Potpuno je dosljedno oštro kritizirati ekonomske i rodne nejednakosti koje potiču rast seksualnog rada, a opet se zalagati za seksualne radnice. S tom se kognitivnom disonancom možemo nositi tako da malo nakosimo glavu.
(Tamara McLeod)
Tijekom pandemije najugroženiji su radnici koji su u izravnom ljudskom kontaktu, ali i svi koji su izloženi slobodnom tržištu – recimo, platformski radnici ili radnici na crno za koje ni poslodavac ni država nisu preuzeli odgovornost. Seksualne radnice spadaju u obje kategorije, a uz to su stigmatizirane do mjere da se često ne žele niti mogu javno boriti za sebe. Čak ni oko načina borbe za njihova prava ne postoji suglasje: u teoriji i aktivizmu postoje razne pozicije koje sežu od zahtjeva za potpunom zabranom seksualnog rada do zalaganja za legalizaciju.
U tom vidu pandemija djeluje kao nečija karikirana ilustracija koja pokazuje koliko je zahtjev za potpunom zabranom kratkovidan. Naime, pojavom virusa, širenjem straha i uvođenjem karantene seksualne radnice su odjednom naglo „oslobođene” angažmana, no nitko nema razloga za slavlje. Engleska radnica Audrey Moore piše: „Bez pouzdanih prihoda, bez bolovanja i uštede, neke seksualne radnice nemaju drugi izbor nego se nastaviti viđati s klijentima kako bi preživjele. Ta se nelagodna istina često zanemaruje ili zaboravlja tijekom krize.” Anonimna britanska radnica navodi koliko novaca daje na porez i radne troškove (lubrikanti, kondomi, rublje, hotelske sobe...) te zaključuje: „Svakim otkazanim sastankom paničarim sve više.” Glasnogovornica Seviljskog kolektiva prostitutki navodi: „Neke kolegice su trenutno u groznoj situaciji: nemaju novac ni za hranu za svoju djecu, a kamoli za stanarinu. Mnoge su imigrantkinje bez dokumenata koje imaju simptome koronavirusa, ali boje se ići liječniku da ih ne prijavi policiji.
Fotografija 1
Budući da su seksualne radnice gubitkom angažmana ujedno ostale bez prihoda, u opasnosti su da ostanu i bez osnovnih uvjeta za život. Stoga se čini da je pri govoru o seksualnom radu nužno uzeti u obzir materijalne uvjete radnica, odnosno raspon izbora koji pojedine žene imaju kako bi zaradile za život. U tom smislu zabrana neće nužno osloboditi radnice iz prisilnog radnog odnosa, nego će suziti njihove mogućnosti što opet vodi u druge prisilne radne odnose - bilo ilegalni seksualni rad, bilo ostale oblike iscrpljujućih fizičkih poslova. Ekonomsku ovisnost radnica vrijedno je naglasiti i zato što ćemo u idućem pasusu vidjeti kako su mnoge države, koje se na papiru bore protiv traffickinga i nasilja nad ženama, tijekom pandemije pokazale slab ili nikakav interes da financijski pomognu seksualnim radnicama bez angažmana.
Pomoć seksualnim radnicama bi bila “komplicirana”?
Seksualne radnice u većem dijelu zapadnih država nisu kazneno gonjene. Postoje razni pravni modeli u kojoj je mjeri i pod kojim uvjetima seksualni rad dopušten i reguliran, ali uglavnom se zapadni državni sustavi nominalno postavljaju pokroviteljski i žele “pomoći” prostitutkama, bilo kroz zakonski definirana radnička prava, bilo kroz programe kako pronaći neku drugu karijeru. No otkad je krenula pandemija, većina država zaboravila je na svoju "plemenitu" misiju.
Fotografija 2 - Zeleno - seksualni rad legalan i reguliran, Sivo - seksualni rad legalan, ali bordeli i svodnici su ilegalni, nema regulacije, Narančasto - ilegalno je plaćati za seks i biti svodnik, nema kažnjavanja seksualnih radnica, Tirkizno - dekriminalizacija, nema kazni za kesualni rad, Crveno - seksualni rad je zabranjen
Seksualne radnice se nalaze u prilično specifičnoj situaciji. U zemljama gdje je njihov rad potpuno ili uvjetno zabranjen, radnice bi pri traženju pomoći od države morale priznati da krše zakon. U zemljama gdje je rad dekriminaliziran, većina radnica nije prijavljena i uglavnom se radi o ilegalnim imigrantkinjama. Dakle, države koje bi im doista htjele pomoći trebale bi razviti modele potpore uz koje bi one dobile i zakonski imunitet. No u većini država (UK, SAD, Francuska, Nizozemska, Njemačka...) seksualne radnice mogu dobiti potporu jedino kroz općenite mjere, što je potpuno zatvorilo prostor ilegalnim radnicama. Morbidno je što vlade to opravdavaju birokratskim razlozima pa je Marléne Sciappa, francuska državna tajnica za rodnu jednakost, izjavila da bi bilo „vrlo komplicirano davati naknadu onima koji se bave neprijavljenim aktivnostima poput prostitucije”.
Da, uvođenje izvanrednih mjera u ovoj neobičnoj situaciji doista jest komplicirano, ali kompliciranost procedure ne bi trebala biti prioritet ako razgovaramo o načinima kako pomoći ljudima. Ipak je izglednije da se radi o nastavku diskriminatorne politike europskih država – prvo prema seksualnim radnicama, a potom prema strankinjama. U Francuskoj 93 posto seksualnih radnica čine strane državljanke, a u Njemačkoj njih 80 posto. Procjenjuje se da je u Njemačkoj trenutno preko 100.000 stranih seksualnih radnica koje nemaju prihode, pravo na državnu potporu ni način kako da se vrate u svoju domovinu. To bi zvučalo nevjerojatno kad ne bismo znali da i brojni drugi nedokumentirani imigranti trenutno preživljavaju bez prihoda po europskim šumama i logorima.
Fotografija 3 
Vjerojatno jedina država na svijetu koja je adekvatno zaštitila seksualne radnice je Novi Zeland. Državnu potporu mogu dobiti svi kojima su prihodi pali za više od 30 posto, a među njima i seksualne radnice koje pritom ne moraju u prijavi navesti čime se točno bave. Potporu mogu dobiti i ilegalne radnice koje se prijavljuju uz pomoć vrlo snažnog New Zealand Prostitutes Collectivea. Ova prikladna reakcija proizlazi iz dugotrajnog angažmana NZPC-a i politike države koja je još 2003. zakonski izjednačila seksualni rad s ostalim oblicima rada. Tako novozelandske seksualne radnice mogu sigurno i neometano raditi zbog čega, samo naizgled paradoksalno, s vremenom dolaze u situaciju da se tim radom mogu i prestati baviti.
Unatoč poteškoćama, organiziranje je moguće
Bez podrške vlada i javnosti, za pomoć seksualnim radnicama prvenstveno se bore njihove strukovne organizacije. Tako su se u Španjolskoj razna udruženja izborila da se radnicama omogući smještaj i univerzalni dohodak. Cari Mitchell, glasnogovornica English Collective of Prostitutesa, javno se obratila britanskoj vladi: „Tražimo priznanje da je seksualni rad također rad. Sada to tražimo zato da dobijemo novac koji je namijenjen svima u ovoj krizi, da možemo nastaviti živjeti, da ne moramo ići van i baviti se seksualnim radom.”
Fotografija 4
Britanska organizacija SWARM (Sex Workers Advocacy and Resistance Movement) pokrenula je kampanju za prikupljanje donacija za najsiromašnije radnice. No takve organizacije u stalnoj su borbi ne samo za prava radnica, nego i za vlastiti opstanak. Francuska aktivistkinja i autorica Morgane Merteuil piše o mukama pri zasnivanju sindikata u Francuskoj: teško je fizički doći do seksualnih radnica i povezati ih, većina potencijalnih članica su u stalnoj opasnosti od hapšenja i deportacije, sam zakonski okvir bitno doprinosi nasilju i eksploataciji, ne postoji ni jednodušna aktivistička podrška jer se mnoge bore za potpunu zabranu seksualnog rada, same radnice se boje javno istupati… Sve su to faktori koji otežavaju kolektivnu organizaciju, ali zbog kojih je takva organizacija ujedno nužna. U Francuskoj je ipak 2009. uspješno osnovan STRASS - Syndicat du travail sexuel.
Fotografija 5 
Bez šire organizacije mnogim seksualnim radnicama preostaje usamljena borba za vlastitu egzistenciju, a to u današnjoj situaciji znači nalaženje novih tržišnih izvora zarade. Mnoge su se okrenule snimanju i distribuiranju seksualnog sadržaja putem interneta i drugim online uslugama. To može biti idealno ako ste demonka koja za nekoliko tisuća dolara od doma pleše u virtualnom striptiz baru P. Diddyjevog sina. Većini radnica taj ‘američki san’ ipak nije dostupan: tržište internetske pornografije je postalo zasićeno, a iako je sada veća potražnja za pornografijom, potrošnja se nije povećala jer su ljudi štedljiviji. Radnice koje mogu snimati filmove rade po 12 sati dnevno. One koje nemaju dobru kameru ili koje žive doma s djecom ne mogu snimati filmove, a za sudjelovanje na samom online tržištu potrebni su legalni bankovni račun i relativno visoka tehnološka pismenost što u startu isključuje značajan dio radnica.
Hrvatska "zapela" u moraliziranju
Pandemija virusa nas nije učinila jednakijima, nego je najjače pogodila one koji su ionako bili najugroženiji. U slučaju seksualnih radnica barem je jasno razotkrila nekoliko stvari: prvo, pokazalo se da borba za prava radnica nije moguća ako u obzir ne uzmemo materijalne uvjete njihova rada. Drugo, unatoč nominalnom rastu solidarnosti, širenju lijevih ideja u politički mainstream i pričama o novoj normalnosti, vidjeli smo da zapadne države u praksi nisu sklone razvijati nove prakse solidarnosti, čak ni po cijenu isključenja velikog broja radnica iz osnovnih mjera pomoći. Čini se da od tih istih vlada ne možemo očekivati idejno, pa čak ni proceduralno bitno drugačiju politiku nego dosad, a to neće biti ni približno dovoljno svima koji će trebati pomoć nakon pandemije.
Čini se da u Hrvatskoj ipak kasnimo čak i za takvom lošom situacijom na razini EU. Ovdje je seksualni rad ilegalan, rijetko prisutna javna rasprava i dalje je na razini moraliziranja, a ne postoje ni formalne ni neformalne organizacije koje bi javno objavile iskustva i potrebe seksualnih radnica. Tek nam po tom pitanju predstoji ozbiljnije istraživanje i angažman – sindikalni, akademski, medijski, aktivistički, umjetnički i svaki drugi.
Izvor naslovne fotografije: Facebook
Tekst napisao:
Preporučite članak: