Uspostava Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba, kasnije nazvane Kraljevina Jugoslavija, predstavlja nesumnjivo ključni događaj u povijesti ovih prostora i kulminaciju stoljetnog povijesnog procesa. Razvoj događaja u imperijalnim preslagivanjima tzv. „dugog 19. stoljeća“ i nemilosrdnim ratnim razaranjem tijekom Prvog svjetskog rata je u konačnici doveo do toga da se strana carstva koja su tradicionalno dominirali zapadnim Balkanom uslijed ratnog poraza dezintegriraju i odu u ropotarnicu povijesti.
Konkretno, ovdje se radilo o raspadu Austro-ugarske Monarhije i već prethodno značajno oslabljenog Osmanskog Carstva te je došlo do vakuuma vlasti u kojem južnoslavenski narodi dobivaju nakon stoljeća tuđinske vlasti priliku stvoriti vlastitu državu na čelu s domaćom dinastijom. U slučaju Srbije, koja je predvodila ovo južnoslavensko ujedinjenje, ona je prethodno stekla određeni oblik državnosti kao vazalna kneževina Osmanskog Carstva nakon dva teška ustanka u prvoj polovici 19. stoljeća, ali se osmanski barjak nastavio vijoriti na Kalemegdanu sve 1868.godine, time okončavši gotovo pet stoljeća osmanske prevlasti.
Situacija po pitanju državnosti u austrougarskim južnoslavenskim državama je bila donekle još i gora. Hrvatska je izgubila svoje „narodne“ vladare još početkom 12. stoljeća u bitci kod Gvozda gdje je ubijen posljednji hrvatski kralj Petar Svačić, a njegova kruna je pripala ugarskom kralju Kolomanu.
Karantanija, moćna srednjovjekovna slavenska kneževina koja se danas smatra jezgrom povijesne državnosti današnje Slovenije, potpala je pod franačku vlast već negdje oko 750. godine smrću posljednjeg nezavisnog kneza Boruta.
Bosansko kraljevstvo „šaptom pada“ 1462. godine pred munjevitim osmanskim osvajanjima.
Današnjem površnom promatraču koji poznaje neke konture povijesti prve Jugoslavije, posebno ako su mu one predstavljene kroz okvire trenutno popularnih nacionalističkih historiografija, teško može shvatiti da je prosječan Slovenac, Hrvat ili Bošnjak vidio u srpskoj dinastiji Karađorđevića restauraciju potonjih entiteta, svojevrsni predfukujamski i lokalizirani „kraj povijesti“, gdje završavaju stoljeća strane dominacije i gdje južni Slaven napokon ima „svojeg vladara na svojoj zemlji“.
Već u poznim godinama austrougarske države slavenski su političari kroz tzv. Politiku novog kursa i Hrvatsko-srpsku koaliciju počeli formirati ujedinjeni politički blok. Dnevni listovi u Hrvatskoj pisali su s velikim entuzijazmom o vojnim pobjedama Srbije u Balkanskim ratovima te je u južnoslavenskim dijelovima Monarhije gajena nada da će Srbija, kojoj je uspjelo stvoriti vlastitu državu, uložiti napore da zaštiti interese svojih srodnika u susjednoj državi i dade poticaj borbi protiv dualne austrijsko-mađarske hegemonije.
Zapravo je i sama ideja jugoslavenskog zajedništva i nastala na području Monarhije, a ne u samoj Srbiji među progresivnim i nacionalno osviještenim intelektualcima 19. stoljeća, a Zagreb je bio svojevrsno kulturalno i intelektualno središte te ideje. Slovenski novinar i političar Franjo Jožef Tomažić u tom duhu komentirao je da će „Slovenci biti sretni u novoj zajednici, jer samo u jedinstvu sa sestrinskim narodima možemo osigurati sigurnost, prosperitet i kulturni razvoj." Čak i Stjepan Radić, čija je često citirana izjava da Hrvati “srljaju kao guske u maglu” u novu državnu zajednicu i kasnije jednog od glavnih protivnika politike Beograda, izjavio je da je “ujedinjenje u novu državu naš povijesni zadatak”.
Međutim, početni entuzijazam u vezi konačnog osnivanja južnoslavenske države ubrzo nestaje. Dinastija Karađorđevića je odlučila stvoriti državu sa jakom centralnom vlasti te se generalno obračunati sa svakom opozicijom svojoj viziji. Generalno, vlasti u Beogradu su vidjele u centralizmu jedini način da nova država opstane, ali i nove teritorije kao nagradu za velike žrtve koje je Srbija pretrpila boreći se u Prvom svjetskom ratu na strani Antante te da ima mandat upravljanja njima svojom voljom.
Iako su ostali narodi doista bili na poraženoj strani u ratu te je dobar dio vojnika njihovih nacionalnosti sudjelovao u brutalnoj okupaciji Srbije, njihovi su predstavnici ipak vjerovali da bi nova država trebala s njima postupati kao s jednakim partnerom i nastupati prema njima sa uvažavanjem kulturnih i političkih specifičnosti, jer je to na papiru i bila nit vodilja novog poretka. Najveći sukob ovih ideja, ako izuzmemo Makedoniju gdje je protiv Beograda vođena gerilska borba niskog intenziteta praktički tijekom cijelog razdoblja postojanja države, bila je u Hrvatskoj.
Nedugo nakon proglašenja nove države u Zagrebu izbijaju ozbiljni nemiri iz razloga što je status hrvatskih zemalja u novom poretku bio potpuno nedorečen te su se iz nove prijestolnice prekrajale institucije bez ikakvog demokratskog procesa. Prosvjednici zbog toga izlaze 5.12.1918. na ulice i sukobljavaju se s novim vlastima. Oni su uglavnom dolazili iz redova starih domobranskih postrojbi bivše države, a dio ih je osim hrvatske autonomije podupirao i republikanske ideje ali i boljševičku ideju i Sovjetski Savez. Policijske snage ubile su 13 i ranile nekoliko desetaka prosvjednika, a sljedeće godine ukinute su institucije Hrvatskog sabora i hrvatskog bana, što je bio ogroman šok jer su one postojale još u doba srednjovjekovog kraljevstva te su u stoljećima strane vlasti bili najistaknutiji simboli hrvatske državnosti.
Kulminacija ovog sukoba je bila ubojstvo Stjepana Radića 1928. godine, tada de facto političkog vođe Hrvata, a sama država se pretvorila do 1930-ih u čistu apsolutnu monarhiju vođenu političkom samovoljom monarha, unatoč tome što su se nominalno održavali izbori te je postojao parlament. U ovom kontekstu valja spomenuti i efektivnu pljačku zemalja koje je Beograd inkorporirao u novu državu, kada je naloženo da će se austrijska kruna mijenjati za novi jugoslavenski dinar po tečaju 1:1. To je bilo daleko od stvarnog tržišnog omjera ovih moneta. Kruna je bila otprilike 4 puta jača od nestabilnog dinara, tako da se de facto radilo o isplati ratnih reparacija Srbiji, što bi na neki način trebalo pasti na teret imperijalnom Beču i Berlinu koji su i naložili invaziju ove male balkanske kraljevine.
Uloga radničkog pokreta i stvaranje komunističke partije Jugoslavije
Historiografsko-povijesne interpetacije razdoblja prve Jugoslavije danas nažalost podliježu uskogrudnim i partikularnim pogledima i tumačenjima koji služe da plasiraju narative pojedinih modernih nacionalnih država proizašlih iz nje. Takav pristup blokira objektivnu analizu i sagledavanje šire slike. Srpski “nacionalno osviješteni povjesničari” će tako npr. isticati herojski otpor srpskog naroda u Velikom ratu te efektivnu kolaboraciju Hrvatske i Slovenije u tom neslavnom poduhvatu (iako su mnogi od njih prebjegli i borili se u srpskoj vojsci, npr. nadbiskup Alojzije Stepinac) dok će npr. njihovi pandani u Hrvatskoj isključivo se fokusirati na gašenje nacionalnih sloboda i ukidanje hrvatske državotvornosti i potpuno zanemariti činjenicu da je Beograd spasio mnoge dijelove Hrvatske i Slovenije da ne padnu u ruke Italije, Mađarske ili Austrije.
Ono u čemu su oni mahom složni, to je želja da se što efektivnije umanji uloga progresivnih i radničkih pokreta u ovom periodu, koji se nužno ne uklapaju u takve narative, a imali su jednako važnu ulogu u razvojima događaja kao i protagonisti potonje “nacionalne priče”. Tako danas kada su u pitanju prethodno spomenute tzv. Prosinačke žrtve, u hrvatskim udžbenicima se prešućuju revolucionarni elementi radničko-seljačkog pokreta u nastajanju, a daje se naglasak na nacionalne predznake toga događaja. Ovdje ne treba zaključiti da su ove dvije borbe u to vrijeme bile međusobno isključive već su se često isprepletale i bile osnova programa opozicije reakcionarnom režimu u nastajanju.
Komunistički i sindikalni aktivisti nisu zanemarivali potrebu za nacionalnom slobodom kao što ni glavna “buržujska” stranka HSS, koja je konsolidirala nacionalne snage u Hrvatskoj oko sebe, nikako nije zanemarivala osiromašene mase te su njeni aktivisti znali provoditi prave male revolucije u provinciji, poput prisilnog zauzimanja vlastelinskih posjeda i reorganizacije vlasništva u korist seljaka s malo zemlje i potpunih bezemljaša. Kasnije će se HSS na platformi republikanizma i “seljačke sloge” čak pridružiti i sovjetsko-sponzoriranoj Seljačkoj Internacionali 1924. godine, međutim postepeno će taj početni radikalizam stranke ustupiti mjesto političkom pragmatizmu te nerijetko i čistom oportunizmu. To će biti ubrzano nakon ubojstva karizmatičnog vođe HSS-a Stjepana Radića kroz kompromisne politike njegova nasljednika Vlatka Mačeka, da bi na kraju HSS 30-ih godina više-manje postala establišment stranka za područje Hrvatske, sačuvajući tek deklarativno pojedine aspekte svojeg radikalizma u programu.
Radničke, progresivne i sindikalno orijentirane političke opcije u Jugoslaviji u to vrijeme su primarno oblikovane događajima vezanim uz Oktobarsku revoluciju u Rusiji i ozbiljnim revolucionarnim previranjima u susjednoj Mađarskoj, gdje je 1919. godine nakratko došlo i do stvaranja Mađarske Sovjetske Republike pod vodstvom Bele Kuna, kao i izbijanjem širih revolucionarnih sentimenata diljem Europe i svijeta.
Nema sloge ni među revolucionarima
Osim tih konkretnih događaja na terenu, predstojao je i sukob dvaju struja; novih revolucionara koji inspirirani novim revolucionarnim gibanjima žele revoluciju i korijenitu promjenu društvenog uređenja i starih socijaldemokrata koji vuku korijene iz 2. Internacionale, ali su bili uvelike kompromitirani unutar radničkog pokreta zbog napuštanja direktne akcije i prevelikog oslanjanja na parlamentarni proces, a ponajviše zbog toga što su svjesno ustuknuli pred ratnom groznicom tek minulog sukoba i često davali politički legitimitet ratnoj politici te tako išli direktno protiv interesa osiromašenih masa koje su nominalno predstavljali.
Njihov najveći retorički argument bila je (u osnovi točna) interpretacija marksističke teorije da revolucija ne može doći iz ekonomski zaostale Rusije već isključivo iz zapadnih kapitalističkih zemalja gdje su se razvili nužni ekonomsko-društveni preduvjeti za revoluciju. Stoga je prema njima bilo nepotrebno slijediti boljševički put, a često su i kritizirali sovjetsku vlast kao pretjerano autoritarnu.
Međutim, kada su se u travnju 1919. na kongresu u Beogradu konačno sastali predstavnici radničkih i sindikalnih pokreta iz cijele Jugoslavije u svrhu stvaranja ujedinjene političke opcije za cijelu državu, njihovi glasovi su tamo ostali potpuno marginalizirani te je prevagu odnijela struja radničkog pokreta inspirirana Oktobarskom revolucijom i sovjetskim iskustvom. Tako na spomenutom kongresu dolazi do osnivanja Socijalističke radničke partije Jugoslavije. Ime je svojevrsni kompromis sa starim socijaldemokratima koji nisu napustili kongres, a stranka je postala filijala 3. Internacionale i članica Kominterne.
Preduvjeti za sudjelovanje na ovom kongresu su bili da su delegati odani ideji klasne revolucije te da odbijaju reformizam i suradnju sa “buržujskim strankama”. Na njemu su sudjelovala ukupno 432 delegata koji su skupno predstavljali oko 150.000 članova raznih političkih organizacija i sindikata.
Najznačajnije organizacije koje su poslale delegate su bili socijaldemokrati iz slovenskog primorja pod talijanskom okupacijom, predstavnici Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, dalmatinski socijalisti, obnovljene socijaldemokratske organizacije iz Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Baranje, Bačke, Banata i uže Srbije, predstavnici sindikata, jugoslavenski veterani-povratnici iz Oktobarske revolucije i komunistička grupa Pelagićevaca.
Manjinsko desno/reformističko krilo SSHS-a bojkotiralo je Kongres, dok je slovenski pandan toj stranci zabranio sudjelovanje svojim članovima. Zadnjeg dana Kongresa osnovana je i krovna organizacija sindikata povezanih sa Partijom. Nekoliko mjeseci kasnije u Zagrebu osnovan je i Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a na kongresu u Vukovaru sljedeće godine partija je preimenovana u Komunistička partija Jugoslavije – ime pod kojim će biti poznata sve do 1990. godine.
Osnivanje ujedinjene stranke radničkog pokreta sa revolucionarnim predznakom bio je svakako značajan razvoj događaja, koja se usput uspijeva legalno registrirati i dobiva priliku odmjeriti svoje snage na predstojećim izborima. Međutim, osim toga važno je istaknuti i niz direktnih akcija i pravih oružanih pobuna diljem države protiv nove reakcionarne vlasti.
Revolucionarno raspoloženje u zemljama bivše Monarhije koje su sada pod vlašću Beograda etabliralo se još u ratnom razdoblju kroz pokret Zeleni kader; pokret dezertera koji su bježali u šume da izbjegnu vojnu službu i vode polu-gerilski otpor protiv države koja ih je prisiljavala da se uključe u ratni sukob u stranim zemljama. Mnogi od njih su također pod utjecajem Oktobarske i mađarske revolucije prihvatili poziv revolucionara, dok je dio pristao uz Radićev manje radikalni anticentralistički i republikanski program. Tako u Hrvatskoj na području Moslavine, Zagorja i Posavine zbog toga što je vojska rekvirirala stoku i konje za svoje potrebe izbija značajna pobuna kao logičan nastavak zelenokadarske ideje koju je vojska morala gušiti u krvi.
Zadnji otpor ovih seljaka ugašen je tek 1921. godine. U Bosni i Sloveniji izbijaju masovni generalni štrajkovi rudara te ostalih radnika koji su se solidarizirali s njima. Rudarstvo je bilo iznimno bitan izvor prihoda novoj državi koja je u tom trenutku bila u ekonomskom rasulu, stoga je kralj naredio vojno zauzimanje svih rudnika u državi gdje su radnici bili u štrajku.
Na prostoru Jugoslavije u prve dvije godine nove države revolucionarni aktivisti osnivaju čak tri sovjetske republike: Labinsku, Ptujsku i Kušićku, ali takav lokalizirani otpor ipak nije mogao odoljeti organiziranoj vojnoj sili.
Izbori za Ustavotvornu skupštinu u studenome 1920. godine
Dakle, nova država je bila u iznimno teškoj ekonomskoj i političkoj situaciji, ipak, u studenom 1920. godine uspjeli su se stvoriti uvjeti za opće izbore. Ovo su ujedno možda bili i najvažniji izbori u relativno kratkoj povijesti prve Jugoslavije jer izabrani zastupnici su trebali ratificirati ustav nove države i samim time smjer kojim će se država dalje kretati.
Najviše glasova u Srbiji očekivano su odnijele establišment stranke poput Narodne Radikalne Stranke političkog veterana Nikole Pašića i Demokratska stranka dok se Radićev HSS (tada još HRSS) nesumnjivo prometnuo u glavnog političkog zastupnika Hrvata u državi. Slične stranke, iako uglavnom bliže centru od HSS-a, su dobile izbore među Slovencima, jugoslavenskim muslimanima i dr. nacionalnim manjinama.
Međutim, ono po čemu su ovi izbori ostali zapamćeni je ogroman i poprilično neočekivan izborni uspjeh komunista na ovim izborima. Oni osvajaju nešto manje od 200.000 glasova tj. 12.4%, što ih je učinilo trećom političkom snagom u zemlji sa 58 mandata u skupštini, čime su prestigli i Radićev HRSS, koji iako je dobio 30.000 glasova više, nije imao tako dobru raspoređenost po cijeloj državi već isključivo gdje žive Hrvati. Beogradski režim ostao je u potpunom šoku kada je komunistima uspjelo uzeti vlast nad pokrajinom Crnom Gorom te je njihov kandidat Svetozar Delić postao gradonačelnikom Zagreba.
U Beogradu, koncentracija jakog državnog aparata i izborne mašinerije radikala i demokrata je ipak presudila i komunisti se moraju zadovoljiti položajem jake opozicije u tom gradu, međutim, iskoristivši fragmentaciju građanskih stranaka uspijevaju skupiti dovoljno ruku u vijeću da njihov kandidat Filip Filipović postane gradonačelnik.
Kumulativno komunisti ostvaruju možda i najveće uspjehe u Hrvatskoj, gdje većinu u gradskom vijeću ostvaruju u Vukovaru, Sisku, Čakovcu, Valpovu, Križevcima, Virovitici, Slavonskom Brodu, i Šibeniku. U Srbiji, komunisti su osim Beograda dominirali u Nišu i Kragujevcu, gdje je gradonačelnikom postao Dragoljub Zekavica te u nizu manjih općina. Zapaženije uspjehe su imali i u BiH, pretežno u industrijskim i rudarskim središtima poput Sarajeva, Tuzle, Zenice i Kaknja, iako ne u količini kao u Hrvatskoj i Srbiji. U Makedoniji i Sloveniji nisu zabilježeni značajniji izborni uspjesi, iz razloga što u prvoj nije bilo značajnije komunističke prisutnosti, dok je u Sloveniji presudio sukob unutar radničkog pokreta između reformističkih socijaldemokrata i pristaša linije SRPJ-a.
Gušenje izborne volje građana i državna represija nad radničkim pokretom
Revolucionarni program SRPJ, koji je zahtijevao republikanizam, klasnu revoluciju, diktaturu proletarijata te izražavao skeptičnost prema postojanju nove države u cjelini, postaje treća politička snaga na legitimnim demokratskim izborima. Beogradski režim odlučuje da se ne može nositi s time i naređuje pokretanje represivnih mjera nad komunistima i nad svakim oblikom radničkog organiziranja generalno.
Iako do tada komunisti „igraju po pe-esu” i traže političke mandate legalnim demokratskim sredstvima, beogradski režim ocjenjuje da SRPJ/KPJ i sindikalne organizacije predstavljaju egzistencijalnu prijetnju već ionako nestabilnom državnom poretku. Tjedan dana nakon izbora, kraljevim dekretom Delić, Filipović i drugi gradonačelnici i komunistički zastupnici maknuti su sa svojih pozicija, a na gradonačelnička mjesta stavljeni su državni povjerenici.
Slijedili su teški mjeseci i godine za radnički pokret. Ocjena režima o radikalizmu komunista je nesumnjivo bila točna, ali metode obračuna režima s političkim protivnicima, ali i sa vlastitim narodom i njihovim legitimnim zahtjevima za boljim životom nije se mogla nikako opravdati. Uslijedio je tzv. Bijeli teror, u kojem je svaka javna osoba unutar radničkog pokreta povezivana sa komunističkom ideologijom i biva progonjena i zatvarana. To je osim partijskih kadrova bila sudbina mnogih sindikalista, novinara listova poput „Radničke novine” i „Borba” te niza drugih aktivista.
Nakon izbora i odluke vlasti da suspendira demokratski izabrane zastupnike izbijaju masovni štrajkovi, od kojih je najveći bio onaj radnika željeznice, s kojima se vojska mjestimično obračunava i krvlju. Bijeli teror formaliziran je tzv. Obznanom, kraljevskim ukazom kojim se zabranjuju sve aktivnosti komunističkih političara i njima srodnih organizacija poput sindikata, radničkih domova, omladinskih i ženskih organizacija itd.
Nakon donošenja ovog ukaza u Jugoslaviji je zavladala otvorena atmosfera linča. Osim komunista koji bivaju mahom uhićivani zajedno sa stotinama radničkih aktivista na terenu, represija zahvaća i Radićev HRSS jer odbijaju sudjelovati u radu ove krnje Skupštine u kojoj je sada de facto dominirala velikosrpska nacionalistička i monarhistička struja.
Iako je država u tom trenutku bila pred potpunom socijalnom dezintegracijom, ministar unutarnjih poslova Milorad Drašković cinično izjavljuje kako „narod sada može mirno spavati“ jer se država obračunala sa komunističkim rušilačkim faktorom. U ovom razdoblju svi viđeniji komunisti poput Filipa Filipovića, Vladimira Čopića, Đure Cvijića, Moše Pijade, Svetozara Delića i mnogih drugih su uhićeni, a radnički pokret je praktički u potpunosti morao preći u ilegalu zajedno sa partijskim aktivistima.
U srpnju 1921. godine organiziran je na inicijativu pripadnika orjunaške organizacije Narodna odbrana i Udruženja četnika koje je vodio vojvoda Kosta Pećanac miting na kojem se poziva regenta Aleksandra i vladu u Beogradu da donese Zakon o zaštiti države kojim će Obznana postati i službeni zakon. Nepotrebno je napomenuti da je taj miting imao direktnu podršku beogradskog režima i krune te je taj zakon ubrzo i donesen.
Do tada su komunisti i radnički pokret prešli u ilegalu i unatoč širokoj podršci prestali biti politički faktor. Preostalo se jedino obračunati sa radićevcima, koji su i dalje inzistirali na republikanizmu i hrvatskoj nacionalnoj posebnosti unutar monarhije. Dana 28.6. 1921.godine donesen je Vidovdanski ustav koji je izglasan gotovo isključivo režimskim glasovima jer je opozicija koja nije bila zabranjena bojkotirala Ustavotvornu skupštinu. Njime je država definirana kao unitarna nasljedna monarhija, što komunisti u ilegali i radićevci odbijaju priznati.
Ilegalna KPJ i Kominterna prihvaćaju ideju da Jugoslavija kao „versajska tvorevina“ treba propasti, a slično je bilo raspoloženje i u HRSS-u. Tako je između Radića i Moskve došlo do detanta i on odlazi u Sovjetski Savez gdje 1924. upisuje svoju stranku u Seljačku internacionalu.
Međutim, ovo Radićevo revolucionarno razdoblje bilo je kratkog vijeka jer po povratku iz Moskve biva uhićen. U zatvoru on odlučuje popustiti režimu i moderirati politiku svoje stranke. U dogovoru sa demokratom Svetozarom Pribičevićem, inače jednim od osnivača fašističke ORJUNA-e i žestokim zagovarateljem centralizma, pristaje priznati Vidovdanski ustav i odbaciti republikanizam (HRSS postaje samo HSS), a Pribičević u zamjenu pristaje moderirati neke svoje prijašnje politike.
Time je de facto Radić zaista postao još jedan „buržujski“ političar i ubrzo će sa Pribičevićem i formirati vladu. Ipak, to nije spriječilo da država u konačnici 1929. godine suspendira Vidovdanski ustav i degenerira u osobnu diktaturu kralja Aleksandra, niti je to zadovoljilo velikosrpske i centralističke elemente, čak štoviše, Radić je godinu dana prije uvođenje te tzv. Šestojanuarske diktature od strane radikalskog zastupnika Puniše Račića ubijen dok je držao govor u Skupštini.
Važnost ovog događaja za povijest i historiografiju
Iako se ova dva pojma čine kao sinonim, zanat povjesničara između njih radi značajnu distinkciju; povijest predstavlja skup događaja iz prošlosti dok je historiografija disciplina koja se bavi pisanjem o prošlosti i njezinom predstavljanju modernom društvu. Tako je svako povijesno djelo, bez obzira kojim se razdobljem bavi, ujedno izvor za razdoblje u kojem je povjesničar živio.
Izostanak djela koji se bave poviješću radničkog pokreta, a inflacija djela koja obrađuju „nacionalno-državotvornu ideju“ u današnje vrijeme dosta govori o modernom društvu i njegovim prioritetima. Ako izađemo iz područja historiografije u područje „gole povijesti“, važnost teme ovdje opisanih događaja je u tome da objašnjava kasnije povijesne procese, primarno postupnu marginalizaciju građanskih stranaka u očima običnih ljudi Jugoslavije i davanje mandata KPJ da povede narodnooslobodilačku borbu u 2. svjetskom ratu protiv okupatora i kolaboracionista.
Sve su ove teme dakako usko isprepletene i zapravo je nepotrebno raditi umjetne distinkcije između njih u svrhu stvaranja nekakvih podobnih narativa te ih je potrebno znanstveno i nepristrano obraditi u svojoj cjelini. U suprotnom je nemoguće dohvatiti širu sliku događaja, a upadanje u zamku historiografske selektivnosti ne samo da koči taj proces već neizbježno dovodi do stvaranja nepotrebnih podjela u modernom društvu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Picryl, Wikimedia
Preporučite članak: