Je li članstvo Hrvatske u OECD-u dobra ideja?

Jednim potezom premijer Andrej Plenković pokrenuo je čistku u vrhovima državnih poduzeća, smijenivši čitav niz direktora ključnih javnih kompanija. Ovaj radikalni pomak, koji je uslijedio neposredno nakon uhićenja bivšeg glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića i njegova kuma zbog navodnog primanja mita, nije samo poslao šokove kroz hrvatski javni sektor.

Jasno je da je do uhićenja došlo zbog probijanja mjera, ali možda su ona i poruka: Hrvatska se sprema ulaziti u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), a cijena ulaznice je strogo poštivanje kriterija dobrog korporativnog upravljanja i eliminacija reputacijskih rizika.

Naime, do kraja ove godine, vlada Andreja Plenkovića želi ispuniti sve uvjete za članstvo Republike Hrvatske u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj, OECD (Organisation for Economic Cooperation and Development), koja okuplja 38 (“najrazvijenijih”) država svijeta. No, što je uopće OECD, je li članstvo Hrvatske dobra ideja i koje bi bile posljedice ispunjavanja ovog “strateškog cilja”, kako ga naziva Vlada?

Što je OECD i zašto se pridružiti?

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj ima svoje korijene u Organizaciji za europsku ekonomsku suradnju (OEEC), osnovanoj u travnju 1948. godine za upravljanje sredstvima Marshallovog plana. Ta je organizacija, sa sjedištem u pariškom Château de la Muette, okupljala isključivo zapadnoeuropske države i imala ključnu ulogu u poslijeratnoj obnovi zapada Europe.

Nakon završetka američke pomoći 1952. godine, OEEC se usredotočio na šira gospodarska pitanja, no njegovu su ulogu doveli u pitanje Rimski ugovori iz 1957. godine i osnivanje Europske ekonomske zajednice. Potreba za novim, globalnijim okvirom dovela je do niza pregovora koji su rezultirali potpisivanjem Konvencije o osnivanju OECD-a 14. prosinca 1960. godine. Organizacija je službeno započela s radom u rujnu 1961. godine, a uz osnivačke zemlje OEEC-a, punopravnim članicama pridružile su se Sjedinjene Američke Države i Kanada, čime je OECD postao istinski transatlantska organizacija.

 

Prema Konvenciji, temeljni ciljevi OECD-a su postizanje najodrživijeg gospodarskog rasta, zapošljavanja i rastućeg životnog standarda u državama članicama uz održavanje financijske stabilnosti, doprinos zdravoj gospodarskoj ekspanziji i u članicama i u zemljama koje to nisu te doprinos širenju svjetske trgovine. Iako mnogi ističu da je upitno je li rast u kapitalističkom smislu uopće spojiv s ikakvom održivošću.

Tijekom povijesti, OECD se kontinuirano širio. Japan se pridružio 1964. godine, a nakon pada Berlinskog zada organizacija je kroz program "Partneri u tranziciji" omogućila pristup zemljama Srednje Europe. Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka postale su punopravne članice do 2000. godine. U novijem valu proširenja, Čile, Slovenija, Izrael i Estonija pridružile su se 2010. godine, a kasnije su im se pridružile Latvija, Litva, Kolumbija i Kostarika.

OECD također postavlja globalna pravila za oporezivanje multinacionalnih kompanija kroz dva poprilično revolucionarna mehanizma poznata kao "Dva stupa". Prvi stup omogućuje zemljama da oporezuju dio dobiti multinacionalnih firmi koji ostvaruju na njihovom tržištu, čak i ako tvrtka nema fizičku prisutnost u toj zemlji. Ovo rješenje treba zamijeniti nacionalne digitalne poreze koje su uvele pojedine zemlje.

Drugi stup, koji je već na snazi, uvodi globalni minimalni porez od 15% za velike multinacionalne korporacije. Ako neka zemlja oporezuje tvrtku po nižoj stopi, matična zemlja tvrtke može naplatiti razliku. Ova mjera stavlja točku na eru poreznih oaza i prema nekim procjenama donosi državama dodatnih 100-240 milijardi dolara godišnje.

Proces proširenja i dalje je aktivan: U siječnju 2022. godine OECD je izvijestio da su pristupni pregovori u tijeku s Argentinom, Brazilom, Hrvatskom, Peruom i Rumunjskom. Značajan pomak dogodio se u lipnju 2022. godine kada je na godišnjem sastanku Vijeća OECD-a na razini ministara usvojena Pristupna mapa za Republiku Hrvatsku. Taj je korak službeno potvrdio status kandidata i otvorio ključnu fazu na putu ka punopravnom članstvu, stavljajući sve reformske napore Hrvatske, uključujući one u upravljanju državnim poduzećima, u širi kontekst priprema za ulazak u ovaj prestižni klub najrazvijenijih zemalja svijeta.

Ulazak u OECD donosi niz konkretnih gospodarskih prednosti koje mogu pozitivno utjecati na privredni razvoj. Članstvo u ovoj organizaciji povećat će kredibilitet zemlje u očima stranih investitora, jer signalizira posvećenost standardima dobrog upravljanja i transparentnosti. To se može pretočiti u praktične financijske koristi, uključujući pristup povoljnijim uvjetima zaduživanja na međunarodnim tržištima, što bi smanjilo troškove financiranja za državu i poduzeća.

Kroz usvajanje preporuka Organizacije, država može unaprijediti učinkovitost javne uprave, smanjiti administrativne prepreke i podići konkurentnost gospodarstva. Također, možda i najbitnije, članstvo omogućuje aktivnije sudjelovanje u oblikovanju globalnih ekonomskih politika i jačanje međunarodne pozicije zemlje.

Perspektiva Hrvatske

Prema službenoj web stranici, OECD ističe da je Hrvatska, od svoje neovisnosti 1991. godine, "prednjačila pred regionalnim kolegama" s reformskom agendom koja je otvorila put pristupanju EU 2013. godine. Također igra središnju ulogu u Regionalnom programu OECD-a za jugoistočnu Europu, a vodeću ulogu u unapređenju reformi u regiji potvrđuje i organizacija godišnjeg Dubrovačkog foruma.

U sklopu ovogodišnjeg Dubrovnik Foruma, posebno je istaknuto kako se ova konferencija kroz povijest razvila u ključnu platformu za međunarodni dijalog. Od svog početka, Forum omogućuje prostor za promišljanje i raspravu o glavnim geopolitičkim promjenama i sustavnim izazovima koji oblikuju naš svijet. Svaka godišnja tema odgovarala je hitnosti vremena u kojem se održavala, gradeći razgovor prema, riječima Vlade, “stabilnijem, pravednijem i kooperativnijem” međunarodnom poretku. Ovogodišnja tema "Channeling Change" nastavila je tu tradiciju, nudeći platformu za rješavanje aktualnih globalnih izazova kroz dijalog i suradnju.

Kako bi se razumio kontekst masovnih smjena na vrhu državnih poduzeća, ključno je pogledati prema međunarodnim standardima kojima Hrvatska teži. Prema nekima, put u OECD jedan je od najjačih pokretača reformi koje trenutno mijenjaju hrvatski javni sektor. Vlada Republike Hrvatske ulasku u OECD pridaje iznimnu važnost, što je potvrdio i službeni posjet glavnog tajnika OECD-a Mathiasa Cormanna u rujnu 2023. godine. Tom je prilikom predstavljen prvi Ekonomski pregled Republike Hrvatske, koji predstavlja obveznu procjenu na putu do punopravnog članstva.

Prije nego što zemlja postane punopravna članica, moraju biti objavljena najmanje dva takva pregleda. Drugi ekonomski pregled za Hrvatsku očekuje se do kraja ove godine. Prvi Ekonomski pregled donio je niz pozitivnih ocjena. OECD procijenio je tada rast hrvatskog BDP-a od 3,0% u 2023. i 2,4% u 2024. godini, priznajući pritom izvanredan rast od 6,3% u 2022., kada su samo tri zemlje EU-a imale veću stopu rasta.

Pregled je potvrdio da je Hrvatska pokazala "snagu, otpornost, izdržljivost i kompetentnost" u suočavanju s globalnim krizama, istaknuvši vladine pakete potpore vrijedne 8,5 milijardi eura koji su očuvali socijalnu koheziju i spriječili val stečajeva. Također su prepoznati napori i uspjesi u provedbi Nacionalnog plana oporavka i otpornosti.

Međutim, OECD je i jasno isticao ključne izazove s kojima se Hrvatska suočava(la). Upravo oni objašnjavaju trenutnu žurbu Vlade da reformira državne tvrtke. Medu glavnim preporukama su jačanje produktivnosti, rješavanje demografskih izazova, ubrzavanje zelene tranzicije te poboljšanje upravljanja u javnoj upravi, pravosuđu, obrazovanju i sektoru državnih poduzeća. Upravo je ovo posljednje, korporativno upravljanje poduzećima u državnom vlasništvu, jedan od temeljnih preduvjeta za ulazak u OECD.

Donošenjem novog Zakona o pravnim osobama u državnom vlasništvu i masovnim smjenama direktora koji predstavljaju reputacijski rizik, Vlada upravo pokušava ispuniti jedan od ključnih kriterija. Time šalje poruku da je spremna na potrebnu "depolitizaciju i profesionalizaciju" kako bi Hrvatska zauzela mjesto među 38 najrazvijenijih zemalja svijeta.

Ključni kriteriji za članstvo u OECD-u

Za razliku od drugih međunarodnih organizacija s jasnim kriterijima, put do članstva u OECD-u složen je proces temeljen na procjeni, a ne na ispunjavanju fiksnih uvjeta. Radi se o sveobuhvatnoj procjeni zemlje kandidatkinje kroz nekoliko ključnih područja, jer članstvo donosi reputacijske i ekonomske koristi: od jačanja investicijske atraktivnosti do sudjelovanja u kreiranju globalnih ekonomskih pravila.

Prvo i temeljno načelo je posvećenost tržišnom gospodarstvu i pluralističkoj demokraciji, te da članice dijele zajedničke vrijednosti, uključujući poštovanje ljudskih prava i vladavinu prava. Također, zemlja mora pokazati visoku razinu ekonomskog razvoja. Iako ne postoji strogi BDP po stanovniku kao granica, članstvo je rezervirano za zemlje s naprednim i konkurentnim gospodarstvima. Većina članica su i države EU, kao i članice NATO-pakta ili drugih organizacija bliskih Washingtonu.

Najzahtjevniji dio procesa je treći kriterij: potpuno usvajanje i provedba OECD-ovih standarda. Prije primanja, zemlja mora prihvatiti više od 250 pravnih instrumenata: konvencija, preporuka i načela, koji pokrivaju područja od borbe protiv korupcije i učinkovitog korporativnog upravljanja do zaštite okoliša, porezne transparentnosti i regulacije digitalnog gospodarstva.

Upravo ovdje leži srž pregovaračkog procesa, gdje se pomno provjerava usklađenost nacionalnog zakonodavstva s ovim standardima. Konačno, OECD traži zemlje koje su istomišljenice i dijele sličan način razmišljanja i spremne su aktivno sudjelovati u rješavanju globalnih izazova. Iako nije formalni uvjet, organizacija također teži primanju zemalja koje su "značajni akteri" u svojoj regiji ili na globalnoj razini, što doprinosi političkoj težini organizacije.

Dakle, umjesto da ispunjava fiksnu listu uvjeta, zemlja kandidatkinja prolazi kroz višegodišnju procjenu ("peer review") u kojoj se ispituje njezina spremnost da prihvati i primjenjuje već postojeće standardske okvire Organizacije. Ovaj pristup čini članstvo prestižnim i zahtjevnim ciljem, što Hrvatsku i njene reformske napore stavlja u vrlo zahtjevan kontekst.

Je li nas tko pitao i hoće li nas ubuduće tko pitati?

Iako je članstvo u Organizaciji (dodatno) nedvojbeno geopolitičko opredjeljenje, u javnoj diskusiji kao da nije ni bilo prisutno, a posebno je bio primjetan manjak kritičkih glasova. Na političkoj razini, nije bilo glasanja o početku pregovora, ni o njihovom završetku, ni u Saboru kamoli na biračkim mjestima. Hoće li članstvo u OECD-u donijeti dugotrajni ekonomski rast, demokratizaciju i mir kao što obećava je upitno kada se uzme u obzir da se demokratsko nazadovanje i militarizacija u zemljama poput SAD-a, Njemačke ili Izraela, koje su također članice, ne usporava.

Prema nekima, demokracija u Hrvatskoj nazaduje, a institucije kao što su EU (i OECD) bi trebale tome stajati na putu. No, dok se u drugim članicama odvijaju slični procesi, moguće je da se te međunarodne organizacije degeneriraju natrag u čistu težnju za profitom. Iako su mnogi ciljevi OECD-a svakako plemeniti i mehanizmi kao globalni porez sigurno korisni, već je sada upitno koliko su izraz stvarne želje vladajućih za boljim životima običnih ljudi ili prilagođavanje na geopolitičke uvjete.

Tako su i neki mediji sada protumačili hapšenje Mikulića i njegovog kuma kao dobar PR pothvat pred učlanjivanje. Kada je Sovjetski savez bio na vrhuncu moći, a zapadna Europa u poslijeratnoj obnovi, prethodnik OECD-a je kroz američki novac iz Marshallovog plana osigurao lojalnost zapadnoeuropskih vlada i omogućio socijalne države koje su osigurale lojalnost građana.

Isto tako je integracija europskih tržišta kroz slobodno kretanje robe donijela integraciju europskih društava kroz slobodno kretanje ljudi. Primjerice, skoro pa nema Hrvata (ili Balkanca) bez rodbine u Njemačkoj (ili Austriji) kao što skoro pa nema Nijemca (ili Austrijanca) koji nije već ljetovao u Hrvatskoj (ili na Balkanu).

No, te očite nejednakosti i imperijalističke tendencije unutar EU ne mijenjaju činjenicu da je kroz istu omogućen viši stupanj slobode (za građane članica), kao i međunarodne suradnje. Hrvatska je danas skoro pa nepovratno integrirana u zapadni blok, a hoće li to dobro što nosi ta integracija izjednačiti pripadnost potencijalno gubitničkoj ekipi 21. stoljeća još trebamo vidjeti.

Gledajući geopolitičku, a posebno ekonomsku (i demografsku) situaciju u kojoj se svijet nalazi, čini se kao da je većina članica OECD-a naspram zemljama Globalnog juga, posebno Kine, u zaostatku. No, za razliku od mnogih ostalih članica, Hrvatska nema ni kolonijalnu ni imperijalističku povijest, pa u konfliktima budućnosti može igrati ulogu posrednika, iako bi to možda bilo i lakše (i uvjerljivije) bez toliko čvrste integracije u zapadni blok.

No, umjesto okretanja prema prošlosti i plakanjem za “izgubljenim suverenitetom”, (ukoliko je postojao,) trebali bi prihvatiti stvarnost i tražiti nove načine za nastavak radničke borbe u novonastalim okolnostima i tražiti saveze s drugovima širem EU i svijeta. Na pitanje je li članstvo u OECD-u dobra ideja ili ne, nema konačnog odgovora, jer se odmah nakon njega otvara pitanje je li suvremeni kapitalizam dobar sustav ili ne.

Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Foto: OECD

Preporučite članak: