Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu 1. svibnja 1886. godine. Tada je u prosvjedu sudjelovalo oko 40.000 radnika, ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja.
Niske nadnice i višesatni dnevni rad u trajanju od 12 do 18 sati dnevno za odrasle pa čak i djecu tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Nažalost, na prosvjedima u Chicagu policija je ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
Ovaj događaj, poznat kao Afera Haymarket, bio je presudan za okupljanje radnika u SAD-u. Mnogi su tada bili uvjereni kako muškarci kojima se sudilo nisu krivi, a suđenje je okarakterizirano kao nepravedno. Afera Haymarket postala je međunarodni simbol borbe za radnička prava, a 1. svibnja izabran je za Međunarodni Praznik rada. Osmosatni radni dan postao je zakonom za javne radnike u SAD-u 1892. godine. Od tada su se radnički pokreti diljem svijeta nastavili boriti za to pravo.
Dana 14. srpnja 1889. godine, na Prvom kongresu Druge (socijalističke) internacionale, sto godina od Francuske revolucije, donesena je odluka da se naredne godine stupa u opći protest radi osmosatnog radnog vremena. Amerikanci su ovakvu odluku unutar vlastite Federacije rada donosili nekoliko puta, pa tako i za 1890. godinu kada je “trebalo konačno pobijediti”. Nije im ni tada uspjelo, a ironija je upravo američke sudbine da su kasnije izgubili i datum. Praznik rada postao je u SAD-u prvi ponedjeljak u rujnu.
Prvi maj je u Europi doživio različite pristupe i interpretacije. 1890. godina u znaku je velikog naleta organiziranog radništva: britanski lučki štrajk iz 1889. rađa tzv. novi sindikalni pokret, njemački socijaldemokrati (SPD) nakon 11 godina ilegale izlaze van i pobjeđuju na izborima. Prije toga, ovaj praznik se obilježavao folklorno, uz paljenje krijesova i plesove. Victor Adler jedan je od prvih koji su prepoznali vrijednost novopostavljenog praznika: “To je taj smisao prvomajskog praznika, kojeg se naši protivnici boje – odmor od rada, potpuna obustava. To je ono što smatraju revolucionarnim.”
August Bebel i Friedrich Engels držali su da mase treba zauzdati, da je entuzijazam prevelik, očekivanja nemoguća. Španjolci i Skandinavci odmah su intervenirali da se ovakvo obilježavanje nastavi, na briselskom kongresu Druge internacionale (1891.) – uz njemačko-britansko oponiranje – taj je pravac i potvrđen. Prisvajale su ga sve opcije i svi režimi, jer predstavljao je “snagu koja se valja ulicama”. Bio je pretežak i prejak, trebalo ga je “riješiti”.
Četrdeset četvorica francuskih zastupnika – jedinstvenih “samo po tome što nisu socijalisti” – interveniraju 1920. kako “praznik treba biti očišćen od bilo kakvog osjećaja mržnje ili ljubomore [klasne borbe]; sve klase, ako se uopće može kazati da klase i dalje postoje, i sve produktivne energije unutar iste nacije trebale bi biti jedno, iz iste ideje i za isti cilj”. Adolf Hitler je, prvi iza SSSR-a, ovome datumu dao službenost, nakon što se temeljito obračunao sa socijaldemokratskim i komunističkim pokretom, te iskidao sve internacionalne veze. Ta operacija nazvana je Narodni praznik rada.
I u Hrvatskoj se praznik rada počeo slaviti 1890. godine. Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice. Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova. U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred tisuću radnika naglašavali: "Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi". U slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj prema Zakonu izglasanom u Saboru u travnju 1996. godine, službeni naziv ovoga praznika bio je Blagdan rada. Tako je ostalo do 2. studenoga 2001. godine, kada je izmjenama i dopunama spomenutoga zakona službeni naziv postao Praznik rada, neradni dan.
Godine 1894. u Bosni i Hercegovini u prosvjed su krenuli rudari iz Vareša. Nešto kasnije, 1906. godine, štrajkat će i u Ljubuškom, u znak solidarnosti s radnicama i radnicima Tvornice duhana Sarajevo. U Peći na Prvi maj 1920. godine prosvjedovalo se i slavilo zajednički. U Puli iste godine – krvavi antifašistički Maj. S vremenom su i proslave praznika rada pretvorene u velebne državne priredbe i mimohode kojima je svijetu trebalo pokazati kako radnička klasa daje punu potporu državno-partijskim strukturama. Radničke povorke počele su pratiti vojne parade čime se izražavala moć države. Unatoč svemu, 1. svibnja ostaje i danas svijetla tradicija međunarodnog radništva.
Danas se ovaj praznik kao državni obilježava 1. svibnja u više od 80 zemalja svijeta na različite načine, često organiziranjem prigodnih kulturno-umjetničkih programa, ali i prosvjedima kojima radnici upozoravaju na aktualne probleme radnika i postizanja pravednijih uvjeta rada. U znak mučeništva ubijenih u Chicagu, kao simbol radničkog bunta prihvaćen je crveni karanfil, no uz praznik se vežu različiti cvjetovi, najčešće, naravno, crveni bilo da su karanfili, ruže ili makovi. No, u Francuskoj je cvijet đurđica spomen na strijeljane 1.5.1891. godine, no 1. maj nije bio samo dan klase koja se nema čega sjećati osim bijede i bivših borbi, već i dan obećanja i budućnost.
Nosi ogroman značaj ne samo za radničku klasu već i za društvo u cijelini. Dan služi kao globalno priznanje vitalne uloge koju radnici imaju u izgradnji i održavanju i pokretanju ekonomija diljem svijeta. To je vrijeme za slavljenje postignuća, vještina i otpornosti radnika u različitim industrijama i sektorima, čiji rad i inovacije pokreću društvo. Način je podizanja svijesti i ukazivanja na pitanja pravednih plaća, sigurnih radnih okruženja, socijalne sigurnosti i zaštita od eksploatacije.
Važno je okupiti radnike različitih pozadina, industrija i zemalja, kako bi stali u solidarnosti jednih s drugima. Svake godine Međunarodna organizacija rada (International Labour Organization) bira specifičnu temu za Dan rada, ističući aktualno pitanje koje utječe na radnike diljem svijeta što pomaže da se održi aktualan i relevantan razgovor o pravima radnika. U 2023. godini procijenjeno je da je svjetski omjer zaposlenosti prema populaciji iznosio otprilike 58 posto, što ukazuje da je gotovo 60 posto globalne populacije starije od 15 godina bilo zaposleno. Sjeverna Amerika imala je najviši omjer zaposlenosti prema populaciji, od 59,8 posto, dok su Europa i Srednja Azija imala najniži omjer od 55 posto. Tijekom posljednjih desetljeća, tehnološke inovacije i izmjene u dinamici promijenile su način rada. Sve do početka novog milenija, poljoprivreda je bila sektor koji je zapošljavao najveći broj ljudi, dok većina radnika danas radi u uslužnom sektoru.
Kako je biti radnica danas?
Nadalje, ljudi danas češće mijenjaju poslove, posebno mlađi. Trend je i porast kratkoročnih ugovora i slobodnih radnika. To pruža sve veću fleksibilnost u pogledu promjene poslova i regrutiranja, ali i podrazumijeva čestu potragu za novim angažmanima i slabiju socijalnu sigurnost. Mladi su često ranjivi na tržištu rada i obično su prvi koji pate u vrijeme ekonomske recesije i nezaposlenosti. Nedostaje im radnog iskustva, obično rade na pola radnog vremena i za minimalnu plaću.
Nadalje, s vremena na vrijeme, pojavljuju se izvještaji o iskorištavanju mladih od strane poslodavaca, npr. tako što moraju raditi više sati nego što je dogovoreno. Također, što se tiče zapošljavanja mladih u svijetu, stope nezaposlenosti dosegle su 27 posto 2022. godine, u usporedbi sa samo 8 posto u Sjevernoj Americi. Poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo su sektor s daleko najvišim stopama nezaposlenosti mladih. Mladi i buduće generacije suočavaju se s ogromnim mogućnostima, izazovima i promjenama na budućem tržištu rada; tehnološki razvoji će nastaviti stvarati nove načine rada, dok će klimatske promjene postaviti granice, ali i ostvariti nove poslovne prilike, kako industrije tako i zemlje.
Zanimljivo je da je ukupan broj zaposlenih diljem svijeta povećan tijekom proteklih desetljeća, dok je omjer zaposlenosti prema populaciji zapravo smanjen. To treba promatrati u okviru brzorastuće globalne populacije, s velikom mladom populacijom u zemljama Globalnog Juga, kao i sve većim brojem ljudi u razvijenim zemljama koji su prošli radnu dob. Nadalje, postoje značajne regionalne razlike na nekoliko parametara; dok su Arapske zemlje imale najviše stope nezaposlenosti 2021. godine, Istočna Azija i Pacifik imali su najniže.
Među zemljama s najvišim stopama nezaposlenosti, visok broj nalazi se u Podsaharskoj Africi. Nezaposlenost u eurozoni je na prilično niskim razinama, no u Hrvatskoj je prema posljednjim podacima, bez posla gotovo 110 tisuća građana. I zato se i nakon više od 130 godina na taj dan trebaju organizirati skupovi i prosvjedi, raspravljati o trenutačnim uvjetima rada i mogućnostima njihova poboljšanja. No neće, jer su glavne sindikalne središnjice odustale od povorke pod izlikom da ljude ne zanimaju. Ili jer ne žele sebi i javnosti priznati da ih nisu u stanju organizirati?
Danas se Prvi maj obilježava kao dan borbe za osnovna ljudska prava svakog radnika, dan borbe prava na život dostojan čovjeka. Borba za radnička i ljudska prava traje još i danas i vrlo je izgledno da će ju voditi i budući naraštaji. Maj je, međutim, bio, a danas bi pogotovo morao biti, i dan učenja, podsjećanja na one koji su se angažirali da ostvare listu prvomajskih zahtjeva. Jer “oni koji nisu bili ništa” stvorili su puno.
I za kraj – nakon što budete uživali u neradnome danu, ponekoj fešti, roštilju ili možda grahu (koji je postao jedan od simbola ovoga praznika jer su ga najviše konzumirali siromašni pa je tako nazvan “sirotinjskom” hranom, a u SAD-u se tijekom Velike depresije poticala njegova konzumacija zato što je odlična zamjena za meso) – podsjećam na neke slavne i mudre misli o radu, koje će vas možda sutra lakše motivirati za povratak na radno mjesto:
Pronađi posao koji voliš i nećeš morati raditi ni dana u životu! (Konfucije)
Sve što radiš, razborito radi i misli na svršetak! (Sv. Ivan Pavao II.)
Na mlinu koji radi nema paučine. (Njemačka poslovica)
Istinite nagrade su uvijek u razmjeru s radom i žrtvama. (Nikola Tesla)
Ako rad postane prisila, život postaje robija! (Maksim Gorki)
Kada bi ljudi znali koliko sam naporno radio da bih postao majstor, moja im djela ne bi izgledala toliko čudesna. (Michelangelo Buonarroti)
Rad nas pošteđuje triju zala: dosade, poroka i potreba. (Voltaire)
Amateri sjede i čekaju inspiraciju. Mi ostali samo ustajemo i idemo na posao.” — Stephen King
Sreća ovisi o hrabrosti i marljivom radu.” – Honoré de Balzac
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pixabay/Shutterstock
Preporučite članak: