Predizborni medijsko-politički sukobi u velikoj su se mjeri odvijali u interpretacijama podataka o rastu BDP-a i plaća, dok ih nije zasjenila neočekivana neformalna kandidatura predsjednika Republike za predsjednika Vlade koja je u prvi plan stavila ustavno-pravna pitanja, pa potom i lik i djelo dotičnoga. Vladajući su, međutim, nastavili smireno ponavljati podatak o rastu plaća od prvog mandata sadašnjeg premijera naovamo. Naglašavaju da se radi o realnom rastu, što znači da su porasti prosječne i medijalne plaće znatno nadmašili službenu stopu inflacije mjerenu rastom indeksa potrošačkih cijena, te u izjavama zaokružuju realan rast plaće na 30 posto od listopada 2016. do siječnja 2024. godine.
Službenoj stopi inflacije kao pokazatelju obični ljudi ne vjeruju već temeljem jednostavne usporedbe te stope s višestruko većim poskupljenjima proizvoda i usluga koje kupuju. Cjelovita kritika službene stope inflacije zasniva se na nereprezentativnosti potrošačke košarice na kojoj se ona temelji. Riječima Marine Tkalec, jedne od autorica istraživanja Ekonomskog instituta o razlikama inflacije ovisno o dohotku kućanstva iz veljače 2022., uz Ivicu Rubila i Ivana Žilića, „indeks potrošačkih cijena kojeg objavljuje DZS za izračun pondera potrošačke košarice uzima ukupnu potrošnju svih kućanstava čime zapravo puno bolje reprezentira kućanstva koja troše apsolutno više, a to su, naravno, bogatija kućanstva.“
Taj uvid susreće se sa zdravorazumskom kritikom službene stope inflacije u činjenici da se veći udio potrošnje siromašnijih kućanstava odnosi na stavke čije su cijene najviše porasle. Ako 40 posto potrošnje vašeg kućanstva čini hrana, a cijene hrane su više rasle nego cijene ostalih stavki potrošnje, ukupno je poskupljenje za vas veće u odnosu na kućanstva čijih se 20 posto potrošnje odnosi na hranu. Prema spomenutom istraživanju, ukupno je u razdoblju od 2001. do 2021. godine 10 posto najsiromašnijih kućanstava imalo inflaciju veću za 11 postotnih bodova nego 10 posto najbogatijih, dok je službena stopa inflacije bila samo za oko 1,5 postotnih bodova veća nego stopa za najbogatija kućanstva.
Važno je naglasiti da se razlika u stopi inflacije za najsiromašnija i najbogatija kućanstva povećavala kroz godine. S obzirom da spomenuto istraživanje ne obuhvaća daleko najveća poskupljenja u 2022. godini, koja su se u najvećoj mjeri odnosila na hranu, razumno je pretpostaviti da se u posljednje dvije godine razlika u inflaciji između najbogatijih i najsiromašnijih kućanstava znatno povećala. Dakle, kad je riječ o rastu životnog standarda prosječnog građanina, možemo samo zaključiti da je navođenje realnog rasta prosječne plaće od 30 posto znatno precjenjivanje, no nažalost ne i u kojoj mjeri.
Kada vas statistika gleda kao siromašne?
Pogledajmo što službena statistika kaže o onima kojih se slabo tiče rast prosječne plaće, no itekako ih se tiče inflacija. Riječ je o najsiromašnijima koji su u službenoj europskoj statistici prisutni u pokazateljima siromaštva i socijalne isključenosti. Prag rizika od siromaštva određen je kao 60% medijanske vrijednosti ekvivaliziranog raspoloživog dohotka kućanstva. Potonji se računa iz podataka prikupljenih anketnim istraživanjem Statistika EU-a o dohotku i životnim uvjetima (EU-SILC). Zbroj neto prihoda svih članova kućanstva u referentnoj godini podijeli se s brojem članova kućanstva koji su ponderirani tako da prva odrasla osoba u kućanstvu dobije koeficijent 1,0, svaka naredna osoba s više od 13 godina dobije 0,5, te svako dijete do 13 godina dobije koeficijent 0,3. Potom se tako dobiveni prihod pripiše svakom članu kućanstva. Naposljetku se uzme medijan, vrijednost koja dijeli distribuciju ekvivaliziranog raspoloživog dohotka napola tako da jedna polovina ljudi ima niži, a druga polovina ljudi viši dohodak, te je 60% te vrijednosti prag rizika od siromaštva. Ljudi koji žive s prihodom ispod tog praga čine stabilnu petinu hrvatskog društva od 2015., što je u 2023. godini oko 740.000 ljudi.
Osobe u teškoj materijalnoj i socijalnoj deprivaciji ne mogu si priuštiti sedam ili više među 13 stavki životnih potreba kad bi htjeli, među kojima su tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće, podmirenje neočekivanog financijskog troška, pristup internetskoj vezi, redovito bavljenje nekom slobodnom aktivnošću, adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima, itd. Njihov je udio blago opadao od 2015. godine da bi u 2022. godini porastao s 3,5 na 4 posto. U 2023. iznosio je 2,8 posto, što je oko 107.000 ljudi. Udio osoba koje po vlastitom iskazu „vrlo teško spajaju kraj s krajem“ relativno je brzo opadao od 2015. godine, da bi također blago porastao u 2022. godini (sa 7,8 na 8 posto). U 2023. iznosio je 6,7 posto, što je oko 257.000 ljudi.
Instrumenti kojima država pomaže najsiromašnijima su opće novčane pomoći i dječji doplatak. Najvažnija naknada među prvima je zajamčena minimalna naknada (ZMN), na koju se često misli kad se kaže „socijalna pomoć“, s obzirom na svoju zakonsku namjenu osiguravanja sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba. Također, ZMN je uvjet stjecanja prava na druge naknade: naknadu za troškove stanovanja i naknadu za troškove ogrjeva korisnicima ZMN-a koji se griju na drva, čiji iznos isplaćuju općine i gradovi odnosno županije u skladu sa svojim mogućnostima, te naknadu za ugroženog kupca energenata koju osim korisnika ZMN-a mogu dobiti i korisnici osobne invalidnine koja će ove godine biti zamijenjena inkluzivnim dodatkom.
Dvije naknade u nadležnosti općina, gradova i županija doprinose teritorijalnoj nejednakosti u Hrvatskoj. Riječima Zorana Šućura i Zdenka Babića u njihovom članku „The Matthew Effect in Local Welfare Policy in Croatia“ iz 2022. godine: „Nejednak ekonomski razvoj i djelomična decentralizacija u posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj stvorili su situaciju u kojoj je jedno od osnovnih načela socijalne dobrobiti i socijalne politike, načelo jednakosti, ozbiljno ugroženo. Tako se pojavio problem dvostrukih nejednakosti: ekonomskih, kao rezultat niske razine razvoja i stalna ekonomskog zaostajanja određenih jedinica lokalne i regionalne samouprave, te socijalnih nejednakosti, kao rezultat nemogućnosti slabije razvijenih jedinica da pruže sličnu razinu socijalne zaštite svojim građanima.“
U očitom raskoraku u odnosu na bilo koji od prikazanih pokazatelja siromaštva i socijalne isključenosti, korisnika ZMN-a je na kraju 2023. godine bilo 45.782, što je oko 1,2 posto stanovništva. To je više nego upola manji udio stanovništva u odnosu na deset godina prije, kada je ZMN primalo 2,7 posto stanovništva. Razloge tolikom padu broja korisnika ZMN-a vladajući su tražili u gospodarskom oporavku nakon 2013. godine i posljedičnom rastu zaposlenosti koji je mnogima omogućio izlazak iz siromaštva, iako nema podataka koji bi to potvrdili.
Konsenzus je stručnjaka da razlog za toliko nizak udio korisnika u stanovništvu, kao i za njegov pad leži u niskom i godinama nepromijenjenom iznosu i cenzusu naknade, koji niti izdaleka ne omogućava podmirivanje osnovnih životnih potreba u odnosu na rastuće troškove života (i to po višoj stopi za siromašnija kućanstva), u kombinaciji s provjerom imovine za prodaju ili najam uvedenom 2014. godine. Naime, osnovica ZMN-a, odgovarajuća cenzusu i iznosu naknade za radno sposobnog samca, nije se mijenjala od 2014. do 2021. godine te je u tom razdoblju iznosila 800 kn, od 2022. do 2023. iznosila je 1000 kn odnosno oko 133 eura, da bi u 2024. godini bila povećana na 150 eura. To znači da samac nije mogao primati ZMN ako bi mjesečno zaradio više od tog iznosa, koji je 2018. godine odgovarao 27% iznosa neto minimalne plaće, a u 2024. odgovara 22% neto minimalca.
Očekuje se da samac podmiri svoje osnovne životne potrebe tim mjesečnim iznosom, dok se u slučaju kućanstva radno sposobnog samohranog roditelja s jednim djetetom sada radi o 315 eura mjesečno. Ako korisnici nešto zarade, za taj im se iznos umanjuje naknada. Ako se zaposle, imaju pravo primati 50% priznatog iznosa naknade još u prva tri mjeseca rada. Bilo kakva imovina osim nekretnine korištene za stanovanje i automobila u vrijednosti do 40 osnovica ulazi u procjenu mogućnosti prodaje ili najma kako bi se osigurala sredstva za život u visini cenzusa te tako priječi primanje ZMN. Čak i kada se ZMN-u pribroje i ostale nabrojane naknade, uključujući i dječji doplatak, dobiveni iznos je 2017. obuhvaćao od 43 do 70% praga rizika od siromaštva, ovisno o tipu kućanstva, kako pokazuje analiza Tea Matkovića za Europsku komisiju iz 2018. godine. Otada se situacija mogla samo pogoršati s obzirom da su naknade danas manje u odnosu na medijanski prihod kućanstva, čijih 60% predstavlja prag rizika od siromaštva.
Neadekvatnost ZMN-a ogleda se i u činjenici da je usprkos recentnom preokretanju trenda pokazatelja materijalne i socijalne deprivacije izazvanom inflacijom izostalo povećanje obuhvata korisnika. Pritom treba imati na umu da je Vladina pomoć najsiromašnijima u sklopu „mjera pomoći za ublažavanje inflatornih učinaka i porasta cijena energenata“ obuhvaćala samo korisnike ZMN-a, osobne invalidnine, nacionalne naknade za starije osobe (s nešto više od 5.000 korisnika), te novčane naknade za nezaposlene hrvatske branitelje iz Domovinskog rata i civilne stradalnike iz Domovinskog rata. Dosad nespomenute jednokratne naknade u maksimalnom godišnjem iznosu od 332 eura za samca i 465 eura za kućanstvo mogu zahvatiti i šire od korisnika ZMN-a, te su u 2021. povećale broj isplata, ali nisu razmjerno tome povećale broj korisnika u odnosu na prethodne godine. U jesen 2023. planirano je da 173.000 osoba dobije posebnu jednokratnu novčanu naknadu, no među njima je ciljano 140.000 osoba s invaliditetom, koje ne spadaju nužno u najsiromašnije.
Država je u 2022. godini izdvojila malo više od 3 milijarde kuna za socijalnu pomoć izravno korisnicima. Prema izdacima opće države za novčane socijalne naknade kao udjelu BDP-a, u 2022. među zemljama EU-27, sa svojih 11,7 posto Hrvatska dijeli 20. mjesto s Latvijom, dok se u poretku iza Hrvatske nalaze dvije zemlje s relativno velikim nazivnikom tj. BDP-om (Švedska i Nizozemska), Irska, malene otočne države Cipar i Malta, te Mađarska, kako pokazuju podaci Eurostata. To je mjesto Hrvatske u poretku slično onome proteklih godina, čime svjedoči o konstantno niskom prioritetu pridanom najsiromašnijima.
Vrativši se korak unazad u putanji hrvatskog građanina kroz „sustav socijalne zaštite“, k naknadi za nezaposlenost koja može prethoditi primanju socijalne pomoći, vrijedi spomenuti da niti po stopi pokrivenosti nezaposlenih osoba novčanim naknadama Hrvatska ne stoji dobro u međunarodnoj usporedbi. U 2018. godini, nešto manje od petine onih koji traže posao primali su novčanu naknadu, čime je Hrvatska bila na četvrtom mjestu u poretku 39 zemalja za koje je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) vodila tu statistiku. Nedostaje usporednih podataka novijih od 2018., no teško da se otada situacija promijenila nabolje.
Time zaokružujemo ovu kratku sliku socijalne zaštite u Hrvatskoj čija je velika većina socijalno ugroženih ostavljena strategijama preživljavanja u rodbinskim i prijateljskim mrežama solidarnosti čija je zaštitna uloga daleko izraženija nego uloga pomoći države, kao što pokazuju rezultati sada već postarijeg, ali još uvijek aktualnog istraživanja strategija preživljavanja ekonomski djelomično neaktivnih kućanstava iz 2016./2017. Dragana Bagića, Ivane Dobrotić, Jasminke Lažnjak, Petre Rodik i Tanje Vučković Juroš. Socijalno ugroženi ne igraju izraženu ulogu u javnoj metrici politike, pogotovo u predizborno vrijeme. U svjetlu prikazanih podataka, ali i preporuka u velikom broju napisanih stručnih članaka, glavni smjer mogućeg poboljšanja sustava socijalnih naknada je jasan – treba znatno podići cenzus i iznos naknade da bi se obuhvat povećao i barem približio statistikama siromaštva i socijalne isključenosti, kao i da bi se korisnicima omogućilo zadovoljenje osnovnih životnih potreba.
U prosincu prošle godine, Predstavnice Centra za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek i Centra za mirovne studije podnijele su Ustavnome sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti iznosa naknade, polazeći od toga da je neupitno da taj iznos nije dostatan za život. Bit će zanimljivo pročitati i to obrazloženje Ustavnoga suda.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Fotolia/absolut
Preporučite članak: