Sustavi kolektivne radničke štednje počeli su se u ograničenom obliku razvijati krajem 19. stoljeća u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama s ciljem osiguravanja radnika od specifičnih rizika. Najčešći rizici odnosili su se na starost, bolesti i nezaposlenost. Razvojem socijalne države upravljanje sredstvima prikupljenima iz dijela radničkih plaća u mnogim je zemljama, pogotovo europskima, proklamirano kao djelatnost javne službe. Ujedno je stvaranje velikih javnih i univerzalno dostupnih mirovinskih i zdravstvenih sustava imalo za posljedicu da je jedan cijeli dio društvenih odnosa izuzet od tržišne logike. Osim mirovinskog i zdravstvenog osiguranja svih građana, europska socijaldemokracija je u razdoblju poslije II. svjetskog rata provodila cijeli niz progresivnih politika te su tako i sustavi socijalne skrbi, jaki sindikati, i veliki javni sektor postali prepoznatljive sastavnice “zlatnog doba socijalne države”.
“Zlatno doba socijalne države” pratile su i visoke stope gospodarskoga rasta kojeg su zbog postojanja gore navedenih institucija i redistributivnih politika uživali široki slojevi stanovništva. Ipak, u nizu zemalja Zapadne Europe problematizirana je činjenica što je bogatstvo - prije svega vlasnički udjeli u poduzećima i vlasništvo nad zemljom - i dalje ostajalo koncentrirano u rukama malog broja krupnih industrijalaca ili bankara. Radnici su davali doprinos rastu kapitala svojih poduzeća i zauzvrat bili plaćani tada rastućim nadnicama, no javile su se ideje da bi rad i u tržišnoj ekonomiji trebao biti kompenziran ne samo plaćama, već i stjecanjem udjela u vlasništvu poduzeća.
Prve debate i glavni aspekti funkcioniranja radničkih fondova
Iz debata koje su se poslije II. svjetskog rata razvile u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Zapadnoj Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj i Italiji dȃ se iščitati osnovni konstrukt ideje radničkih fondova (engl. wage-earner funds). Oni su zamišljeni da funkcioniraju kao sustav kolektivne radničke štednje, financiran novčanim doprinosima (npr. iz dijela poreza na dohodak radnika i/ili dijela poreza na dobit poduzeća) ili izdavanjem novih vlasničkih papira (dionica ili udjela) poduzeća te njihovim prenošenjem u vlasništvo radničkih fondova. Stjecanjem takve imovine mijenjaju se udjeli u temeljnom kapitalu trgovačkih društava a fondovi i radnici kao članovi fondova postajali bi suvlasnici poduzeća u kojima su zaposleni. Na taj način bi radnici protekom vremena stjecali određena vlasnička i upravljačka prava u svojim poduzećima.[1] Svakako da ovako široko postavljena definicija ostavlja prostor mnogim neodgovorenim pitanjima. U nastavku se iznose najvažniji modaliteti organiziranja radničkih fondova.
Način financiranja
Fondovi se s jedne strane mogu financirati novčanim sredstvima prikupljenima od dijela poreza na dohodak i/ili poreza na dobit, a kojih sredstava bi se država odrekla u korist fondova. Drugi predloženi način financiranja je model prema kojemu bi poduzeća bila obvezna u korist fondova ili njihovih članova (tj. svojih zaposlenika) izdavati nove vlasničke papire. Ovakav drugi način financiranja se, posebno u kontekstu debate u Švedskoj 1970-ih, pokazao kao najproblematičniji od svih drugih aspekata radničkih fondova jer su kritičari sa centra i desnice okarakterizirali takvu obvezu poslodavaca kao konfiskaciju privatnoga vlasništva.
Status članova fondova i pravo otkupa dionica/udjela
Postavilo se pitanje mogu li radnici kao istovremeni članovi fondova i zaposlenici svojih poduzeća biti nositelji vlasničkih udjela u poduzeću i fondovima kao privatne osobe ili nositelji tih udjela mogu biti sindikati pa i država. S time u vezi je važno i odrediti vrijeme (od) kada članovi fondova mogu od fonda otkupiti svoje udjele i dalje s njima pravno raspolagati.
Način upravljanja fondovima
Fondovi kao posebni oblik trgovačkih društava za članove uprave mogu imati neposredne predstavnike radnika, predstavnike sindikata čiji članovi imaju udjele u fondovima, predstavnike države ili predstavnike lokalne samouprave. Jedno od ključnih pitanja je upravo participacija radnika i njihov utjecaj na poslovanje fondova. Na ovom mjestu zanimljivo je istaknuti kritiku koja je, za vrijeme debate u Švedskoj, dolazila s krajnje ljevice, a odnosi se na stav da bi sindikati imali neprirodnu i kontradiktornu ulogu ako bi bili (su)vlasnici poduzeća u isto vrijeme kada zastupaju interese svojih članova tj. zaposlenih radnika.
Poslovna politika fondova
Bez obzira na način financiranja radnički fondovi mogu, ako za to nema nikakvih drugih ograničenja, poslovati kao svaki drugi privatni investicijski fondovi. Ograničenja bi se mogla propisati internim pravilima svakoga fonda ili na razini nacionalnog zakona kojim se uređuje djelovanje svih fondova. U tom smislu moguće je regulirati obvezu radničkih fondova da u svojoj poslovnoj politici vode računa o, primjerice, okolišnim ili socijalnim standardima.
Pokrivenost radnika
Od velike je važnosti i pitanje kategorija radnika koji mogu biti nositelji udjela u fondovima. Naime, neki prijedlozi radničkih fondova nisu predviđali da radnici svih poduzeća stječu članska prava u fondovima već samo radnici u poduzećima i povezanim trgovačkim društvima s određenim minimalnim brojem zaposlenih. Kako radnici javnoga sektora ne rade u proizvodnim djelatnostima postavilo se i pitanje njihove participacije u radničkim fondovima.
Organizacija radničkih fondova
Naposljetku, u debatama su se razvile ideje da se fondovi osnivaju po geografskom kriteriju (lokalni, regionalni i nacionalni), po određenim gospodarskim sektorima ili na razini pojedinog poduzeća.
Radnički fondovi u Švedskoj
Jedini radnički fondovi koji su do sada uspostavljeni u tržišnim ekonomijama su oni u Švedskoj u razdoblju od 1984. do 1991. godine. Uvođenju fondova prethodilo je desetak godina javne debate koju je inicirao najveći švedski sindikat – “Landsorganisationen i Sverige”. Naime, cijeli sustav poslijeratnih industrijskih odnosa u Švedskoj je poznat pod nazivom Rehn-Meidnerov model [2] čiji su glavni ciljevi bili niska stopa inflacije, postizanje pune zaposlenosti, visoke stope gospodarskoga rasta i što veća dohodovna jednakost. Navedeni ciljevi su do kraja 1970-ih i postizani kombinacijom različitih, ali komplementarnih metoda: država je s jedne strane provodila aktivnu politiku zapošljavanja, širila javni sektor te uvođenjem progresivnih poreznih stopa na dohodak značajno redistribuirala dohodak.
Ujedno, u ovome modelu uloga je države bila restriktivnom monetarnom politikom održavati stabilnost cijena a tek po potrebi davati anticikličke fiskalne stimulanse. S druge strane, sindikati su se opredijelili za specifičan model centraliziranog usklađivanja plaća zvan politika solidarnih plaća (solidarity wage policy). Takvo centralizirano usklađivanje plaća, dogovoreno još sporazumom iz Saltsjöbadena 1938. godine između najvećih sindikata i udruga poslodavaca te stipulirano u kolektivnim ugovorima, zapravo je narušavalo tržišne mehanizme određivanja plaća jer su plaće prije svega određivane prema naravi izvršenog posla, a ne prema mogućnostima pojedinog poslodavca da isplati plaće. Na taj je način relativno poboljšana pozicija niže plaćenih radnika, no u određenoj mjeri ograničene su plaće radnika koji bi se inače mogli izboriti za veće plaće. Značajka je modela i da su poduzeća koja nisu mogla isplaćivati niti plaće najniže plaćenim radnicima bila primorana racionalizirati poslovanje ili prestati poslovati dok bi ekonomski efikasna poduzeća, uz postojeća ograničenja plaća visokokvalificiranih radnika, mogla proširiti svoje poslovanje i uz aktivnu državnu politiku zapošljavanja privući radnike koji su postali suvišni u manje efikasnim poduzećima.
Ideja radničkih fondova, prema zamisli Rudolfa Meidnera, predstavljala je nadogradnju prethodno izloženog sustava te je uz specifičnu (netržišnu) koordinaciju i ujednačavanje plaća na razini nacionalne ekonomije, uz model radničkih fondova, inaugurirala i drugačiji model alokacije kapitala. Ujedno, radnici koji su morali pristati na ograničenje svojih plaća ujedno bi stjecanjem članstva u radničkim fondovima pored plaća dobili i drugu vrstu kompenzacije za svoj rad.
Promjena vlasničkih odnosa
Rudolf Meidner je, predlažući model radničkih fondova, eksplicitno postavio pitanje vlasništva kao ključnog u industrijskim odnosima te tako pomaknuo javnu debatu znatno ulijevo u odnosu na klasičnu keynesijansku doktrinu. Ilustrativan je njegov stav: “Želimo kapitalistima uskratiti moć koju upražnjavaju zahvaljujući snazi vlasništva… Sva iskustva pokazuju da nije dovoljno imati utjecaj i kontrolu. Vlasništvo igra odlučnu ulogu. Upućujem na Marxa i Wigforssa [3]: Ne možemo fundamentalno promijeniti društvo bez promjene njegove vlasničke strukture.”
Ključni prijedlozi Rudolfa Meidnera vezani uz uspostavu radničkih fondova bili su sljedeći: fondovi se financiraju izdavanjem novih vlasničkih papira u poduzećima kako bi se relativno povećavali vlasnički udjeli zaposlenih, radnički fondovi u konačnici bi mogli držati maksimalno 49 posto vlasničkih udjela u pojedinim poduzećima, fondovi bi funkcionirali na razini kompanija a mogli bi se udruživati na više razine.
Implementacija
Nakon dugogodišnje debate socijaldemokrati u Švedskoj su pod vodstvom premijera Olofa Palmea uveli radničke fondove u znatno izmijenjenoj verziji u odnosu na onu koju je LO zagovarao od početka 1970-ih godina. Pet fondova osnovano je po regionalnom ključu te su financirani iz dijela poreza na dohodak i poreza na dobit. Propisano je da niti jedan fond ne može imati više od 8 posto glasačkih prava u pojedinom poduzeću, ali je fond bio obvezan prenijeti glasačka prava na lokalnu sindikalnu organizaciju ako je sindikat to zahtijevao. U pogledu poslovne politike fondovima je bilo zabranjeno preuzimati vlasničke udjele u stranim kompanijama. Ipak, mnoga su švedska poduzeća bila orijentirana na strana tržišta pa je postojao i određeni efekt na poslovanje u inozemstvu. Deveteročlani upravni odbor upravljao je svakim od pet regionalnih fondova a postavljala ga je švedska vlada. Fondovi su na izloženi način financirani 7 godina te su 1991. godine bili vlasnici približno 5 posto dioničkog kapitala u Švedskoj. Također, svaki fond je uspješno izvršio godišnju zakonsku obvezu financiranja javnih mirovinskih fondova u iznosu od 3 posto neto godišnje dobiti.
Koalicija desnoga centra došla je na vlast u Švedskoj 1991. godine a te je godine ujedno i isteklo financiranje švedskih radničkih fondova na prethodno izloženi načina. Nova vlada Carla Bildta oformila je iduće godine dva nova investicijska fonda, Atle i Bure, kojima je raspodijeljena imovina kumulirana u 5 dotadašnjih radničkih fondova. Socijaldemokrati su se nakon izbora 1994. godine vratili na vlast, no radnički fondovi više nisu bili dio političke rasprave. Dionice dva novoformirana fonda kotirala su na Stockholmskoj burzi te je 1995. godine privatnim investitorima prodana većina vladinih udjela u ta dva novoformirana fonda.
Zaključak
Ostaje otvoreno pitanje mogućnosti uspješnog djelovanja radničkih fondova u današnjoj globaliziranoj ekonomiji. Uzevši prije svega u obzir brži protok kapitala i radne snage izvjesno je da bi radnički fondovi morali pratiti takve trendove te bi njihova uspostava i djelovanje nužno prelazilo nacionalne granice. No, kao i u razdoblju poslije II. svjetskoga rata kada su otvorene prve debate, tako je i danas pitanje socijalizacije proizvodnih sredstava u konačnici političko pitanje i politički odabir.
Bilješke
[1] Pokojni švedski premijer Olof Palme je tijekom javne debate okarakterizirao radničke fondove kao slow-motion socijalizam.
[2] Rudolf Meidner (1914 - 2005) i Gösta Rehn (1913-1996) bili su ekonomisti zaposleni u LO-u, najvećem švedskom sindikatu “plavih ovratnika”. Makroekonomske postavke Keynesove teorije i Stockholmske ekonomske škole oblikovale su stavove obojice ekonomista, posebno u kreiranju Rehn-Meidnerovog modela. Rudolf Meidner je zagovaranjem radničkih fondova i isticanjem vlasništva kao ključnog u promjeni društvenih odnosa predstavio možda i najradikalniji iskorak švedske socijaldemokracije.
[3] Ernst Wigforss, švedski ekonomist i lingvist, ministar financija u nekoliko navrata tijekom 1920-ih, 1930-ih i 1940-ih godina, zagovornik anticikličnih ekonomskih politika nekoliko godina prije objave Keynesove Opće teorije zaposlenosti, kamata i novca.
Korištena literatura:
Donald A. R. George: The Political Economy of Wage-Earner funds: Policy Debate and Swedish Experience
Per-Anders Edin, Bertil Holmlund: The Rise and Fall of Solidarity Wage Policy?
Rudolf Meidner: Why Did the Swedish Model Fail
Jonas Pontusson: Radicalization and Retreat in Swedish Social Democracy; Swedish wage-earner funds: an experiment in economic democracy
Dilek Cetindamar: The Growth of Venture Capital: A Cross-cultural Comparison
Izvor naslovne fotografije: BRID
Autor teksta:
Preporučite članak: