“Strašna mi je spoznaja da postoje ambulante u kojima su ljudi za koje nitko ne skrbi”, svoju je zabrinutost za građane zbog nedostatka liječnika izrazila mlada liječnica s kojom je naša Lucija Makovica razgovarala nakon subotnjeg prosvjeda liječnika.
Hrvatski liječnici izašli su na ulice i prošle subote još jednom apelirali na alarmantno stanje u zdravstvu koje vladajući uporno ignoriraju. Pod sloganom “SOS za zdravstvo”, pet krovnih liječničkih udruga praćenih velikim brojem liječnika okupilo se na Trgu sv. Marka te izrazilo nezadovoljstvo cjelokupnim stanjem u zdravstvenom sustavu.
Prosvjed su tako organizirali Hrvatska liječnička komora, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatska udruga bolničkih liječnika, Koordinacija hrvatske obiteljske medicine i Inicijativa mladih liječnika. Razlog njihovog nezadovoljstva je taj što Ministarstvo zdravstva i dalje nije ispunilo zahtjeve koje su postavljeni i prihvaćeni u kolovozu 2022. godine.
Prosvjednici, koje su osim liječnika činili drugi zdravstveni radnici i građani, ponovno su zatražili hitno izjednačavanje koeficijenata složenosti poslova specijalista s užim specijalistima, liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti s bolničkim liječnicima, kao i uvećanje koeficijenata specijalizantima za najmanje 10 posto. Uz to, traže i donošenje zakona o radno-pravnom statusu liječnika do kraja proljetnog zasjedanja Sabora, usklađivanje rada liječnika na svim razinama zdravstvene zaštite s vremensko-kadrovskim normativima te ukidanje “robovlasničkih” ugovora za specijalizacije liječnika.
Tisuće pacijenata ostat će bez obiteljskog liječnika
“Država nas tjera da radimo enormni broj prekovremenih. Odrađujemo ih na milijun, nezakonito. Država koja nas na to tjera krši svoje zakone. U ambulantama odrađujemo po stotine pacijenata dnevno”, rekla je na početku prosvjeda Renata Čulinović-Čaić, predsjednica Hrvatskog liječničkog sindikata. Istaknula je kako su problemi u zdravstvu kronični, a situacija akutna. Dodala je i da su se okupili kako bi poslali poruku politici. “Počnite rješavati probleme. Krenite u spas hrvatskog zdravstva. Obraćam se osobi na kojoj je sada potez, osobi koja danas može učiniti dobro djelo koje će pamtiti generacije. Premijeru Plenkoviću, spasite hrvatsko zdravstvo”, poručila je.
Predsjednica Koordinacije hrvatskih liječnika obiteljske medicine Nataša Ban Toskić osvrnula se na tisuće pacijenata koji će uskoro ostati bez obiteljskog liječnika. “Plaće obiteljskih liječnika su najniže u sustavu, ali od nas se očekuje svašta. Dosta nam je uzaludnih dijaloga, velikih riječi i obećanja. Naša kuća gori, naš brod tone, struka nestaje. Do toga nas je dovela naša šutnja, predan rad i vjera u sustav. Ministre, zato vas pozivam, prepustite posao nekome tko zna, želi, razumije i može”, rekla je.
Zatim se okupljenima obratio predsjednik Inicijative mladih liječnika Marin Smilović. Na samom početku naveo je kako se osjeća počašćeno što je dio ove borbe. “Unatoč predanom radu, zdravstveni sustav se raspada pred našim očima. Nije prihvatljivo da su naši kolege prisiljeni napuštati zemlju za boljim radnim uvjetima. Stojim ovdje uime mladih jer smo godinama pognutih glava šutjeli i slušali kako moramo biti zahvalni što uopće imamo posao”, rekao je. Naveo je kako su prekovremeni rad, neadekvatan omjer uloženog i primljenog, nedostatak opreme i osoblja, stalna preopterećenost i stres problemi s kojima se susreću svakodnevno.
Zatim je za mikrofon stala Ivana Šmit, predsjednica Hrvatskog udruženja bolničkih liječnika. “Sustav je došao do granica održivosti. Na životu ga održavaju umirovljenici i kolege pred mirovinu, zar je to normalno? Specijalizant radi za 55 kuna po satu, a specijalist za 70, zar su to velike plaće?”, osvrnula se na sustav u kojemu rade.
Na samom kraju govor je održao Krešimir Luetić, predsjednik Hrvatske liječničke komore (HLK). “Nisam mislio spominjati ministra, ali objavio je priopćenje u kojem je žestoko napao prosvjed i HLK. Moja poruka ministru Berošu je: i Vi ste liječnik, pročitajte Statut Komore. Ona zastupa prava i štiti interese liječnika. To će činiti bez obzira na vaše napade”. Osvrnuo se tako na priopćenje ministra u kojemu se pita je li pravi motiv prosvjeda želja Hrvatske liječničke komore za proširenjem svojih ovlasti. "Liječnici su kralježnica javnog-zdravstvenog sustava, on počiva na našim leđima, bez liječnika nema zdravstvenog sustava”, rekao je. Istaknuo je i kako je samo prošle godine 134 liječnika otišlo raditi u inozemstvo, a naveli su kako razlog nisu plaće već uvjeti rada te ignoriranje, omalovažavanje i nered u sustavu.
Nakon prosvjeda, na društvenim mrežama mogao se vidjeti niz različitih mišljenja i komentara. Kao i uvijek, mišljenje javnosti oko prosvjeda podijeljeno je. Dio javnosti i dalje misli kako liječnici prosvjeduju isključivo zbog povećanja plaća. Ipak, vjerujemo kako bi svaki liječnik mogao ispričati niz priča koje konkretno pokazuju situaciju u zdravstvu. Razgovarali smo s L. I., mladom liječnicom koja je željela ostati anonimna, a dala nam je uvid u situaciju u njezinoj ambulanti.
Kako riječi s prosvjeda izgledaju u praksi?
Naša je sugovornica nakon završenog fakulteta započela s radom kao liječnica obiteljske medicine u Domu zdravlja Zagrebačke županije. Ondje je radila kao zamjena, a njezini ugovori bili su u trajanju od mjesec dana pa do tri mjeseca. “Naši ugovori su takvi, kada se krene raditi teško je dobiti ugovor na neodređeno. Kada me više nisu trebali, poslali su me u ispostavu u drugi grad gdje sam trebala nastaviti raditi u obiteljskoj medicini”, ispričala je.
No, zbog nedostatka pedijatara zamolili su ju da započne raditi u pedijatrijskoj ambulanti. “Bio je to šok. Zapitala sam se kako mogu raditi u pedijatrijskoj ambulanti, a nisam specijalist pedijatrije. Pitala sam ih kako je to uopće legalno, a onda su mi objasnili kako u slučaju kada se nitko od specijalista ne javi na natječaj više od šest mjeseci, može se zaposliti liječnik bez specijalizacije. Tako sam ostala u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, ali u pedijatriji što je još specifičnije i napornije”, rekla je.
Njezin tjedan sastoji se od 20 prekovremenih sati, a radi u dvije pedijatrijske ambulante zbog odlaska drugog liječnika na specijalizaciju. “Sada radim dupli posao, u svom radnom vremenu primam svoje i njegove pacijente. Svaka ambulanta prema normativima ima previše pacijenata da bi se moglo normalno raditi i posvetiti im se, a ja ih imam preko 2.500”.
Kako kaže, sada se već naviknula, no u početku navedena situacija stvarala joj je ogroman stres. “Bojala sam se da ću nešto pogriješiti, a u pitanju su djeca. Mučila me pomisao da sam nešto možda propustila, nekog nisam dobro liječila i jesam li dobro izanalizirala nalaze”, ispričala je. Pritisak zbog posla počela je osjećati kada bi krenula kući. “U početku sam žurila doma, samo da što prije dođem i maknem se od svega”. Nakon što bi došla kući i dalje nije mogla misli odvojiti od ordinacije te je sa suprugom koji je također liječnik razgovarala o svom danu na poslu. “Večerali bi zajedno, a ja sam samo prepričavala što se taj dan dogodilo i koje sam slučajeve imala. Bilo je užasno, još uvijek zna biti tako, ali kako vrijeme prolazi potrebno je pronaći način za funkcioniranje”.
U tim počecima bila je iscrpljena i ljuta što mora pokrivati dvije ambulante, što je postala još jedna liječnica u nizu koja krpa naš zdravstveni sustav i što pristaje na to. Naravno, svjesna je kako u svakom trenutku može dati otkaz, ali zna da joj nigdje neće biti bolje jer i veliki broj njezinih kolega također pokriva više ordinacija.
Trenutno u ambulanti u kojoj radi ima specijalistički koeficijent, što znači da ima veću plaću od većine njezinih kolega i svih onih koji su trenutačno na specijalizacijama. “Moj dupli rad plaća se s četiri sata prekovremeno dnevno. Pomislili bi kako je logično da ako radiš dupli posao i dvije ambulante imaš i dvije plaće, no situacija je drugačija. Moj jedan sat prekovremenog rada iznosi manje od 6 eura, s tim da bi zapravo trebala pisati dva sata prekovremeno, no to ovisi do ustanove. Ako žele izaći u susret daju četiri, a ne dva sata. Neki od mojih kolega koji rade dvije ambulante mogu pisati samo dva prekovremena sata”. Prema Zakonu o radu prekovremeni rad ne smije iznositi više od osam sati tjedno te našoj sugovornici mjesečno može biti isplaćeno maksimalno 40 sati rada, a ona ih mjesečno ima 80.
“Sve se drži na jako klimavim nogama”
Liječnici već duže vrijeme upozoravaju na raspad zdravstvenog sustava, a problemi koje navode čini se ne dopiru do onih koji ovu situaciju trebaju hitno promijeniti. “Ako se nešto ne dogodi na razini našeg zdravstvenog sustava, počevši od županija pa do kompletne zdravstvene reforme o kojoj pričamo već mjesecima, naš zdravstveni sustav će se u potpunosti urušiti. To svi osjećamo, ne samo mi koji radimo u zdravstvu već i pacijenti, sve se drži na jako klimavim nogama”, rekla je.
Poznato je i zabrinjavajuće kako Hrvatsku napušta sve veći broj mladih, a među njima su i nama prijeko potrebni liječnici, o čemu smo i ranije pisali na Radničkim pravima. “Znam mnogo kolega koji žele ići van ili su u procesu odlaska, a neki su već otišli. Osobno ne želim otići u inozemstvo iako mi dio obitelji tamo živi i nagovaraju me da dođem. Znam da bi me tamo više cijenili i imala bi vjerojatno pet puta veću plaću, ali to mi još uvijek nije opcija”.
Na prosvjedu se često spominjala opterećenost administracijom, a naša sugovornica objasnila je kako to izgleda u njezinoj ambulanti. “Guši nas bespotrebna administracija i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje koji nam stalno ‘visi za vratom’ svojim kontrolama i kaznama. Iako svi radimo posao ogromnog obujma, potrebno je paziti da se slučajno ne bi nešto pogriješilo, a za što nam mogu naplatiti kaznu. Mi u pedijatrijskoj ambulanti nemamo toliko administracije koliko je to u obiteljskoj, toliko je nepotrebnih ispunjavanja obrazaca i potvrda koje se pišu ručno. Kada trebam prijaviti epidemiolozima neku zaraznu bolest u mom sustavu, postoji prijava, no ne može se ispuniti elektronički. Potrebno je obrazac isprintati i ručno ispuniti, a zatim odnijeti epidemiologu”, pojasnila je.
Problem je i što u sustav ne dolaze svi bolnički nalazi pacijenata te je ostale potrebno pretipkavati. Također, komunikacija putem mailova postala je uobičajena za liječnike te im ona stvara dodatan pritisak. “Na posao dolazim ranije kako bi pregledala sve mailove, imam ih barem 40 dnevno, a trebala bi ih rješavati usput. U današnje vrijeme ljudi kao da imaju sve manje strpljenja. Na poslani mail očekuju odmah odgovor, znaju zvati nakon sat vremena zašto doktorica još uvijek nije odgovorila”, rekla je.
Također, za svoje pacijente brine i van radnog vremena te komunicira s roditeljima kako bi ih pitala za nalaze ili provjerila je li dijete bolje. Osim što pritisak stvara cijeli zdravstveni sustav, stvaraju ga i pacijenti koji s vremenom postaju sve više isfrustrirani i nezadovoljni. “Vas smatraju glavnim krivcem zbog kojeg moraju dugo čekati na pregled ili nisu nešto obavili na vrijeme. Rijetko tko će se ljutiti na Dom zdravlja, županiju ili ministarstvo. Ljutit će se na pojedinca kod kojeg svakodnevno dolaze u ambulantu” ispričala je. Tijekom dosadašnjeg rada imala je jako puno neugodnih situacija s pacijentima koji su ju vrijeđali, zvali na privatan broj ili joj prijetili.
“Brinem se tko će nas liječiti za dvadeset godina jer neće više nitko upisivati medicinu. Tko želi na sebe preuzeti takvu odgovornost? Biti neadekvatno plaćen, raditi konjski posao i biti na meti. Ono što je meni jezovito su ‘robovlasnički ugovori’ za koje je vrijeme da se ukinu. Strah me kada znam da ću jednog dana prilikom odlaska na specijalizaciju potpisati ugovor na deset godina. U slučaju raskida ugovora moraju se vratiti sve bruto plaće i trošak mentora”.
Proteklih dana puno se pričalo i o plaćama liječnika. “Naše plaće nisu nešto više od prosječne plaće u gradu Zagrebu. Trenutna prosječna plaća specijalizanta je oko 1300 eura, liječnika bez specijalizacije oko 1500. Ljudima to zvuči puno jer živimo u siromašnoj zemlji i radimo humani posao koji smo sami odabrali. Često se ismijava obiteljska medicina jer se smatra kako se ondje samo upisuju uputnice i otvaraju bolovanja. Primarna zdravstvena zaštita bi trebala čuvati sekundarnu zdravstvenu zaštitu i bolnički sustav. Danas se on sve više opterećuje jer se u primarnoj ne stiže napraviti kvalitetan posao zbog nedostatka liječnika”.
U gradu u kojem radi tri ambulante su ostale bez liječnika, a njihov nedostatak pokušava se pokriti na različite načine. “Svaki tjedan dolazi raspored za te ambulate u kojima onda rade drugi liječnici iz cijele županije pa čak i iz Hitne. Znala sam i ja raditi na pedijatriji do pauze, a nakon toga išla u ambulantu gdje bi me čekalo naručenih 13 pacijenata koje bi morala obraditi u dva sata, a nakon toga bih opet išla svojim pacijentima”, rekla je.
Potrebno im je propisati ili čak promijeniti terapiju, a u sustavu nema njihovih podataka. “Strašna mi je spoznaja da postoje ambulante u kojima su ljudi za koje nitko ne skrbi. Ako nema kontinuiteta u zdravstvenoj skrbi nitko ne može pravilno pratiti njihovo stanje. Jako sam razočarana i žalosna što sve ovako izgleda. Ljuta sam na vodstvo i ravnatelje u domovima zdravlja i bolnicama koji su svi više-manje politički postavljeni. Svaki put kada dođe novi ministar nadaš se kako će biti bolje, no on je samo figura koja neće uspjeti napraviti promjenu i tako izgubiš nadu u cijeli sustav”. Mišljenja je kako ih je ministar Vili Beroš iznevjerio i izdao. “Mi smo njegovi kolege, a ono što je ovih dana izjavljivao u medijima je nisko i namjerno okretanje javnosti protiv nas. Uvjerava kako su naše plaće duplo veće od onih koje zaista imamo. Ne znam hoće li ovaj prosvjed što promijeniti i hoćemo li što postići. Imali smo prosvjed i prije par mjeseci, sve je ostalo isto, a svašta se obećavalo. Nadam se kako će se nešto napokon pokrenuti jer ljudi na pozicijama primaju bezobrazno visoke plaće, a ne rade posao za koji su zapravo plaćeni”, zaključila je.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Tekst i fotografije:
FOTO GALERIJA
Preporučite članak: