Sada, za novu generaciju, stiže taj trenutak. Gledati vođu najmoćnije nacije na Zemlji kako podržava i financira genocid potiče gađenje ili ljutnju koji ne prolaze, već uzrokuju raskol. Carstvo može polagati pravo na strah od nasilja jer strah od nasilja opravdava zauzvrat bilo koju mjeru nasilja, no ovo je raskol druge vrste: okretanje leđa, neimanje posla s mašinerijom koja bi proizvela, ili dozvolila da se proizvede, takav horor.
Ono što se dogodilo, i svako buduće krvoproliće koje će potaknuti, bit će zapamćeno kao trenutak u kojem su milijuni ljudi gledali prema Zapadu, tom poretku temeljenom na pravu, ljušturi modernog liberalizma i kapitalističke stvari kojoj služi, i rekli: 'Ja ne želim imati nikakve veze s ovime.' Ovo je, dakle, kronika jednog kraja.
Puni naslov knjige egipatsko-kanadsko-američkog novinara Omara El Akkada, iz koje dolazi i gornji citat, temelji se njegovu tvitu odaslanom u jesen 2023. godine.
Taj tvit glasi: One day, when it's safe, when there is no personal downside to calling a thing what it is, when it's too late to hold anyone accountable, everyone will have always been against this.
Napola memoar, napola svježe ispisan dnevnik refleksija o tekućem genocidu Palestinaca, djelo bilježi prijelom, raskidanje sa spoznajom da je pristojni, liberalni zapadni svijet ikada predstavljao išta. Kao što je u pet dana razbuktavanja pandemije u Rimu fizičar i romanopisac Paolo Giordano ostavio autentičan, mudar zapis ranih dana kaosa u kratkom, ukoričenom eseju How Contagion Works, tako je El Akkad zabilježio očigledan raspad liberalnog poretka na svojim stranicama.
Zapadnjački liberalizam, kaže El Akkad, u srži je transakcijski. Kada se američkom predsjedniku slikama pobijene djece urgira da zaustavi genocid, on to ne čini jer ta mrtva djeca nemaju ništa za ponuditi zauzvrat. Bilo bi dobro kada bi se ovo epohalno djelo prevelo i na naš jezik. Izgleda da se njegovi proročki zapisi ostvaruju puno prije no što je to itko očekivao. Zato je ovaj tekst prošaran njegovim citatima.
Moralna komponenta povijesti, njena najbitnija komponenta, je jednostavno pitanje koje se iznova ponavlja: 'Kada je to bilo bitno, tko se svrstao uz pravdu, a tko uz moć'? Ono što čini trenutke poput ovoga toliko opasnima, toliko bistrima, jest činjenica da će svatko morati odgovoriti na njega.
Nakon preko 600 dana kontinuiranog masakra i etničkog čišćenja, pažnja i bijes na ulicama Zapada spram sustavnog uništavanja jednog naroda kipi. Rijetko viđano na srednjestrujaškim masovnim medijima, vidljivo je bilo neki dan u Zagrebu, u kojem je održan još jedan „Marš za Palestinu“, do sada najvećeg odaziva.
Povorka je kratkom rutom od Europskog trga stigla do Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Preko tisuću okupljenih lupalo je u lonce i skandiralo „EU, srami se!“ te prozivalo ino ministra krilaticom „Grlić Radmane, ruke su ti krvave!“ Marširali su aktivisti, mladi roditelji s djecom, bake, moguće da se našao barem jedan pripadnik tajnih i/ili obavještajnih službi.
„Marš za Palestinu“ u Zagrebu nije bio prvi te vrste. Nažalost, neće biti niti posljednji. Policija koja je osiguravala skup dobro je tretirala svoje građane; već godinama (!) svjedočimo nasilju prema prosvjednicima na skupovima drugdje po Europi. U predemokratskoj Njemačkoj ih se šprica suzavcem, interventni policajci love djecu po prosvjedima, zabijaju žene u staklene izloge.
Posebna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za okupirana palestinska područja Francesca Albanese je izjavila kako ju se u Njemačkoj zastrašivalo te su joj slani suptilni signali kako bi mogla biti uhićena. Kaže da se dugo nije tako nelagodno osjećala, kroz tri dana koja je u toj zemlji provela.
Studentima američkih sveučilišta koji progovaraju protiv genocida odbijaju izdati diplome. I njih je policija mlatila i razvlačila po kampusima koje su blokirali. Dio kolega pljuvao je po njima. Oni su prosvjedovali protiv akademskih veza američkih i izraelskih visokoobrazovnih institucija. Zahtijevali su njihov raskid.
Američki establišment, međutim, drži ljestve Izraelu. Jedini u Vijeću sigurnosti UN-a glasaju protiv rezolucije o primirju. Kamalu Harris njeni su birači tražili da se odredi spram genocida. Zar su zaista mislili da će ona ili bilo koji demokrat to učiniti?
Genocid je kamen temeljac SAD-a
Od satranih pa u rezervate strpanih, a onda i prisilno preodgajanih Indijanaca do milijuna crnaca koje su porobili, sustavno mučili i njihovim radom sagradili svoju naciju. Suočavamo se s onime što su Sjedinjene Države postale, ili su to oduvijek bile, piše El Akkad. Mala digresija i komentar na Harris: njena je administracija u svojim zadnjim danima Izraelu dala nekih 8 milijardi dolara za oružje, a kad su oluje jesenas poharale jugoistočnu obalu SAD-a, Harris je ljudima koji su ostali bez kuća obećala isplatiti do 750 dolara, „ako im baš bude trebalo.“ J.....te!!! Daš milijarde da se jedan narod zbriše s kugle zemaljske, a nisi u stanju svojem čovjeku dati pišljivu tisuću dok mu voda odnese sve za što je radio.
Nikakvo čudo što je izgubila izbore.
Moć lišena etike počiva na utemeljenoj sposobnosti i želji da kazni aktivni otpor – da mlati, hapsi i pokušava uništiti živote ljudi koji blokiraju ceste i javna dobra te se suprotstavljaju zakonodavcu. No takva moć nema pojma što učiniti protiv negativnog tipa otpora, protiv nekoga tko odbija kupiti, prisustvovati ili se pridružiti, protiv onoga tko jednostavno kaže: 'Ne želim imati veze s ovime.' I okreće leđa, piše El Akkad.
Tko još vjeruje zapadnim medijima?
Ako se emitira neka vijest o „sukobu Izraela i Palestine“, koristi se suh, suzdržan i objektivan jezik. Već nekoliko puta izvjestiteljica Albanese upozorila je na kaznenu odgovornost zapadnih medija u prikrivanju genocida koji se prenosi uživo 19 mjeseci. Tko još može vjerovati New York Timesu ili BBC-u? O izvještavanju o genocidu već sam pisao prije točno godinu dana. Jedna od prvih – i najvažnijih lekcija – koje sam na fakultetu naučio je kako ljudi vjeruju nekome.
Za voditelja dnevnika, primjerice, bitno je da bude pristojno podšišan, smiren i lijepo artikuliran u iskazu. Uvijek nosi odijelo. I dok takav prezenter smireno s blesimetra čita podatke koji oblikuju stvarnost koja baš i ne odgovara stanju na terenu, većina gledatelja to uzima za fakt. To se zove vjerovanje po metodi autoriteta. Ako nam o stanju u svijetu govori mladi frajer u odijelu ozbiljnim rječnikom i blago smrknuta pogleda, kako to ne bi mogla biti istina?
Što se hrvatskih medija tiče, u nas je još uvijek najmoćniji medij televizija, predstoji nam sistematično znanstveno istraživanje o izvještavanju na temu. Ovako letimično, prisutni su mali pomaci, shodno političkim migovima na Zapadu općenito. Kratka vijest na webu javnog medijskog servisa, referira se i na nezadovoljstvo hrvatskom vanjskom politikom prema Gazi. Uključen je ton od 20-ak sekundi jedne od prosvjednica.
Oguglali smo na fotografije raskomadane djece!
Nova TV prosvjednom je maršu u središnjem dnevniku posvetila čitavu minutu, uz dvije izjave: u eter su puštene jedna organizatorica i jedna prosvjednica. Čak se u nekoliko navrata izgovarala često izbjegavana riječ „genocid“, iako je odavno već dokazan u izvještajima raznih međunarodnih organizacija. Na društvenim medijima slična priča. Ovih sam dana saznao za termin shadowbanning, što je još jedna inačica cenzure. Meta ograničava doseg sadržaja na Facebooku i Instagramu koji ima veze s bilo čim palestinskim, bilo da se radi o emotikonu zastave ili lubenice.
Ipak, na Instagramu se objavljuju videa raskomadane djece. Na tužnu žalost, već smo navikli na to, mi koji gledamo. Kada sam 2016. godine boravio u SAD-u na studijskom boravku i istraživao vizuale iz izraelsko-palestinskog sukoba 2014. godine („sukob“ – kako sterilna, akademska konstrukcija u ovom kontekstu), u svoju sam anketu uključio i fotografiju djeteta ubijenog u izraelskom napadu. U naručju ga je držao otac koji urliče. Dječak nije imao pola glave.
Posljednje pitanje mojeg istraživanja bilo je otvorenog tipa. Tražio sam da ispitanici komentiraju grupu fotografija iz ratom pogođene Gaze (druga grupa predstavljala je Izrael, a treća aktivistički pokret Židova, Palestinaca i građana diljem svijeta koji su fotografijama i fotomontažama pozivali na primirje).
Jedna je ispitanica izjavila kako smatra da je cilj uključivanjem takve fotografije emocionalna manipulacija. Netko drugi napisao je kako je „nemoralno objaviti nešto takvo“. Netko treći napisao je: „Prebolesno, ne mogu.“
Posljednjih se mjeseci pojavio rascjep, jedan od brojnih, ali nepremostiv. Na jednom je kraju dio društva koji najviše strahuje od napuštanja normalnosti. Koji vjeruje, unatoč novom hororu koji svaki novi dan donosi, kako je najvažnije živjeti kao i do sada, odgovarati na mailove, stizati rokove i održavati razinu produktivnosti. Na drugom su dijelu oni, koji svjedočivši hororu, jednostavno ne mogu nastaviti kao prije.
Kako da živim kada sam čuo vrištanje, kada sam svjedočio pobijenim tijelima? Kako išta drugo može biti bitno? Strah od nestanka ponešto komfora sudara se s drugim strahom – strahom kako je bilo koje društvo čije funkcioniranje zahtijeva od pojedinca da ignorira masakr radi održavanja privida normalnosti po definiciji sociopatsko, stoji u El Akkadovoj knjizi.
Svi šute
Šute – šutjeli su do prije nekoliko tjedana – veliki pisci. El Akkad navodi kako su o genocidu u Gazi progovarali mahom mali, nepoznati pisci koji su radili razne poslove kako bi preživjeli, istovremeno riskirajući svoje buduće književne karijere. Za one etablirane, koji još šute, on kaže: Da, ubijanje se dešava sada, ali bit će dosta vremena kasnije da se u dirljivim pričama opišu te kosti.
Ističe Lanu Bastašić kao rijedak primjer spisateljice koja je u prvim tjednima/mjesecima sama raskinula ugovor sa svojom izdavačkom kućom jer se nisu odredili i šutjeli su spram genocida. Jezik je bitan. On je oruđe medija, pisaca, masno tiskanih naslova i praznih parola glasnogovornika.
U El Akkadovu distopijskom romanu American War predsjednik ujedinjenih Arapa u SAD-u drži govor o važnosti demokracije i pomirbe. Opaska jednog od urednika romana bila je kako je govor proziran i neiskren, može li nekako stvoriti privid da lik vjeruje u fraze koje izgovara? Govor naslovljen „Novi početak“ je, skoro do riječi, El Akkad preuzeo iz stvarnog nastupa Baracka Obame 2009. godine u Kairu.
Piše Omar dalje: Dok god postoji zapadnjačka samoodređenost koja zahtijeva pojavu stalne čistoće, trebalo bi dati do znanja da ono što šokira najviše nisu okrutnost niti indiferentnost. Mnoge su vlade okrutne, mnoge su vlade indiferentne. Šokira to neumoljivo paradiranje vrlinom. Šokiraju ti govori i elokventno skovane izjave koje izražavaju zabrinutost za ljudska prava i slobode i zahtjevi da se one koji ih zlostavljaju ili uskraćuju privede pravdi. Šokira način na koji taj ideal ispari iste sekunde kada bi trebao izaći iz okvira govora i izjava, u trenutku kad zaprijeti pa i djeliću vlastitog interesa. Čemu služe riječi, odsječene od svega stvarnoga?
El Akkadovu knjigu najbolje je opisala u svojoj recenziji Naomi Klein. Obično je pravilo da se ne uključuje ono što je otisnuto na koricama kada se o nekoj knjizi izvještava, no ovdje jednostavno ne mogu odoljeti i ne istaknuti njen citat: Teško je razumjeti prirodu rupture dok ona još trga tkivo našeg svijeta. No upravo je to Omar El Akkad postigao (…)
Šesto (600) dana, glasna šutnja koja shodno političkim migovima polako jenjava. U pravu je El Akkad. Jednog dana ljudi će se nad ovim zločinom zgražati, buduće će se generacije pitati kako smo ga mogli dozvoliti, a svi će govoriti kako su oduvijek bili protiv toga. Do tada, ostaje ona latinska izreka: tko šuti, taj se slaže.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Zoran Pehar, fotografija naslovnice knjige (Penguin Books) obrađena u DALL.E
Preporučite članak: