Kad bih iznebuha morao odgovoriti na pitanje uz koja imena vežem socijalni angažman u filmskoj umjetnosti, odgovor bi bio prvenstveno Ken Loach. Zatim bih zasigurno spomenuo i Mikea Leigha.
A kad bih dobio zadatak pronaći im pandane s druge strane Atlantika, prvi koji bi mi pao na pamet bio bi John Sayles, a potom bih se sjetio i Spikea Leeja. Ipak, u filmofilskim krugovima u Evropi Sayles je manje popularan od ostalih navedenih filmaša, i baš zato sam njega odabrao za temu ovoga članka.
John Sayles (r. 1950.) je redatelj koji je često balansirao na finoj crti između nezavisnog filmaštva i holivudskog renomea, a uvijek uspijevao ostati dosljedan sebi samom i vlastitoj umjetničkoj viziji. Upravo zbog tog, istovremeno i jest i nije bio i ostao poznat prosječnom konzumentu sedme umjetnosti. (Tim više što prosječni konzumenti češće pamte glumice i glumce nego redatelje i scenariste.)
Sayles je kompletan autor: uz režiju, snima filmove po vlastitom scenariju, a sam odrađuje i montažu. Producentske poslove prepušta dugogodišnjoj životnoj partnerici, Maggie Renzi, koja je i glumila u sedam od njegovih 18 filmova. Osim po prepoznatljivom autorskom pečatu, John Sayles je poznat i po svojoj DIY-filmaškoj etici: čovjek zarađuje solidne novce pišući scenarije kako za b-produkcijske, komercijalne treš-filmove, tako i za visokobudžetne holivudske produkcije.
Od sredstava koja namakne na taj način, u većoj mjeri osobno financira vlastite redateljske projekte, i tako zadržava umjetničku slobodu i punu kontrolu nad svojim ostvarenjima. Filmsku karijeru Sayles i jest započeo kao scenarist. Prvi film režirao je 1980., a od 1983. godine počeo je pisati scenarije i režirati filmove koji u većoj mjeri sadrže društvenu kritiku i političko-socijalni angažman.
Njegovi socijalno angažirani filmovi opisuju sraz korporacijske pohlepe i borbe malog čovjeka za opstanak u svijetu kojim dominiraju te korporacije, sraz klasnih i etničkih identiteta u svakodnevnim situacijama, te srazove imperijalističkih politika svoje zemlje sa savješću njezinih vlastitih građana i s domicilnim stanovništvom koloniziranih zemalja.
Junaci su mu obični ljudi – pripadnici radničke klase s problemima vezanim uz samu egzistenciju (City of Hope, Limbo), sitni trgovci ili ugostitelji koji muku muče da održe svoj mali obrt (Honeydripper), beskompromisni novinari koji riskiraju vlastiti život da bi raskrinkali korporacijske malverzacije (Silver City), javni službenici (političari, predstavnici zakona) rastrzani između osobnih etičkih ideala i surove stvarnosti koja zahtijeva pragmatizam (City of Hope, Lone Star), vojnici koji su na prijevaru, putem propagande da će se boriti protiv neprijateljske kolonijalne sile, poslani u imperijalistički rat (Amigo), zemljoradnici u malim seoskim zajednicama, koji su nezainteresirani za velike ideologije i samo pokušavaju preživjeti na poprištu sukoba istih (Men with Guns, Amigo)...
Neki Saylesovi filmovi se podjednako fokusiraju na veći broj likova – po tom svojstvu se može povući paralelu s Altmanom (iako su radnje Saylesovih filmova čvršće strukturirane, kao što su to i međusobni odnosi brojnih likova). City of Hope (1991.) je najbolji primjer policentričnosti radnje Saylesovih filmova takvog tipa – scenarij filma sadrži 52 uloge koje imaju tekst za izgovoriti. Kroz mnoštvo uvjerljivih likova i njihovih međusobnih odnosa, Sayles je ispripovijedao gorko-slatku priču o međurasnim/-etničkim odnosima, mitu i korupciji, s ciničnom poukom da često niti pošteni političari, najboljih namjera, ne mogu ostati "čistih ruku" u sprezi liberalnih demokracija i krupnog kapitala, koja se odavna izmakla kontroli (ako ju se uopće ikad i moglo kontrolirati). Uzgred – film vrhunski ilustrira kako se političke i ekonomske zakulisne makinacije, ponekad i nenamjerno, izravno odražavaju na život pojedinca.
Filmovi nekih autorskih filmaša najbolje funkcioniraju u istim podnebljima i okružjima, ali Sayles svakim svojim filmom mijenja "pozornicu". Od džunglâ Srednje Amerike, močvara Floride, teksaških prerija, plantaža Louisiane, rudarskih gradića u Apalačiji, velikih konurbacija na sjeveroistočnoj obali SAD-a, do šuma i planina uz obale Aljaske; od američko-filipinskog sukoba 1897., rudarskih ratova i ranih dana bejzbola kasnih 1910-ih, vremena kad je 1950-ih električna r'n'r-gitara počela istiskivati jazz i akustični blues s radio-postaja, srednjoškolskih ljubavi iz sredine 1960-ih, bivših hippieja u zreloj dobi krajem 1970-ih, spletki i klikâ među sveučilišnim profesorima ranih 1980-ih, kružoka žena zaposlenih u TV-kućama početkom 1990-ih, ilegalnih i legalnih hispanoameričkih imigranata ranih 2000-ih u Coloradu, do međurasnih i međuetničkih odnosa u suvremenom Teksasu, Sayles ocrtava skoro pa cjelovitu sliku američkog društva 20. i ranog 21. stoljeća, i zemljopisno i klasno.
Filmove Saylesove zrele faze, u pravilu, karakteriziraju kraći kadrovi, brža radnja i dosta (naravno, kvalitetnih) dijaloga. Likovi njegovih filmova su uvjerljivi, ponekad moralno ambivalentni (utoliko i životniji). Njegov filmski jezik je izravan i realističan. Iako se bavi ozbiljnim temama, Saylesovi filmski dijalozi obiluju kvalitetnim humorom. Ovo sve se odnosi na onu fazu Saylesovog stvaralaštva započetu 1987. filmom Matewan. Ali svakako treba naglasiti da je Sayles, u kontrast tome, u ranoj fazi stvaralaštva više težio k poetičnijim ostvarenjima, dužih kadrova i povremeno šturih dijaloga. Štoviše, tad je bio fasciniran pripovjednim tehnikama nijemog filma.
Najbolji primjer takve vrste Saylesovog ranog izričaja je pseudo-ZF film The Brother from Another Planet (1984.). Glavni lik je nijem, tako da film sadrži izvjestan broj "nijemih" kadrova. Pojedini dijelovi filma Lianna (1983.) su također dobar primjer Saylesove rane estetike. Passion Fish (1992.), meni osobno jedan od najdražih Saylesovih filmova, također kombinira brze, britke, često humoristične dijaloge i oduže, poetične kadrove.
Primjeri govore više od suhoparnih definicija i opisa izgrađenih od šabloniziranih novinarskih formula, pa ću Saylesovo redateljsko filmsko djelovanje pokušati opisati i kroz jednostavnije usporedbe s drugim, našoj publici poznatijim filmašima. Kad se radi o Saylesovoj američkoj varijanti "kitchen sink drame", tj. socijalnog angažmana fokusiranog na male ljude i njihove svakodnevne borbe i drame, film koji meni osobno najviše rezonira s tim dijelom Saylesovog opusa je Scorseseov Alice Doesn't Live Here Anymore/Alice više ne stanuje ovdje (1974.)
S druge strane, Sayles nije nikad snimio film izravno gangsterskog žanra poput Scorseseovih, niti noir mračan poput Taksista, tako da ova usporedba nije sa Scorseseom općenito. Po pitanju Velike američke priče, neke Saylesove filmove se dâ usporediti sa spektaklima Olivera Stonea – svakako Matewan, a po tematici se sa Stoneovim ratnim filmovima može vjerojatno usporediti i Saylesove Men with Guns i Amigo. Eight Men Out je povijesna sportska drama (po istinitoj priči), žanr u kojem je briljirao i Stone.
Ipak, kod Saylesa je uvijek manje naglašena grandioznost, a likovi su (barem je moj dojam takav) više svakodnevni ljudi. Naspram Saylesa, Stoneovi filmovi se često doimaju "većima od života". Već sam spomenuo Saylesovu povremenu multifokalnost, policentričnost radnje u nekim filmovima, sličnu onoj u Altmana. Tu osobinu imaju i pojedini filmovi Spikea Leeja (npr. The Summer of Sam/Ljeto kad je ubijao Sam). Lee je, kao i Sayles, napravio mnoštvo filmova sa socijalnim angažmanom, fokusiranih na zajednicu i na dinamiku odnosa i unutar zajednice/grupe i između različitih skupina. Njegovi scenariji se odlikuju jakim i vješto napisanim dijalozima i čvrstom pričom, što su još neke zajedničke osobine Saylesovog i Leejevog filmskog izričaja. Uzevši sve ovo u obzir, ne čudi da je Lee jedan od kolega i suvremenika koje Sayles najviše cijeni.
Osobno, Saylesov City of Hope me, po ritmu radnje, a donekle i tematici, umnogome podsjećao na Leejev Do the Right Thing/Učini pravu stvar iz 1989. (A, barem po literaturi o Saylesu koju sam dosad uspio proći, nisam među rijetkima koji povlače tu paralelu.) Sâm Sayles je baš taj Leejev film u jednom intervjuu naveo kao jedno od omiljenih suvremenih ostvarenja, i kao primjer kakvi bi (tadašnji) suvremeni socijalno angažirani filmovi trebali biti. Štoviše, Sayles je ostvario i profesionalnu suradnju s Leejem, odglumivši jednog od FBI-evih agenata u Leejevom Malcolm X-u.
Kad se priča o Saylesu, nemoguće je ne povlačiti usporedbe i s Kenom Loachem. Sayles je Loacha također navodio kao jednog od favorita među kolegama-suvremenicima – konkretno, izdvojio je Loachev Riff-Raff (1991.) kao još jedan primjer vrhunskog suvremenog socijalno angažiranog filma. Loach je, po vremenskom rasponu svoje karijere, istovremeno i Saylesov prethodnik i suvremenik. Oba su, svaki u svojoj domovini, beskompromisni umjetnici i svojevrsne ikone i institucije socijalno angažiranog filma.
Na trenutke, u nekima od svojih filmova, Sayles primjenjuje skoro pa dokumentaristički pristup pripovijedanju, te se tako ponekad i stilski približava Loachu. Ipak, filmski izričaji dvojice filmaša se razlikuju. Sayles u svojoj zreloj fazi ima brži ritam radnje i tradicionalniji način pripovijedanja. Usudio bih se reći da je po tom pitanju mnogo bliži mainstreamu nego Loach, koji je, sa svojim naglašenijim naturalizmom i dokumentarizmom, svakako bliži art-filmskoj strani krivulje nego John Sayles.
Od ostalih suvremen(iji)h filmskih favorita, Sayles je tijekom karijere spominjao Blue Collar (1978.) Paula Schradera (po dubinskoj analizi rasnih odnosa i sindikalne politike, "rijetko mu je, ikad prije ili ikad kasnije, bilo ravnog"), Raging Bull (1980.) Martina Scorsesea (Sayles je taj film naveo kao jedan od najboljih suvremenih američkih filmova), Melvin and Howard (1980.) Jonathana Demmea (po Saylesovim riječima, "poziv na buđenje za osamdesete", "ultimativna odiseja američkog građanina iz radničke klase" – kao i u slučaju Leeja, Sayles je i sa Demmeom ostvario simboličnu profesionalnu suradnju, odglumivši manju ulogu policajca u Demmeovom Something Wild (1986.)), Serpico, ali još više Prince of the City Sidneyja Lumeta (koji mu je, poput Loacha, i prethodnik/uzor i suvremenik), Platoon (1986.) Olivera Stonea i Boyz 'n the Hood (1991.) Johna Singletona.
Kao kolege s kojima se može identificirati po stvaralačkoj filmaškoj filozofiji, naveo je u nas cijenjenog i prikazivanog, ali ne toliko općepoznatog škotskog filmaša Billa Forsytha (s kojim je, kao scenarist, ostvario i profesionalnu suradnju u filmu Breaking in (1989.)), te Irce Pata O'Connora i Neila Jordana. Kao râne utjecaje na vlastito stvaralaštvo i/ili svevremenske favorite, Sayles navodi Johna Hustona, Johna Cassavetesa, Federica Fellinija, Marija Monicellija, Costu Gavrasa i Akiru Kurosawu.
Kad bih bio đavolji odvjetnik, svakako bih postavio pitanje koliko je Sayles potkovan da bude glas siromašnih i društveno neprivilegiranih, s obzirom na njegovo srednjoklasno porijeklo. Naime, sin je dvaju prosvjetnih djelatnika, učiteljice i učitelja u osnovnoj školi, završio je preddiplomski studij na koledžu Williams i stekao titulu prvostupnika psihologije. Sâm Sayles vjerojatno uopće ne bi ni ulazio u dijalog na temu "ovlaštenosti" umjetnika da progovara glasom "drugoga" – bez ikakvih moralnih dilema je pravio kvalitetne filmove i pisao dobru beletristiku ne samo o radnicima, nego i o lezbijkama, Afro-/Hispano-/Italoamerikancima, 10-godišnjoj djeci, ruralnim filipinskim zemljoradnicima i paraplegičarkama, i nikad nije zbog tog imao lošu prođu kod dotičnih skupina.
Ali čak i da prihvatimo uvjerenje da autentičnost iznutra, stečena rođenjem i odgojem, za vjerodostojnost umjetnika jest nužna – malo detaljniji pogled na Saylesovu sociološku pozadinu ga ne lišava prava da bude glasnogovornik američkog radnika. Njegovi roditelji su prve osobe u svojim obiteljima koje su stekle više ili visoko obrazovanje. Otac se školovao na osnovu "G.I. Bill"-a (stipendija koja je razduženim vojnicima iz Drugog svjetskog rata, među ostalim beneficijama, omogućavala i besplatno obrazovanje; GI Bill-om su se koristili ponajviše bijelci iz ekonomski neprivilegiranih slojeva društva).
Oba njegova djeda su, sukladno stereotipu o Ircima u Americi (djedovi su mu bili Irci), bili policajci u odori. Saylesova obitelj je katolička, a sâm se deklarira kao katolik-ateist. Rođen je i odrastao u Shenectadyju (savezna država New York), u to vrijeme industrijskom, radničkom gradu, te stanovao u radničkoj, etničkoj (spletom okolnosti, talijanskoj) četvrti, i pohađao tamošnje javne škole. Oslobođen je vojne službe zbog manjka jednog kralješka (za oslobađanjem od vojne službe, po vlastitim riječima, nije nimalo žalio, jer mu je autoritet koji nameće vojna hijerarhija bio odbojan), te je 1968. upisao fakultet.
Kao demonstrant je redovito sudjelovao u proturatnim demonstracijama, ali se, začudo, nije intenzivnije bavio političkim aktivizmom (naime, krajem 1960-ih, studentski status i politički aktivizam su skoro pa podrazumijevali jedno drugo). Godine 1972. je stekao B.A. iz psihologije i odustao od daljnjeg visokog školovanja.
Budući da njegova struka u to doba nije bila tražena na tržištu rada, kroz sljedeće životno razdoblje (1972.-1977.) zarađivao je za život od plavoovratničkih poslova. U Albanyju (država New York) radio je kao bolničar-njegovatelj; u Atlanti kao fizički radnik koji kopa kanale za odvodne cijevi; u Bostonu kao radnik u klaonici. (Bio je i član sindikata klaoničkih radnika.) S obzirom na taj dio njegove biografije, može se reći da je Sayles upoznao život radničkog sloja ne samo kao pronicav promatrač, nego iznutra i osobno, živeći taj život.
Citat iz jednog intervjua sa Saylesom sumira sve ovo u nekoliko riječi (ne radi se o filmaševoj apologiji vlastite autentičnosti, nego je novinaru predstavljao sebe i ono što ga motivira u vlastitom stvaralaštvu): I came from a working-class family and went to a working-class high school in a working-class city. Sâm Sayles kaže da je vrijeme koje je na fakultetu mogao utrošiti na sektaški studentski aktivizam kasnih 1960-ih, koji bi ga izolirao od dubljih kontakata sa stvarnom radničkom klasom, običnim, "malim" čovjekom, uložio u česte autostoperske izlete.
Tim hobijem se počeo baviti iz puke želje za lutanjem. Kao autostoper je prošao većinu Apalačije i dio Dubokog juga, a priče koje je čuo od vozača koji bi mu stali i pružili prijevoz, mladom Saylesu su omogućile izravan uvid u točke gledišta običnih lokalnih ljudi. Ističe da je upravo od iskustava stečenih na tim autostoperskim izletima počeo svijet oko sebe manje poimati u crno-bijelim pojmovima, i uviđati golemu kompleksnost osobnosti i identitetâ, kako u ljudi s kojima dijeli osnovne vrijednosti i svjetonazore, tako i u onih drugih.
To se odrazilo u njegovim filmovima i prozi, prvenstveno u smislu da često osmišljava likove koji svakako nisu pozitivci, ali nisu niti potpuni negativci. "Ima ljudi koji su istinski ljubazni, otvoreni i velikodušni, ali mrze crnce. I nekako se moraš nositi s tim. [...] Neki su mi objašnjavali razliku između Talijana i bijelaca, pretpostavljajući da sam na njihovoj strani. [...] Ta kompleksnost ljudskog ponašanja čini pripovijedanje utoliko težim. To je jedan od razloga zašto su moji epizodni likovi često trodimenzionalni i djelomično u prvom planu. Ako imaš samo dobre i loše momke, onda snimaj žanrovske filmove. Od onog trena kad ti dobri momci postanu malo kompliciraniji, upadaš između žanrova."
Što se tiče karijernih biografskih činjenica, Sayles nije imao pravo i formalno filmsko obrazovanje (tijekom jednog ili dva semestra je kao izborni predmet na fakultetu odslušao kolegij o filmskoj produkciji). Režijom i glumom se počeo baviti 1974., ali kao amaterski kazališni redatelj i glumac. Paralelno s tim, pisao je kraću i dužu prozu, te je 1977. iza sebe imao dva romana, od kojih je jedan bio nominiran za prestižne književne nagrade. Njegov agent ga je 1978. povezao s filmskim studijem Rogera Cormana, kralja treš-horrora i ZF-a, pa je Sayles u svijet filma dospio pišući scenarije za njegovu niskobudžetnu, B-produkcijsku kuću. Zanimljivost: na isti način, tj. pišući za Cormanov studio su karijere započeli Scorsese, Coppola, Cameron i Demme.
Sayles se ubrzo proslavio scenarijem za horror-filmski hit Piranha (1978., red. Joe Dante, glasoviti redatelj akcijskih, horror i ZF kino-hitova, najpoznatiji po fantasy-horror komediji Gremlini iz 1984.) i ubrzo postao najcjenjeniji pisac scenarija u Cormanovom studiju. Sayles navodi Cormana kao mentora i uzor po pitanju snalažljivosti glede izvlačenja maksimuma iz skromnog budžeta.
Zaradu od filma Piranha iskoristio je da isfinancira svoj redateljski prvijenac, već spomenuti Return of the Secaucus 7. Secaucus 7 je, po onome što sam dosad uspio saznati, odjeknuo poput bombe na nezavisnoj filmskoj sceni – privlačio je filmofile u art-kina, a filmski novinari su to ostvarenje isticali kao dokaz da se nezavisni film ne mora nužno poistovjećivati s dosadom i nerazumljivošću.
Uspjeh Secaucus 7-a je od Saylesa stvorio svojevrsni fenomen – afirmirani mladi nezavisni filmaš koji je istovremeno i scenarist zabavnih blockbustera namijenjenih najširoj kino-publici. Trivia: Return of the Secaucus 7 Sayles je snimio za (svojih) 40 000$. Film je u roku dvije godine zaradio 2 milijuna dolara, i postao u dotadašnjoj povijesti filma drugi najprofitabilniji nezavisni film. Ilustracije radi: tad je rekord još uvijek držao Hester Street (red. Joan Micklin Silver, 1975.), koji je donio 4 milijuna, ali na uloženih 365 000$. Kad se napravi razmjer, Secaucus 7 je ostvario gotovo 30-struku zaradu, a Hester Street nešto više od 10-struke zarade.
Iako Sayles rijetko dva puta posjećuje iste vremenske i prostorne topose u svojim filmovima, poznat je po tom da najradije surađuje sa istim glumcima. Nerijetko se radi o kolegama s kojima se upoznao prije svog proboja u filmskoj industriji. Većinom su bili jednako nepoznati kao i Sayles kad je počela njihova suradnja, a onda su im imena postala zapaženija paralelno sa Saylesovim. To su npr., uz već spomenutu Saylesovu partnericu Maggie Renzi, David Strathairn (široj publici vjerojatno najpoznatiji kao kandidat za Oscar za glavnu ulogu u Good Night, and Good Luck (2005.)), Chris Cooper (poznatije uloge u karijeri su mu ona strogog oca u American Beauty, te Oscarom i Zlatnim globusom nagrađena uloga u filmu Adaptation), Mary McDonnell (široj publici najpoznatija po glavnoj ženskoj ulozi u Dances With Wolves), Joe Morton...
Razlozi za višestruku suradnju sa starim koleg(ic)ama nisu samo sentimentalne/prijateljske prirode: budući da uvijek radi na malom budžetu, Sayles štedi novac tako što (između ostalog) štedi na vremenu potrebnom da pojedinom glumcu/glumici rastumači ulogu i svoja očekivanja i zahtjeve. Ako radi sa starom ekipom, koja ga dobro shvaća, onda, po Saylesovim vlastitim riječima, ne mora puno vremena uložiti u objašnjavanje uloge i svojih zahtjeva i očekivanja, jer ga raniji glumački suradnici već intuitivno znaju "pročitati".
Holivudske zvijezde, makar i poznate po jakim karakternim ulogama, rijetko se pojavljuju u Saylesovim filmovima. Jedan razlog tomu je to što Sayles sve glumce tretira jednako, i po isplati i po uvjetima rada ("na filmskom setu nastojimo se maksimalno riješiti hijerarhije"). Drugi razlog, vezan uz prvi, je taj da Sayles glumcima (zbog ograničenog budžeta) daje ili minimalnu plaću koju propisuje sindikat, tzv. "scale", ili nešto veću od scale-a. (žTo može zvučati oskudno, ali scale je zapravo sasvim lijepa svota, a mnogi glumci (i ostali filmski radnici) koji glume/rade na nezavisnim filmovima, rade za znatno manje novce. Zbog toga, kvalitetnim visokobudžetnim glumcima je rad na Saylesovim filmovima velik financijski gubitak, jer vrijeme za to mogu iskoristiti za snimanje vrhunski plaćenih, visokobudžetnih holivudskih filmova.
Ipak, Saylesovo ime ima izvjesnu "težinu" i u holivudskim krugovima, pa je sâm njegov ugled privukao izvjestan broj visokobudžetnih glumaca/ica da, protivno vlastitim ekonomskim interesima, ostvare svoju prvu suradnju s kultnim filmašem kao već etablirana holivudska imena. To su James Earl Jones (Matewan, 1987.), Frances McDormand (Lone Star, 1996.), Kris Krisstofferson (Lone Star, 1996.) i Mary Elizabeth Mastrantonio (Limbo, 1998.). Osim ranije navedenih Saylesovih redovitijih suradnika, neki glumci su, kao ne toliko afirmirani, u mladosti odradili po ulogu u Saylesovim filmovima, da bi kasnije prerasli u velike zvijezde TV-a i Hollywooda – to su Charlie Sheen (Eight Men Out, 1988.), John Cusack (Eight Men Out, 1988.) i Matthew McConaughey (Lone Star, 1996.).
Kao treći razlog zbog kojeg se u Saylesovom opusu rjeđe nailazi na afirmirane zvijezde je to što sâm Sayles iz principa ne želi praviti filmove koje bi publika gledala prvenstveno zbog glumačke zvijezde, a ne zbog priče, sadržaja i poruka koje prenose. Motivaciju holivudskih filmskih radnika za suradnju sa Saylesom odlično sumira izjava Haskella Wexlera (1922.-2015.), starog, iskusnog i dvaput Oscarom ovjenčanog filmaša, prvenstveno vrhunskog snimatelja (Oscari za fotografiju na filmovima Tko se boji Virginije Woolf i Bound for Glory/Put ka slavi, nominacije za Let iznad kukavičjeg gnijezda i Saylesov Matewan, te još nekoliko nagrada i nominacija za druge filmove): "Obično sam plaćen čeverostruko od onog što me plate tu [na Saylesovom setu]. Ali zato dobivam četiri puta više užitka. Rijetko kad u karijeri se dobiva priliku odraditi nešto što ima karakter, dostojanstvo i značaj."
Unatoč tome što se uvijek bavio prizemnim temama, prvi film kojim je Sayles započeo jači društveni angažman je ujedno i njegov jedini koji sadrži znanstvenofantastične elemente, već spomenuti The Brother from Another Planet (1984.). U filmu se radi o tom da u njujorški Harlem dospije nijemi izvanzemaljac, koji izgleda poput Afroamerikanca, a izbjeglica je s/iz planeta-logora za prisilni rad. Dotični se uklopi u lokalno stanovništvo i vodi uobičajen život, ali trajno u bijegu od dvojice "ljudi u crnom", lovaca na ljude s njegovog planeta, koje glume bijeli glumci (jednog od te dvojice glumi Sayles osobno). Kroz očište "'brothera' s drugog planeta" Sayles ocrtava međurasne odnose i društvene probleme života u getu.
Uzgred, dotični izvanzemaljac posjeduje moć iscjeljivanja. Motiv nemuštog izvanzemaljca-iscjelitelja u ZF-filmu iz 1984. se čini kao bezočna krađa iz Spielbergova E.T.-ja. Malo poznata činjenica je to, da je John Sayles autor odbačenog scenarija, radnog naslova Night Skies, koji je naručio Spielberg, a po kojem je trebao biti napravljen labavi nastavak Bliskih susreta treće vrste. Film nikad nije bio snimljen, ali jedan od izvanzemaljskih likova u scenariju Spielbergu je poslužio kao osnova za osmišljavanje E.T.-ja, što ukazuje na to da se ne radi o Saylesovom plagiranju tuđe ideje. Naprotiv – sâm Sayles je izjavio da je Brother from Another Planet britki, svjestan i namjeran, politički/socijalno angažiran odgovor na E.T.-ja.
Saylesov film koji je dopro do najšire publike je Lone Star (1996.). U tom ostvarenju autor koristi žanr neo-western noir-a kao sredstvo kojim oslikava međuetničke/-rasne i političke odnose u prigraničnoj teksaškoj provinciji, od sredine 20. stoljeća do suvremenog doba. Istovremeno je uspio i ispričati vječnu priču o teškim odnosima očeva i sinova, a u sve utkati i ljubavnu priču. Film je, od svih Saylesovih ostvarenja, dobio najviše nominacija i nagrada. Uspjeh Lone Star-a može se i smatrati simboličnim vrhuncem eksplozije nezavisnog filmaštva 1990-ih (iako je Sayles, kao nezavisni filmski autor, svoju misiju i viziju započeo mnogo ranije). Lone Star ima i jednu od jačih glumačkih postava u autorovom opusu.
Od Saylesovih "kućnih" suradnika, u glavnoj ulozi je Chris Cooper, a u bitnoj epizodnoj Joe Morton. Od poznatijih glumaca koji nisu toliko česti (ili nisu uopće) Saylesovi suradnici, tu su Kris Kristofferson, Frances McDormand i Elizabeth Peña. Zanimljivost je ta, da dosta bitnu ulogu u Lone Star-u glumi i, tad još ne toliko slavan, Mathew McConaughey (dotad najpoznatiji po filmu Dazed and Confused).
Po mnogim kriterijima, a i meni osobno, prekretnica u stvaralaštvu i "trademark"-ostvarenje Johna Saylesa je Matewan (1987.). Film je dobio ime po rudarskom gradiću u Zapadnoj Virginiji, glasovitom po oružanom sukobu rudara-štrajkaša i mnogo bolje naoružanih plaćenika u službi rudarskog poslodavca, tvrtke Stone Mountain Coal Company, koji se odigrao 1920. Radnja sâmog filma pripovijeda priču o tom sukobu i njegovim neposrednim uzrocima. "Bitka kod Matewana" je unutar američkog radništva i sindikalnog pokreta poprimila mitske razmjere i prerasla u simbol i "mjesto okupljanja", tj. identitetski kohezivni narativ rudara Zapadne Virginije.
Film Matewan je ostvarenje koje uspijeva spojiti i pomiriti epsku širinu, grandioznost povijesnog spektakla, s atmosferom nezavisnog filma. U pojedinim momentima poprima naturalističnu kvalitetu. Saylesova upotreba dokumentarističkog pripovijedanja radi postizanja uvjerljivosti, u Matewanu besprijekorno funkcionira. Kao i u mnogim kasnijim ostvarenjima, Sayles u ovom filmu diskretno podmeće etnološke teme i odnose različitih etničkih skupina. Dirljiva (i istinita) priča o stvaranju radničkog jedinstva između različitih jezično-etničkih i vjerskih grupa dan-danas gledatelju (tj., barem ovom gledatelju) tjera suze na oči.
Matewan je prvi Saylesov film u kojem glumi neka, uvjetno rečeno, filmska zvijezda; u jednoj od glavnih uloga je James Earl Jones. Ostatak postave je također jak; uglavnom su to redoviti Saylesovi suradnici, koji su se tek kasnije proslavili (David Strathairn, Chris Cooper, Mary McDonnell). Jednu od glavnih uloga u filmu igra i tad 17-godišnji Will Oldham, koji se kasnije počeo baviti kantautorstvom te postao zvijezda alternativne country-scene u Americi, pod umjetničkim imenom Bonnie Prince Billy. Matewan je u SAD-u i službeno priznat kao jedno od najznačajnijih Saylesovih ostvarenja.
Osim filmskih nagrada i nominacija koje je stekao u vrijeme kad je snimljen, Matewan je i jedan od dva Saylesova filma koja je Kongresna knjižnica SAD-a uvrstila u Nacionalni filmski registar (National Film Registry/NFR). Film je to priznanje dobio 2023. godine. Prvi Saylesov film koji je uvršten u dotičnu zbirku je njegov redateljski prvijenac Return of the Secaucus 7, izabran za NFR 1997., u jeku Saylesovog "proboja" k široj publici, tj. na valu velikog uspjeha filma Lone Star.
U izvornoj verziji članka, ovaj odlomak sam bio započeo riječima "ipak, nisu svi Saylesovi filmovi uže socijalne tematike (u smislu borbe rada i kapitala)". Naknadno sam pročitao intervju u kojem me Sayles opovrgnuo vlastitim riječima - I do see the social and political in everything. Svejedno, dojma sam da je društveni angažman općenito bio manje izražen u ranim godinama njegove redateljske karijere.
Lianna (1983.) je, na primjer, priča o supruzi sveučilišnog profesora i majci dvoje djece, koja u trideset i drugoj, zbog umrtvljene bračne veze i saznanja da je muž godinama vara, odlazi od kuće i započinje nov život. Otkriva svoju homoseksualnu stranu i stupa u vezu s partnericom. Saylesov proslavljeni prvijenac Return of the Secaucus 7 (1980.) prati ponovni susret starog društva sa studija, bivših aktivista u društvenim pokretima krajem 1960-ih.
Baby It's You (1983.) je svojevrstan romantični "dramedy" o razvitku i pucanju ljubavne veze između djevojke iz srednje klase, židovskog porijekla (koju glumi Rosanna Arquette), i mladića iz radničke klase, talijanskog porijekla (glumi ga Vincent Spano), sredinom šezdesetih. Taj film nikad nisam doživio kao da je socijalne tematike, ali sâm Sayles ga u intervjuima opisuje tako, stavljajući naglasak na klasne pripadnosti glavnih likova i njihove različite životne putove, koji se razilaze dobrim dijelom baš zbog međusobnih klasnih razlika.
The Secret of Roan Inish (1994., snimljen po književnom predlošku iz 1957.) je jedini Saylesov film fantastičnog žanra (točnije, podžanra magijskog realizma) – radnja se odvija 1946. na zabačenom irskom otočiću i bazira se na keltskom folkloru, tj. vjerovanju u mitska bića, selkie-je, tuljane koji se mogu pretvoriti u ljude. Ali – ako se uzme uobzir Saylesove riječi s početka odjeljka... u svakom njegovom filmu može se naći elemente socijalne tematike.
Kad su mi već usta toliko puna hvale za Saylesove filmove, neka čitateljima učinim pravdu, pa priznam da nisam svakim bio jednako oduševljen. Saylesovi filmovi snimljeni prije Matewana su mi "slabije sjeli". Lianna i The Brother from Another Planet su mi zaplijenili pažnju, ali imaju više momenata bez dijaloga, pa sam bio pod dojmom da radnja na trenutke vrlo sporo teče.
Iako sasvim gledljiv, Baby It's You na mene nije ostavio naročit dojam; cijelo vrijeme sam se pitao o čemu se tu, u stvari, radi. Iako je film pokupio nekoliko nagrada i nominacija, te dobio odlične kritike, ostvarenjem nije bio zadovoljan niti sâm Sayles. Bio je to njegov prvi i pretposljednji film koji je snimio za veliki studio (Paramount). Nezadovoljan time što nije imao punu kontrolu nad projektom (naime, nije mu bilo dozvoljeno odraditi montažu), Sayles je donio odluku da više nikad neće u svojstvu redatelja surađivati s velikim studijima.
Drugi Saylesov film koji je napravio djelomično u suradnji s većim studijem (Orion) je (post-matewanski) Eight Men Out (1988.), sportska drama o istinitom događaju iz povijesti bejzbola, tj. o skandalu vezanom uz lažiranje finala World Series-a 1919. Eight Men Out je također dobio dobre kritike, a nakon igranja u kinima izdan je i na video-kaseti. Bio je kandidat za listu 10 najvećih sportskih filmova ikad Američkog filmskog instituta. Ipak, nešto mi je u tom filmu nedostajalo. Svakako sam bio preglup kad sam ga prvi put gledao (bilo mi je 14-15 godina), ali nakon Matewana, očekivao sam još nešto što će me ostaviti bez daha, poput dotičnog remek-djela. Možda su mi očekivanja bila previsoka. Nedavno sam film pogledao ponovo, i nije uopće loš, ali i dalje mi je slabiji od većine Saylesovih kasnijih ostvarenja. Možda mi podsvjesno smeta upliv velikih studija, ili to što u filmu glumi nekoliko mladih glumaca koji su kasnije postali holivudske zvijezde (Charlie Sheen, John Cusack).
Usudio bih se reći da se Sayles svakim svojim ranijim filmom poboljšavao, dok nije izbrusio zanat na Matewanu. Sve što je snimio nakon toga (s izuzetkom Eight Men Out) mi je bio užitak pogledati. Treba spomenuti da je Sayles tu i tamo pisao i za TV, a ostvario je i nemali broj glumačkih uloga, što u kino-filmovima, što na TV-u, te što u vlastitim, što u tuđim filmovima. Meni osobno, najzanimljivija stavka u Saylesovoj televizijskoj karijeri je to da je 1984./1985. napravio tri video-spota za Brucea Springsteena, tj. za pjesme "Born in the USA", "Glory Days" i "I'm on Fire" (sve tri s albuma Born in the USA, 1984.). Do suradnje je došlo preko sasvim slučajnih zajedničkih poznanika i prijatelja, ali Sayles, poštujući Springsteenovu samozatajnost po pitanju privatnog života, nikad nije mnogo pričao o dotičnoj suradnji i o tome kakav je "The Boss" izbliza.ž
Hrvatska publika se sa Saylesom mogla dobro upoznati posredstvom programske politike HRT-a. Osobno se ne mogu sjetiti kad sam na TV-u (ili možda čak na piratskom VHS-u?) prvi put gledao Matewan (film preko kojeg sam saznao za Saylesa), a ni AI nije bila od pomoći da to utvrdim, ali u svakom slučaju, bilo je davno. U studenom 1999. HTV je prikazao tjedni ciklus Saylesovih filmova. (Baby It's You, The Brother from Another Planet, Matewan, Passion Fish i Lone Star). Tadašnjoj Redakciji filmskog programa HRT-a bio je na čelu Tomislav Kurelec, a članovi iste, koji su organizirali retrospektive nezavisnih i autorskih filmaša bili su Igor Tomljanović i Živorad Tomić, pa dotičnima treba zahvaliti što su hrvatskoj publici omogućili da se dobro upozna sa Saylesovim opusom. Tijekom 2000-ih HRT je prikazao i kasnija Saylesova ostvarenja. Zasad se najrecentnije prikazivanje Saylesovog filma na HRT-u odigralo 2023., Men with Guns/Ljudi s oružjem, a predzadnje 2021., Matewan.
U hrvatskim kinima su, u vrijeme kad su bili snimljeni, igrali Lone Star/Usamljena zvijezda (kino-distribucija 1997.) i Limbo/Deveti krug pakla (distr. 1999.). Passion Fish/Zlatna ribica, The Secret of Roan Inish/Tajna Roan Inisha i Men with Guns/Ljudi s oružjem su prikazani u art-kinu Tuškanac u Zagrebu i Kinoteci Zlatna Vrata u Splitu, u sklopu retrospektivâ nezavisnog filma i u edukacijske svrhe. Većina Saylesovih ostvarenja bila je u Hrvatskoj izdana na VHS/DVD mediju, i distribuirana u videotekama širom zemlje, tako da se može reći da je prosječan ljubitelj filma imao dobre mogućnosti upoznati se s autorovim opusom. Prvi Saylesov film službeno izdan na VHS-u u Hrvatskoj bila je Passion Fish/Zlatna ribica (1. izdanje 1994., VTI). Dotični uradak je 1993. bio nominiran za Oscar u kategoriji najbolje gl. ženske uloge (Mary McDonnell) i najboljeg originalnog scenarija (John Sayles), također i za dva Zlatna globusa (osim gl. ženske, Alfre Woodard je bila nominirana za najbolju sporednu ulogu), što je hrvatske izdavače zainteresiralo za Saylesov film, pa je Passion Fish u nas bila distribuirana u videotekama bez da je išla u kino-distribuciju.
Štoviše, na Johna Saylesa, kao bitno ime suvremene nezavisne kinematografije, su upućivali i tiskani mediji. Recenzije njegovih filmova, koje su pisali domaći filmski kritičari, su redovito bile objavljivane u odgovarajućim časopisima i dnevnim listovima. KGZ (ona u Starčevićevom domu) u svojem fondu knjiga sa slobodnim pristupom sadrži zbirku intervjua sa Saylesom (John Sayles Interviews, ed. Diane Carson, 1999.). S obzirom na to da se hrvatsku javnost o dotičnom filmašu dobro informira već duže od tri desetljeća, čudi me da sam jedan od rijetkih koje znam, a da su čuli za njega. Nije da se hvalim, ali eto. Što mogu kad je tako. :)
Kao što je ranije u tekstu natuknuto, osim filmske, Sayles ima i vrlo uspješnu književnu karijeru. Autor je osam romana i dvaju zbirki kratkih priča, a za svoja književna ostvarenja stekao je izvjestan broj uglednih književnih nagrada i nominacija. Već je spomenuto da su njegovi prvi romani bili objavljeni prije nego što se počeo baviti filmskom režijom i pisanjem scenarija, a već je 1977. imao iza sebe dvije O. Henry Awards, najprestižnije američke nagrade za kratku priču, te nominaciju za National Book Award i National Critics' Circle Book Award. Jedna od zanimljivosti vezanih uz odnos Saylesovog književnog i filmskog stvaralaštva je to, da su dva od njegovih romana započeta kao filmski scenariji, koje je, zbog nedostatka financija za snimanje filma, pretvorio u romane. Jednu pripovijetku, koju nikako nije mogao uspješno završiti, je desetljeće kasnije pretvorio u scenarij, po kojem je Bill Forsyth napravio film, Breaking in (1989.)
Štoviše, zadnjih 13 godina Sayles se bavi isključivo pisanjem beletristike. Godine. 2013. snimio je zasad posljednji film (Go for Sisters), i zbog problema oko financiranja svojih filmova, na koje je tijekom karijere nailazio, odustao je od režije i posvetio se isključivo književnosti. Iako mi je Sayles znatno bolji kao filmaš nego kao književnik, na temu Saylesa kao književnika mogao bi se sastaviti čitav zaseban članak.
Što se tiče mojih preporuka i osobnih favorita iz Saylesovog opusa, izdvojio bih Matewan i City of Hope kao dva autorova ostvarenja koja su na mene ostavila najjači dojam. Simbolično, Matewan je i prvi Saylesov film koji sam pogledao u životu. Bez suvišnih hvalospjeva – bio je to jedan od filmova od kojih čovjeku zastaje dah. City of Hope sam pogledao prije nekoliko godina, u srednjim četrdesetima. Samim tim, naravno da dojam nije mogao biti isti kao u slučaju Matewana, ali City of Hope me se dojmio kao jedno od najambicioznijih i najzaokruženijih Saylesovih djela. To su razlozi zašto baš ta dva uratka preporučam kao najbolji uvod u bogat i raznovrstan filmski opus Johna Saylesa.
Što se tiče njegovih ostalih filmova s jakim socijalnim angažmanom, istaknuo bih Amigo (2010.), film koji prikazuje zbivanja u filipinskom selu koje je okupirala američka vojska u vrijeme Filipinsko-američkog rata (1899.-1902.); radi se o ostvarenju nedvojbeno antiratne poruke. Iako je jasno na čijoj strani je autor i tko su u općoj slici negativci, nijedna od dvije vojske (američki okupator i filipinski gerilci) nije ni idealizirana niti demonizirana. Na obje strane susrećemo dobre i loše ljude, čak i među civilima u okupiranom selu. Štoviše, neki od likova su istovremeno i pozitivni i negativni.
Osim dosad navedenih, socijalno angažiranih filmova, preporučam i već spomenuti Passion Fish/Zlatna ribica (1992.). To je film koji se ne bavi toliko zajednicom niti socijalnim angažmanom, a ima i sporijih trenutaka, ali osobno mi je jedno od najdražih Saylesovih ostvarenja. Premisa radnje je pomalo klišej: Njujorčanka May-Alice Culhane, zvijezda TV-sapunicâ (Mary McDonnell), nakon automobilske nesreće ostane (vjerojatno doživotno) paralizirana od struka nadolje. Iz financijskih razloga, prisiljena je vratiti se u kraj u kojem je odrasla, tj. u kuću pokojnih roditelja u ruralnoj Louisiani, te se tamo počne odavati apatiji i piću. Nakon neslaganja s prvih nekoliko njegovateljica, najnoviju od njih, Afroamerikanku iz dobrostojeće crnačke obitelji iz Chicaga, imenom Chantelle (Alfre Woodard), May-Alice počne tolerirati, te se između dvije žene razvije prijateljstvo.
Radnja prati razvoj odnosa May-Alice i Chantelle, May-Aliceinu nimalo laku prilagodbu novom životu u starom kraju, te Chantelleinu prilagodbu posve novoj sredini i njezine životne probleme. Naizgled, radnja se doima kao stvorena za obiteljski film u nedjeljno popodne. Ipak, Saylesovi vješto sročeni dijalozi, izmjena gustih dijaloga i sporijih, nijemih dijelova, vrhunska gluma prvenstveno dvaju glavnih glumica (McDonnell i Woodard), te epizodista (ponajviše David Strathairn i Maggie Renzi), brojni uvjerljivi i trodimenzionalni sporedni/epizodni likovi, etnografsko-dokumentaristički momenti upâreni s vrhunskom (i autentičnom) glazbenom podlogom (zydeco i cajunska tradicionalna glazba), te, tu i tamo, oduži dojmljivi vizuali (naročito vožnja čamcem kroz louisiansku močvaru, bez mnogo dijaloga, uz tradicionalnu cajunsku pjesmu kao glazbenu podlogu), čine Passion Fish prekrasnim, iznimno kvalitetnim i nimalo šablonskim ostvarenjem.
Za kraj, još nekoliko citata koji sažimaju Saylesovu životnu i umjetničku filozofiju:
I don't believe in tricking people. I don't think you can make a movie with principles, about the way people treat each other, and [then] treat actors terribly.
I do see the social and political in everything.
Directing is very political and social.
I think American filmmakers tend to be afraid of politics. [...] There's a whole raft of American film criticism that's anti-content, whether it's political or not, because they feel that it's a betrayal of pure film.
I've always been interested in how those bigger things, bigger political things, affect people, and how individual decisions can sometimes affect those bigger things.
It's like being a reporter in some ways: I'm a conduit for people's voices. Like the disclaimers the networks put on some of their documentary programming, the views expressed in the movies may not necessarily be mine.
It's great not to have to go around and raise your money – a thousand here, a thousand there. But if I can't get the same kind of control doing it through a studio – artistic control, which is always important to a project as far as I'm concerned – then I'd just as soon go back to looking for the money myself and do it independently. - što je Sayles oduvijek i činio.
Foto: IMBD, santafenewmexican.com, screenslate.com
Preporučite članak: