Međunarodni dan žena je dan kada se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća žena, te se istovremeno progovara o potrebi ostvarivanja pune ravnopravnosti u svim segmentima društva. U ostvarivanje ženskih prava utkana je snaga i borbenost svih žena svijeta, neovisno o rasnim, etničkim, kulturološkim i političkim razlikama. I ta borba traje više od sto godina.
Dana 8. ožujka 1857., u New Yorku, žene zaposlene u tekstilnoj industriji stupile su u štrajk tražeći bolje uvjete rada i plaće. Preteča je to kasnijih borbi za ženska prava. Na isti dan, ali 51 godinu kasnije, izbio je požar u istoj industriji, u kojem je stradalo preko 140 žena. Još 1908. je 15.000 žena marširalo kroz New York pod sloganom "Kruh i ruže", tražeći bolje uvjete rada i kvalitetu života. Dvije godine kasnije, na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu, na inicijativu Klare Zetkin, vođe njemačkih socijalista i ženskog radničkog pokreta, ustanovljen je Dan žena. Od tada se, širom svijeta ovaj dan obilježava kao simbol borbe za ravnopravnost.
Unatoč postignutim pomacima, nažalost, još uvijek postoje područja u kojima žene nisu dosegnule status koji zaslužuju i koji bi trebale imati. Prema Globalnom izvješću svjetskog ekonomskog foruma o rodnom jazu, tijekom proteklih 17 godina isti se smanjuje za samo 0,24 posto godišnje. Na svim podindeksima, Europa ima najvišu rodnu ravnopravnost od svih regija sa 76,3%. Island, Norveška i Finska su najviše rangirane zemlje, kako u regiji tako i u svijetu, dok su najniže rangirane Mađarska, Češka Republika i Cipar. Ovogodišnje izvješće obuhvaća 146 zemalja. U njemu se Hrvatska ponovno pridružuje indeksu, dok Gvajana ispada.
Puna ravnopravnost za "samo" 130 godina
Kada je u pitanju plaća za sličan rad, jedine zemlje u kojima se rodni jaz percipira kao više od 80% zatvoren su Albanija i Burundi. To znači da primjerice u Albaniji žena i muškarac koji rade isti posao imaju i slične plaće. Koliko su one male i nedostatne i kakav je položaj žena u Albaniji je pak tema za zaseban članak.
Tek četvrtina od 146 ekonomija uključenih u izdanje iz 2023. godine ima ocjenu između 70%-80% na ovom pokazatelju. To uključuje neke od najnaprednijih ekonomija, poput Islanda, Singapura, Ujedinjenih Arapskih Emirata, SAD-a, Finske, Katara, Saudijske Arabije, Litve, Slovenije, Bahreina, Estonije, Barbadosa, Luksemburga, Novog Zelanda, Švicarske i Latvije. Najniže rangirane zemlje po ovoj dimenziji su Hrvatska i Lesoto s oko polovice zatvorenog jaza.
Pandemija je povećala ekonomsku nesigurnost žena u svijetu. Žene će češće doživjeti siromaštvo, glad i stambenu nestabilnost. Osim toga, ekonomska nesigurnost često povećava njihovu ranjivosti i ugrožava sigurnost. Ako se napredak prema rodnoj ravnopravnosti nastavi istom prosječnom brzinom koja je zabilježena između izdanja Globalnog izvješća svjetskog ekonomskog foruma iz 2006. i 2023., ukupni globalni rodni jaz mogao bi se zatvoriti 2154. godine. Isto izvješće predviđa ekonomsku ravnopravnost za 169. godina.
No, nije sve tako crno. Dobra vijest je da podindeks Obrazovnih postignuća (u 102 zemlje) prikazuje najvišu ocjenu ravnopravnosti spolova (96,1%) pa nas od zatvaranja obrazovnog raskoraka prema procjenama dijeli tek 16 godina. Za globalni rodni jaz u političkoj moći predviđa se, ipak, da će trajati još 162 godine.
Nasilnici svaki dan ubiju 133 žena i djevojčica!
Žene imaju pravo naslijeđa i posjedovanja imovine, ali prema procjenama posjeduju tek neznatan postotak svjetske imovine. Žene imaju pravo na školovanje, ali i dalje čine većinu u udjelu nepismenih u svijetu. Žene imaju pravo na slobodan izbor partnera, no očito ne i na pogrešku u odabiru, jer su, prema statističkim podacima, često žrtve obiteljskog nasilja.
Zastrašujući podatak UN-a je da je u 2022., i to diljem svijeta, od strane svojih članova obitelji ili intimnih partnera, ubijeno oko 48 tisuća žena i djevojčica. U prosjeku je svaki dan odnio 133 žrtve. Muškarci su, s visokih 80 posto, i dalje češće žrtve ubojstava. No dok se većina tih zločina događa izvan obiteljskog doma, on je i dalje najopasnije mjesto za žene i djevojčice.
UN također upozorava da bi, ako se trenutni trendovi nastave, više od 342 milijuna žena i djevojčica moglo živjeti u ekstremnom siromaštvu do 2030. godine. Kako bi osigurale da se potrebe i prioriteti žena uzmu u obzir, vlade moraju dati prioritet rodno osjetljivom financiranju i povećati javnu potrošnju na osnovne usluge i socijalnu zaštitu.
Kreatori politike također moraju cijeniti, prepoznati i uzeti u obzir vitalni doprinos koji žene daju gospodarstvima diljem svijeta putem plaćenog i neplaćenog rada u skrbi. Žene provode oko tri puta više vremena na neplaćenim poslovima skrbi nego muškarci i kada bi se tim aktivnostima pripisala novčana vrijednost, činile bi više od 40 posto BDP-a. Gotovo 40 posto svih zemalja na neki način ograničava imovinska prava žena, često kroz lokalne zakone i običaje. Čak i kada imaju pristup zemljištu, ono je često manje produktivno ili poželjno, prema veličini, lokaciji ili zdravlju tla.
Kao rezultat, milijuni žena propuštaju mnoge društvene i ekonomske koristi koji mogu proizaći iz ovih kritičnih i temeljnih prava i manje su sposobne postići svoje ciljeve. Osiguravanje ženama prava na posjedovanje zemlje moglo bi izvući milijune ljudi iz gladi, smanjiti ruralno siromaštvo i poboljšati održivo upravljanje prirodnim resursima tvrde studije Ujedinjenih naroda (UN), Svjetske banke, neprofitne organizacije za prava žena Landesa i drugih.
Priča o pravima žena ne ide bez priče o pravu na pobačaj. Prema Centru za reproduktivna prava, 40% žena diljem svijeta živi u zemljama s restriktivnim zakonima o pobačaju. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da svake godine 39.000 žena i djevojčica umire zbog posljedica nesigurnih pobačaja. Međutim, čak i u zemljama u kojima je pobačaj legalan, često postoje prepreke poput visokih troškova, čekanja, zahtjeva za pristanak roditelja ili bračnog partnera kao i neizbrisive društvene stigme. Ipak, unatoč izazovima, važno je prepoznati postignuća i nastaviti borbu za potpunu ravnopravnost.