Pontifikat Josea Maria Bergoglia/pape Franje započeo je 2013. godine i završio ove godine njegovom smrću 21. travnja 2025. Nesumnjivo je ostavio značajan trag i teško da ga se može opisati kao samo još jedan u nizu mandata vodstva Katoličke crkve, najveće vjerske organizacije sa velikim povijesnim kontinuitetom.
Iako talijanskog etničkog porijekla, poput 217 od 266 papa do tada, Bergogliovi roditelji su u doba Mussolinija emigrirali u Argentinu gdje je Jose Mario rođen i proveo većinu svojeg života kao isusovački svećenik. Tako je svjetska katolička zajednica izborom Bergoglia, koji uzima papinsko ime Franjo, dobila svoga prvog vođu iz Novoga svijeta i prvog papu rođenog izvan Europe još od 743. godine.
Teologija oslobođenja
Kod katoličkih zajednica Latinske Amerike postoji specifična pojava koja se često naziva teologijom oslobođenja, teološkom školom koja je proizašla iz konkretnih uvjeta života ljudi u toj regiji.
Nakon Drugog Vatikanskog koncila održanog 1961. godine, koji je trebao prilagoditi i donekle redefinirati ulogu Crkve u društvu modernog vremena (do tada, npr., radničko i sindikalno udruživanje je Crkva odbacivala i nije smatrala legitimnim načinom izražavanja nezadovoljstva), mnogi pripadnici katoličkog klera Latinske Amerike vidjeli su priliku za jači društveni angažman ali i potrebu da u uvjetima akutnog siromaštva, snažne klasne diferencijacije društvenih slojeva, gaženja prava domorodačkih zajednica i devastacije okoliša, koji su obilježavali tu regiju, iskoriste svoj značajan društveni autoritet i uspostave teološku bazu za konkretne društvene i ekonomske promjene. Tako u sljedećim desetljećima dolaze do izražaja teolozi koji propagiraju gore navedenu doktrinu.
Glavna značajka toga crkvenog učenja je da katoličko učenje, uz uspostavljeni kanon, mora isticati potrebu stvaranja socijalne pravde i ekonomskog oslobođenja siromašnih i od društva zaboravljenih ljudi. Iako pristaše ove teologije odbacuju povezanost s marksizmom ili bilo kakvom sekularnom ljevičarskom političkom tradicijom, oni su otvoreno i bez zadrške prihvatili koncepte poput klasne borbe, masovnog organiziranja potlačenih slojeva u političku borbu protiv nepravednih sistema te anti-imperijalizam, što je u korpusu Crkve do tada bilo jednostavno nezamislivo.
Osnovne postavke ovog učenja dao je peruanski dominikanac Gustavo Guterrez u svojoj knjizi Teologija oslobođenja objavljenoj 1971. godine, a značajan filozofski doprinos toj ideji dali su i brazilski dominikanac Frei Betto, urugvajski isusovac Juan Luis Secundo i španjolski svećenik Jon Sobrino, između ostalih.
Odjeci njihovih ideja uhvatili su korijene dijelom i u protestantskim zajednicama tih zemalja. Očekivano, pobornici ovakve teologije naišli su na žestoku opoziciju unutar srednjostrujaških krugova Crkve. Neki su se protivnici zadržali na teološkim kritikama u smislu da „osloboditelji” tumače Evanđelje prema trenutnom stanju društva i prilagođavaju njegovo tumačenje zemaljskim ciljevima, zanemarujući ona nebeska da je Evanđelje „jedina istina” i ishodište svega.
Oni radikalniji otvoreno su iskazivali da takvi svećenici žele dati crkveni paravan komunizmu i socijalizmu, što je npr. bio jedan od komentara pape Benedikta XVI. na tu temu, a često se mogu čuti i zahtjevi da se ovo učenje proglasi herezom.
Reverso Franciscana
Mnogi analitičari i komentatori upoznati sa nizom specifičnosti prisutnima u raznim dijelovima katoličkog svijeta su vrlo brzo po Bergogliovom preuzimanju papinske tijare najavili progresivni zaokret i značajni odmak od poprilično konzervativnog prethodnika Benedikta te pristup na liniji latinoameričkog katoličanstva. Bergoglio uzima papinsko ime Franjo prema sv. Franji Asiškom, koji se svojim životom i djelom u katoličkoj hagiografiji dokazao kao zaštitnik siromašnih i odbačenih. I doista, papa Franjo odbacuje svaku pompu koja se veže uz funkciju koju obnaša; odbacuje raskošnu papinsku uniformu i nakit, sa medijima i vjernicima komunicira prizemljeno i otvoreno te potiče diskusije o temama koje su se u Crkvi dugo gurale pod tepih poput položaja žena, rastavljenih osoba, LGBT vjernika, pobačaja, radničkih prava i sl.
Po nizu pitanja Franjo je tijekom svog papinstva bio neobično odlučan i nepokolebljiv. On ubrzo uvodi mjere za veću inkluzivnost žena u radu Crkve, dopušta i savjetuje svećenicima davanje blagoslova LGBT osobama (ne i njihovoj bračnoj zajednici), dopušta rastavljenim osobama primanje euharistije te upućuje gotovo svakodnevne molbe svjetskim moćnicima da tretiraju siromašne, migrante i izbjeglice sa dostojanstvom kakvog zaslužuju, često se direktno suprotstavljajući i trenutnim sentimentima vlastitih vjernika po tim pitanjima.
Možda i glavna karakteristika njegova mandata su česti izlasci iz papinskog protokola i neformalne inicijative i performansi koji su bili dotad neviđeni za jednog papu. Neki od tih raznovrsnih događaja su npr. kada je Franjo izveo ritualno pranje nogu nekoliko muslimanskih izbjeglica ispred jedne rimske crkve 2016. godine, a sličan je ritual neočekivano izveo u Južnom Sudanu kada je oprao noge predsjedniku te države i svim liderima zaraćenih frakcija južnosudanskog građanskog rata. Također, Franjo je vodio neformalne razgovore sa transrodnim vjernicima, radničkim udruženjima, a posebno su dirljivi njegovi česti razgovori preko videopoziva sa svećenicima i kongregacijom u Gazi, makar je tada već osobno bio poprilično bolestan i ubrzo preminuo.
Katolicizam s ljudskim licem i razlog nemogućnosti reformiranja Crkve
Franjo je vrlo brzo naišao na kritike kod konzervativnih krugova u Crkvi zbog svojih postupaka, barem do one mjere koliko je jednog papu po katoličkoj doktrini uopće dozvoljeno kritizirati. Njihove povremene tvrdnje da je Franjo kršio katoličku doktrinu svojim postupcima zapravo su vrlo proizvoljne i nemaju puno veze sa realnošću. Iako je njegov pristup na prvi pogled bio pomalo „ljevičarski”, doktrine katoličanstva, za današnje civilno društvo često vrlo regresivnog karaktera, uglavnom su za njegova pontifikata ostale nepromijenjene.
Također, u nijednom trenutku nije napravljena nikakva supstantivna promjena u strukturi Crkve, kao niti njezine uloge u društvu katoličkih zemalja, kako u modernom dobu tako i u povijesti. Ako želimo donekle ironizirati ovu tematiku, možemo reći da je Franjo prakticirao svojevrsni „katolicizam s ljudskim licem”. Ovo trebaju imati na umu i progresivni vjernici unutar Crkve.
Korijen problema zapravo leži u tome da Katoličku crkvu nije moguće temeljito reformirati jer se sami njezin nastanak usko veže za uglađeno funkcioniranje postojećih poredaka i njihovih vladajućih ekonomskih i političkih struktura već 1700 godina. Može se reći da je Katolička crkva kao takva formirana na ekumenskom koncilu u Niceji 325. godine kada su precizno određene doktrine, vjerovanja, hijerarhija i socijalni nauk Crkve. Koncil je održan pod pokroviteljstvom i budnim okom rimskog cara Konstantina te su biskupi tamo zapravo uskladili kršćanstvo za tadašnje potrebe nestabilne rimske države.
Od tada pa nadalje, Crkva se transformira iz disidentskog pokreta u sastavni i često neizostavni aspekt nadolazećih eksploatacijskih poredaka, nerijetko i zadnja crta obrane istih. Kroz povijest, Crkva je u takvoj formi odgovorna za niz ekscesa, od progona vjerskih neistomišljenika, sponzoriranja zločina u Križarskim ratovima koja su se malo ticala ratnih operacija, aktivnog sudjelovanja u feudalnom poretku srednjovjekovlja, progona učenjaka, znanstvenika, pa i običnih ljudi, poput npr. spaljivanja žena na lomači pod optužbama da je vještica ako je znala da čaj od kadulje može izliječiti njezino dijete od upale pluća, a od kamilice od probavnih smetnji, aktivno sudjelovanje u kulturnoj i populacijskoj devastaciji domorodačkih zajednica diljem svijeta za vrijeme kolonijalizma, otpor svakoj pozitivnoj društvenoj promjeni poput npr. Francuskoj revoluciji ili sindikalnom pokretu 19. i 20. stoljeću, kolaboracija s fašističkim režimima i koketiranje sa revizionističkim strujama u sadašnjosti (što je čest slučaj sa Crkvom u Hrvatskoj), zataškavanje prisutnosti raširene pedofilije i pružanje zaštite seksualnim prijestupnicima unutar svoje hijerarhije, itd.
Uzevši u obzir ove činjenice, može se reći da je Katolička crkva zapravo danas i najreformiranija društvena ustanova jer je mnoge prijašnje prakse morala napustiti. Ona zapravo u reformama prati samo društvo, i to u najmanjoj mogućoj mjeri, taman onoliko koliko je potrebno da ostane iole relevantan društveni čimbenik. Ako će pokojni papa Franjo po ičemu ostati dugotrajno zapamćen, to će biti po tome što je stvarno pokazivao tendenciju da razbije taj ustaljeni kalup.
Stavovi o kapitalizmu i radništvu
Ako bi se bilo što moglo okarakterizirati u Franjinom pontifikatu kao uistinu revolucionarno, to su njegovi doista iznenađujući komentari o neodrživosti kapitalizma i dosljedna advokacija za pospješivanje radničkih prava. Nažalost, ali opet i očekivano, mediji nisu davali veliki značaj ovom aspektu Franjine pastoralnosti dok su značaj dobivale druge socijalne teme, koje su pak bile potpuno trivijalizirane, pa je sam papa npr. često dobivao pitanja hoće li dozvoliti žene svećenice i sklapanje istospolnih brakova u crkvama (rasprave koje u kontekstu katoličke dogme nemaju nikakvog smisla, ali posljedično generiraju klikove).
Iako su prethodni pape redovno davali deklarativne izjave o podršci radnicima i njihovoj važnosti za zajednicu, Franjo nije stao na tome te je često bio iznimno konkretan i specifičan. U jednoj izjavi iz 2013., neposredno nakon preuzimanja pontifikata, on doista neočekivano napada moderni kapitalizam i izražava osudu „idolatrije novca” i ekonomske teorije „curenja prema dolje” (eng. trickle down economics) za koju kaže da je „neki ljudi uporno brane iako njezine ekonomske teorije činjenično nisu dovele svijetu veću socijalnu pravdu i inkluzivnost. Isključeni još uvijek čekaju!”.
Veoma je znamenita njegova podrška sindikatima. U govoru upućenom članovima Konfederacije sindikata Italije iz 2017. godine on navodi kako su sindikati „...odraz proročke prirode u društvu. Kao biblijski proroci, oni daju glas onima koji ga nemaju, otkrivaju one koji za par sandala prodaju siromaha, raskrinkavaju moćnike koji staju pred pravdom za najranjivije radnike, strance, najniže u društvu, odbačene.”.
U obraćanju sličnoj organizaciji iz 2022. Franjo izgovara znameniti citat „Nema sindikata bez radnika, kao što nema slobodnog radnika bez sindikata”. Ova maksima, osim što označava važnost takvih organizacija, pruža odličan otpor globalnom ratu protiv sindikata, njihovim zabranama u državama što se inače hvale demokratskim standardima i pokušaji da se oni među radnicima demoniziraju te da ih se navede da ih napuste.
Papa Franjo je također bio pokrovitelj nizu inicijativa u promoviranju progresivnih ciljeva. Neki od njih je konferencija o ljudskom pravu na pitku vodu, međunarodna konferencija sindikalnih organizacija održana u samom Vatikanu te vrlo značajan Vatikanski summit o poreznoj pravdi, gdje je jasno istaknuta potreba o globalnoj poreznoj reformi i većem oporezivanju bogatih.
Odjeci prošlosti i konformistička priroda Franjinog progresivizma
Nije tajna da je glasnom i odlučnom papi Franji prethodio poprilično pasivni i oprezni isusovac Bergoglio. U trenutku izbijanja vojnog puča 1976. godine u Argentini i uspostave fašističkog režima predvođenog vojnom huntom na čelu s generalom Videlom, Bergoglio je bio na čelu argentinske isusovačke provincije. Sljedećih nekoliko godina do pada vojne hunte u argentinskoj kolektivnoj memoriji ostati će upamćeno kao „Prljavi rat” i generalno kao jedna od najmračnijih epizoda moderne povijesti te države.
Vjeruje se da je u to kratko vrijeme vojska, policija i paravojne postrojbe Argentinskog antikomunističkog saveza ubile oko 30 000 ljudi. Mete režima su bili pripadnici ljevičarskih gerila, ali i mnogi aktivisti, intelektualci, novinari, progresivni svećenici, radnici i sindikalni vođe. Otmice i mučenja u zatvorima bez ikakvog sudskog postupka bili su uobičajena praksa, a posebno gnjusna praksa je bila odvajanje djece rođene u zatočeništvu od majki i davanje njihovih novorođenčadi na ilegalno posvajanje.
U kontekstu Josea Maria Bergoglia posebno je zanimljiva epizoda kada je režim oteo i nekoliko mjeseci mučio Orlanda Yoria i Francisca Jalicsa, dvojicu isusovačkih svećenika pod Bergogliovom jurisdikcijom koji su živjeli u siromašnim četvrtima Buenos Airesa i bavili se humanitarnim radom. Bergogliova pasivnost kod ovog slučaja dovela je do toga da ga se kasnije optuži i za otvorenu kolaboraciju sa vojnim režimom, jer praktički nema niti jednog dokaza da je on išta učinio da spasi ovu dvojicu svećenika.
Poznato je da su mnogi pripadnici katoličkog klera surađivali sa režimom, što je i službeno potvrđeno u jednoj sudskoj presudi vezanoj uz kasnija suđenja članovima režima, iako ipak zasada nema definitivnih dokaza da je Bergoglio bio jedan od njih. Međutim, s tim se ne slaže Yoriova sestra Graciela, dok su na sličnom tragu i dvije istrage argentinske nevladine organizacije Centar za pravne i socijalne studije. Mnogi pripadnici crkvene hijerarhije nikad nisu bili osuđeni za svoj kolaboracionizam te ako se u budućnosti utvrdi da je Bergoglio doista bio jedan od njih, to će nesumnjivo biti značajan udarac njegovoj ostavštini kakvu danas znamo.
Unatoč tome što je uvelike prihvatio estetiku teologije oslobođenja i progresivne tradicije katolicizma u Latinskoj Americi za vrijeme svojeg pontifikata, Bergoglio je većinu svoje službe bio pripadnik konzervativnog krila Crkve, često nastupajući u direktnoj opoziciji prema teologiji oslobođenja te disproporcionalno dogmatičnih stavova u usporedbi sa svojim isusovačkim kolegama. Tome je indikativna činjenica da ga je kasniji upravitelj isusovaca u Argentini Peter Kolvenbach smijenio sa mjesta rektora isusovačkog sveučilišta u San Miguelu, iz razloga što je Bergoglio previše davao na važnosti dogmatizmu i širenju vjerskog učenja, a premalo temama socijalne pravde i društvenog angažmana, po čemu su inače isusovci u regiji jako cijenjeni.
Imajući u vidu ove „izvode iz arhiva” teško se oteti dojmu da se u slučaju pape Franje često radilo o propagiranju progresivizma svisoka, ili jednostavno postavljeno – konformističkog progresivizma. Kada je uistinu imao priliku praktične primjene ideala za koje se riječju zalagao za vrijeme svojeg pontifikata Bergoglio/Franjo je zasigurno pao na ispitu, posebno kad se uzmu u obzir njegovi kolege svećenici i isusovci koji su imali puno manje utjecaja od njega i svejedno su u teškim vremenima riskirali svoje živote i sigurnost za dobrobit zajednica u kojima su djelovali. Njegov prethodno opisani pristup u vrijeme pontifikata ipak u punoj formi dolazi tek kada zbog prirode svoje funkcije on postaje praktički nedodirljiv i doktrinom zaštićen od ozbiljnije opozicije unutar Crkve.
Papa Franjo kao glas savjesti svjetskog poretka
Međutim, on je ipak svoju poziciju na kraju nesumnjivo ujarmio prema pokretanju transformacijskih procesa unutar institucije koju je vodio te otvorio vrata iste mnogim skupinama. Da nije tako, vjerojatno i ne bi postojala potreba da na ovom portalu uopće osvane tekst o jednom u nizu papa koji se izmjenjuju nakon smrti svojeg prethodnika, uz kratkotrajnu medijsku pompu.
Franjo svakako nije bio kalibar borca za ljudska prava kao npr. Oscar Romero, salvadoranski biskup kojeg je usred slavljenja mise zbog opozicije režimu sličnom onom argentinskom ustrijelio iz neposredne blizine državni plaćenik 1980. godine, ili kao nebrojeni niz drugih svećenika koji su digli glas u ime marginaliziranih diljem regije. Ipak, on je to na neki način nadoknadio i izašao iz kalupa svoje pozicije. Izražavanjem podrške za radnike, siromašne, izbjeglice, Palestinu, mir u Ukrajini (dok su se sa Istoka i Zapada mogle čuti samo ratne parole) itd., Franjo je često davao izjave oprečne drugim svjetskim vođama koji nastupaju sa svojim uskogrudnim i oportunističkim političkim ciljevima.
Na sebi svojevrstan način, tražio je od svijeta da svaku situaciju vrate na svoje „tvorničke postavke” i sagledaju je iz osnovne ljudske perspektive. Bez obzira na njegovu kompliciranu prošlost ili dvosmislene interpretacije njegovih poruka u medijima, njegova glavna poruka je uvijek bila da je radnik netko tko ima pravo na dostojanstven život, izbjeglica nije netko tko je došao otimati poslove već primarno osoba kojoj je potrebna pomoć, Palestinci nisu teroristi već normalni ljudi kao i mi koji se bore za goli život u uvjetima genocida, Ukrajinci nisu pokusni kunići za strategije i naoružanje modernog ratovanja, Afrika nije mjesto za beskrupuloznu otimačinu prirodnih izvora... i ona je uvijek bila prenesena jednostavnim jezikom koji nije patio od teškog teološkog žargona podložnog interpretacijama.
Njegovim odlaskom nestao i ovaj korektivni mehanizam i izolirani glas savjesti unutar svjetske elite moćnika, koji je doista glavni dio Franjine ostavštine. Teško da ćemo u skorije vrijeme imati makar i takvo nešto.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Vatican News, Flickr
Preporučite članak: