rio Tinto neetično poslovao, a koje su bile prisutne u medijima, poput nedavnog svjesnog uništenja drevnog aboridžinskog arheološkog nalazišta u Australiji, Panguna predstavlja najreprezentativniji primjer modusa operandi te kompanije.
Borba za ljudsko dostojanstvo, zdravlje, život u skladu s prirodom i baštinjenje kulture svojih predaka je univerzalna i svojstvena cjelokupnom čovječanstvu, do te mjere da organski spajaju Srbiju i Papuu Novu Gvineju, države i društva koje inače imaju vrlo malo toga zajedničkog.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Nova.rs, Human Rights Law Centre
Preporučite članak: